Hypo princip: austrijski kapital i evropska periferija

Foto: Wikipedia

Stogodišnjica Velikog rata još je jednom usmjerila svjetsku pažnju na bosanskohercegovački i balkanski prostor kao ratoborno ishodište katastrofe svjetskih razmjera. U lokalnom kontekstu, ova pažnja je iskorištena za pokušaje turističkog brendiranja u austronostalgičnom ključu, no u tim interpretacijama, stvarne analogije između događanja otprije sto godina i danas ostale su namjerno prešućene.

Kako se približava datum stogodišnjice atentata na habzburškog prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, tako su sve izraženije rasprave o tom navodnom “okidaču” Prvog svjetskog rata, ali i povijesnoj ulozi Habzburgovaca u ovom dijelu Evrope. Kako obično biva s takvim raspravama, bez obzira da li su ovjenčane historiografskom ili žurnalističkom aurom – one puno više govore o vremenu odašiljanja novih valorizacija nego o samoj 1914. i razlozima i posljedicama Velikog rata. No, osim izdavačkih i polemičkih poduhvata, datum je dobio i svoju turističko-humanitarnu notu upravo na mjestu događaja koji se uzima kao početak ovog svjetskog sukoba. Kako je simbolički topos Sarajeva preoznačen i dešavanjima i tumačenjima rata, tako će i ova stogodišnjica vjerojatno biti iskorištena za slanje mehaničkih pacifističkih poruka o potrebi za konačnim pomirenjem bosanskohercegovačkih naroda. S druge strane, naći će se i mjesta za nove-stare historicističke fetiše na zlatno doba Austro-Ugarske Monarhije i njezine menadžerske učinkovitosti koje smo tog ranoljetnog dana 1914. jednostavno i balkanski drsko ubili hicem iz pištolja. Sto godina kasnije, logikom (re)brandinga, Sarajevo bi ponovno moglo dobiti spomenik ubijenom carskom i kraljevskom paru. Vijest je to koja je procurila sa sastanka predstavnika Kantona Sarajevo i općine Stari grad, a sve u svrhu privlačenja turista, stoji u šturom novinskom izvještaju. Ubrzo saznajemo da je spomenik uklonjen 1918. dolaskom Karađorđevića na vlast, čuvan u depou Umjetničke galerije BiH, spreman za ponovnu instalaciju u priči o “spomeničkoj normalizaciji u turističke svrhe”. No iza svakog površnog restitucijskog narativa, krije se neka dublja struktura.

Kako je turizam značajna grana u ukupnoj krvnoj slici sarajevske ekonomije, zaputimo se na simboličkoj kartografiji glavnog grada Bosne i Hercegovine kojih par stanica južnije od mjesta atentata. U naselju Marijin dvor, inače arhitektonsko-urbanistički uobličenom za vrijeme austro-ugarske okupacije, u hotelu Holiday Inn već nekoliko dana traje štrajk tamošnjih radnika koji nisu primili plaću od studenog 2013, a uplate u mirovinski i zdravstveni fond kasne godinama. Riječ je o još jednom turističko-historijskom toposu koji je 1992. godine označio početak rata u Bosni i Hercegovini snajperskim hicima koji su dolazili iz štaba Srpske demokratske stranke koji se nalazio u ovom hotelu. Deset godina nakon krvavih događaja, hotel je privatiziran u scenariju koji je u medijima ubrzo dobio apoziciju “najuspješnije privatizacijske priče” u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini. No, deceniju nakon privatizacije u kojoj je Holiday Inn kupila austrijska firma Alpha Baumanagment, saznaje se da je taj hotel izgrađen pred Olimpijske igre 1984., poslužio za izvlačenje novca i makinacije u koje je uključena i Hypo Alpe Adria Bank nad kojom se u Austriji vrši opsežna istraga, a čiji je ulaz na financijsko tržište bivših jugoslovenskih republika obilježen kriminalnim radnjama. To je konačno dokazala i nedavna presuda bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu koji je u svojim ranim diplomatskim danima poslužio kao dobro podmazani vratar austrijskoj banci u njenoj penetraciji na djevičanska tržišta balkanskih država. Austrijske financijske kuće, danas uz talijanske i u zadnje vrijeme nadiruće ruske banke, čine najznačajniji dio ovdašnjeg financijskog sektora, ali upućuju i na staru tezu da se restauracija tržišta dešava kroz nasilje, devastaciju i otimačinu čak i po principima liberalne teorije prava i pravne države što su procesi i u Hrvatskoj i u Austriji jasno pokazali.

Namjerno sam izdvojio ova dva nedavna primjera koja osim što svjedoče o bosanskohercegovačkoj stvarnosti i njenim turističkim perspektivama, podvlače i kompleksnost sudioništva austrijske države i kapitala tijekom posljednjih sto godina na ovim prostorima. Naravno, bilo bi diletantski uspostaviti neku vrstu znaka jednakosti između “plurietničke” imperije (čiji je jedini kohezivni faktor bila oronula dinastija) i današnje Druge austrijske republike. Napravimo li, pak, korak dalje i shvatimo li tu vještačku koheziju kao mjesto konstitucije domaćih građanskih klasa (pritom imam na umu onaj dio Balkana, ali i slavenske zemlje, pod vlašću obitelji Habzburg tijekom 19. stoljeća), onda slika postaje nešto jasnija i korisnija za današnji kontekst. Bez obzira što jedan takav politički entitet više ne postoji, u datim nam tranzicijskim kartografijama geostrateški interes i trenutna uloga austrijskog kapitala na evropskoj periferiji postaje jednako bitna, a za nju je presudan upravo aranžman s domaćom kompradorskom buržoazijom.

Proslava stogodišnjice atentata, ali i neka kolutanja naroda po bosanskohercegovačkim ulicama, izvukli su iz ovdašnjih buržoazija zatomljene inklinacije i naslijeđene fetiše, a iz austrijske politike skrivene namjere i ekonomske interese. Tako je svega dan nakon velikih prosvjeda po gradovima Federacije BiH, Visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Inzko u kasnovečernjoj političkoj emisiji austrijske javne televizije ORF naglasio da ne isključuje mogućnost vojne intervencije Evropske unije ukoliko, među ostalim, budu ugroženi i ekonomski interesi Republike Austrije čije su vojne snage već raspoređene u ovoj zemlji u misiji “očuvanja mira”. Izjavu je u nešto blažoj verziji ponovio dan poslije u intervjuu bečkom dnevniku Kurier. Tom je izjavom na trenutak postalo vidljivo s kojih je pozicija u austrijskoj javnosti najplauzibilnije braniti ulogu mirovnih snaga i Visokog predstavništva, zazivajući neke slike i scenarije od stoljeća prije i nudeći jasne paralele između aktualnih humanitarnih intervencija i nekadašnjih kolonijalnih civilizatorskih poduhvata. Namjesto historijske misije širenja nekakve političke kulture ili uljudbene politike, kada se sve svede pod crtu, radi se ponovno o ekonomskoj eksploataciji u drugačijim povijesnim aranžmanima, ali uz jednaku i svesrdnu podršku domaće novoustoličene građanske klase različitih etnosa.

A upravo ćemo od njihovih medijskih glasnogovornika nerijetko čuti da sve vrijedne institucije i dostignuća na našim periferijama dugujemo upravo austrijskoj prosvjetiteljskoj šapi koja je u dužim ili kraćim periodima pokušala na pravi put izvesti balkanska zaraćena plemena. Vješto su se pritom okoristili našim kulturno-etničkim kavgama za vlastite imperijalističke planove u nedostatku prekomorskih depandansa iz kojih su pogonsko gorivo za Prvi svjetski rat crpili dinastički takmaci na tadašnjoj evropskoj političkoj karti. Osim prijeke kritike nedovoljne zahvalnosti habzburškoj materi na uljudbenim dostignućima koje nam je podarila od cesta do tramvajskih zaprega, iza tog građanskog vapaja krije se i žal za nikad dovršenim odgojem koje je terezijanski racionalizam i alpsko bankarstvo trebalo provesti među narodima sklonima zadrugarskim principima privređivanja. A socijalistički je period, prema tom tumačenju, upravo to i potvrdio nalazeći baš u austrijskoj ekonomiji mjesto za izvoz vlastitog ljudskog kapitala tj. viška radne snage, rješavajući time i neke svoje unutarnje ekonomske kontradikcije.

To otkriva i jednu permanentnu ovisnost, što izravnu što neizravnu, o austrijskom kapitalu na ovim prostorima. Pritom mi se čini da uza sve transformacije kroz ovu stogodišnju povijest, onaj bazični podanički stav koji je postojao prema Habzburškom dvoru kao da se nije odveć promijenio. Od samih početaka, to je bio odnos ovisnosti i podređenosti na koji se ne može ukazati neutralnim terminima poput decentralizirane carevine ili tranzitološkim vokabularom otvorenih granica i slobodne trgovine kojim se austrijski kapital prvi okoristio. Bez obzira na poziciju na evropskoj karti koja se ne može porediti s onom Austro-Ugarske, austrijski kapital i danas, kao i prije sto godina, u Balkanu vidi mjesto svoga najefektnijeg oplođivanja koje će zanemariti i uzuse vlastitog pravnog nasljeđa kojem se ovdašnje pravno-političke elite dive. Pritom, geostrateško pozicioniranje Beča je u potpunosti podređeno upravo očuvanju ekonomske uloge Austrije u ovom dijelu Evrope. I dok se u nekim drugim državama nekadašnje carevine i kraljevine ta uloga ranije ostvarila kroz mehanizme tranzicijske integracije, u Bosni i Hercegovini zbog etno-birokratskih kompleksnosti operacija ide nešto teže. Samim time, otkrivaju se i krajnje granice (kao što je prijetnja vojnom intervencijom) tog sudioništva što nije iznimka koja potvrđuje pravilo, nego pravilo koje se koristi u iznimnim situacijama.

Test je preuzet sa: Bilten.Org