Ima li Rumunjska ekstremnu desnicu?

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Dok ekstremna desnica u Zapadnoj Europi ostvaruje izborne uspjehe, Rumunjska likuje nad njenim tobožnjim izostankom, zanemarujući činjenicu da je njezina ekstremna desnica zapravo reprezentirana u politikama srednjestrujaških političkih stranaka.

Puno se prašine dizalo oko uspjeha ekstremno desnih stranaka u mnogim zemljama Europske unije na ovogodišnjim izborima za Europski parlament. Zabrinutost je opravdana, jer su u zemljama poput Engleske, Francuske ili Danske, ekstremne snage polučile dosad neviđene izborne rezultate. U Rumunjskoj se, međutim, dogodilo upravo suprotno: establišment i mediji na sav glas hvale zemlju zbog upadljivog odsustva ekstremno desnih stranaka. Takve stranke ne samo da nisu imale dobre izborne rezultate, nego nisu niti ušle u izbornu utrku.

No ova slavljenička atmosfera ne bi nam smjela prikriti činjenicu da je ekstremna desnica i u Rumunjskoj dobro reprezentirana. Ne treba miješati odsustvo organiziranih ekstremno desnih stranaka s odsustvom ekstremne desnice kao takve. Zapravo, ovdje se radi o ponešto kompliciranijem fenomenu: srednjestrujaške stranke preuzele su jezik i ideologiju ekstremne desnice. Dakle, ekstremno desni stavovi i jezik nipošto nisu odsutni iz rumunjske politike: štoviše, čine njen centralni dio.

Predmet mržnje

Najveća razlika između zapadne i istočne ekstremne desnice njihov je predmet mržnje. U slučaju Zapada, povlašteni predmet mržnje i figura oko koje je organiziran sustav straha koji hrani ekstremizam predstavlja lik imigranta, dok je u slučaju Istoka to figura Roma. Svi nacionalistički, ksenofobni i rasistički osjećaji usmjereni su prema toj figuri. Ti su osjećaji i glavna značajka rumunjskih političkih elita barem cijelo prošlo desetljeće, ako ne i dulje. Primjerice, aktualni predsjednik Traian Băsescu izgovorio je niz nasilničkih primjedbi o ženama, Romima i siromašnima otvoreno proglasivši pozitivnom ostavštinu maršala Iona Antonescua, rumunjskog vođe iz Drugog svjetskog rata i vjernog Hitlerovog saveznika, poznatog po ozakonjenju deportacija i ubijanja Židova i Roma. Nema razlike između predsjednikovih stavova i onih koji se obično pripisuju ekstremnoj desnici. Isto tako, niz rumunjskih političara, od kojih su najpoznatija dva ministra vanjskih poslova, predložili su deportaciju i zatvaranje Roma. Gradonačelnici diljem zemlje u nekim su slučajevima njihovu preporuku shvatili sasvim doslovno, izbacujući Rome iz gradskih centara ili gradeći betonske zidove te time dodatno segregirajući romske zajednice. Pa iako u Rumunjskoj nema nasilnih organiziranih grupa koje uznemiruju Rome (kao što je slučaj sa susjednom Mađarskom), njihovu zadaću preuzimaju sami lokalni političari svih političkih usmjerenja, s izričitom podrškom većine stanovništva.

Aktualna vlada, iako nominalno socijaldemokratska, i sama ima udjela u ekstremno desničarskim očitovanjima. Prije nekoliko godina, jedan od njezinih istaknutih vođa poricao je Holokaust. Trenutni ministar vanjskih poslova (taj posao čini se zahtijeva određene predispozicije) otvoreno je klevetao homoseksualnost na sjednici vlade, istovremeno podupirući vrijednosti tradicionalne rumunjske obitelji. Zapravo, dok su ranije pokušavali sakriti svoje neoliberalne poglede iza starih argumenata o Trećem putu, socijaldemokrati se sada eksplicitno okreću ka nacionalističkoj agendi. Ovo je bilo očigledno u kampanji za Europski parlament: slogan im je bio “Ponosan što sam Rumunj”, koji se obično povezuje sa konzervativnom politikom i vrednuje lokalizam iznad EU transnacionalizma.

Politički monopol na desničarenje

No ovo nije nova strategija. Počev od Komunističke partije prije 1989., a potom i sa svakom drugom velikom strankom nakon pada komunizma, vladajuća je politička klasa uvijek znala mobilizirati nacionalizam, rasizam i ekstremizam u svoju korist kad god su političke okolnosti to zahtijevale. Stvaranje figure prijetećeg Drugog, konstruiranje nacije kao tvrđave pod opsadom i mobilizacija protiv izvanjskih neprijatelja bili su oduvijek, još od procesa stvaranja nacije u 19. stoljeću, dio srednjestrujaške politike, a ne tek strategija osebujnih desničarskih ekstremista. One su integralni dio razvoja rumunjske politike koja je uslijedila nakon definiranja nacionalne države i u kojoj su krv, tlo i religija istaknute komponente.

U Rumunjskoj problem, dakle, nije misteriozni izostanak ekstremne desnice, nego nemogućnost da se ekstremnodesničarske komponente odvoje od srednjestrujaške politike: gotovo su joj istoznačne i čine njezin suštinski dio.

Cilj srednjestrujaških političara je da zadrže monopol nad ovim diskursom i da ga koriste za vlastitu dobrobit. A to može zbuniti promatrače jer takva strategija zbilja odražava obuhvatniji politički protekcionizam. Rumunjska ima jedan od najrestriktivnijih zakona o osnivanju političkih stranaka u Europskoj uniji. Ne samo da je broj potpisa potrebnih da bi se osnovala politička organizacija ogroman (a uz to i potpisi se moraju prikupiti razmjerno s brojem stanovništva na teritoriji cijele zemlje), nego je i potreban novčani ulog iznos nepristupačan većini ljudi. Prošle godine bivši je premijer pokušao osnovati vlastitu stranku. No unatoč poznatom imenu i brojnim političkim i ekonomskim vezama, nije bio u mogućnosti prikupiti potreban broj potpisa te je stoga odabrao lakše rješenje: kupio je već postojeću stranku. Obični građani ne mogu to učiniti (osnovati ili naprosto kupiti stranku) pa stoga većina ostaje obespravljena i ne-reprezentirana među postojećom političkom klasom.

Postfašizam

No to ih također drži na odstojanju od priznatog spektra političkih stranaka ekstremne desnice. Bez realne mogućnosti osnivanja stranke, ekstremno desne grupe i iskazi ostaju na razini građanskih inicijativa i NGO-a, baveći se, poput mnogih drugih NGO-a specifičnim pitanjima: borbom protiv prava LGBT osoba, podrškom rehabilitaciji već spomenutog maršala Antonescua i tako dalje. Njihovo prisustvo je jače na virtualnim mrežama gdje zadobiva različite oblike: od sekularnih nacionalističkih nogometnih huligana do fašističkih kršćanskih nostalgičara za razdobljem između dva svjetska rata ili pak ekološki osviještenih konzervativnih antikapitalista.

Širok raspon ovakvih pogleda i velik broj grupa koje postoje u sjeni organizirane politike postao je vidljiv za vrijeme prosvjeda protiv eksploatacije rudnika zlata Roșia Montană na jesen 2013. Ova je borba ponudila platformu za ranije nepoznate grupe, ujedinjene protiv zajedničkog neprijatelja u vidu strane korporacije, da izađu na otvoreno i zastupaju svoju poziciju. Također je točno da je u nekim slučajevima vlada preuveličavala udio i prisustvo ekstremno desnih elemenata ne bi li diskreditirala prosvjede. Kritika ekstremne desnice, naročito ona koja obično dolazi s ljevice, bila je tom kontekstu instrumentalizirana protiv samih prosvjeda. Dok su srednjestrujaške stranke nastojale kontrolirati ne samo ideologiju ekstremne desnice nego i grupe koje ju prihvaćaju, mobilizirajući ih u svrhu stjecanja kontrole nad političkom situacijom.

Zato je potrebno iz drukčije perspektive razmotriti ova pitanja, naročito u Rumunjskoj gdje će mnogi odveć brzo i lako protumačiti odsustvo ekstremne desnice kao jasan znak duboke ukorijenjenosti europskih vrijednosti i demokracije. Jedna takva korisna perspektiva je i pojam postfašizma Gáspára Miklósa Tamása, definiran kao matrica različitih politika, praksi i ideologija koje nemaju ništa zajedničko s historijskom ostavštinom nacizma kao takvog, već su orijentirane protiv prosvjetiteljske ideje univerzalnog građanstva. U osnovi, postfašizam je političko djelovanje koje određene kategorije ljudi – optužene kao nepoželjne, opasne, niske, prljave, beznačajne – isključuje iz građanstva, a time, zapravo, i iz kategorije ljudskog bića. Mogu to biti migranti, Romi, siromašni, homoseksualci, žene, Židovi ili za koga god se u nekom trenutku odluči da je otpadnik ili žrtveni jarac.

Komu uopće treba ekstremna desnica u takvom kontekstu? Postfašizam je tiranija same srednjestrujaške politike, njezino osnovno jezgro. Aktualne rasprave o ekstremnoj desnici u Europi (koliko god nužne) ne bi nam smjele skriti napredovanje postfašizma kao posebne samosvojne politike. Iz ove perspektive, Rumunjska je ilustrativan primjer.

S engleskog prevela Milena Ostojić

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org

Source: Florin Poenaru, „Ima li Rumunjska ekstremnu desnicu?”, http://www.bilten.org/?p=1627

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.