Socijaldemokracija na periferiji

Brend bez političkog sadržaja

Social-liberalismoSocijaldemokratska partija Hrvatske politički se formira u specifičnom povijesnom trenutku nestanka tradicionalne socijaldemokracije i otvorenog prihvaćanja neoliberalne agende. U drugoj polovici aktualnog mandata vladajuća se stranka nalazi u teškoj krizi koja se manifestira kroz sve otvorenije frakcijske borbe koje međutim ne najavljuju mogućnost drugačije politike.

Taman kad su se tamo negdje po smrti prvog predsjednika Franje Tuđmana, krajem 1999. godine, domaće političke stranke, pa tako i Socijaldemokratska partija Hrvatske, počele oslobađati dotadašnjeg pritiska ratne i postratne stvarnosti, koja je političkim snagama dominantno određivala kurs djelovanja, pojavile su se nove prisile fakticiteta. Prije nego ih naznačimo, spomenimo da su devedesete godine prošlog stoljeća, kad je i domaća socijaldemokracija bila na najnižim granama (1992. godine, u drugom sazivu Sabora, SDP je imao 11 zastupnika, a tri godine kasnije još manje, deset zastupnika) i inače bile vrijeme defenzive i vrijeme kad je međunarodna socijaldemokracija pristajala na beskrajne koncesije, odnosno na planske ustupke neoliberalnom projektu na njegovom vrhuncu.

Početkom devedesetih, New Democrats Billa Clintona prvi prigrljuju “nužne rezove” na stavkama obrazovanja i socijalne politike, a usporedno raspiruju strah među populacijom od navodno brzo rastućeg kriminala i ističu sigurnosnu politiku kao vodeću za unutardruštvene potrebe. Istu politiku, ali nešto razrađeniju, nastavljaju laburisti pod vodstvom Tonyja Blaira, posebno nakon travnja 1995., kad Laburistička stranka na svom kongresu radikalno mijenja program i usmjeruje ga u pravcu kompromisa s kapitalom i tržištem. Treći važan član takozvanog “trećeg puta” bili su njemački socijaldemokrati (SPD), koji pod vodstvom Gerharda Schrödera razvija novu doktrinu pod nazivom Die neue Mitte, čiji je vrhunac Agenda 2010, koja Njemačkoj odmjerava rezanje socijalnih prava neviđeno još od Drugog svjetskog rata.

Pragmatizam i pasivnost

Novi set vanjskih prisila odnosi se na globalnu dominaciju privrednih tema i inzistiranje na novom političkom kursu unutar socijaldemokracije koji bi, riječima Anthonyja Giddensa, uključivao depolitizaciju društva, dezideologizaciju politike i demokratizaciju demokracije.

Britanski su laburisti programski odbacili klasnu borbu i zamijenili je zastupanjem cjelokupnog naroda, a ne samo jedne klase. Takav “narodnjački” preokret jasno je vidljiv i kod domaće socijaldemokracije od samih početaka višestranačja, ali joj prvih deset godina čak ni ustupak te vrste, dakle vođenje nacionalno, a ne klasno svjesne politike, neće pomoći u postizanju boljih izbornih rezultata.

Ono što domaću socijaldemokraciju od početka stoljeća pa do danas još definira u smislu istočnoevropskog specifikuma, jest njezina potpuna i kao takva često nekritička predanost dostizanju članstva u euroatlantskim asocijacijama. Stoga se sva politika, prije svega ona vanjska, kalibrira prema zahtjevima tog cilja. SDP je i inače partija koja u svojem, sad već četvrtstoljetnom djelovanju, pokazuje da nije ona politička snaga koja se rado miješa u društveno-političke tokove, odnosno da nije ona politička snaga koja se – iako bi to trebala biti barem prema svojoj tradiciji i svom inicijalnom habitusu – presudno upliće u povijesne tokove. Radije se pasivno prepušta imperativima sadašnjice i promovira sporazumaštvo kao glavni princip djelovanja. Zanimljivo je da je zapravo samo HDZ bio taj koji je, barem u jednom trenutku, odlučio politički djelovati na način da se presudno umiješao u zbivanja, te je 1990. aktivno radio na dekonstrukciji prethodnog i uspostavi novog sistema. To je doista neobično jer se uglavnom misli da su obećanja s desne strane političke lepeze najčešće ukotvljena u trenutačnu situaciju, dok se za obećanja s lijeva pretpostavlja da sežu dalje, u novo i još nedosegnuto.

Stranka poduzetništva

U otprilike takvom kontekstu SDP dočekuje svoju prvu parlamentarnu pobjedu u koaliciji s grupom stranaka 2000. godine. Prvi mandat socijaldemokrata pod vodstvom Ivice Račana vrlo je važan i za trenutačnu situaciju i stranku pod vodstvom Zorana Milanovića. Naime, praktički su sve glavne političke odluke o načinu vođenja države i društva donesene i počele su se provoditi već tada. Novo radno zakonodavstvo uglavljeno je novim Zakonom o radu iz 2003. godine. Danas se novim Prijedlogom istog Zakona stvari samo dovršavaju na već poznatoj liniji. Generalno govoreći, domaća socijaldemokratska partija, a onda i vlast pod njima, vodila je otprilike ovakvu politiku: što se tiče fiskalne politike, svaki prihod od rasta radije se transferirao u pravcu konsolidacije budžeta negoli u redistribuciju. Obično bi bilo tako da kad se jednom konsolidacija završi, onda se više ne vraća na prethodnu razinu redistribucije. I porezna politika usmjeravana je u pravcu aktiviranja tržišta rada, posebno kroz samozapošljavanje, a ne u pravcu preraspodjele. Tu se u posljednjih 15 godina počelo baratati pojmom “ljudskog kapitala”, pa su politike zapošljavanja išle u pravcu ojačavanja tog koncepta. A to znači poticanje samozapošljavanja, ustrajavanje na prekvalifikacijama i guranje u prvi plan ideje cjeloživotnog obrazovanja. Tome treba dodati širenje baze atipičnih oblika zapošljavanja, a sve to skupa ide uz postepeno, ali ireverzibilno napuštanje tradicionalnih oblika zaštite stalno zaposlenog radništva. U socijalnoj politici preferira se privatizacija tih usluga, čiji je zadnji primjer pokušaj SDP-ove vlade da autsorsa pomoćne poslove iz javnih i državnih poduzeća i institucija.

Kad smo već kod autsorsanja, zanimljivo je da socijaldemokratska vlast rado prepušta cjelokupni društveni život tzv. civilnom ili trećem sektoru. No ono što je novo i što je odistinski iznenadilo i zateklo Milanovića i njegove jest činjenica da civilno društvo može biti i desno, pa kao takvo prema nominalno lijevoj vladi nesuradnički nastrojeno. Naučili su to preko dva referenduma, onom provedenom o bračnim zajednicama i najavljenom o ćirilici u Vukovaru. Međutim, da su alat (referendum), kao i koncept (civilno društvo) zapravo ideološki adaptabilni, zna se odavno. Poznato je recimo da je američki desni civilni sektor početkom sedamdesetih, upravo uz pomoć referenduma na lokalnim i širim razinama, pokušao i djelomično uspio amortizirati čitav niz postignuća, pogotovo iz domene obrazovanja, izborenih u radikalnim šezdesetim godinama (povratak vjeronauka i himne u škole, uloga roditeljskih odbora, uvođenje kreacionizma u kurikulum, afirmiranje tzv. homeschoolinga itd.).

Što se industrijskih politika tiče, budući da je SDP odustao od svoje tradicionalne baze, dakle radništva, okrenuo se poduzetnicima, i u tom području također je pratio svjetski trend oslanjanja nominalno lijevih vlasti na biznis. Stoga sličica iz zagrebačkog disko-kluba Pepermint, na kojoj vidimo premijera kako brije s Emilom Tedeschijem, vlasnikom Atlantic grupe i drugim najvećim poduzetnikom u Hrvatskoj, nije ništa drugo doli žanr-sličica hrvatske, ali i međunarodne socijaldemokracije, na kojoj lijeva politika rado di-džeja s kapitalom. U tom kontekstu nije čudo da su sve oči uprte u direktne strane investicije ili u europski kapital, dok se istovremeno domaća privreda posve tercijarizirala i deindustrijalizirala.

Rekonstrukcije bez promjene

Takav pejzaž – nije da ovime želimo ekskulpirati recentnu vlast – doista daje jako malo prostora za neko alternativnije vođenje politike. Zato ne čudi da na političkoj sceni opstaju tek verbalne ekshibicije vladajućih i njihovi prijepori vezani uz ovakvo ili onakvo kadroviranje. Iako je otpočetka mandata premijer Milanović promijenio šest ili sedam ministara, to niti se vidi niti se, zapravo, u strukturnom smislu može reflektirati na bilo koji način, a posebno ne u smislu bitnije promjene politike.

Prije spominjani pojam “prisile fakticiteta” posudili smo iz jednog teksta politologa Zvonka Posavca otprije dvadesetak godina, u kojem je opisivao strukturalne nemogućnosti da se na iole značajniji način djeluje na ljevici u Hrvatskoj. Primijetio je da to, između ostalog, dovodi i do malog razlikovanja u stranačkim programima. I doista, ono čime se ova Vlada, a vjerojatno i svaka buduća koja će ostati u opisanim gabaritima, ma kojeg stranačkog predznaka bila – može baviti jest da manje ili više pošteno vodi državno računovodstvo. Uostalom, tog se skromnog cilja držao i nedavno smijenjeni ministar financija Slavko Linić. Istina je da se svojedobno Radimir Čačić rugao hadezeovskom ministru financija Ivanu Šukeru da jedino što hadezeovci mogu jest voditi državu kao računovodstveni ured, ali to zapravo važi za svaku našu vladu odsad pa nadalje. Budući da je sve predano, bilo pod prisilom ili dobrovoljno, u ruke drugih, domaćoj administraciji ostaje jako malo posla. Jer vojna su pitanja pod ingerencijom strane vojne alijanse zvane NATO, financijsku nam politiku vodi Bruxelles programom kontrole javnog duga i proračunskog deficita, društvena su pitanja samovoljno predana u ruke tzv. trećeg sektora, a industrijske politike odavno su u domeni gatanja oko toga hoće li stranih investicija biti ili ne.

Milanovićeva realpolitik kojom ne diktira nikakav unaprijed određeni i fiksni set pravila, već se odluke donose od slučaja do slučaja, rezultat je sve teže premostive krize smisla socijaldemokracije en tout, krize koju, sad je to očito, nije uspio nadomjestiti ni vrlo ambiciozni reformistički pokušaj sjedinjenja socijalističkih i liberalnih koncepata, a još manje njihova lokalna primjena.

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org

Liked it? Take a second to support Stefan Martinović on Patreon!

Source: Rade Dragojević, „Socijaldemokracija na periferiji: brend bez političkog sadržaja”, http://www.bilten.org/?p=1418

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.