Članstvo u NATO-u kao „poticaj za razvoj” i druga iznevjerena očekivanja

NATONeposredno uoči ulaska Hrvatske u NATO, članstvo u toj vojnoj asocijaciji predstavljalo se prije svega kao mudar poslovni potez koji će “osnažiti vanjskopolitički položaj” i “dati sigurnost investitorima”. Pet godina kasnije, bilanca efekata članstva čini se manje pozitivnom. Istovremeno, ne osvrćući se na te rezultate, a u iščekivanju skorog poziva u članstvo, crnogorske političke elite ponavljaju raniju argumentaciju svojih hrvatskih kolega.

U ono doba dok je Ivo Sanader (slobodan) hodao po zemlji, a opozicionar Zoran Milanović nije mogao zamisliti ulazak u NATO bez referenduma “kad je prema svim istraživanjima većina građana protiv”, Hrvatskoj se gotovo doslovno poručivalo da isprazni korita rijeka od ribe, vode i mulja, jer će ulazak u Sjevernoatlantski savez dovesti do nekontroliranog slijevanja meda i mlijeka u iste.

Jednostrana državna propaganda dobivala je na legitimnosti i serioznosti zahvaljujući raznim stručnim zagovornicima pakta, koji su i nastavili tim tempom i u godinama nakon ulaska u NATO. Tako Petar Mišević iz Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Tonći Lazibat s Ekonomskog fakulteta i Josip Jurčević iz Sigurnosno obavještajne agencije (SOA) 2011. godine, bez mnogo utemeljenja u melankoličnoj hrvatskoj ekonomskoj stvarnosti, združeno pišu i sljedeće:

“Pristupanje u NATO je jamstvo prosperiteta i stabilnosti, a članstvo u NATO-u je pozitivan signal investitorima te utječe na kreditni rejting države. Povećana sigurnost koju donosi članstvo u NATO-u dobra je za razvoj trgovine, ali utječe i na direktne strane investicije (FDI). FDI se smatraju ključnim čimbenikom u analizi rasta i razvoja zemalja u tranziciji. One utječu na razvoj države na mnogo načina, kao izvor nužnih sredstava, determinanta su povećane zaposlenosti i izvoza, pokriće deficita, nositelji novih tehnologija i znanja…”, nabrajaju oni u svojoj analizi “Utjecaj primjene NATO standarda na razvoj hrvatskog gospodarstva”.

Građane Crne Gore danas glave s televizora ubjeđuju u istu svijetlu budućnost, kao što su to činili naši odlikaši 2007. ili 2008. godine. Pet godina nakon tog prvog aprila kada je Hrvatska postala NATO članicom, krenuli smo tragom najavljenog meda i mlijeka.

“Nisam nikad čuo argument da Hrvatska od NATO-a nema koristi, samo mišljenja. A to su mišljenja apsolutno neupućenih osoba. Niti jedan vojni analitičar ili diplomat to nikad nije izgovorio”, kaže nam Denis Avdagić, direktor Organizacije za promicanje sjeverno-atlantskih integracija (OPSA) i NATO.hr portala. Međutim, osim što je rijetkima jasno na koji nas je način NATO gospodarski nagradio u zadnjih pet godina, sudjelovanju u tom zapadnom vojno-političkom savezu stavlja se “na teret” da Hrvatskoj čak otežava pristup ruskim investicijama, poput onima u rafinerije u Omišlju na Krku. Nadalje, pripisuju mu se i gubici koje je INA-i uzrokovalo povlačenje s naftnih polja u Siriji, vrijednih više od 110 milijardi kuna. Povlačenje se, podsjetimo, dogodilo nakon uvođenja embarga Siriji od strane Europske unije u ožujku 2012., čime je, primjerice, član Nadzornog odbora INA-e Davor Štern bio užasnut, jer se radilo o “najvrednijoj imovini koju je INA ikad imala i koju će ikada imati u inozemstvu”.

Spomenute probleme Avdagić pripisuje svemu samo ne NATO-u: za one s ruskim investitorima krivi lokalnu samoupravu koja izdaje građevinske i druge dozvole i koja je po njemu jedina kočnica investicijama; embargo nametnut Siriji “nema veze s NATO-om, nego s EU”. No, barem jedan diplomat se ne slaže s tim. “U realnosti je NATO moć prije svega američka moć i ona se kod malih i srećnih ‘članova NATO obitelji’ ne propituje, već sluša”, kaže nam Zlatko Dizdarević, dodajući – “pa i unaprijed percipirajući kako poštivati i usrećiti tu moć”.

“I vlast u Hrvatskoj je srećna zbog moći velikog brata. I često razmišlja ‘unaprijed’, kao član porodice srećnih. Tako je bilo i u slučaju hitnog pristajanja na članstvo u klubu takozvanih ‘Prijatelja Sirije’ (kojeg skoro više i nema) i u slučaju odlaska INA-e iz Sirije, mada je taj posao bio ‘zlatna koka’ za cijelu zemlju sa jasnim izgledima da bude još berićetniji, i u slučaju slanja ogromnih količina oružja teroristima u Siriju. Tako će biti i sa budućim poslovima sa ruskim firmama, ako ti poslovi baš ne budu odgovarali Zapadu, sve dok ‘misija’ Zapada bude ekonomsko urušavanje Rusije iz geostrateških razloga”, navodi Dizdarević.

Tu, naravno, nikakvi direktni, javni i formalni nalozi o ekonomskom i svakom drugom ponašanju najčešće nisu potrebni, nastavlja: “Čak i kada ih navodno nema, oni se podrazumijevaju i jasno čitaju. Onaj ko ih (ne)prepoznaje, logično, radi uvjeren da je to najbolje za njegov narod, državu i prosperitet. I odgovoran za svoje postupke, valjda, prije svega pred onima koji su ih izabrali. Tvrdnje o drugačijem su cinične, i u funkciji misije kako je ‘misionari’ vide”, zaključuje.

Avdagić međutim tvrdi da Hrvatska nipošto nije slala oružje u Siriju, tvrdeći da ukoliko ga prodaje trećim državama, apsolutno nema razloga da zna njihovu krajnju destinaciju. Pritom ističe da su koristi Hrvatske goleme.

“Naše tvrtke imaju koristi od NATO-a. Samo (informatička tvrtka, op.a.) INSIG2 ima tri milijunska ugovora, čiji su točni iznosi službene tajne. Ta tvrtka povratila je većinu onog što je Hrvatska uplatila u proračun NATO-a”, kaže Avdagić, međutim, ne pruža nam konkretne podatke o tim iznosima, koje uz ostala izdvajanja za NATO te mirovne misije po svijetu također do kraja pisanja ovog teksta nismo dobili od ministarstava obrane i financija. Avdagić kao benefite članstva ističe i donacije u vojnoj opremi i “ogroman broj vozila” američke vojske, zapošljavanje mladih znanstvenika na projektima NATO-a, povlačenje zasad neutvrđene količine novca iz fondova NATO-a, koristi turizma zbog organiziranja raznih konferencija, ali i dobivanje na ugledu – kako u diplomaciji, tako i u gospodarskom smislu.

“Da Hrvatska nije NATO članica za naše kacige nikad nitko ne bi čuo”, garantira nam Avdagić referirajući se na tvrtku Šestan-Busch, a kao tvrtke koje su profitirale od NATO-a navodi i DOKING koji proizvodi vozila za razminiranje, tvornicu pištolja i jurišnih pušaka HS Produkt te proizvođača vojnih odora KROKO International.

“Što meni osobno, građaninu Hrvatske, znače privatne tvrtke HS Produkt, Šestan-Busch ili Kroko? Otvorili ljudi firme i zarađuju novce, no što konkretno narod RH ima od tog?”, pita Tino Jelavić, umirovljeni vojni pilot i mr.sc. aeronautike, koji je u godinama uoči članstva u NATO-u bio angažiran protiv ulaska u tu asocijaciju bez prethodnog raspisivanja referenduma sukladno čl.2 Ustava RH. Nije impresioniran ovim uspjesima, a to argumentira na sljedeći način: “U Jugi smo proizvodili oružane sustave, a veći dio vojne proizvodnje bio je u Hrvatskoj. SOKO Mostar proizvodio je školsko-borbene avione! Proizvodili smo vojne brodove i podmornice, te takoreći imali tehnologiju za proizvodnju nosača zrakoplova. Izrađivali smo raketne topovnjače u Šibeniku, sklapali glavni borbeni tenk u Đuri Đakoviću… a danas se dičimo proizvodnjom puške, kacige i vojne čizme.”

Po njegovom mišljenju, NATO se vodi tipičnom imperijalističkom i kapitalističkom logikom mas-potrošačkog društva: pogoduje najvećim proizvođačima s naglaskom na SAD, a perifernim zemljama prepušta uske proizvodne niše (“kacige, odore, puškice i pištoljčiće”) i pritom ne vodi računa o kvaliteti tih proizvoda.

“Nova hrvatska prikrivna vojna odora u digitalnom uzorku za godinu dana na suncu izblijedi iz zelene u nekakvu nijansu sive da je to strašno. Katastrofa. No ako odete na Hrelić možete kupiti JNA stražarski šinjel star 30 godina koji je nošen i rauban, ali vidiš da će trajati još 20 godina. U tome je glavna razlika između Zapadnih i Istočnih proizvoda. Kalašnjikov, tenk T-72/M-84, helikopter Mi-8 ili MiG su napravljeni tako da rade i u najekstremnijim uvjetima”, kaže on. Skeptičan je i po pitanju iznosa povučenih iz fondova, jer su kudikamo kompliciraniji od europskih, a Hrvatska se tu nije naročito proslavila. Što se tiče darivanja MRAP-ova koje spominje Avdagić (Mine Resistant Ambush Protected Vehicle), Jelavić navodi da smo dobili vozila koja su potrebna ne pri obrani već okupaciji – maksimalno zaštićeno od eksploziva i gerilskih naprava.

“Za što nas pripremaju? Za obranu svoga ili okupaciju tuđega?”, pita on. Također, po njemu nema sumnje da NATO itekako ima utjecaj na vanjsku i ekonomsku politiku, kako smo već naveli, u slučajevima Sirije te Rusije.

Zagovornici NATO-a navode da Hrvatska izvlači više od onoga što je uložila. Direktni troškovi članstva, koji su, kako nam kažu u Ministarstvu obrane, lani iznosili oko 37 milijuna kuna godišnje: sastoje se od hrvatskog udjela u NATO vojnom proračunu, udjelu u NSIP programu, programu izgradnje novog stožera, kao i članstva u NATO agencijama. U neposredne troškove spadaju i troškovi hrvatske delegacije u NATO stožeru u Bruxellesu i pri strateškim zapovjedništvima (ACO i ACT) i troškovi sudjelovanja u integriranoj vojnoj strukturi. Za sudjelovanje Hrvatske u civilnom proračunu morali smo se obratiti Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, koje navodi da je lani na to ime plaćeno više od 4,7 milijuna kuna.

No, koliki su sveukupni troškovi članstva u NATO-u? Nerado ih procjenjuje i Igor Tabak iz udruge OBRIS (Obrana i sigurnost).

“Jasno je da NATO nije organizacija kojoj je pojedina država simbolički član – tako da je sigurno da sama članarina nije i sve što, u širem smislu, RH odvaja da bi ispunila svoje zadaće, planove i obveze koje proizlaze iz obveza preuzetih u NATO kontekstu. Kako se u NATO nije učlanio samo sektor obrane, tako je i sigurno da su ti troškovi razasuti po proračunu čitavog niza državnih tijela RH, gdje se odnose na konkretne obveze, sposobnosti, opremu i organizacijske strukture koje ustrojavamo i održavamo radi ispunjenja nacionalnih obveza preuzetih prema NATO savezu”, navodi Tabak. Mediji su više puta pisali o troškovima misija NATO-a – KFOR-a na Kosovu, te ISAF u Afganistanu. KFOR je 2013. godine koštao oko 24 milijuna kuna. Daleko skuplja (i uzaludnija?) misija, ona u Afganistanu, košta do 240 milijuna kuna godišnje. Sudeći prema broju poslanih vojnika za koje troškovi godišnje dosežu 450 tisuća kuna po glavi, u više od deset godina sudjelovanja u ovoj vojnoj avanturi potrošili smo blizu 700 milijuna kuna.

Treba napomenuti i da NATO preporučuje da izdvajanja za obranu država članica budu bar na razini 2 posto BDP-a, no, Hrvatska već godinama reže proračun MORH-a. Ti rezovi, po Tabakovom mišljenju, izvođeni su bez analize učinaka, bez prilagodbe planskih dokumenata i bez doživljaja sposobnosti koje RH od svog sustava obrane očekuje u praksi.

“Smanjenje MORH-ova proračuna ima veze i sa činjenicom da su djelatni vojnici jedini dio državnoga sustava čija radna prava nisu zaštićena na jasan način (koji imaju i zakonsku zabranu sindikalnoga organiziranja), dok im je istodobno o svim temama zabranjeno istupanje u javnosti bez odobrenja. Time je obrana posebno pogodna za uštede ‘bez granica’”, tvrdi Tabak, a isto potvrđuje i Jelavić. Objašnjava da je vojnika manje nego što se vodi pod brojem zaposlenih u vojsci, koji se kreće oko 16.000 ljudi.

“Mi plaćamo za NATO više nego što smo plaćali našu vojsku, jer zapravo imamo samo dvije pješačke brigade – koje broje možda 7.000 ljudi”, objašnjava, naglašavajući da je Hrvatska s takvim konceptom obrane u potpunosti nespremna da se sama obrani. Filipa Kovačevića, osnivača Pokreta za (vojnu) neutralnost Crne Gore upitali smo koja se obećanja ovih dana mogu čuti od vlasti u Podgorici. On nam odmah kaže da teško da bilo koje od njih ima utemeljenje.

“Dugačka je lista obmana koje idu uz priču o benefitima članstva. Jedna se na primjer tiče neophodnosti ulaska u NATO da bi se potom ušlo u Evropsku uniju. Druga pominje porast direktnih stranih investicija iz NATO zemalja. Treća se tiče opšte bezbjednosti i sigurnosti građana. Ja često napominjem da ulaskom u NATO dobijamo i neprijatelje koje do sada nismo imali. NATO aktivnosti mogu da isprovociraju terorističke napade, a Crna Gora kao jedna od najslabijih NATO karika bi lako mogla da postane meta”, navodi Kovačević. Po njemu je jedini ispravan smjer za Crnu Goru partnerstvo s Istokom i Zapadom, jer “prihvatanje NATO zaoštravanja prema Rusiji može biti pogubnije za ekonomiju Crne Gore nego svi benefiti koje ova militaristička priča može da donese”.

Čitav niz dužnosnika je prije nekoliko godina nekritički dizao optimizam po pitanju NATO članstva, ističe Tabak. “Pri tome se baratalo nekakvim dojmovima, stereotipima i obećanjima – od kojih na kraju dobar dio nije ostvaren. No, istini za volju, treba napomenuti da je od početka dobar dio tih obećanja zapravo dolazio s čitavim nizom ograda, koje se voljelo previdjeti u pojednostavljenom komuniciranju s glavninom hrvatske javnosti”, navodi on.

Vodimo li se stavkama koje je spomenuti trio s početka teksta nabrojao, pet godina nakon ulaska u NATO možemo, nažalost, doći tek do dijametralno suprotnog zaključka od njihovog da članstvo u NATO-u “unatoč troškovima koje sa sobom donosi, poticajno za razvoj hrvatskog gospodarstva”. Kad govorimo o investicijama, Hrvatska narodna banka navodi da su lani pale za 60 posto u odnosu na godinu prije – iznosile su oko 437 milijuna eura i to je najniža razina od 2010. godine. Kreditni rejting nam je smeće; zaglibili smo u špekulativnom razredu pa nam ni kamate na kredite ne padaju kao što su predvidjeli Mišević, Lazibat i Jurčević. Pokrivenost uvoza izvozom u 2013. smanjena je na 56,9 posto – godinu ranije bila je na 59,4 posto. Nezaposlenost je najviša u zadnjih 12 godina – premašila je 385 tisuća ljudi, odnosno 22 posto. Deficit? I on je rekordan: u 2014. godinu smo ušli s 17 milijardi kuna manjka u proračunu, što je pak neprihvatljivo drugoj asocijaciji kojoj smo u međuvremenu pristupili, Europskoj uniji. Ona je poput NATO-a bila ni manje ni više determinanta tog strelovitog rasta kojemu ne bismo trebali nazirati kraj. Međutim, zasad mu ne naziremo početak.

Članak preuzet sa: Bilten.org

Source: Ana Benačić, Bilten.org, http://www.bilten.org/?p=626

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.