Nova klasa ne samo da je tiskana u režiji CIA fronta, već i da je patvorena od strane CIA stručnjaka kako bi što bolje poslužila propagandnoj svrsi za koju je bila dizajnirana. Đilas je bio savršen medij: ne samo da je već bio izložen kolosalnom publicitetu zbog svojeg raskida sa Titom, već je i Jugoslavija od 1948. to isto bila zahvaljujući svojem raskidu sa Staljinom

 

Nova klasa Milovana Đilasa, epohalno je remekdjelo hladnoratovske propagande iako je mnogi, koji bi trebali bolje znati, smatraju doprinosom sociologiji politike. Postupnim otvaranjem arhiva novi dokumentarni izvori polako otkrivaju komadiće evidencije o značajnoj ulozi CIA u poticanju autora da napiše rukopis koji će postati polazištem za uobličavanje konačnog proizvoda, kao i u raspačavanju knjige kroz brojne front organizacije CIA.

Nastanak Nove klase pokazuje uhodani obrazac koji je razotkrio Komitet Senatora Franka Churcha, osnovanog nakon Watergate skandala radi proučavanja nelegitimnih  tajnih državnih operacija na tlu SAD, koje su dovele do ostavke predsjednika Nixona 1972. g. Klupko se počelo odmotavati, pa se pokazala upletenost CIA i na svjetskom planu borbe protiv komunizma: zapadnjački novinari, bilo svjesno bilo nesvjesno, agenti izdavačkih kuća, mreže pojedinaca i organizacija koje sponzorira ili dotira CIA na polju hladnoratovske propagande, tj. bratstvo osoba sa obavještajnim antecedentima, sudjelovali su i u lansiranju Đilasa u svjetsku slavu. Ime i položaj Milovana Đilasa prije nego što je izgubio milost 1954., trebali su garantirati autentičnost iskustva sa visokog mjesta i iz prve ruke o surovosti komunizma.

Milovan Đilas (1911-1995) bio je blizak suradnik Josipa Broza Tita (1892-1980) u ratnim u ranim poratnim godinama. Njegova je uloga bila osobito značajna nakon raskida sa Staljinom 1948. g. Kao šef Agitpropa, partijskog odjela za agitaciju i propagandu, imao je ključnu ulogu u popularizaciji „jugoslavenskog puta u socijalizam“. Krajem 1953. g.  Đilas je objavio niz članaka u partijskom glasilu Borba. Siječnja 1954. je izveden pred CK KPJ, sud svoje partije, da se obrani od optužbi o navodnom revizionizmu, potom je skinut sa vlasti, ispao iz KPJ i postao disidentom. Danas ga se u Srbiji smatra rodonačelnikom i ikonom liberalne demokracije. Njegova su sjećanja na nastanak Nove klase vrlo nepouzdana: više kriju nego što otkrivaju.  Na kraju krajeva, morao je misliti na svoju novu reputaciju. Ali već je dovoljno zagrebati po površini mita da bi otkrilo kako je Đilasova karijera čuvenog disidenta bila intimno povezana sa CIA i njezinim frontovima, glavnim baštinicima njegovog pada sa vlasti.

Nova klasa, klasična knjiga hladnoratovske propagande, imala je formu učene rasprave koju je napisao insider o tiranskoj naravi komunističkog sustava. Njezin je osnovni predmet nimalo originalna teza o novoj povijesnoj formi klasne vladavine koju je predstavljala (staljinistička) birokracija: socijalističke su revolucije samo zamijenile jedan tip izrabljivanja drugim. Knjiga je tiskana na preko šesdeset jezika i raspačana u preko 3 milijuna primjeraka po čitavom svijetu.

Već je dugo znano da je nakladnik Nove klase, Frederick A. Praeger Inc., bio korišten kao CIA front, „priznavši 1967. da je tiskao ‘petnaest ili šesnaest knjiga’ na zahtjev CIA.“ U raspetljavanju Watergate skandala, E. H. Hunt, agent CIA i jedan od ‘vodoinstalatera’ koji su provalili u izborni stožer Demokratske partije u washingtonskom kompleksu Watergate, objavio je da je Nova klasa bila, u CIA žargonu, „jedna od ‘značajnih knjiga’“, subvencionirana CIA novcima. Sam je Praeger, dotičući se Nove klase, priznao New York Timesu (December 26, 1977): „Bio je to moj prvi kontakt sa CIA“, dodajući da u to vrijeme „nije čak imao pojma da CIA postoji.“ Praeger je rekao i da je objavio 20  do 25 naslova za koje je CIA bila zainteresirana, bilo da budu napisane, objavljene ili raspačane. Popis ovih knjiga nikad nije objavljen, ali vidimo i vidjet ćemo, stalno raste.

Međutim, ja ću nastojati pokazati da Nova klasa ne samo da je tiskana u režiji CIA fronta, već i da je patvorena od strane CIA stručnjaka kako bi što bolje poslužila propagandnoj svrsi za koju je bila dizajnirana. Đilas je bio savršen medij: ne samo da je već bio izložen kolosalnom publicitetu zbog svojeg raskida sa Titom, već je i Jugoslavija od 1948. to isto bila zahvaljujući svojem raskidu sa Staljinom. Strateški hladnoratovski koncept tzv. nacionalnog komunizma temeljio se na jugoslavenskom iskakanju iz sovjetskog orbita. Charles Douglas Jackson, jedan od glavnih stratega hladnoratovskog psihološkog rata, rekao je da „bi titoistička jeres u jednom ili više satelita vrijedila pedeset divizija.“ Tajna propaganda je imala za cilj ne samo preokret u krugovima koji su u Zapadnoj Evropi i postkolonijalnom svijetu u nastanku naginjali neutralnosti između dva bloka, suprotstavljanje prodoru komunizma u Aziju i Latinsku Ameriku, već i destabiliziranje komunističkih režima iznutra uz pomoć izvana organiziranih tajnih operacija. Knjiga poput Nove klase, tek jedna od mnogih, smatrala se savršenim sredstvom za suočavanje sa ovakvim izazovima.

Baštinici Đilasovog pada

Literatura o širokom prostoru na kojem CIA vodi svoje psihološke operacije u vrijeme hladnoga rata, labirintu koji William Blum zgodno opisuje kao „frontovi u frontovima u frontovima“, svakim se danom umnožava. Ograničit ću se samo na one stupove i brojne aktere koji su meni u vrijeme okončanja pisanja ovog rada (proljeće 2007.) bili poznati kao izravno uključeni u stvaranje i raspačavanje Nove klase.

Supertajni Ured za koordinaciju planova (Office of Policy Coordination, OPC),  odjel CIA osnovan 1948. na prijedlog George F. Kennana, tadašnjeg glavnog kreatora vanjske politike SAD (svojedobnog veleposlanika u SSSR-u i Jugoslaviji), povukao je za sobom „dramatičan rast obima tajnih operacija protiv Sovjetskog Saveza, uključujući politički rat, ekonomski rat i paravojne operacije.“  Bila je to reakcija na promjenu režima u Čehoslovačkoj, te na štrajkove koje su u Francuskoj i Italiji potakli komunisti, kao i na strah da će SSSR započeti rat. Formalno gledano, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo obrane su definirali planove OPC, tajne su operacije predstavljale sredstvo za ostvarivanje planiranih ciljeva a CIA je izvodila operacije. Nosilac odgovornosti u OPC u periodu 1948-1956. bio je njegov direktor Frank Wisner, a postavljao ga je ministar vanjskih poslova. Wisner je osigurao autonomiju OPC unutar CIA.

Korejski rat je vodio uvećavanju brojnosti osoblja OPC, obima financija i akcija, sve to bez ikakve vanjske kontrole. Od 1948-51. g. izdavane su direktive s ciljem umnožavanja tajnih operacija protiv SSSR „da se izazovu nemiri i pobuna u satelitskim državama.“  OPC se 1952. stopio sa Uredom za specijalne operacije  (Office of Special Operations, OSO), ogrankom CIA za (kontra)špijunažu. Tako nastaje Direkcija za planove (Directorate for Plans, DDP), sa položajem u Agenciji koji se nije mogao usporediti ni sa kojom drugom granom: tajne su operacije dobile prioritet.

Važan ogranak  OPC je bio Odjel za međunarodne organizacije (International Organizations Division, IOD). Prema njegovom nekadašnjem šefu, Thomas W. Bradenu, bila je to „operacija sa jednim stožerom, koja je obuhvaćala čitav svijet“, “prvi centralizirani napor u borbi protiv komunističkih frontova.“ „[…] započeli smo ni sa čim drugim osim istine. […] Već 1953. smo vodili međunarodne organizacije, ili utjecali na njih, na svakom polju gdje su komunistički frontovi prije toga već bili osvojili prostor, i čak na nekim poljima gdje komunisti još nisu počeli djelovati.“ Bradena je naslijedio 1954. Cord Meyer Jr., koji je „preuzeo na se umnožene operacije u međunarodnim organizacijama kao šef Stožera za tajne akcije (Covert Action Staff, CAS).“

Jedna od ključnih hladnoratovskih front organizacija je bio Kongres za slobodu kulture (Congress for Cultural Freedom, CCF, KSK), osnovan u Berlinu 1950. u predvečerje Korejskog rata. Bio je to trajni skup značajnih (antikomunističkih) intelektualaca sa svojim seminarima, časopisima, manje ili više uspješnim i aktivnim nacionalnim sekcijama, prava „imperija“ sa ciljem da utječe na zapadno-evropske intelektualce koji su naginjali ljevici. Nova klasa je objavljena u suradnji sa CCF. Drugi su frontovi bili od ključnog značaja u širenju poruka sadržanih u knjigama poput Đilasove: Radio slobodna Evropa/Radio Sloboda (Radio Free Europe/Radio Liberty, RFE/RL) koje je su bile čedo jedne od CIA-inih „najvažnijih operacija: Nacionalnog komiteta za slobodnu Evropu (National Committee for a Free Europe).“ Bila je to George F. Kennanova ideja da se osnuje „prividno privatna korporacija radi pomoći izbjeglicama mobilizirajući ih u antikomunistički pokret.“ Nacionalni komitet za slobodnu Evropu (kasnije skraćeno na Free Europe Committee, FEC), „skupina uglednih američkih biznismena, odvjetnika i filantropa“, osnovan je 1949.: „njujorški odvjetnički ured braće Dulles je sredio osnivačke dokumente. Allen Dulles […] je bio prvi predsjednik udruge prije nego što je postao direktorom CIA pod Eisenhowerom.“ Već spomenuti Ch. D. Jackson (kao i Allen Dulles) sa iskustvom u psihološkom ratovanju za vrijeme Drugog svjetskog rata i dugotrajnom karijerom kod Korporacije Time-Life, bio je pomoćnik predsjednika Eisenhowera 1953-1954. „Njegovo polje odgovornosti je bilo neodređeno definirano kao međunarodni odnosi, planiranje hladnog rata i psihološki rat“, a bio je i na funkciji predsjednika  NCFE (FEC) u periodu 1951-1952. Čak i kad se vratio u svijet izdavaštva, aktivno je sudjelovao u radu RFE do svoje smrti 1964.

Free Europe Press (FEP) je također bio dio scene. John P. C. Matthews, FEPov član rukovodećeg tijela (kasnije direktor ureda FEPa u Minhenu) piše da je ovaj projekt CIA-e  2003., u vrijeme pisanja njegovih sjećanja,  još bio pod embargom. Matthews je bio zadužen operacijama  tzv. Projekta balon, “puštanja letaka na češkom, slovačkom, poljskom i mađarskom iza Željezne zavjese … pomoću polietilenskih balona napuhanih vodikom, lansiranih noću sa tri poligona u Bavarskoj.”   FEP-ova vodeća  figura bio je Samuel S. Walker Jr., koji je 1952. napustio tjednik Time radi „uzbudljivijeg položaja direktora FEPa, […] novostvorene sestrinske organizacije Radija slobodna Evropa.“ OPC-ov Cord Meyer Jr. je bio glavnokomandujući, nadgledajući financije i raspoređujući fondove  brojnim  frontovima.

Izdavač

Kako piše njegov biograf, Frederick A. Praeger (1915-1994), „apostol antikomunizma“, rođen je u Beču u židovskoj obitelji. Praeger je pobjegao iz Austrije 1938.  nakon Anschlussa, naselio se u SAD, stupio u američku vojsku 1941. u funkciji vojnog obavještajca u Njemačkoj (1946-1948). „Tamo je jedan od njegovih utjecajnih kolega bio Michael Josselson (1908-1978), kao i Praeger izbjeglica iz Evrope, koji je postao vodeća ličnost Kongresa za slobodu kulture u Berlinu. Pod tajnim sponzorstvom CIA, Kongres su, kao hladnoratovsku organizaciju za propagandu, osnovali evropski i američki liberalni intelektualci kako bi iznijeli na vidjelo komunističku političku i kulturnu represiju i suprotstavili se svakom obliku totalitarizma. Praeger je postao aktivni učesnik u ovim antikomunističkim programima.“ Godine 1962. Praeger „je natuknuo da su njegove antikomunističke publikacije izravna posljedica njegovog prethodnog rada u vojno-obavještajnoj službi.

Praeger je počeo  uvozom knjiga. Prva originalna američka knjiga koju je izdao bila je Solomon Schwartzova Labor in the Soviet Union (1951.), „praćena stalnim dotokom naslova koje su mu prilijevale njegove veze sa CIA.“ Od  1954. pa nadalje, Praeger je bio angažiran u Centru za Srednjeevropske studije pri NCFE (Mid-European Studies Center of the National Committee for a Free Europe), koji  je, kako već znamo, osnovao Allen Dulles „kao najambiciozniji front CIA“, financijski podržan  90%  CIA fondovima, čiji je instrument za skupljanje donacija u američkom narodu, kako bi se prikrio pravi finacijer, bio Križarski rat za slobodu (Crusade for Freedom). Ronald Reagan je bio glasnogovornik i popularizator ovog pokreta, a Praeger izdavač njegovih publikacija u SAD. Organizacije poput Istraživačkog programa o SSSR (Research Program on the USSR) i Free Europe Committee osiguravali su rukopise a Praeger je imao nekoliko njihovih naslova na popisu izdatih knjiga o zemljama Istočne Evrope. Neprekinut dotok knjiga o Istočnoj Evropi činio je The Praeger Publications in Russian History and World Communism. „Tijekom godina je ovdje uključeno preko stotinu naslova.“Praeger je 1965. želio razgranati posao, a potencijalni investitor je bio Washington Post; međutim, „saznavši za njegove opsežne veze sa CIA,  izjavili su da odustaju.“

Najavljujući izlazak bestsellera, u Nacrtu za pozadinu Đilasovog rukopisa Nove klase, Praeger upućuje na svoju karijeru u objavljivanju na polju komunizma i tema koje se tiču SSSR, pa potom kaže: „Početkom 1956. nakladnik [Praeger] je čuo od prijatelja u Kongresu za slobodu kulture da Đilas piše jednu takvu knjigu i da bi željeo da se ona objavi. Potom je pisao Đilasu. […] Đilas je odgovorio potvrdno […].“

Budući ograničena na tzv. značajne knjige, CIAina ljubav prema knjizi prilično je prozaična i pragmatična. U Izvještaju Komiteta Senatora Franka Churcha piše: „U svijetu tajne propagande, aktivnosti u oblasti izdavaštva zauzimaju naročito mjesto.“ Šef Stožera tajnih akcija CIA [Cord Meyer Jr.]: „Knjige se razlikuju od sviju ostalih medija propagande u prvom redu zato što samo jedna jedina knjiga može znatno promijeniti stav i djelovanje čitatelja do mjere koju ne može postići nijedan drugi pojedinačno uzet propagandni medij …“ Takve knjige mogu biti „najvažnije oružje strateške (dugoročne) propagande.“ Pa nastavlja: „Tajnim izdavanjem i raspačavanjem knjiga moglo bi postići:

a. Objavljivanje i raspačavanje knjiga u inozemstvu bez otkrivanja utjecaja [vlade] SAD, tako što bi se tajno subvencionirali inozemni izdavači ili prodavači knjiga.

b. Objavljivanje knjiga koje ne bi smjele biti ‘kontaminirane’ bilo kakvom otvorenom vezom sa vladom SAD, naročito u slučajevima ako je položaj autora ‘delikatan’.

c. Objavljivanje knjiga iz operativnih razloga, bez obzira da li su  komercijalno isplative.

d. Osnivanje i subvencioniranje nacionalnih (tuzemskih) ili međunarodnih organizacija sa svrhom objavljivanja i raspačavanja knjiga.

e. Poticanje pisanja politički značajnih knjiga, […] bilo izravnim subvencioniranjem autora, ukoliko je tajni kontakt moguć, bilo indirektno, preko agenata izdavačkih kuća ili preko izdavača. […] Preko tisuću naslova je do kraja 1967. objavljeno, subvencirano ili sponzorirano od strane CIA. […] Mnoge od njih su objavile organizacije za kulturu koje je podupirala CIA, a autori knjiga su toga bili češće nesvjesni nego svjesni.

Osvrćući se na povijest Kongresa za slobodu kulture, Melvin Lasky, jedan od ključnih ličnosti ove hladnoratovske organizacije priča: „Sperber [Manés] je bio komunist, i to opak komunist. Baš pred sam rat prijetio je  Hansu Sahlu da će ga prijaviti francuskoj policiji. Mnogo godina potom, Hans Sahl me je pitao kako to da je Sperber u Kongresu [za slobodu kulture]. Kako je to okajao? A ja sam mu odgovorio, napisao je esej za The God that Failed, eto tako, i pristupio Klubu. On se suočio sa svojom karijerom staljinskog aparatčika, moralno i intelektualno. Čvrsto vjerujem da postoje moralni i intelektualni načini da se čovjek ispriča za ideološke grijehe.  Drukčije je kad imaš okrvavljene ruke. Ako imaš prošlost poput Đilasove, ne znam kako to možeš uraditi. Fritz Molden je bio veliki poklonik Đilasa, kasnije je postao njegov agent i izdavač. I [Friedrich] Torberg mu je bio poklonik. Puno smo toga naučili od Đilasa. Pozivali smo ga na ručkove u organizaciji  Encountera, i upoznali ga sa najbistrijim mladim glavama toga vremena.  Nije nas grizla savjest. Tko o ovim stvarima može suditi? Moja je ideja bila stvoriti demokratski front, koji bi obuhvaćao sve od ne-komunističke ljevice do ne-fašističke desnice. Možda smo u tome pogledu ponekad bili malo isuviše menjševici.“ Friedrich Torberg (1908-1979) je bio austrijski pisac, su-osnivač  i urednik (1954-1965) austrijskog organa KSK, mjesečnika Forum. Fritz Molden (1924) je austrijski pisac i izdavač. Obojica će se kasnije pojaviti na sceni zajedno sa već spominjanim i novim drugim likovima. Svi su oni za istraživača povijesti hladnog rata u kulturi toliko znani, koliko su  djeci znani likovi iz crtanih filmova. Ali u ovome kontekstu je važnije zapamtiti funkcije koje ove brojne ličnosti obnašaju i veze koje ih spajaju, nego njihova imena.

 

Đilasovi rukopisi

Nakon pada sa vlasti sam Đilas postaje žrtvom ostracizma, gadarija uobičajenih u  svijetu u kojem se dotad kretao, koje je jamačno odobravao prema drugima dok je sam imao moć.  Kako piše desničarski britanski autor David Pryce-Jones, komentator i glavni urednik W. Buckleyijeve  National Review, Đilas je bio prvi koji je zatražio pomoć inozemnih novinara: „Nitko u njegovom položaju ranije nije mogao zamisliti da bi zapadni mediji mogli biti regrutirani kao saveznici radi obrane od progona buđenjem podrške u vanjskom svijetu. Publicitet se mogao pretvoriti u zaštitu.“ Tako 25. 12. 1954. Đilas daje intervju New York Timesu. U jesen 1955. poslužio se stranim dopisnicima „da se najzad i javno razgraničim s partijskim vođstvom i režimom.“ U rano ljeto i u jesen 1956. napisao je za  International News Service (INS) i Paris Presse seriju članaka. Konačno, 19. 11. 1956. pojavio se u New Leaderu, još jednom primatelju CIA fondova, njegov članak koji je kritizirao jugoslavensku politiku prema krizi u Mađarskoj. Strani novinari su vrijedno zujali oko Đilasa. I sam piše da su ga dopisnici stranih medija posjećivali, ali se on sjeća samo dva takva susreta: jednog sa supruzima Clark, Katherine i Edwardom (sic!), a drugog sa dopisnikom New York Timesa, Raymondom. Samo jedan susret sa Clarkovima je, kako ćemo vidjeti, namjerna neistina.

Nakon pada Đilas je mogao konačno postati piscem, što je oduvijek i željeo. Njegov prvi krupni pokušaj je bila knjiga, koja će se kasnije pojaviti pod naslovomLand without Justice (Besudna zemlja), memoari o mladim danima, koji se završavaju 1929. godinom. U rano ljeto 1956. on ovaj rukopis nudi Srpskoj književnoj zadruzi, koja ga, što se je moglo i očekivati, odbija. Strani dopisnici javljaju da Đilas piše, ali da nema šansu da to i objavi. Ali ni Đilas ne miruje: 31.05. 1956. New York Times objavljuje njegovo pismo uredništvu u kojem se žali da ne može zaraditi za život zbog zabrane objavljivanja. Simpatizeri priskaču: „Američki sindikati su mi baš tada ponudili pomoć – pismeno, preko neke američke ustanove u Beogradu. Ali ja sam to učtivo odbio.“ Zatim mu se obraća, kako on to kaže u svoj svojoj provincijalnoj nevinosti i nedostatku orijentacije, „neko univerzitetsko preduzeće iz Njujorka (University Press).“ On im šalje svoj odbijeni rukopis memoara, ali i tu biva odbijen.

Kako njegova mladost u to vrijeme još nije bila zanimljiva, Đilas odlučuje da napiše nešto drugo, „knjigu koja će imati šireg, potresnijeg značaja.“ On piše da je već imao rukopis pod naslovom Sloboda i svojina kao polazište za Novu klasu. “Postojeći materijal sam koristio, ali izoštravajući ga, produbljujući i usklađujući ga s celinom. Knjiga je pisana iznova i u jednom dahu. Nova klasa je dovršena u toku tri-četiri meseca.” Pa dodaje: „Neću reći da do Nove klase ne bi došlo da su mi vlasti omogućile – slučaj s Besudnomzemljom i organizovani bojkot nada mnom su mi to potvrđivali – objavljivanje beletrističkih dela. Ali je nesumnjivo da je odbijanje Zadruge doprinelo ubrzanju moje odluke da tražim u inostranstvu izdavača za ono što će inostranstvo rado primiti. A doprinelo je to, kao i bojkot i kampanje protiv mene, i žestini Nove klase.“  Đilas je bio žedan osvete.

Tražio je izdavača vani. Ili, bolje rečeno, izdavač je tražio Đilasa. „Imao sam samo jednu ponudu od […] Praegera u New Yorku […] koja je bila prilično neodređena – za rukopis koji bi se dopao izdavaču.“ Raspitivao se kod američkih znanaca o Praegeru i čuo od Katherine Clark i u Američkoj čitaonici da se Praeger u SAD smatra „lijevim“. „To je baš odgovaralo mojim ideološkim predrasudama, još ukorenjenim u meni. Ja sam zazirao – više iz svog čistunstva, nego zbog neizostavnih optužbi režima o ‘stavljanju u službu reakcije’ – od objavljivanja u solidnim ‘kapitalističkim’ preduzećima i konzervativnim, makar uglednim novinama. Takav stav, a pogotovu štampanje Nove klase kod Pregera, pokazao se pogrešnim. ‘Levi’ Preger je bio neugledna izdavačka kuća koja se, uz to, nije ni pokazala pošteno prema meni. Čim je polovina Nove klase bila gotova, uputio sam je Pregeru. Ali ne poštom. […] A ja sam slutio – pa i rekao Ketrini Klark – da će knjiga imati senzacionalan uspeh. Drugu polovinu knjige uputila je [supruga] Štefica, posle mog hapšenja.“

Usputno pominjanje Clarkovih prikriva njihovu važnost. U nekrologu g-đi Clark Washington Post 03. 02. 1986., piše da su Katherine Clark i njezin muž Edgar početkom 1948. počeli pisati o zbivanjima u Srednjoj i Istočnoj Evropi. Tijekom 1950tih, ona je radila za stari  International News Service [INS] u Beogradu i Beču. Među ostalim je pisala o povijesnom razlazu jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita i njegovog glavnog namjesnika Milovana Đilasa. G-đa Clark je prokrijumčarila neke od Đilasovih rukopisa iz Jugoslavije. Među njima su bili dijelovi onog što će se kasnije pojaviti pod naslovom Nova klasa i Susreti sa Staljinom. 

New York Times piše  26. 12. 1977. da je rukopise iz Beograda u Beč zapravo iznijeo  Edgar Clark, u to vrijeme dopisnik tjednika Time. Đilas je imao problema sa iznošenjem drugog dijela rukopisa iz zemlje. Praeger je rekao New York Timesu da je zamolio jednog prijatelja u vladi SAD za pomoć. Edgar Clark, koji je prokrijumčario rukopis, poriče da je ikada išta imao sa CIA. Ali je u konačnici rukopis došao u ruke funkcionara  CIA Arthur Macy Coxa, koji je kasnije radio pod krinkom Praegerovog predstavnika u Ženevi. Cox je u ime Agencije pokrenuo proces prevođenja knjige na mnoge jezike i njezinog raspačavanja širom svijeta.

Đilasovo stupanje u svijet psihološkog rata išlo je preko University Books Inc., izdavačke kuće čija je specijalnost bila okultizam. Njezin vlasnik, Felix Morrow (1906-1988), nekoć vodeća figura američkog trockizma, otplovio je na ekstremnu desnicu. Kao bivši trockist bio je povezan sa Sidney Hookom (1902-1989) i James Burnhamom (1905-1987), ex-marksističkim i ex-komunističkim profesorima filozofije na New York City College, gdje se školovala čitava plejada američkih trockista, među kojima i Melvin Lasky. Hook i Burnham, žestoki hladni ratnici, pripadali su grupi glavnih aktera u osnivanju Američkog komiteta za slobodu kulture (American Committee for Cultural Freedom, ACCF). Sol Stein je također bio član newyorške trockističke scene tijesno povezane sa  obavještajnom zajednicom. A Felix Morrow je bio i prvi Praegerov zastupnik u New Yorku i na Srednjem Zapadu SAD.

*Članak je izvorno napisan na engleskom i objavljen u međunarodnom specijalističkom časopisu: Bogdanović, Mira (2007): „Milovan Đilas, The New Class and the CIA“,  Journal for Intelligence, Propaganda and Security Studies 1, No. 2: 114-125. Prijevod je sačinila sama autorica, te izvornu verziju prošilia i prilagodila domaćem čitatelju. Autorica duguje zahvalnost  Dr Frances Stonor Saunders za dokumente iz američkih arhiva označene sa „FSS“, Dr Hendriku Edelmanu sa Rutgers University (USA) za njegov članak i informacije o izdavačkom svijetu u SAD, Taylor Scottu, Šefu odjela Specijalne kolekcije, Georgetown University Library, Washington, D.C. (USA) koji joj je ljubazno stavio na rapolaganje još neobrađenu zaostavštinu supruga Clark, Herb Pankratzu, suradniku Dwight D. Eisenhower Library, Abilene, Kansas (USA), Dr Siegfried Beeru, Sveučilište u Grazu (Austrija) za korisne komentare na prvu verziju rukopisa i Dr André Mommenu sa  Amsterdamskog Sveučilišta za ohrabrujuću razmjenu misli.