Turska na Zapadnom Balkanu

Neoosmanizam na bankovnim računima?

Foto: Wikimedia

Foto: Wikimedia

Intenzivnija ekonomska, diplomatska i kulturna prisutnost Turske na Zapadnom Balkanu posljednjih godina iznjedrila je dvije dominantne interpretacije – kulturološku, koja pojmom neosmanizma želi opisati navodne turske težnje za obnovom osmanskog carstva, i ekonomističku, koja u turskim investicijama vidi polugu ekonomskog razvoja ovih prostora. Obje interpretacije zaobilaze ključnu polaznu točku – akumulacijske strategije turskog kapitala.

U posljednjih nekoliko godina zamjetna je sve veća aktivnost turske vanjske politike u regiji Zapadnog Balkana. U listopadu 2009. godine na otvaranju međunarodne konferencije Osmansko nasljeđe i muslimanske zajednice Balkana danas u Sarajevu gostovao je i aktualni ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu. Davutoğlu je govorio o geopolitičkoj tampon-zoni i ulozi turske vanjske politike koja bi trebala uspostaviti “zlatno doba Balkana”, regije koja će u dogledno vrijeme uz Tursku, Kavkaz i Bliski istok postati centar svjetske politike. Ostatak njegova govora, osobito isticanje da je Anatolija dom balkanskim muslimanima koliko i Sarajevo Turcima izazvao je promptne reakcije u tisku Srbije i Republike Srpske i okarakteriziran je kao diplomatski skandal. Nije trebalo dugo čekati ni reakciju akademije, ponajprije politologa i orijentalista koji su udružili analitičke napore u želji da adekvatno obrade fenomen tzv. neo-imperijalističke težnje Turske spram regija koje su nekoć pripadale Osmanskom carstvu.

Pojam neoosmanizma

Konceptualizacija tog fenomena eluzivno podvučenog pod pojam neoosmanizam, glavna je tema drugog izdanja Politeie, naučnog časopisa Fakulteta političkih nauka iz Banja Luke. Tek letimičan pogled na časopis ostavlja dojam ulaska u tamni vilajet teorija o hungtingtonovskom sukobu civilizacija koje su 1990-ih godina u svojoj nacionalističkoj podvarijanti bile prisutan motiv kod post-jugoslavenskih političkih elita. Umjesto kritičkog pregleda literature o turskoj vanjskoj politici i kontekstualizaciji pojma neoosmanizma, znanstveni pristup srpskih orijentalista, politologa pa i stručnjaka za terorizam počiva na zavjereničkim premisama iz već poznatog ksenofobnog registra. Na nepreglednim i redakcijski loše opremljenim stranicama bulazni se o “zelenoj transverzali” kao produžetku panislamske države u zapadnobalkanskom prostoru uzduž koje se demografski roje tvrdolinijaški islamisti tobože predvođeni revizionističkim AKP-om. Neoosmanizam se tumači kao sredstvo turske vanjske politike da preko “zelene transverzale” ostvari projekt islamske kolonizacije Balkana, a mastermind tog projekta je upravo Ahmet Davutoğlu čija je diplomatska knjižica “Strateška dubina” zapravo “suvremeno tursko Načertanije” koje potkrjepljuje sve prethodno rečeno. S druge strane, tek rijetki tursku vanjsku politiku na Zapadnom Balkanu tumače kao primarno motiviranu ekonomskim interesima pri čemu je eventualno pozivanje turskih diplomata na osmansko nasljeđe i islamsku kulturu tek u službi ostvarivanja povoljnih uvjeta za turske investicije. Pored i takvih trezvenih konstatacija, neoosmanizam i dalje ostaje neodređen, što nije ni čudno jer sama konstrukcija pojma teško da trpi minimum analitičke rigoroznosti.

Ako nije oruđe u rukama neoimperijalne Turske za podčinjavanje nemuslimanskog življa na Balkanu, neosmanizam se nešto benevolentnije tumači kulturološki kao “most između Istoka i Zapada” – projekt jednog demokratskog političkog sistema i kapitalističke ekonomske snage koja ne stremi realizaciji nostalgije za nekadašnjim imperijem. Ovdje je manje bitno tumači li se neoosmanizam kulturološkim i analitički ispražnjenim paradigmama o gradnji mostova između “različitih” kultura ili nepotkrijepljenim tezama o neo-imperijalnim težnjama Turske na Balkanu. Također je manje bitno radi li se o skupini paranoidnih teoretičara koji površno poznaju materiju ili o kadrovima čija se akademska reprodukcija godinama čvrsto veže za izvjesne političke strukture koje zagovaraju Daytonsku podjelu. Bitno je reći da je debata o vanjskoj politici Turske u zapadnobalkanskoj regiji zaglavila između redukcionističkog pristupa i historijskog revizionizma. Eventualne podjele u mišljenjima idu ili u smjeru nekritičkog hvalospjeva turskim stranim investicijama koje navodno vode ekonomskom blagostanju ili pozivaju na geostrateški obračun s turskom vanjskom politikom tobože utemeljenom na političko-islamskoj agendi turske vlasti na čelu s AKP-om kojem je cilj jačanje veza s drugim većinski muslimanskim zemljama.

Uspon AKP-a i akumulacijske strategije

Kao što je primijetio turski sociolog Cihan Tuğal koji se bavio mikropolitikama islamističkih stranaka, AKP je još krajem 1990-ih godina apsorbirao političko heterogeni islamistički pokret koji je sanjao o panislamizmu. Dolaskom na vlast, ta je stranka u svoju političko-ekonomsku praksu uklopila sve što je dotadašnji islamistički pokret odbacivao, ponajprije neoliberalizam, sekularizam i zapadnjačku demokraciju. Jedan od prvih pokazatelja AKP-ova odstupanja od radikalnog islamizma bilo je obećanje vojsci i sekularnoj buržoaziji da neće koristiti religiju u političke svrhe. Naposljetku, to je faktor koji je AKP-u uvelike pomogao osigurati potporu šire koalicije liberalnih poduzetnika, kako sekularnih tako i islamski orijentiranih. Čak i radikalni stranački kadrovi unutar AKP-a napustili su islamističku politiku ugledajući se na američki konzervativni model. Neke AKP-ove naizgled islamističke politike osnaživale su prije konzervativni nego islamistički model, pa je primjerice uveden veliki porez na alkohol umjesto njegove potpune zabrane.

No koje su političko-ekonomske dinamike u Turskoj omogućile vanjsku politiku kakvu danas možemo vidjeti na Zapadnom Balkanu?

Dolaskom AKP-a na vlast dolazi do promjene ekonomske politike te strateškog zaokreta. Tradicionalni obrasci internacionalizacije turskog kapitala u sklopu razvojnog modela zamjene za izvoz postupno slabe već 1980-ih kada se počinje razvijati neoliberalna transformacija tržišta putem liberalizacije strane trgovine, monetarne fleksibilnosti kroz varijabilnu kamatnu stopu i više stope eksploatacije putem anti-radničkih zakona.1 Turska akumulacija na domaćem terenu uvelike je određena smanjenjem nadnica za čak 25% u periodu od 1980. do 1988. godine. Dolaskom AKP-a na vlast 2002. godine pritisak na radnike se dalje povećava. Posljednjih par godina planira se i uspostava regionalnih minimalnih nadnica, a trenutna minimalna nadnica na državnom nivou iznosi 290 eura neto. Uspostava regionalnih nadnica bi značila niže nadnice u manje razvijenim turskim regijama u kojima su smještene radno-intenzivne industrije koje posluju za turska izvozna tržišta. U ovom kontekstu i određeni segmenti turskog kapitala čiji su predstavnici sekularna i religijska buržoazija posljednjih desetak godina tendiraju ekspanziji novih tržišta i time vrše pritisak na tursku državu da otvori i ojača postojeće diplomatske i institucionalne veze s državama u koje želi izvoziti. Turska vanjska politika time postaje oblikovana određenim segmentima kapitalističkih frakcija koje su prema političko-ideološkoj opredijeljenosti vrlo heterogene i nije ih moguće podvesti pod jasne islamističke ili sekularne oznake. Bilo bi prikladnije reći da se radi o različitim frakcijama unutar vladajućeg bloka koji pokušava razviti strategiju rasta orijentiranu na izvoz. Što se tiče smjera u kojem se odvija ta strategija, zanimljivo je da ni Zapadni Balkan niti Bliski istok i Kavkaz ne čine glavnu izvoznu destinaciju Turske.

U periodu od 2002. do 2008. godine ukupni turski izvoz kontinuirano raste, s 36 milijardi na 132 milijarde dolara. Do značajnog pada na 102,1 milijardu dolara dolazi zbog ekonomske krize 2009. godine, a izvoz nakon toga ponovno raste i doseže brojku od 152,4 milijarde dolara.2 Od ukupnog izvoza Turske, najveći dio odlazi u zemlje Europske unije (čak 66,4% prije krize 2009. s padom na 56,3% 2010. godine i 41% 2013. godine)

Čini se da u periodu krize, kada udio izvoza u EU počinje opadati, kapital počinje pritiskati vanjsku politiku Turske da se proaktivnije okrene drugim tržištima za izvoz u očekivanju profitabilnijih plasmana. Kriza je tako poslužila sve većem otvaranju Turske bliskoistočnim i tržištima zemalja koje nisu članice EU. Izvoz Turske u zemlje Bliskog istoka porastao je s 18,1% 2009. godine na 27,8% 2012. godine, dok je 2013. godine ostvaren pad na 23,4%. Iako Turski institut za statistiku bilježi samo kategorije zemalja koje pripadaju ili ne pripadaju EU, u europske zemlje koje nisu dio EU (uključujući Hrvatsku jer se EU pridružila polovinom 2013. godine) Turska je 2009. godine izvozila 10,9 posto ukupnog izvoza s laganim padom na 9,4 posto 2013. godine (izvoz je 2004. godine bio 6,4 posto). Ovdje je problem razlučiti koji dio izvoza otpada na zemlje Zapadnog Balkana obzirom da u kategoriju ulaze Rusija, Bjelorusija, Ukrajina, Švicarska, Norveška, Andora, Lihtenštajn i Moldavija. S druge strane, možemo reći da su bliskoistočne zemlje i zemlje koje nisu u EU do 2013. trenutno najvažnije izvozne destinacije Turske nakon EU s kojom je izvoz posljednjih godina u padu, ali je još uvijek dominantan.

Investicije u regiji

Ako se osvrnemo na dostupne podatke za neke zemlje Zapadnog Balkana, brojke za Hrvatsku govore da su izravna strana ulaganja Turske u periodu od 2009. godine sa 7 milijuna eura (uz pad 2010. na 0,3 milijuna eura) porasla na 121,3 milijuna eura u 2012. godini. U Hrvatskoj se turski kapital najvećim dijelom okreće turizmu i bankarskom sektoru. Najupečatljivija je Doğuş grupa koja u Turskoj posjeduje sve od banaka do medija te recentnije koncesiju za preinačavanje istanbulske luke Galata u turistički kompleks marina. U Hrvatskoj je vlasnik tri marine u Šibeniku i Zadru, Ville Dubrovnik, također trenutno nastoji pretvoriti poslovne zgrade zadarske tvornice Maraska u hotel s pet zvjezdica, a nada se i ulasku u vlasništvo nad Kepolovim terminalima za kemijske proizvode i naftne derivate te kupnji košarkaškog kluba Zadar. S druge strane, grupa Rixos koja drži hotel Rixos Libertas Dubrovnik javnosti je u zadnje vrijeme poznata po rušenju skalina na pomorskom dobru kako bi onemogućila pristup kupačima koji nisu gosti hotela. U bankarskom sektoru posluje turska Süzer grupa koja od 2011. godine drži Kent banku, nekadašnju Banku Brod.

U Bosni i Hercegovini su se izravna strana ulaganja Turske također povećala u zadnjih par godina, s 49 milijuna eura iz 2007. na 149 milijuna eura 2012. godine, s tim da je Turska na tek 9. mjestu stranih ulagača u BIH. U odnosu na Hrvatsku i BIH, Turska zapravo najviše izvozi u Srbiju što je prilično paradoksalan podatak za pobornike teorija neoosmanizma koje strepe od panislamske države na Balkanu. U 2012. godini izvoz u Srbiju se povećao 7,3 posto, sa 355 milijuna dolara 2011. godine na 381 milijun dolara. Može se pretpostaviti da je povećanju uvoza u prilog išlo i potpisivanje Istanbulske deklaracije između predsjednika Turske, Srbije i Bosne i Hercegovine u Istanbulu u travnju 2010. godine. Otada se u obje zemlje najviše ulagalo u prometnu infrastrukturu, energetiku, telekomunikacije, bankarstvo, a u planu je obrazovanje i vjerski turizam.

Trebamo se zapitati o čemu ovise turska ulaganja pojedinu zemlju na Zapadnom Balkanu? Radi li se o kulturnom imperijalizmu zvanom neoosmanizam ili su u pitanju ipak prilike za više profitne stope – porezne olakšice, jeftina komunalna infrastruktura i radna snaga? Detaljnija komparativna analiza koja bi uzela u obzir turska ulaganja u Makedoniju, Kosovo, Albaniju i Crnu Goru vjerojatno bi dala bolji uvid u to pitanje. Nadalje, doprinose li izravna strana ulaganja Turske ekonomskom oporavku zapadnobalkanskih zemalja također je upitna pretpostavka na koju odgovor može dati tek pregled prirode takvih investicija. Iako nemamo podatke za turska izravna strana ulaganja u Makedoniji, Kosovu, Albaniji i Crnoj Gori, dostupni podaci općih izravnih ulaganja za neke zapadnobalkanske zemlje upućuju da logika razvoja temeljena na privlačenju izravnih stranih investicija ne donosi očekivane rezultate. U tom smislu, indikativno je da je najveći priljev općih izravnih stranih ulaganja po glavi stanovnika u periodu od 2006.-2012. u zemljama Zapadnog Balkana imala Crna Gora (9.136,17 dolara) koju zatim slijedi Hrvatska (4.817,33 dolara) Na kraju, možemo samo zaključiti da u kontekstu prostornog kretanja dostupnih podataka o aktualnim turskim ulaganjima na zapadnobalkanskom prostoru, neoosmanističke zelene transverzale ili gradnje mostova između kultura predstavljaju tek ideološke forme kojima obje strane diplomatsko-strateški zaobilaze pitanje odnosa turskih industrijalaca kako prema društvenom prosperitetu vlastite zemlje tako i zapadnobalkanskih zemalja u tranziciji.

  1. Yasin Kaya (2011).“Turkey’s Turn to the East and Intra-Class Contradictions in Turkey”, Global Discourse
  2. Turski institut za statistiku. Statistike za vanjsku trgovinu.

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org

Source: Nikolina Rajković, „Turska na Zapadnom Balkanu – neoosmanizam na bankovnim računima?”, http://www.bilten.org/?p=1542

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.