Europska komisija zaprijetila je Sloveniji pokretanjem postupka pred Europskim sudom pravde pod optužbom da njezini zakoni o visokom obrazovanju narušavaju tržišnu utakmicu jer postavljaju javna sveučilišta u privilegiranu poziciju spram privatnih sveučilišta. Istodobno, prijedlog novog zakona koji očito ide na ruku privatnim obrazovnim ustanovama već je izazvao prosvjede studenata i profesora.

Uz potporu sindikatâ visokog školstva, studentska organizacija Iskra je 16. aprila 2014. u Ljubljani organizirala prosvjed protiv prijedloga novog zakona o visokom obrazovanju. Novi zakon, između ostalog, uređuje posljednje pravno-formalne detalje vezane za postojanje i funkcioniranje privatnih fakulteta, ali i njihovo financiranje iz javnog proračuna. Također uvodi nove školarine i omogućava njihovo širenje na razinu redovnog preddiplomskog studija, omogućava daljnju prekarizaciju profesorske radne snage i komercijalizaciju pedagoškog i znanstvenog rada.

Prvenstveno se to odnosi na znanstveni dio sustava visokog školstva, a to se događa uvođenjem tzv. izdvojenih (spin-off) poduzeća¹. Osnovni cilj zakona je dovršiti potkopavanje javnog visokog obrazovanja – pritom drastično umanjiti njegov sadržajni opseg i kvalitetu na jednoj strani te dostupnost na drugoj – i tako ga u potpunosti otvoriti komercijalizaciji i restrukturirati u skladu s interesima privatnog kapitala. Visoko obrazovanje prestaje biti obrazovanje kadra koji će se bavit djelatnostima neophodnima za razvoj i boljitak društva, i postaje samo još jedna tržišna niša koja nudi prvenstveno one usluge na kojima se može nešto zaraditi. Kapital teži stvaranju novih tržišnih niša, eksploataciji ionako već ugroženog minimalnog javnog dobra te parazitiranju na leđima poreznih obveznika, uz istovremeno prisvajanje i prelijevanje teško ostvarenih rezultata rada komercijaliziranog – te stoga još samo nominalno postojećeg – javnog sektora u šačicu privatnih džepova. Zato ne čudi da su akterke i akteri studentskog prosvjeda protiv novog zakona o visokom obrazovanju u njemu prepoznali jedan od tektonskih elemenata sveobuhvatnog napada na postojeći sustav već znatno smanjenih prava te svoje zahtjeve usmjerene protiv školarina i privatizacije visokog obrazovanja vezali uz zahtjeve za očuvanjem ostataka javnog mirovinskog i zdravstvenog sustava preostalih dvadeset godina nakon režiranog uništenja socijalizma.

Zakon po mjeri Europe

Za razumijevanje naravi novog zakona, kao i studentskog prosvjeda protiv njega, potrebno je razumijevanje šireg društvenog konteksta u koji se zakon smješta i koji ga strukturno podupire. Nemoguće je previdjeti kako se radi o prvom zakonu koji je potpuno eksplicitno napisan u skladu s uputama europskog centra², definiranim npr. u europskom memorandumu o visokom obrazovanju iz 1991. godine. Stoga se tekst zakona prema obrazovanju više ne odnosi kao prema javnom dobru i ljudskom pravu, već ga definira kao oblik usluge, dok o znanju govori kao o vrsti robe, to jest proizvoda. Kontekst u kojem se zakon donosi sustav je produbljene eksploatacije i prelijevanja kolektivno stvorenih vrijednosti iz ruku ionako osiromašene i potplaćene većine prema tankom sloju sve bogatije elite. U Sloveniji se takve strukturno upravljane promjene očituju i u drastičnom smanjenju poreza na kapitalnu dobit (koji je sa već niskih 25% snižen na 17%), ukidanju progresivnog oporezivanja dohotka 2006. godine, smanjivanju stopa doprinosa poslodavaca za socijalna osiguranja još od 1991. godine, ukidanju poreza na plaće za poslodavce 2009. (godišnji proračunski gubitak od barem pola milijarde eura) te dodjeli nepovratnih subvencija vlasnicima kapitala (primjerice, samo za vrijeme Janšine i Pahorove vlade francuski Revoz³ dobivao je čak 51 milion eura nepovratnih subvencija). Posljedica svega navedenoga je pražnjenje i pustošenje javnog proračuna, što dovodi do smanjenja sredstava raspoloživih za potrebe ionako skresanog javnog sektora, između ostalog i sredstava za visoko obrazovanje.

Pritom se sveučilišta stavljaju pod dodatni financijski pritisak, budući je kapitalistička država proteklih godina stvorila uvjete za širenje privatnih fakulteta. Javne rasprave i reakcije usmjerene protiv novog prijedloga zakona naglasak su većinom stavljale isključivo na školarine, zaboravljajući kako je dobar dio zakona posvećen i sistematizaciji djelovanja i financiranja privatnih fakulteta. Njih se u novom zakonu izjednačava s javnim fakultetima, čime se perfidno legitimizira i legalizira već sprovedeno uvođenje sistema paralelnog javnog financiranja svih fakulteta, kako javnih, tako i privatnih. To neminovno znači kako će se i tako srezana proračunska sredstva namijenjena javnim sveučilištima dodatno smanjiti, budući da će se godišnje barem 10 miliona eura neposrednih subvencija preusmjeriti u osnivanje i funkcioniranje privatnih sveučilišta/fakulteta, koji na račun potplaćene radne snage i učenja na daljinu šire svoje polje djelovanja na troškovno nezahtjevna područja poput društvenih znanosti, prava i menadžmenta, donedavno u domeni javnih fakulteta.

Kraj javnog sveučilišta?

Pored sistemske eksploatacije javnog proračuna i odvajanja i tako reduciranih sredstava namijenjenih visokom obrazovanju na račune privatnih fakulteta, javna sveučilišta izložena su i dodatnom rezanju i namjernom, sistemskom smanjivanju i onako škrto dodijeljenih sredstava. Do sada se to odražavalo u postupnom, prividno minimalnom rezanju sredstava u visini od oko 2% godišnje, zbog čega su sveučilišta bila prisiljena oduzeta javna sredstva nadoknaditi tihom fleksibilizacijom radne snage, povećanjem obaveznih prekovremenih sati i broja studenata po profesoru (što otežava predavanja u grupama), kao i uvođenjem prvih dodatnih komercijalnih programa, kod kojih se od samog početka ističe mogućnost plaćanja uz rad ili provođenje tečajeva za nestudentsku populaciju. Novi prijedlog zakona ne legalizira samo preraspodjelu skromnog javnog proračuna za visoko obrazovanje u korist privatnih subjekata, već i samu situaciju umjetne krize na području financiranja javnog visokog obrazovanja. Pritom kao “lijek” za uskraćeno financiranje iz javnog proračuna sveučilištima zakon propisuje uvođenje školarina i sklapanje tzv. javno-privatnih partnerstava s kapitalom, posebno u obliku spin-off poduzeća.

Uvođenje školarina je dolijevanje vode na mlin privatnom bankarskom sektoru, budući da se time stvara novo financijsko tržište zelenaškog kreditiranja i istovremenog špekuliranja kreditnim dugovima. Radi se i o strukturnoj potpori privatnim profitnim fakultetima. Naime, da bi privatni fakulteti uopće mogli privući studentsku populaciju i tako ostvariti profite od školarina, potrebno je da i javna sveučilišta budu prikriveno privatizirana i podstandardizirana⁴. U suprotnom bi većina studentske populacije upisivala javne fakultete, pogotovo ukoliko javni fakulteti školarine ne bi naplaćivali. Posljednji nacrt zakona fakultetima dozvoljava otvaranje dodatnih 28% studentskih mjesta na redovnom studiju ali uz plaćanje i uz uvjet da prethodno popune kvotu redovno upisanih studenata bez plaćanja. Kad se tom broju pridoda i povećanje od 12% mjesta na novouvedenim “part-time”, odnosno izvanrednim studijima, dobije se broj od 40% dodatnih mjesta za plaćeni studij. Zakon pritom provodi izrazitu klasnu segregaciju, budući da propisuje naplaćivanje školarina onom dijelu populacije koji se zbog “loših” školskih rezultata nije mogao upisati na redovno raspisana mjesta. Obično se radi o studentima koji nisu imali mogućnost dodatnog financiranja izvanškolskih aktivnosti i instrukcija, ili su zbog slabog financijskog zaleđa bili prisiljeni raditi tokom školskih praznika te si stoga nisu mogli priuštiti temeljitije učenje. Potrebno je dodatno naglasiti da se ovdje također radi i o ograničavanju dostupnosti studija, kao i o njegovoj podstandardizaciji: ako profesorske plaće ovise o prelasku studentica i studenata u višu godinu (tj. ako se njihove plaće financiraju školarinama), to automatski dovodi do snižavanja standarda studiranja, tj. pristajanje na kraće jednosemestralne kolegije, površne metode predavanja i snižavanje kriterija, što je proces započet još uvođenjem regresivne bolonjske reforme.

Znanost u službi kapitala

Zakon sveučilištu stvara sistemsku prisilu da proračunske rupe krpa i sklapanjem javno-privatnih partnerstava i osnivanjem spin-off poduzeća, što sveučilišta stavlja u podređeni položaj u odnosu na korporativni kapital koji može odlučiti da će ulagati samo u one obrazovne djelatnosti koje su tržišno isplative, dok javna sveučilišta imaju funkciju razvijati one obrazovne djelatnosti koje možda i nisu tržišno isplative, ali su društvu nužno potrebne. Posljedica svega opisanoga je sužavanje znanstvenog polja, dubine i dalekosežnosti istraživanja, koja postaju izrazito kratkoročnog i komercijalnog dometa, a sadržaj istraživanja ostaje kritički nepreispitan. Do sada su sveučilišta sredstva iz javnog proračuna dobivala u obliku jedinstvenog iznosa (lump-sum) kojeg su zatim sama dijelila između fakulteta. Novi zakon financiranje u startu dijeli na tri stupa, pri čemu je tek određeni dio namijenjen pedagoškoj djelatnosti, koju je stoga potrebno u većoj mjeri poduprijeti naplatom školarina, dok se poprilično velik ostatak sredstava preusmjerava u istraživanja. No pod jasnim uvjetima: dodjela ključnih sredstava za istraživanje iz javnog proračuna ovisi o visini prethodno na tržištu osiguranih privatnih donacija. Što je viši iznos privatne donacije, veća je i mogućnost financiranja iz javnog proračuna, pri čemu sveučilište mora sva prava na intelektualno vlasništvo prepustiti privatnim donatorima (posredstvom samo za tu svrhu osnovanog spin-off poduzeća), iako su ta intelektualna vlasništva nastala javno financiranim istraživanjem, a u zamjenu za to privatnici fakultetima daju minimalnu naknadu, pritom ostaje čini se nevažno kako su privatnici u istraživanja realno uložili tek mali dio potrebnih sredstava.

Zakon, dakle, od sveučilišta zahtijeva da obave temeljna istraživanja, koja su za pojedinačna poduzeća preskupa, a da zatim rezultate tih istraživanja, još uvijek većinom financiranih iz javnog proračuna, patentiraju te vlasništvo nad njima predaju na korištenje privatnom sektoru. Ovaj svježe legalizirani sustav funkcionira izričito u korist privatnih poduzeća, s obzirom da nakon prebacivanja zahtjevnijih i skupljih istraživanja na sveučilišta, poduzeća više nemaju potrebu financirati vlastitu sve skuplju istraživačku infrastrukturu, niti skupu visoko kvalificiranu radnu snagu. Nju će osigurati sveučilište u obliku neprestano izmjenjive, besplatne studentske radne snage te pedagoško-istraživačkog kadra, koji se više i neće plaćati toliko iz javnog proračuna, koliko će biti subvencioniran upravo iz studentskih školarina pod izlikom rasterećenja proračuna, koje omogućuje širenje privatnog kapitala. Prosvjed protiv školarina je zato prosvjed protiv sistema legaliziranog kružnog toka (samo)eksploatacije.

Sa slovenskog preveo: Goran Matić

1. Spin-off poduzeća su oblici javno-privatnih partnerstva koja djeluju pri sveučilištima. Također mogu imati i oblik akademskih razvojnih poduzeća. Ona funkcioniraju tako što isisavaju javna sredstva dodijeljena sveučilištima, bilo putem patentiranja proizvoda dobivenih korištenjem resursa sveučilištâ, ili rezultata istraživanja pa čak i samih istraživačkih postupaka koji se u potpunosti prepuštaju u vlasništvo privatnicima u “zamjenu” za njihove minimalne donacije. Privatna poduzeća na taj način sebi osiguravaju pristup javnom sufinanciranju, besplatnoj radnoj snazi i sveučilišnoj infrastrukturi. Više o tome moguće je pronaći u tekstu Privatizacija in korporativizacija javne univerze [↩]
2. Europska je komisija nedavno pokrenula postupak protiv Slovenije zbog zakona o visokom školstvu jer smatra da se slovenski zakoni o visokom školstvu protive tržišnim načelima. To je bio jedan od povoda ustanku studenata i profesora 16. travnja koji smatraju da će neoliberalni pritisak kojeg Komisija pokušava nametnuti biti presedan koji slovensko visoko školstvo potpuno podređuje tržištu što će u konačnici dovesti do erozije kvalitete obrazovanja. Studenti i profesori također upozoravaju da će podređivanje obrazovanja tržištu dokrajčiti socijalnu državu i potpuno erodirati društvenu jednakost. Da je tome doista tako, vidimo na potpuno oprečnim primjerima obrazovnih sustava Sjedinjenih Američkih Država u kojima je podređivanje obrazovanja tržištu dovelo do toga da se ukidaju ne samo fakulteti i srednje škole koje ne zadovoljavaju tržišna načela, nego čak i osnovne škole te da se osniva veliki broj tzv. for-profit fakulteta koji obrazuju kadar koji je potom potpuno nezapošljiv jer se njihove diplome ne nigdje priznaju. Suprotan primjer je finski obrazovni sustav u kojem je apsolutno sve vezano za obrazovanje na svim razinama “od vrtića do doktorata” javno financirano zbog čega već godinama, u relevantnim istraživanjima obrazovanosti poput PISA, Finska zauzima prvo mjesto, pri čemu se polarizacija na toj ljestvici sve više dijeli na one zemlje koje provode komercijalizaciju obrazovanja i čiji učenici iz godine u godinu postižu sve lošije rezultate, te na zemlje koje implementiraju finski obrazovni model potpuno javno financiranog obrazovanja, a čiji učenici pak iz godine u godinu na PISA istraživanjima kotiraju sve bolje i bolje [↩]
3. Revoz je jedina slovenska tvornica automobila, u vlasništvu grupe Renault. Ova je tvornica među najvećim slovenskim izvoznicima sa stabilnih 8% tržišnog udjela. Revoz se nalazi u vrhu slovenskih firmi po ostvarenim prihodima. [↩]
4. smanjenog standarda ili kvalitete [↩]

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org