Proces tranzicije započet krajem osamdesetih i početkom devedesetih u bivšim socijalističkim republikama teži poništavanju socijalističkih politika u vjeri kako će ispravljanje “povijesnih nepravdi” ukinuti i razlike u ekonomskom razvoju i socijalnom standardu između bivšeg Istoka i Zapada. Jedna od stavki u tom nastojanju je i postupak “denacionalizacije” ili “restitucije” vlasništva bivšim, predsocijalističkim vlasnicima.

“Državi je ostalo još devet meseci da okonča višedecenijski problem”, objašnjava se u prilogu Radio-televizije Srbije (RTS) emitiranom 20. ožujka ove godine. Pomalo iznenađujuće, višedecenijski problem koji se spominje nije onaj tridesetpostotne nezaposlenosti, prosječnih primanja po kućanstvu koja su jedva dostatna za zadovoljenje elementarnih potreba ili pak dramatične tranzicijske dezindustrijalizacije koja je u stopu pratila proces privatizacije. Umjesto toga, riječ je o teškom problemu preostalih petstotinjak državnih poduzeća kojih se vlada obećala riješiti u sklopu dogovora sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF). Kao dio napora da se riješi taj problem, više od trećine državnih poduzeća (188) u kojima radi preko 5000 ljudi već je poslano u stečaj dok bi za preostala “trebalo naći novog vlasnika”.

Kao jedan od uzroka zapinjanja u rješavanju problema koji država ima s činjenicom da je vlasnica imovine, državni sekretar Ministarstva privrede Dragan Stevanović identificirao je neriješene zahtjeve za restitucijom, odnosno “povratom” imovine “starim vlasnicima” iz predsocijalističkog perioda. Mile Antić iz Mreže za restituciju kategorički je demantirao navode državnog sekretara ispravno inzistirajući kako restitucija ne može usporavati privatizaciju s obzirom da ona jest vid privatizacije. Njegovoj bi tvrdnji samo trebalo dodati kako je ona jedan od gorih vidova privatizacije, s obzirom da državi uskraćuje i onu minimalnu naknadu ili pak one ograničene uvjete zadržavanja dijela proizvodnje ili sl. koje država povremeno daje kupcima privatiziranih poduzeća.

Obračun s poviješću

Istini za volju, “stari vlasnici” su u Srbiji do sada pokazivali puno veći interes za stambene i poslovne prostore na atraktivnijim lokacijama te građevinska i poljoprivredna zemljišta nego za poduzeća. Ne čudi stoga što zadnja statistika pokazuje kako je većina stanova, zgrada i lokala “vraćeno” u beogradskim općinama Vračar, Stari Grad, Zvezdara i Savski Venac, te Novom Sadu. Prema procjenama direktora Agencije za restituciju Srbije Strahinje Sekulića s početka ove godine, država se u postupku restitucija od 2006. (što uključuje i restitucije imovine vjerskih organizacija) oslobodila problematične imovine u vrijednosti od čak milijardu eura. Najekstravagantniji zahtjevi, poput onih obitelji Karađorđević koja osim goleme količine nekretnina zahtijeva i nekoliko rudnika zlata, tek se rješavaju.

Koncept restitucije, koja se u Hrvatskoj zove “denacionalizacijom” predstavlja zanimljiv spoj neoliberalizma i povijesnog revizionizma, mjesto gdje mit o državi kao “najgorem gospodaru” susreće mit o neprirodno “prekinutoj povijesti”. Termin restitucija je širi i sadrži određenu moralističku pretenziju na ispravljanje nepravde dok je denacionalizacija više tehnički termin za postupak lišavanja javnosti javne imovine. Koliko hrvatski zakoni zaostaju za srpskima u terminologiji, toliko povijesno-moralističke pretenzije nadoknađuju u jeziku propisa nazvanog “Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine”. Oba zakonodavstva predviđaju ukidanje posljedica zakona i sudskih presuda bivše Jugoslavije neprecizno određujući kako se radi o “politički motiviranim” presudama i povezuju restituciju s “rehabilitacijom”.

Pravna država

Postupci restitucije i denacionalizacije su dakle eksplicitno politički postupci, povremeno nevješto zabašureni u pravnu terminologiju “pravih” ili “prijašnjih” vlasništava, no u stvarnosti uklopljeni u opću privatizacijsku agendu. Efikasnu privatizaciju restitucijom američke institucije na Balkanu eksplicitno navode kao jedan od svojih prioriteta i kriterija za prijem u Sjevernoatlantski savez (NATO) i Europsku uniju (EU) što je agenda koju slijede i mediji “bliski” spomenutim institucijama. Dakako, s obzirom na javnu funkciju pojedinih nekad privatnih nekretnina, države predviđaju i mogućnost novčane “nadoknade” za “oduzetu” imovinu, što međutim nije preferirana opcija, kako iz političkih, tako i iz financijskih razloga.

Dapače, kako bi se izbjegla novčana naknada u Srbiji je nedavno predložena “supstitucija” – dakle “vraćanje” imovine koju “oštećenici” nikada nisu ni posjedovali, što je Mreža za restituciju brzo pohvalila. Sredinom prošle godine hrvatski Fond za naknadu oduzete imovine objavio je kako se “vlasnicima” nacionalizirane imovine isplatilo 1,8 milijardi kuna “naknade”, ne računajući “povrate” u naturi kao i one vjerskim zajednicama. I ovdje je naravno uglavnom riječ o nekretninama, osobito onima čiji su bivši vlasnici nasilnom intervencijom države bili prisiljeni da svoje prazne i poluprazne stambene prostore dijele sa svojim bezdomnim susjedima u sklopu raspodjele stambenog fonda koju je provodio komunistički režim.

Stara buržoazija

Iako redovito predstavljan kao uvjet ekonomskog uspjeha ili pak pravedniji i korisniji model koji opravdano privilegira staru buržoaziju (“prave vlasnike”) u odnosu na privatizacijske “tajkune”, restitucija se uglavnom odvijala kao predaja državnih nekretnina predratnim bogatašima (i vjerskim organizacijama) kojima je četrdesetih i pedesetih oduzeto pravo da žive od rente svojih rezervnih nekretnina. Srećom, prošli je režim svojevremeno pristupio i značajnoj izgradnji stambenih kapaciteta, pa restitucija nekretnina nije značajnije utjecala na stambeno pitanje u bivšoj Jugoslaviji. Poduzeća su pak uglavnom ostala izvan ruku, kao i područja interesa “starih vlasnika”, što su pojedini od njih ipak pripisivali privatizacijskoj grabeži skorojevića bliskih vlastima.

Svojevrsnu iznimku predstavlja petrinjska industrija mesa Gavrilović. Ona doduše nikada nije “denacionalizirana”, odnosno nikada nije proveden postupak prema “Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine”, no ona je ipak došla u posjed “starog vlasnika”, odnosno njegovog nasljednika, austrijskog državljana Georga Gavrilovića. Ta je tvrtka naime osnovana kao mala radnja 1821. godine, a do prve polovice prošlog stoljeća prerasla je u dioničko društvo u kojem je obitelj Gavrilović zadržala 25% vlasništva. Nakon Drugog svjetskog rata ta je tvrtka nacionalizirana, a pater familias Đuro Gavrilović je nakon odsluženja kazne za suradnju s okupatorom pobjegao u Austriju. Država je od njega nekoliko godina kasnije otkupila pravo na korištenje imena.

Oteto – prokleto

Do devedesetih od bivše industrije Gavrilović nije ostalo ništa osim imena. Naime, izgrađena su potpuno nova postrojenja s nekoliko puta većim proizvodnim kapacitetima, a tvrtka je funkcionirala kao značajan igrač na domaćem tržištu prehrambenih proizvoda. No nad uspješnom tvrtkom koja je prema podacima Državne revizije poslovala s velikim profitom i zapošljavala gotovo 6000 radnika i isto toliko kooperanata iznenada je 1991. proglašen stečaj nakon čega je prodana za smiješno mali iznos, stotinjak puta manji od vrijednosti tvrtke. Prema brojnim svjedočanstvima do te prodaje došlo je nakon lobiranja kod hrvatskih i još uvijek i jugoslavenskih vlasti. Na odluku o predaji tvornice je između ostalog utjecala i činjenica da je riječ o potomku “starog vlasnika”. Tvrtka je danas spala na nekoliko stotina radnika, imovina je većinom rasprodana i traje duga pravna trakavica tužbi države i radnika protiv vlasnika i vlasnika protiv države.

Gavrilović nije propustio današnje optužbe za ekonomske malverzacije usporediti s terorom partizana 1945. godine u kojem je, kako smatra, oštećena njegova obitelj i on osobno. Njegovo uvjerenje da tvornica izgrađena radničkim doprinosima i potporom države pripada njemu (iako je ta ista obitelj prodala čak i ime) nažalost je dijelila i država tvrdeći uporno kako je “država najgori gospodar” i istodobno redovito dokazujući kroz proces privatizacije i posljedičnog uništavanja pogona građenih desetljećima kako ima i znatno gorih gospodara. Slučaj Gavrilović nije dakle samo posljedica nekih vrlo vjerojatno protuzakonitih radnji, nego svjesnih političkih i ideoloških odabira tranzicijskih vlasti čiji su izraz i zakoni o restituciji i denacionalizaciji i cjelokupni postupak privatizacije.

Naposljetku, čitajući te zakone koji teže poništenju između ostalog i poslijeratne kolonizacije iz pasivnih krajeva Like, Hercegovine, Zagore itd. u Vojvodinu i Slavoniju, teško je ne zapitati se zašto je zakonodavac zastao baš na tom procesu, a zašto nije, recimo, poništio i agrarnu reformu iz 1919. koju su provele jugomonarhističke vlasti te vratio zemlju obiteljima mađarskih feudalnih magnata i bosanskih begova koji su “pravi vlasnici” velike većine poljoprivrednog zemljišta bivše Jugoslavije. Možda zato što bi takvo prokazivanje apsurda “denacionalizacije” značilo priznanje kako redistribucije bogatstva ne predstavljaju “nasilje nad poviješću” nego dapače nužan preduvjet progresa. Onog istog progresa kojeg nam ideolozi i provoditelji projekta tranzicije već četvrt stoljeća ne uspijevaju omogućiti, svim ambicioznim obećanjima unatoč.

Tekst je preuzet sa regionalnog portala Bilten.