Aurora Levins Morales – Kanibali


Moja zemlja, Boriken, čiji je naziv u čast počinjene pljačke promenjen u Portoriko,1 dobila je preporuku da svoju ekonomiju podigne iz mrtvih tako što će organe postradale mladeži sa ostrva prodavati bogatim turistima kojima je potrebna transplantacija. Dat je predlog da našu decu koja su umrla tako što su ustreljena u glavu ili na neki drugi način ubijena tokom svakodnevnih sukoba narko dilera, pritom bez povreda ostalih vitalnih organa, ili su umrla u saobraćajnim nesrećama nastalim usled prebrze vožnje, opijenosti drogom ili alkoholom ili zbog neke druge samoubilačke posledice genocidnog osvajanja, a da pri tom nisu potpuno zdrobljena, da takvu našu decu otpremamo u stanice za procesuiranje gde bi im eksperti vadili srca, crvene plodove anona,2 skupe svetle pasuljaste bubrege, tamne valovite jetre, razgranata pluća nalik na magličaste šume El Junke, morske školjke rožnjače njihovih očiju, i prodavali ih bogatašima čiji organi više ne funkcionišu. (U ovom poslu organi putuju od siromašnih ka bogatim, od žena do muškaraca, od tamnoputih do belih.)

Po ovom scenariju tela naše dece, usmrćena u unakrsnoj vatri kolonijalnog nasilja, redefinisana su kao prirodni resursi. Nije više uputno pribegavati sterilizaciji da bi na taj način domoroci bili sprečeni da prenasele sopstveno ostrvo.3 Umesto toga predlog je da visoku stopu ubistava i nesrećnih slučajeva u Portoriku prihvatimo kao klimatske uslove pogodne za proizvodnju ljudskih organa.

Onima koji nisu upoznati sa situacijom može se učiniti da je ovo nova šokantna eskalacija zlodela kolonijalizma, ali u suštini dve imperije koje su u svojim kandžama držale Boriken, po navici su na ovaj ili onaj način proždirale tela naših mladih. Naši mladi su silovani, porobljavani, slati u internate, regrutovani kao topovsko meso, lišavani osnovnih životnih potreba, a sve da bi obogatili vladajuće klase Evrope i Severne Amerke i njihove lokalne predstavnike; naša deca su umirala od gladi, od preteranog rada, od eksploatacije, izvožena su, zatvarana, lišavana obrazovanja, pretvarana u mete međunarodne prodaje narkotika, komercijalizacije, pornografije, trgovine oružjem. Oduvek je postojalo tržište za naše meso.

Rani evropski osvajači preinačili su reč domorodačkog jezika Kalinago, karibna, koja označava osobu, u reč „kanibal”, zbog uverenja da Kalinagosi jedu ljude, što je bio mit bez ikakvog pokrića i dokaza. No, kako je španska kraljica Izabela II naredila da se mogu porobljavati samo narodi kojima će „biti bolje pod ropstvom” (a smatralo se da će kanibali postati bolji u lancima, pod bičem i sa žigom roba na grudima), postojao je snažan zajednički interes da se svi Kalinago ljudi sa Istočnih Kariba definišu kao ljudožderi. Nije se, naravno, smatralo da dokumentovani dokazi da su krstaši na Srednjem istoku jeli muslimane za vreme pokušaja da od njih oslobode zemlju koju su smatrali svetom, te iste krstaše kvalifikuju za ropstvo koje bi ih civilizovalo i odučilo od ljudožderstva.

Ekonomija moje zemlje ne urušava se zbog urođene slabosti ili, kako na jednom Fejsbuk posteru piše, zbog toga što je moj narod, čiji je rad temelj na kojem počivaju brojna basnoslovna bogatstva sa druge strane okeana, lenj i da živi. Moj narod već pet vekova na smrt krvari od rana koje su mu namerno zadali krvoločni paraziti, pošast vampira koji su okužili našu planetu, popili joj krv a sada joj i srž iz kostiju sišu. Pošto su iscedili zlato iz naših reka, hranljive sastojke iz naše zemlje, vodu iz naših rezervi, pošto su zatrovali naše reke živom, DDT-ijem, DSB-ijem i ko zna čime sve još, pošto su asfaltirali naše pašnjake da bi podigli šoping centre pune smeća, bombardovali plaže Vijekesa teškim metalima, belim fosforom i radioaktivnim supstancama,4 pošto su zdrali sa naših planina naše šume, naša brda pretvorili u cementni prah i privatizovali sve osim sunca, ti istinski kanibali su nam podneli račun po kojem mi njima dugujemo 72 biliona dolara i od nas zahtevaju da ne jedemo, ne obrazujemo se i ne odlazimo lekaru sve dok im ne vratimo ono što su oni odlučili da im mi dugujemo.

Dok krugovi takozvanih lešinarskih fondova čekaju da sastružu i poslednju mrvicu mesa sa naših kostiju, sledbenici vampira nam predlažu da bi bilo uputno da im prodajemo delove naše mrtve dece kako bi ljudi, koji sebi to mogu da priušte, mogli da kupe nove jetre, srčane zaliske, plućna krila.

Već duže vreme ljude ubijaju zbog njihovih organa. Decu žrtve trafikinga, sezonske radnike, zatvorenike nad kojim je izvršena smrtna kazna. Hiljade siromaha, koji nisu usmrćeni, prodaju delove svoga tela da bi platili dug isto tako namerno izazvan kao što je i dug Portorika. Ako se turizam radi trgovine organima jednom ustoliči na našem ostrvu, šta mislite koliko vremena će trebati nekom preduzimljivom preduzetniku da se pobrine da, na ovaj ili onaj način, potražnja bude zadovoljena odgovarajućom ponudom?

Ja nemam ništa protiv dobrovoljne donacije organa. Čudesna je to stvar kada bubreg nadživi telo koje ga je stvorilo i nastavi da produžava život nekom drugom. Moj bes nije usmeren protiv transplantacije života već protiv njegove krađe. Moj bes uperen je protiv onih koji izmišljaju dug a onda nam naređuju da ga otplaćujemo svojim životima.

Kad je narod Haitija ognjem i mačem ustao protiv robovlasnika i oslobodio se, vlastela koja je pobegla sa ostrva objavila je da je nova nacija dužna Francuskoj zato što su robovi ponovo prisvojili sopstvena ukradena tela i poslala je vojnu flotu da naplati dug. Godinama su naplaćivali to što su izgubili kontrolu nad posedima koje su zapravo ukrali. Nikakvog tu duga nije bilo. Nikakvog duga ni danas nema. Dug je izmišljotina bandita i pljačke koja traje pola milenijuma. Stvarno postoje samo pohlepa i pljačka, pljačka i pohlepa.

Umesto da uzimate rožnjače naših očiju, preuzmite ovu misao: ako bismo delili (a ne pljačkali), bilo bi dovoljno za sve. Kad bi kolonizatori prestali da kolonizuju, ne bi umrli od gladi. Kada bi 1% stanovništva, koji su pljačkaši, vratili veći dao otetog plena, nijedan od njih ne bi od toga umro. Kada bi nas lešinarski fondovi obeštetili, kada bi nam banke refundirale novac koji nam duguju, kada bi Španija vratila zlato, šećer, duvan, kafu, profit od trgovine robljem, kada bi industrijska revolucija platila za neautorizovane pozajmice koje su korišćene protiv radnika na tri kontinenta, kada bi bankari i baroni industrije šećera, farmaceutske kompanije, naftne kompanije, turističke agencije i zelenaši iz SAD platili Borikenu sve što mu duguju, kriza izazvana pohlepom bi prestala i mi bismo mogli da se vratimo proizvodnji hrane u izobilju, oporavku naših mora i planina, izgradnji divnih škola punih posvećenih, talentovanih učitelja i đaka blistavih očiju, znatiželjnih i punih nade.

Onda bismo, umesto da gajimo leševe radi rezervnih delova, za početak mogli da prestanemo da oštećujemo svekolike ljudske organe životom u otrovnim društvima punim ugnjetavanja i da umesto toga počnemo da uzgajamo naučnike, Portorikanke i Portorikance koji bi naučili kako da obezbede onoliko bubrega koliko je ljudima potrebno, a da pritom niko zbog tih bubrega ne mora da umre ili da bude ubijen.

 

Tekst preuzet i preveden uz dozvolu autorke.
Prevod: Ljiljana Bogoeva Sedlar
Lipar/Journal for Literature, Language, Art and Culture/Year XVII/Volume 59
Priprema: Princip.info

 

Liked it? Take a second to support Ivo Kovačević on Patreon!

Become a patron at Patreon!


  1. Puerto Rico u prevodu sa španskog znači bogata luka. Tekst je komentar na dužničku krizu u kojoj se Portoriko trenutno nalazi. (Prim. prev.)  

  2. Biljka, karakteristična za Južnu i Centralnu Ameriku, oblikom podseća na ljudsko srce. (Prim. prev.) Annona squamosa  

  3.  https://www.uic.edu/orgs/cwluherstory/CWLUArchive/puertorico.html Organizacija CWLUA, Chicago Women’s Liberation Union, sada http://cwluherstory.org iznosi podatke da je 1968. godine 35,3% žena u Portoriku, starosti 20-49 godina, bilo podvrgnuto sterilizaciji, da bi se smanjenjem broja stanovnika smanjila nezaposlenost. Sajt daje detaljnu analizu kolonijalne situacije koja na ostrvu vlada od 1898. godine, kada je američka invazija stavila Portoriko pod američku kontrolu i podredila ostrvo američkim ekonomskim i političkim interesima. Formalno postojanje portorikanske vlade, od 1952. godine, ništa suštinski nije promenilo. (Prim. prev.)  

  4. http://www.huffingtonpost.com/maritza-stanchich-phd/ten-years-after-ousting-u_b_3243449.html  

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.