Krizna putanja književnosti

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Književnost, kao i sve druge sfere društvene aktivnosti, nije imuna ne efekte ekonomske krize. Efekti se mogu sagledati kroz dvostruku prizmu – umjetnička sredstva i tematska zaokupljenost s jedne strane i institucionalno funkcioniranje književnog polja s druge. Koje su postjugoslavenske specifičnosti krizne dinamike i postoji li potencijal suvisle političke aktivacije aktera u književnom polju?

Razmatramo li prisustvo krize u postjugoslavenskoj/im književnosti/ma, kako bi glasila okvirna tema ovog osvrta – sve članove te formulacije potrebno je čim prije precizirati. Krenimo redom : “kriza” označava aktualnu krizu kapitalizma, uključno s krizom društvene reprodukcije i političke imaginacije koja iz nje proizlazi. Ali, o čemu govorimo kad govorimo o “postjugoslavenskoj književnosti/književnostima” (jednina ili množina)? Prefiks “post” sugerira nam da se radi o književnoj produkciji nastaloj nakon povijesne Jugoslavije – ali koja ujedno ostaje trajno i presudno obilježena njezinim postojanjem; paradoks je sličan kao i s drugim “postizmima”. U nedostatku prostora, termin ovdje ne možemo teorijski problematizirati, te ćemo ga uzeti samo u pragmatičnom smislu: književnost(i) država-nasljednica socijalističke Jugoslavije. Napokon, ni pitanje šta podrazumijevamo pod “književnošću” nema tako bjelodan odgovor kao što bi se isprva moglo učiniti. Najučestalije značenje “književnosti” obuhvaća tekstove i knjige, dakle književnu produkciju. Ograničimo li se na ovo značenje pojma, vidjet ćemo da se kriza i njezini učinci mogu dvojako manifestirati. Oni mogu biti neposredna tema književnoga teksta, njegova inspiracija te implicitni ili pozadinski utjecaj; na drugoj strani, moguće ih je tražiti i na ravni književne forme, kao utjecaj na oblikovanje teksta, izbor autorskih sredstava i sl. Pokušajmo najprije reći nešto o “prisustvu krize” na dvjema navedenim razinama.

Etabliranje kanona

No, u kakvom uzorku ili korpusu tekstova uopće tražiti krizu? Konvencija bi nalagala da najprije uzmemo u obzir tzv. visoku ili lijepu književnost. Tuzlanska nagrada “Meša Selimović”, koja se dodjeljuje za najbolji roman napisan u prethodnoj godini na jeziku koji se nekoć zvao srpskohrvatskim, a danas se određuje kao bosanski/crnogorski/hrvatski/srpski (što ne znači da je politički korektnim preustrojem prestao biti jednim jezikom), tu je dvostruko relevantna. Riječ je o jednoj od novčano najizdašnijih (7000 konvertibilnih maraka, oko 3500 eura) književnih nagrada u regiji, koja se pritom dodjeljuje za roman – formu smatranu za vrhunac književnog izričaja u suvremeno doba. Kao takav “Meša” igra veliku ulogu u oblikovanju postjugoslavenskog književnog kanona i mapiranju regionalne književne scene.

Razmatranje friško objavljenih nominacija za najbolji roman u 2013. ne bi nas dovelo do zaključka da kriza jako zaokuplja pisce našega jezika. Naime, popisom izrazito dominiraju introspektivni, evokativni tekstovi, povijesne, memoarske i/ili kroničarske inspiracije: čak pet od ukupno petnaest naslova može se barem podvesti pod barem jednu od ovih odrednica (romani M. Kovača, M. Jergovića – prisutnog i u selekciji iz BiH i onoj iz Hrvatske –, L. Bauera, D. Hedla, I. Lovrenovića, N. Ibrahimovića). Samo Arkadija Milete Prodanovića te Plaža Imelde Markos Balše Brkovića uistinu crpe inspiraciju iz krajolika krize. Prodanovićev roman iznimno je složeno, ali i krajnje zabavno satirično štivo, koje u svojim najboljim trenucima ostvaruje uistinu rableovski zamah. Autorova je meta postsocijalistička Srbija, ali i ideološki sklopovi “tranzicije”, pa i temeljni mitovi suvremenoga kapitalizma (u tom smislu, kontrapunkt Arkadiji predstavlja Gnusoba Svetislava Basare; kao i dosta puta dosad, Basara se zabavlja karikirajući Srbiju kao ustajalu palanku i crnu rupu u kozmosu, ali bez ambicije da se pozabavi konkretnim društvenim i političkim silnicama koji kreiraju takvo stanje, kao ni širim kontekstom). Brkovićev roman pripovijest je o dječaku koji uz pomoć podgoričkog taksista obilazi gradska i prigradska mjesta gdje sumnja da je njegov otac mogao otići počiniti samoubojstvo. U pitanju je psihodelična travestija cestovne proze, mjestimice na rubu fantastike, sa snažnim elementima trilera; “tranzicijski” odjeci krize dubinski je obilježavaju i u smislu tematskih upliva i općeg doživljaja svijeta. To ne znači da u ostalim kandidatima za “Mešu” ne prepoznajemo određene poveznice s društvenim ozračjem u kojem su nastali. Međutim, s obzirom na činjenicu da je proteklih nekoliko godina za pisce i za književni establishment uopće u svim četirima državama-sudionicama bilo vjerojatno teže nego ijedan period u proteklih pola stoljeća – očekivali bismo, kad je povijesno-politička tematika posrijedi, daleko izraženiji osjećaj urgentnosti. Slaba prisutnost “kriznoga” pisma u izboru za “Mešu” zasigurno se dobrim dijelom može pripisati konzervativnoj orijentaciji pojedinih selektora. Među ostalim je znakovito odsustvo zanimljivog i krajnje osvježavajućeg cyberpunk trilera Čovjek iz podruma Nihada Hasanovića u izboru iz BiH, koji je sačinio Marko Vešović. Svjedeno, s obzirom na dimenzije krize i njezine krajnje destruktivne učinke u našim perifernim sredinama, začuđujuće je što je uopće moguće nabrojati nekoliko obimnih i zapaženih romana kojih se ona uopće ne tiče.

Rastanak sa žanrom

Stvari se vidno mijenjaju kad iz sazviježđa laureatske književnosti okrenemo pogled ka “donjem svijetu” (Stanisław Lem) žanrovske produkcije. Tu se, među ostalim pojavama, svojom vidljivošću nameće val koji je Boris Postnikov u jednom nedavnom ogledu nazvao “novom hrvatskom distopijskom književnošću”. Radi se o nizu naslova vrlo direktno inspiriranih krizom, a koje potpisuju kako etablirani SF autori (Aleksandar Žiljak) tako i oni koji smo donedavno teško mogli zamisliti unutar ovoga žanra (Edo Popović, Josip Mlakić). Sva ova djela zamišljaju sutrašnjice u kojima je rastuća polarizacija između bogatih i siromašnih dosegla apsolutne razmjere – rezultirajući novim oblicima globalnog apartheida, robovlasništva i kastinskog društva. Premda krizu ne tematizira eksplicitno, ona je snažno implicirana i u svijetu spomenutog romana Nihada Hasanovića. Kroz fabulu kodiranu na obrascima cyberpunka i trilera, s izraženim esejističkim digresijama, Hasanović istražuje mogućnosti za solidarnost u svijetu u kojem je čovjek sveden na vlastitu ljušturu, a društvo je kao takvo u rasapu. No, primjer na kojem ćemo se posebno zadržati pripada, ili bi barem trebao pripadati, noir žanru. Posrijedi je sedmi i posljednji nastavak serijala Gorana Tribusona o privatnom istražitelju i bivšem policijskom inspektoru Nikoli Baniću, naslovljen Susjed u nevolji. Prethodni nastavci, objavljeni između 1985. i 2004., činili su jedinstvenu romanesknu kroniku “tranzicije”: restauracija kapitalizma, rat i poslijeratno beznađe predočavani su “uživo” kroz Banićeve pustolovine. Štoviše, prolongirano vanredno stanje u kojem su Tribusonovi krimići nastajali činilo je da su temeljne konvencije krimi i noir proze uvijek iznova bivale propitivane. Susjed u nevolji zatvara lûk na način da u konačnici raskida sa samim žanrom. Tribusonovi protagonisti evoluirali su dotle da su lišeni iluzija u toj mjeri da se polarizacija između dobrih i loših momaka ne može uvjerljivo održati. Na jednom mjestu u romanu nekadašnji Banićev kolega iz policije savjetuje istražitelja da ne prijavljuje čovjeka za kojeg je otkrio da je bio pljačkaš banaka, jer – da je znao s kakvom će mirovinom završiti, i sam bi se umjesto policijske bio odlučio na pljačkašku karijeru. Ova replika, jedna od brojnih u istom stilu, nije usputni comic relief; ona sažima dominantno osjećanje u Tribusonovu romanu. Prateći tok fabule Susjeda ujedno svjedočimo i raskidu društvenog ugovora s čitateljem kojim se njegov žanr određuje. Završnica u kojoj se Banić ponovno sastaje s bivšom suprugom, da bi s njome proveo umirovljeničke dane, nije samo konzervativno propovijedanje o obitelji kao utočištu od svjetskih nedaća. Posrijedi je istodobno i metaliterarni komentar o nemogućnosti da se nastavi u prethodno kodiranim žanrovskim okvirima.

Nažalost, ovaj osvrt ostaje ograničen na književnu produkciju pisanu na središnjem južnoslavenskom jeziku (srpskohrvatskom, BCHS…). Izvan našeg razmatranja tako ostaje ne samo književnost nastala na makedonskom i slovenskom jeziku, nego i ona na albanskom, mađarskom, talijanskom i ostalim jezicima nekadašnjih jugoslavenskih “narodnosti”. Razlog tome manje je jezička barijera, a više katastrofalni logistički uvjeti. Ukoliko danas živimo u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj ili Crnoj Gori teško je dolaziti i do onih naslova iz susjednih država koje ne trebaju prijevod. Na ovom mjestu dolazimo do problema i pitanja koji pripadaju planu širem od onoga koji smo dosad razmatrali.

S onu stranu teksta

Naime, dosad je bilo riječi samo o književnim tekstovima. Međutim, “književnost” se također može odnositi i na književno polje – skup institucionalnih mehanizama, faktora i odnosa, od izdavačkih pogona do akademskih niša za proučavanje književnosti. Razgovor o krizi i književnosti ne bi smio zaobići ni ovaj krupni(ji) plan. Kriza je također snažno pogodila i još uvijek pogađa sve institucije upletene u proizvodnju i reprodukciju književnosti: ona rastače i preoblikuje književno polje.

Nije tajna da su krizno rezanje sredstava za kulturu i druga državna “stezanja remena” proteklih godina pogodilo sve aktere u ovom lancu. U Hrvatskoj se situacija dodatno zakomplicirala nakon njezina ulaska u Europsku uniju: česta kafkijanska nepropusnost i nedohvatljivost lokalnih institucija dobila je svojevrsnu “nadgradnju” u vidu europskoga birokratsko-administrativnog aparata, gdje finalne odluke donosi Europska komisija. Na primjeru višemjesečnoga kašnjenja natječaja Ministarstva kulture za otkup knjiga i časopisa u 2013. Branimira Lazarin i Mate Kapović pokazali su kako Ministarstvo kulture RH naprosto nema ni plan, ni strategiju koji se ne bi svodili na bespogovorno pristajanje na neoliberalnu agendu kakvu Europska komisija nastoji implementirati (i) u izdavaštvu. Izdavači iz BiH, sa svoje strane, kao svoju najveću nedaću ističu PDV na knjigu, koji je u ovoj zemlji bez prestanka na snazi od 2006. Uz to, priliv knjiga iz Srbije i Hrvatske kod bh. izdavača često proizvodi resantimansko osjećanje da bi stvari išle bolje samo kad susjedi ne bi “kolonizirali” tržište. Shvaćanje “tržišne utakmice”, u kojoj su glavna konkurencija istojezični susjedi, kao temeljnog pokretačkog principa izdavačke djelatnosti rasprostranjeno je kod bh. izdavača. Pritom su očigledno još uvijek masovno slijepi za destruktivne rezultate iste te “tržišne utakmice” u okolnim zemljama.

Autorice i autore s pravom hvata panika. U Srbiji, oveća skupina njih prošle je jeseni uputila pismo tada tek izabranom ministru kulture Ivanu Tasovcu. Potpisnice/i su među ostalim tražili da Ministarstvo kulture počne dodijeljivati individualne spisateljske stipendije po uzoru na one koje postoje u Hrvatskoj, te da različitim putevima – prije svega većom stimulacijom časopisnog izdavaštva i književnih manifestacija – poveća potpora domaćoj književnoj produkciji. Inicijativa je glatko odbijena, a obrazloženje bi se moglo sažeti ovako: odabrali ste baviti se pisanjem, snađite se. (Pronicljivu kritiku, u kojoj pokazuje kako potpisnice/i zapravo nemaju sluha za sistemske probleme u kulturnom, napose književnom polju, ponudio je Dejan Ilić). U Hrvatskoj je inicijativa Pravo na profesiju, na čelu koje stoji pisac Robert Perišić, 2012. izborila priznanje “književnosti” kao posebnoga polja unutar nacionalne akademske klasifikacije. To znači da će pisci ubuduće moći ne samo predavati kreativno pisanje na univerzitetskim katedrama, nego i, poput likovnjaka i glazbenika, napredovati u akademskim zvanjima. Međutim, neizvjesno je u kojoj mjeri takva “pobjeda” zapravo može poboljšati položaj i perspektivu spisateljskog posla i rada. Insistucionalizacija “kreativnog pisanja” na američki način posve je na tragu neoliberalne pomame za profesionalizacijom i komercijalizacijom svih segmenata ljudskoga života i rada. Ona, kako pokazuje Hrvoje Tutek, ne rješava nijedan strukturni problem; naprotiv, tu je samo potencijal za proizvodnju nove armije mladih i nezaposlenih ljudi.

Eto samo nekih od neposrednih učinaka krize na razini književnoga polja. Već nam ponestaje prostora, a nismo niti načeli teme kao što su istiskivanje književne kritike na rubove medijskog polja ili getoizacija proučavanja književnosti na univerzitetima (neodvojiva od getoizacije humanistike uopće). Za cjelovito sagledavanje kriznog urušavanja književnog establishmenta bilo bi potrebno ozbiljno i široko istraživanje. Međutim, ono što i na ovom mjestu možemo ustvrditi jest to da je kriza na izvjestan način razotkrila i potcrtala srodnosti postjugoslavenskih kulturnih sredina – srodnosti koje se ne očituju na razini “kulturne bliskosti” (perspektiva multikulturalizma), ili pripadnosti istom tržištu (ekonomistička perspektiva, teorija “Jugosfere”). Naprotiv: srodnosti o kojima govorimo proizlaze iz materijalnih uvjeta u kojima kulturna, a napose književna proizvodnja preživljava. Drugim riječima, polje književnosti erozivno je – od Vardara do Triglava.

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org

Source: Dinko Kreho, „Krizna putanja književnosti”, http://www.bilten.org/?p=1400

Ostavite komentar