Uspostava tzv. loše banke ključan je institucionalni odgovor slovenske vlade na ekonomsku krizu. Sašo Furlan analizira razloge formiranja loše banke, mehanizme funkcioniranja i već vidljive pogubne posljedice. Nasuprot trenutnoj politici, predlaže korištenje njenih institucionalnih kapaciteta u smjeru socijalizacije i demokratizacije ekonomije.

Kada je velika recesija pogodila globalni kapitalistički sustav slovenska ekonomija je doživjela razorno opadanje ekonomskog rasta. Godine 2009. BDP po glavi stanovnika smanjio se za 7,9 %, što predstavlja najoštriji pad među zemljama Europske unije nakon baltičkih država. Krizu je inicirao oštar pad domaće potražnje i izvoza: izvoz se smanjio za 16,1 posto u 2009. Situaciju je pogoršala kreditna kriza koja je mnoga poduzeća gurnula u stečaj i povećala gubitke banaka. Nezaposlenost je počela brzo rasti: od rekordno niske razine nezaposlenosti koja je iznosila 6,3 posto u rujnu 2008. do neviđeno visoke od 14,2 posto u siječnju 2014. Nepotrebno je dodatno naglašavati, u skladu s tim pogoršao se i životni standard radničke klase.

Korijen problema, međutim, leži u korporativnom sektoru. Naime, nakon 2004., kada je Slovenija ušla u EU i u Europski tečajni mehanizam (ERM II), slovenske banke počele su se naveliko zaduživati iz inozemstva, a velika većina bankovnih kredita otišla je u korporativni sektor. U razdoblju između 2005. i 2008. prosječna stopa rasta kredita poduzećima bila je oko 23 posto. Korporativni dug iznosio je 101 posto BDP-a u 2005., a 2010. je dosegao 144 posto, što je visoko iznad prosjeka EU-a. Jasno je da se brzi rast slovenskog gospodarstva između 2004. i 2008. temeljio na dotad neviđenoj kreditnoj ekspanziji iz inozemstva koju su slovenske banke usmjerile u domaći korporativni sektor, naročito prema pregrijanom građevinskom sektoru.

Nakon krize 2009., visoko zaduženi korporativni sektor upao je u nepovoljnu situaciju uslijed presahnulih kreditnih tokova. Kako su građevinski i nekretninski mjehuri pucali, a gubici rasli, padala je vrijednost imovine poduzeća. Budući da su poduzeća u velikoj mjeri bila financirana bankovnim kreditima, gubici poduzeća akumulirali su se na bankovnim bilancama u obliku nenaplativih kredita. Godine 2010. stanje se pogoršalo kada je Centralna banka Slovenije povećala kapitalne zahtjeve za banke, odnosno postotak minimalnog kapitala u omjeru prema rizičnim kreditnim plasmanima. To je utjecalo na daljnje smanjenje kreditne aktivnosti i intenziviralo kreditni slom. Nakon toga, količina nenaplativih kredita u bilancama banaka konstantno je rasla, dosegnuvši krajem 2013. oko 8 milijardi eura.

Slovenska vlada smislila je 2012. godine razmetljiv plan za Društvo za upravljanje potraživanjima banaka, poznato i pod nazivom “loša banka”. Cilj loše banke je čišćenje bilance banaka i omogućavanje novog ciklusa kreditiranja poduzeća. Ukratko, plan je bio da se nenaplativi krediti, nagomilani u bilancama banaka, prenesu na lošu banku, pri čemu bi se prijenos financirao putem obveznica s državnim jamstvom. Planu se usprotivio dio ljevice: nova lijeva stranka, Inicijativa za demokratski socijalizam (IDS) suprotstavila se lošoj banci zbog tri ključna problema vezana uz samo njezino formiranje.

Prvi problem tiče se golemih fiskalnih troškova. U usporedbi s troškovima alternativnog scenarija ispunjavanja kapitalnih zahtjeva banaka, koji se sastoji od izravne državne dokapitalizacije banaka, troškovi prijenosa loših kredita sa slovenskih banaka na lošu banku znatno su veći, jer se u prvom slučaju kapital banaka povećava za cijeli iznos novca koji je predujmljen, dok se u drugom slučaju kapital povećava u mnogo manjoj mjeri. Prema Gonzalu Caprirolu, glavnom ekonomistu u Ministarstvu financija Republike Slovenije, izračun iz 2012. pokazao je da su sredstva potrebna za ispunjavanje kapitalnih potreba banaka bila otprilike osam puta manja od sredstava potrebnih za prijenos nenaplativih kredita na lošu banku.

Drugi problem je taj što, uzevši u obzir činjenicu da banke iz kojih su preneseni loši krediti nisu u potpunosti nacionalizirane, novac ubrizgan u sustav kupovinom nenaplativih kredita također subvencionira privatne vlasnike banaka. Običnim jezikom, proces uključuje slobodan prijenos javnih sredstava na privatne vlasnike.

Treći problem tiče se namjere slovenske vlade da lošu banku iskoriste kao sidro za privatizaciju slovenskih poduzeća i banaka. Naime, uz kupnju loših aktiva banaka, određena količina dionica nelikvidnih tvrtki, koje su zadržane u bilancama banaka, prenijela bi se na lošu banku zajedno s nenaplativim kreditima. Budući da je vlada odlučila da bi loša banka trebala prodati stečene loše aktive u razdoblju od 5 godina, to bi rezultiralo daljnjom privatizacijom slovenskih poduzeća. Nadalje, vlada je jasno rekla da će određena količina državnog udjela u bankama biti prodana privatnim ulagačima, nakon što bude očišćena od loše aktive. Drugim riječima, troškove čišćenja banaka platit će narod, a nakon toga banke će biti privatizirane.

Prvi korak prema formiranju loše banke bili su stres testovi krajem 2013. Proces ocjenjivanja vrijednosti nenaplativih kredita bio je u najmanju ruku sumnjiv. Za cijenu od 20 milijuna eura, isplaćenih iz državnog proračuna, tri privatne agencije procijenile su ukupnu vrijednost nenaplativih kredita u 10 najvećih slovenskih banaka već u nekoliko tjedana, skrivajući pritom od javnosti metode računanja vrijednosti tih kredita. Na temelju pomalo katastrofičnog scenarija, nagoviještenog rezultatima stres testova, vlada je brzo odlučila pokrenuti lošu banku i ubrizgati 3 milijarde eura u dvije najveće banke u državnom vlasništvu (NLB i NKBM) i dodatnih pola milijarde eura u dvije manje privatne banke. Trenutno se procjenjuje da će 3,3 milijarde eura nenaplativih kredita biti preneseno na lošu banku u zamjenu za državno zajamčene obveznice. Za sada je loša banka već kupila oko 1,1 milijardu eura loše aktive od NLB-a i NKBM-a. Gotovo ne treba ni spominjati da nije trebalo dugo čekati da se vodeće osoblje loše banke upusti u sumnjive aktivnosti: neki od zaposlenika loše banke djelovali su istovremeno, preko svojih privatnih tvrtki, i kao njezini savjetnici.

Dakako, stav ljevice u Sloveniji bio je da loša banka uopće nije trebala biti pokrenuta. No, kada je ustanoviljena i započela s radom, ljevica je priznala da proces jednostavno ne može biti poništen. Neke struje na ljevici predložile su da se loša banka iskoristi za progresivne politike. Prijedlozi u tom smjeru mogu se pronaći u programu IDS-a, koji zahtijeva sljedeće:

1) Ne treba preuzeti niti jedan dio loše aktive privatnih banaka.

2) Loša banka ne bi smjela prodati stečenu aktivu kao što je predvidjela vlada, nego zadržati udjele nelikvidnih poduzeća, stečene zajedno s nenaplativim kreditima. Loša banka bi tako razdužila dotična poduzeća, bez da ih proda privatnim investitorima.

3) Treba ustanoviti nove odbore za kriznim upravljanje koje će kontrolirati radnici. Njihov cilj trebao bi biti oporavak poduzeća, a nakon toga pokretanje proizvodnje.

Suprotno planovima sadašnje vlasti, IDS je zamislila ulogu loše banke kao sidra za daljnju socijalizaciju i demokratizaciju ekonomije. Ona zahtijeva da se nakon procesa razduživanja aktive poduzeća trebaju prenijeti na Slovenski državni holding (SDH), koji bi tako postao glavni upravljač državne kapitalne imovine. Suprotno namjerama sadašnje vlade, poduzeća kojima upravlja SDH ostala bi u državnom vlasništvu. Nadalje, državno vlasništvo bi služilo kao platforma za demokratizaciju poduzeća i demokratsku transformaciju dvaju stupova investicijske koordinacije: bankarskog sektora u državnom vlasništvu kao glavnog izvora kredita te SDH kao glavnog upravitelja kapitalnih tokova .

Prvi korak prema demokratizaciji poduzeća u državnom vlasništvu bila bi politika otvorenih knjiga. Svaki radnik trebao bi imati puni pristup informacijama o investicijskim odlukama i korištenju sredstava. Drugi korak bila bi demokratizacija upravljanja. Radnici i lokalne zajednice na koje utjeće politika poduzeća demokratskim bi putem birali članove upravnog odbora. Uprava i radnici dogovarali bi razvojni put poduzeća. Uz to, radnici bi mogli glasovati o svim najvažnijim odlukama poduzeća, odlučiti o minimalnoj i maksimalnoj plaći, imenovati direktore, itd.

Uz to, IDS tvrdi da demokratizacija investicijske koordinacije iziskuje socijalizaciju bankarskog sektora. Banke bi se morale transformirati u neprofitne institucije koje će nuditi javne usluge i osiguravati sredstva za financiranje poduzeća i radnih ljudi. Demokratizacija upravljanja poduzećima primijenila bi se i na upravljanje bankama i SDH, a demokratizacija bankarskog sektora i SDH bila bi prvi korak ka demokratskom planiranju investicija. Umjesto da im motiv bude profit, oni bi demokratski koordinirali raspodjelu kredita i kapitala na različite grane proizvodnje u skladu s potrebama radnog naroda, industrijskog i regionalnog razvoja te stvaranja novih radnih mjesta.

Prevela Sana Perić

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org