Elen Majksins Vud – Povlačenje intelektualaca

Foto: Broadbent Institute

Živimo u čudnim vremenima. Baš kada intelektualci levice na Zapadu imaju retku priliku da urade nešto korisno, ako ne i istorijski značajno, oni – ili veliki deo njih – su u punom povlačenju. Upravo kada reformatori u Sovjetskom Savezu i Istočnoj Evropi gledaju na zapadni kapitalizam kao na paradigmu ekonomskog i političkog uspeha, mnogi od nas izgleda žele da se odreknu tradicionalne uloge levice kao kritičara kapitalizma. Upravo kada nam je, više nego ikada, potreban Karl Marks da bi otkrio unutrašnje delovanje kapitalističkog sistema, ili Fridrih Engels da razotkrije njegove ružne stvarnosti “na terenu”, ono što dobijamo je vojska “post-marksista” čija je glavna funkcija očigledno da konceptualizuje problem kapitalizma.

Uprkos raznovrsnosti trenutno aktuelnih teorijskih trendova na levici, oni uglavnom dele jedan često korišćen koncept: „civilno društvo“. Koliko god se konstruktivno koristio u odbrani ljudskih sloboda od državnog ugnjetavanja ili u označavanju terena društvenih praksi, institucija i odnosa koji su zanemareni od strane “starih” marksističkih levica, “civilno društvo” je sada u opasnosti da postane alibi za kapitalizam. Gramšijeva koncepcija „civilnog društva“ bila je nedvosmisleno zamišljena kao oružje protiv kapitalizma, a ne kao njegov smeštaj. Uprkos tome, koncept u sadašnjoj upotrebi više nema ovu nedvosmisleno antikapitalističku nameru. Sada je stekao sasvim novi set značenja i posledica, od kojih su neki pozitivni za emancipatorske projekte levice a drugi negativni.

Dva suprotna impulsa mogu se rezimirati na ovaj način: novi koncept civilnog društva ukazuje da je levica naučila lekcije liberalizma o opasnostima državne represije, ali čini se da zaboravljamo lekcije koje smo nekada učili iz socijalističke tradicije o ugnjetavanju civilnog društva. S jedne strane, zagovornici civilnog društva jačaju našu odbranu nedržavnih institucija i odnosa protiv moći države; s druge strane, oni teže da oslabe naš otpor prinudama kapitalizma. “Civilno društvo” je dalo privatnoj imovini i njenim vlasnicima komandu nad ljudima i njihovim svakodnevnim životima, moć koja je odgovorna nikome, na čemu bi im zavidele mnoge stare tiranske države. Te aktivnosti i iskustva koja su izvan neposredne komandne strukture kapitalističkog preduzeća, ili izvan političke moći kapitala, regulisane su diktatima tržišta, potrebama konkurencije i profitabilnosti.

Čak i kada tržište nije, kao što je to uobičajeno u kapitalističkim društvima, samo instrument moći za ogromne konglomerate i multinacionalne korporacije, ono je još uvek prisilna sila, sposobna da podvrgne sve ljudske vrednosti, aktivnosti i odnose svojim imperativima. Nijedan drevni despot nije mogao da se nada da će prodreti u lične živote svojih podanika – njihovih izbora, preferencija i odnosa – u istom sveobuhvatnom i najsitnijem detalju, ne samo na radnom mestu, nego i u svakom uglu života. Drugim rečima, prinuda nije bila samo poremećaj “civilnog društva”, već jedan od njegovih konstitutivnih principa. Ova istorijska stvarnost teži da potkopa uredne razlike koje zahtevaju sadašnje teorije koje nas pozivaju da civilno društvo tretiramo kao, barem u principu, sferu slobode i dobrovoljne akcije, antitezu nesvodivog prinudnog principa koji suštinski pripada državi.

Te teorije, naravno, priznaju da civilno društvo nije područje savršene slobode ili demokratije. To je, na primer, ugroženo ugnjetavanjem u porodici, rodnim odnosima na radnom mestu, rasističkim stavovima, homofobijom i tako dalje. Ali ova ugnjetavanja se tretiraju kao disfunkcije u civilnom društvu. U principu, prinuda pripada državi, dok je civilno društvo tamo gde se ukorenjena sloboda, a ljudska emancipacija prema ovim argumentima, sastoji u autonomiji civilnog društva, njegovom širenju i obogaćivanju, oslobađanju od države i njenoj zaštiti formalnim demokratija. Ono što ponovo nestaje iz pogleda jesu odnosi eksploatacije i dominacije koji čine civilno društvo, ne samo kao neki vanzemaljski poremećaj, već kao njegova suština i struktura dominacije i prinude koja je specifična za kapitalizam kao sistemsku totalnost. Ono što je zabrinjavajuće u ovim teorijskim razvojima nije to što krše neke doktrinarne marksističke predrasude koje se tiču privilegovanog statusa klase. Celokupan cilj ove vežbe je da izbegne klasu, da je rasformira u sveobuhvatnim kategorijama koje joj uskraćuju bilo kakav privilegovani status, ili čak bilo kakvu političku relevantnost.

Kuda ide kapitalizam, ide socijalistička ideja. Socijalizam je specifična alternativa kapitalizmu. Bez kapitalizma nemamo potrebu za socijalizmom; možemo se naći sa vrlo difuznim i neodređenim konceptima demokratije koji se ne protive posebno bilo kojem prepoznatljivom sistemu društvenih odnosa, u stvari ne prepoznaju nijedan takav sistem. Ono što nam je tada preostalo je fragmentirana pluralnost ugnjetavanja i fragmentirana pluralnost emancipatorskih borbi. Evo još jedne ironije: ono što tvrdi da je više univerzalistički projekat od tradicionalnog socijalizma je zapravo manje. Umesto univerzalističkog projekta socijalizma i integrativne politike borbe protiv klasne eksploatacije, imamo pluralnost nepovezanih pojedinačnih borbi.

Ovo je ozbiljan posao. Kapitalizam se sastoji od klasne eksploatacije, ali kapitalizam je više od sistema klasne represije. To je nemilosrdni totalizujući proces koji oblikuje naše živote u svim mogućim aspektima, i svuda, ne samo u relativnom bogatstvu kapitalističkog severa. Između ostalog, čak i ostavljajući po strani čistu moć kapitala, kapitalizam podvrgava sav društveni život apstraktnim zahtevima tržišta, kroz komodifikaciju života u svim njegovim aspektima. Ovo čini ruglo svim našim težnjama za autonomijom, slobodom izbora i demokratskom samoupravom. Za socijaliste je moralno i politički neprihvatljivo napredovati u konceptualnom okviru koji ovaj sistem čini nevidljivim ili ga svodi na jednu od mnogih fragmentiranih realnosti, i to baš u vreme kada je sistem sveobuhvatniji i globalniji nego ikad. Zamena socijalizma neodređenim konceptom demokratije ili razvodnjavanje raznolikih i različitih društvenih odnosa u kategorije kao što su “identitet” ili “razlika”, ili labave koncepcije “civilnog društva”, predstavljaju predaju kapitalizmu i njegovoj ideološkoj mistifikaciji.

Svakako treba da imamo raznolikost, različitost i pluralizam; ali ne i ovu vrstu nediferenciranog i nestrukturisanog pluralizma. Ono što nam je potrebno je pluralizam koji zaista priznaje raznolikost i različitost – a to znači ne samo pluralitet ili mnoštvo. To znači pluralizam koji priznaje i istorijske realnosti, koji ne poriče sistemsko jedinstvo kapitalizma, koji može reći razliku između konstitutivnih odnosa kapitalizma i drugih nejednakosti i tlačenja s različitim odnosima prema kapitalizmu, drugačije mesto u sistemskoj logici kapitalizam, i stoga drugačiju ulogu u našim borbama protiv nje.

Socijalistički projekat bi trebalo da bude obogaćen resursima i uvidima novih društvenih pokreta a ne  osiromašen tako što će im se pridružiti kao izgovor za dezintegraciju borbe protiv kapitalizma. Ne treba mešati poštovanje prema pluralitetu ljudskog iskustva i društvene borbe sa potpunim raspadom istorijske kauzalnosti, tamo gde nema ničeg osim različitosti, razlike i kontingencije, nema ujedinjenih struktura, nema logike procesa, nema kapitalizma i stoga nema njegove negacije, to nije univerzalni projekat ljudske emancipacije.

 

Prevod: Katarina Antonić
Priprema: Princip.info

 

Liked it? Take a second to support Katarina Antonić on Patreon!

Become a patron at Patreon!

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.