Sećanje na Igmanski marš – “Memoari” Gojka Nikoliša

Sledeći tekst čine nekoliko poglavlja iz knjige “Memoari – korijen, stablo, pavetina” Gojka Nikoliša, lekara koji se brinuo za ranjenike stradale u Igmanskom maršu noći između 27. i 28. januara 1942. godine. Tekst objavljujemo povodom obeležavanja 79 godina od herojskog čina naših boraca.

Dr Gojko Nikoliš u Španiji

Godina 1942.

I

Dolaskom Prve proleterske brigade i Vrhovnog štaba na teritoriju Romanijskog partizanskog odreda, posljednjih dana 1941. godine, ja sam se, u svojstvu referenta saniteta VŠ, priključio sanitetu Prve proleterske, jer u samom Vrhovnom štabu nekog adekvatnog posla za mene nije tada ni bilo. Tako mi se pružila prilika da izbliza pratim život i rad jedne jedinice i da na samom izvoru stičem iskustva, veoma korisna za moju osnovnu funkciju.

Sanitet Prve proleterske, po svome kvalitetu, nije tada zaostajao iza opšte vrijednosti ove elitne jedinice. Njegov kadar, ne tako ni malobrojan za one prilike, već je bio prošao kroz ratnu školu partizanskih odreda, koji su 22. XII 1941. ušli u sastav brigade. Višemesečno borbeno i sanitetsko iskustvo, visoki stepen političke svijesti svih ljekara i bolničarki učinili su da se u ovoj jedinici, još od prvog dana njenog postojanja, nije uopšte postavljao problem pune moralne i funkcionalne integracije između saniteta i boraca, problem koji se, inače, tu i tamo, javljao u dosta oštroj formi u drugim partizanskim jedinicama. Mislim da je na ovaj momenat, kao i na besprijekoran odnos štaba prema sanitetu, potrebno ukazati zato da bi se lakše razumjelo kako je Prva proleterska uspijevala tada i na čitavom svom borbenom putu, da s relativnom lakoćom savlađuje mnoge poteškoće i nedaće u vezi sa zdravljem boraca i obezbjeđenjem ranjenika.

Sanitet Prve proleterske, u te dane, bio je popunjen ovako:
– referent saniteta brigade dr Borislav Božović, ljekar;
– bolničari i bolničarke u brigadnoj ambulanti: Pajović Dragiša, Milišić Dušan, Zivković Ljubica, Vučinić Kosa, Vučinić Branka, Vukašinović Julija, Vukašinović Milka, Jovanović Miljuša, Simović Stefanija, Starčević Tonka.
– referent saniteta prvog, Crnogorskog bataljona: Popović Ivo — Dani, student medicine:
– referent saniteta drugog, Crnogorskog bataljona: Mika Pavlović, student medicine;
– referent saniteta trećeg, Kragujevačkog bataljona: dr Dulić Vojislav, ljekar;
– referent saniteta četvrtog, Kraljevačkog bataljona: Kasalica Čeda, student medicine;
– referent saniteta petog, Šumadijskog bataljona: dr Dejan Popović, ljekar;
– referent saniteta šestog,” Beogradskog bataljona: Branko N., ljekarski pomoćnik.

Popunjenost sanitetskim materijalom, izuzev standardnih prvih zavoja, bila je vrlo dobra, jer smo se snabdjeli u Rudom i Rogatici kratko vrijeme pred marš preko Igmana. Da nije bilo nesrećnog dvadeset prvog januara, kada su dva bataljona pretrpjela teške gubitke, na Pjenovcu i na Bijelim Vodama, brigada bi krenula na marš skoro sasvim slobodna od ranjenika, jer do Pjenovca i Bijelih Voda u brigadnoj ambulanti nije bilo više od dva, istina, dosta teška ranjenika iz borbe Kraljevačkog bataljona na Gaočićima (23. XII 1941.).

Valjda već sutradan poslije okršaja na Pjenovcu i na Bijelim Vodama, štab Prve proleterske brigade održao je savjetovanje u selu Sirijevićima. I ja sam se tu zadesio. Sjećam se dobro da je trenutna situacija ocijenjena kao vrlo nepovoljna po brigadu: ofanziva neprijatelja s više stana; naglo osipanje domaćih ustaničkih snaga; brigada, i to nepotpuna (njen četvrti i šesti bataljon, već su bili napustili ovu teritoriju i nalazili se na planini Jahorini u pratnji Vrhovnog štaba), ostala je u planini zametena snijegom do pojasa. Sjećam se da se politički komesar brigade Filip Kljajić naročito zalagao za to da se proleteri na svaki način sačuvaju od novih a beskorisnih gubitaka. Zbog Pjenovca i Bijelih Voda vladala je u štabu zabrinutost i potištenost. Zaključak je bio da brigada treba da napusti Romaniju, da bi izbjegla taktičko opkoljavanje i frontalne borbe, te da se prebaci u jugoistočnu Bosnu.

Kojim pravcem?

Da li istom prtinom — preko rijeke Prače — kojom je onomad krenuo Vrhovni štab sa četvrtim i šestim bataljonom? Sjećam se da je na izlaz iz te dileme, toliko česte i tipične za partizansko ratovanje, najjasnije i najrealnije ukazao Vlado Jokanović1, bosanski partizan, dobar poznavalac ovog terena. On je predložio proboj najsmjelijim, prividno najriskantnijim pravcem tj. preko sarajevskog polja i planine Igman. Taj pravac bijaše i usvojen.

U selu Rakovoj Nozi, gde se prikupio sanitet brigade s ranjenicima, izvršene su pripreme za pokret: ljudima je ukazano na težinu napora koji nas očekuju, data su uputstva kako da se sačuva od smrzavanja. Osoblju i ranjenicima podijeljen je ovčiji loj kojim je prije polaska trebalo natrljati stopala, a po ideji dr Božovića skrojene su od sirove jagnjeće kože »čizme« koje smo podijelili ranjenicima. Četiri teška ranjenika moradosmo ostaviti u bolnici domaćeg partizanskog odreda, u zaseoku Podlipniku u rejonu sela Rakova Noga.2 U odredu je radila drugarica doktor Litman, ljekarka već u godinama za one prilike, pa zbog njene slabe pokretljivosti i zbog opšte vojne situacije nisam mogao da se oslobodim strepnje za sudbinu ovih ranjenika. Domaćim partizanima nije bilo pravo: ostavljate nam teške ranjenike i nemoćnu ljekarku, a vi odlazite… Ali, ko je u tome tmurnom vremenu, punom neizvjesnosti, mogao da objasni takvu nužnost i da do kraja složi trenutne interese hrabrih romanijskih partizana sa interesima jedne dugoročne strategije? I ja sam se osjećao nelagodno.

Marš je započeo 25. januara 1942. godine pred večer. Sanitet brigade svrstao se u kolonu drugog crnogorskog bataljona (komandant Radovan Vukanović). Tu, prvu noć proveli smo u žilavoj borbi sa sniježnim olujama na planini Ozrenu (visina oko 1500 m). Ogromne jele su stravično škripale pod udarcima vjetra.

Za svu noć, kolona je prevalila jedva 15 km puta i osvanula u planinskom seocu Vukinjači.

Predah do podne 26. januara.

Daljnji pokret, tokom 26. januara, bio je jako otežan uslijed veoma dubokog snijega koji je, po smirivanju oluje, i nešto ojužio. Konji su grezli do trbuha, padali, ostajali ležeći pod tovarom tako da smo doslovce na svakom koraku morali skidati tovar i prenositi ga na rukama preko sniježnih smetova. Toga dana, 26. januara, od podne do noći savladali smo samo 5 km, do sela Stubline. Tu smo i zanoćili. Sutradan ispratiše nas domaći partizani. Stajali su u vrsti, pored koje je naša kolona odmicala, a ispred vrste je stajao komandir sa šubarom u rukama; svaki od nas ubacio je u šubaru po jedan metak. Za utjehu onima koji ostaju. Jer ostajanje se, izgleda, podnosi uvijek nešto teže nego odlazak.

Sve do one strašne ponoći 27/28. januara marš je tekao ipak normalno. Uprkos dubokom snijegu niko nije izostao. Nešto se usput i pojelo — barem parče ovčetine na žaru. Moral odličan. Neprijatelju ni traga. Tek kada se kolona izvukla iz jaruge Jošaničkog potoka te izbila na gole visove iznad Sarajevskog polja, u tome času udari nas val reskog mraza, kao da je u jednom magnovenju temperatura pala za dvadeset stepeni. Sve dotle je kretanje bilo moguće jedino prtinom, u koloni po jedan, ali tada, odjedanput nas dočeka sledena sniježna kora, te borci, željni lakšeg i bržeg kretanja, razviše se kao u strijelce po krutoj površici. Mislim da su boračka stopala doživjela prvi udar mraza baš na toj površici, jer je u prtini bilo ipak za nekoliko stepena toplije. Pored opšteg zamora, još su dva faktora bila kobna po borce u igmanskom maršu: zastajkivanja i upadanje nogama u potoke. Zastajkivalo se često i čekalo predugo, ali je to bilo, izgleda neizbježno s obzirom na to da se moralo prelaziti nekoliko pruga, drumova i potoka. Duga stajanja na površici zamarala su me. Studen je pretvarala odjeću i tijelo u kompaktnu ledenu masu, prodirala je u koštanu srž i u mozak. Stojeći gledao sam u zvjezdano nebo. Na jugu, takoreći na dohvat ruke, visilo je Orionovo sažviježde; Orionov mač kao da se ustremio baš na mene, i četiri Orinova pratioca, četiri »sunca«: Rigel, Sirijus, Betajgoz i Aldebaran u romboidnom rasporedu »griju« nas. Rigel! I ti si mi nekakvo »sunce« u ovoj noći koja sve živo pretvara u beživotni kristal. Rigel, »sunce« moje, četiri stotine svjetlosnih godina daleko si od nas. Šta imam od tvoje topline? Strah me hvata od samog imena Al-de-ba-ran kao da je »troglav Arapine«, kao da svaki od ta četiri sloga označava jedan reful u povjetarcu smrti. Šta smo i kuda ćemo, mi, kolona od 500 ljudi – prokletnika, pritisnuti tolikim ledenim zvijezdama, mi, što kao ukleti bauljamo po prtinama i sve je protiv nas? Više ne smjedoh da gledam gore.

Najveću nevolju nam je zadala ona prva uzbrdica uz Igman što se može vidjeti kad se ide drumom od Ilidže prema Blažuju. Danas ona izgleda sasvim bezazlena: nije tako ni strma, a duga je svega koju desetinu metara. Pa ipak, pošto je taj komadić puta bio bez snijega, pod korom leda, trebalo je bataljonu čitav sat da ga savlada. Konji, pretovareni i slabo potkovani, padahu na svakom koraku, te smo morali tovar skidati, konje dizati i ponovo tovariti, da bi se poslije dva koraka moralo ponoviti isto. Borci su već počeli da gube nerve. Ja sam uporno dizao i tovario konje. Htjelo mi se da se pokažem. Da ne bi rekli: »Gle, doktora, drži se visoko…«. Čini mi se da je na toj uzbrdici trajala i taktička kriza igmanskog marša jer je počelo već da sviće, pa, da smo se tamo još malo duže zadržali, neprijatelju bi se pružila prava prilika da nas iz Sarajeva tuče artiljerijom.

Prvo bljedilo madrugade odbi se od ljudskih lica i tek tada mogah da ih osmotrim. Na obrvama se nahvatalo inje, a iz nozdrva i s brkova vise stalaktiti od leda. Koča Popović sav nestao u ledenoj kori. Kolona se kreće mrtvački sporo, ljudi ćute, samo da bi uštedjeli ono malo toplog daha što ga je još preostalo u plućima. Bljedilo zore poče da otkriva kako je sve oko mene bijelo: i prtina, i kolona, i smreke, sve je ubitačno bijelo. Na trenutke mi se pričini da se krećem pozornicom neke prelijepe bajke, a u stvari je pokraj nas već koračala Bijela Smrt.

Svanuće i jutarnje sunce donijeli su nova iskušenja: halucinacije i neodoljivi san, slatku želju da se malo sjedne kraj prtine i »samo časak« pridrijema. Srećom, oni izdržljiviji i pri boljoj svijesti borci opominjali su i budili iznemogle. I mene su obuzimale halucinacije. Meni se toga jutra priviđala ogromna gotička katedrala, sva od brušenog stakla. Vidjeh sjajne lustere, vidjeh prozore — vitraže kroz koje se prelamalo sunce u divnim bojama. Nešto kasnije i meni se prohtjelo da malo prilegnem kraj prtine, ali me doktor Božović energično povukao naprijed.

Utom smo stigli i do predzadnje etape marša, do planinske kuće na Malom Polju, na Igmanu. Bilo je to oko 10 časova 28. januara. U čitavom našem ratu imao sam još samo tri teška doživljaja koja se mogu mjeriti sa ovim na Igmanu, a to su: noć sa ranjenicima na Zlatiboru, krajem novembra 1941. godine, dani i noći u koritu Neretve, marta 1943. godine, dani i noći između Pive i Sutjeske juna 1943. Nikada ranije, do Igmana, nisam imao mogućnosti da steknem ni približnu predstavu šta je to »kriza prostora« u ratu. Ovog puta je ta predstava bila potpuna, nešto kao kad u našoj uobrazilji zamišljamo da smo zatvoreni u mrtvačkom sanduku. Planinska kuća u Malom Polju imala je, koliko se sjećam, dvije do tri sobice u prizemlju, i, možda, još neku prostoriju u potkrovlju. Taman dovoljno prostora za jednu partizansku stražu. Ali, tog jutra je mraz bio tako strašan i ljudi toliko ozebli da je u tu kućicu htjelo da prodre nekoliko stotina ljudi odjedanput. Sve dok se nisam nekako uvukao u dupke punu kuću nisam ni znao što se dogodilo s brigadom. Tek unutra, kroz opšti žagor, toplinu i isparenje, začuh jauke i zapomaganja. S mukom se probih do boraca koji su sjedili na pričnama, zbijeni jedan do drugog. Jedni su tek skidali cipele ili opanke (obuća, obojak i stopalo bjehu pretvoreni u jedinstvenu ledenu masu), drugi su već trljali snijegom stopala, bijela i ukočena kao bijela kost, a treći, koji su najranije stigli, jaukahu od bolova nastalih poslije zagrijavanja. Zbijenost ljudstva ne dozvoljavaše da se priđe bilo kome. Svak je mogao da pomogne jedino samom sebi. Mi, ljekari i komandiri, mogli smo samo da vičemo: »Dalje od peći«. Vidjeh nekoliko bolničarki u mukama. Božović interveniše oko sebe i nad sobom. Meni pođe za rukom da sazujem svoje čizme. Masažom sam povratio osjetljivost prstiju, znači da sam sretno prošao. U ovim uslovima ne mogasmo ništa više učiniti.

Komandant bataljona Vukanović, naređuje, sasvim umjesno, da svi borci kojima noge nisu promrzle, odmah napuste kuću i produže pokret do sela Presjenice. Tako je i bilo, ali je trebalo ne malo moralne snage i samodiscipline pa da iznemogli borac posluša ovakvo naređenje3. Sa Božovićem sam se dogovorio da on ostane sa promrzlima, a ja sam odmah krenuo u Presjenicu da tamo pripremim smještaj za postradale.

Tek sutradan, u Presjenici, postadoše nam jasnije prave razmjere udarca koji je brigada podnijela. Za smještaj promrzlih ja sam zauzeo osnovnu školu u kojoj je dotle boravila valjda partizanska straža. Na podu gola slama, prozori bez stakla, zakovani daskama; nužnik neupotrebljiv, nema peći, a lojanica je jedini izvor svjetlosti.

Seljaci iz Presjenice počeše dovoziti na ručnim saonicama promrzle brigadire sa Igmana. Vožnja na saonicama, niz strminu Igmana, bila je više nekakvo spuzavanje, suljavanje nego li prevoženje. Njihov broj rastao je: pedeset, stotinu, stopedeset… i školska zgrada postade pretijesna. Tu, u Presjenici, atmosfera bespomoćnosti zapravo je dosegla vrhunac. Bolničarsko osoblje, koje je trebalo da pruži barem minimalnu njegu postradalima, bilo je uglavnom i samo onesposobljeno. Bolesnici su se grčili u bolovima, zapomagali i radi svojih potreba puzali su po raskaljanim hodnicima do nužnika koji je već bio zagađen.

U takvim uslovima nije moglo biti riječi o nekom medicinskom radu.Uloga nas ljekara morade se svesti na staranje o ishrani i na moralnu utjehu koju smo pružali samim svojim prisustvom među bolesnicima. Pa ipak, saznanje da smo stigli na slobodnu teritoriju, da je Vrhovni štab u Foči, kao i pomoć koju nam je pružio partizanski odred na ovome terenu (komandant Pero Kosorić), sve to je učinilo da je moral bolesnika ostao na visini, a pred nama, ljekarima, ukazala se perspektiva kakve-takve stabilizacije, boljeg smještaja i liječenja postradalih.

Odmah sutradan, tj. 30. januara, nastavili smo sa transportom bolesnika u Trnovo. Ja sam, u prethodnici, poveo jednu grupu bolesnika, a Božović ostade u Presjenici. Sada je transport bio nešto udobniji: cestom, na konjima i u saonicama s volovskom vučom. I hladnoća je naglo popustila. U Trnovu smo se smjestili opet u školu, ali nešto većoj od one u Presjenici. Osim toga, trnovska organizacija omladine i žena sa drugaricom Jelenom Hamović odmah nam je priskočila u pomoć, tako da se bitno poboljšala barem elementarna njega bolesnika, a ja sad mogah da se pozabavim i sa opservacijom medicinskih posljedica smrzavanja.

Nalazi su bili veoma impresivni. Toga dana (četvrti dan poslije smrzavanja) u morfologiji promrzlih dijelova dominirala je pojava mjehura. Dorzalna strana stopala, koje je i inače bilo jako natečeno, bijaše skoro u cjelini prekrivena mjehurom žućkaste ili crveno-modre boje. U jednog broja bolesnika nije se ni do tog dana povratila normalna toplina promrzlih dijelova: prsti, pa i čitava stopala, ostali su i dalje ukočeni i hladni. Tu je prognoza bila nepovoljna, moglo se očekivati potpuno odumiranje promrzlog tkiva. Preda me se postavila teška nedoumica: šta da se radi sa mjehurima, da li ih otvarati ili ne? Svakako, bilo je jako poželjno da se mjehuri ostave zatvorenim koliko god je moguće duže da bi se tako odložio ulazak mikroba i nastupanje infekcije. S druge strane, imao sam u vidu vrlo nepovoljne taktičke momente: bolesnicima je predstojao transport do Foče, dug najmanje tri dana, mučan, na konjskom samaru. Ako na tome transportu dođe do spontanog prskanja mjehura, a da nijedan od nas ljekara nije prisutan u datom trenutku, onda će uslovi za infekciju biti još povoljniji. Zato sam smatrao da će biti korisnije da ovdje, u Trnovu, otvorim mjehure sterilnim instrumentima i da noge dobro omotam sterilnom gazom. Računao sam i sa tim da će se poslije prosijecanja mjehura poboljšati cirkulacija krvi. Pri otvaranju mjehura isticala je sukrvičasta tečnost, a pihtijastu masu sam odstranio makazama. Poslije ovih intervencija bolesnici su se osjećali nešto bolje. Ubrizgali smo svega par ampula antitetanusnog seruma jer ga nismo više imali, i ta nestašica, kao što je poznato, koštaće nas života četvorice bolesnika koji će nekoliko dana kasnije u Foči, podleći tetanusu.

Od Trnova do Foče put je prevaljen u tri etape: prva, od Trnova preko planinskog prevoja na Rogoju do Dobrog Polja; druga, od Dobrog Polja do Miljevine i treća, od Miljevine do Foče. Na svakoj etapi bolesnici su mogli, a i morali, da prenoće barem jednu noć. U Dobrom Polju nam se našao pri ruci odbornik-seljak Ciro Regoje. Ciro je bio pravi gorski vuk: dugačkih crnih brkova, kabanica od crnog jagnjećeg krzna, sav nekako nakostriješen, ali u očima beskrajno topao. Iz toga sela smo Božović i ja poslali zajednički potpisan prvi izvještaj Vrhovnom štabu u Foči o broju promrzlih i o toku njihovog transporta. Bilo je to 1. tebruara U, 42. godme.4

Od Dobrog Polja do Miljevine, u selima Varošu i Mrežici, obezbijedio sam bolesnicima kratke predahe i tople obroke u kućama. Treba istaći da se muslimansko stanovništvo pomenutih planinskih sela vrlo spremno odazvalo mome pozivu: dogovor između mene i mještanskih odbornika bio je u svemu ispunjen i proleteri su bili dočekani s vanrednim gostoljubljem, u vrlo čistim kućama. Pravilan politički odnos partizana prema Muslimanima učinio je svoje. Šta bi s nama bilo da su ta sela bila ustaška? Od Miljevine pa do Broda na Drini bolesnici su prevezeni na otvorenim vagonskim platformama šumske željeznice. Nemirni i vječito inventivni duh doktora Božovića htio je da nešto ubrza ovo prevoženje pa se dogodilo da je jedan vagonet sletio sa kolosjeka. Srećom bez nesreće.

II

Oslobođenjem Foče (20. I), Čajniča (27. I) i Goražda (27. I) stvorena je u jugoistočnoj Bosni prostrana slobodna teritorija, a ova se naslanjala na slobodne teritorije Sandžaka, Crne Gore i Hercegovine. Foča, u kojoj se smjestio Vrhovni štab, postala je centar ove oslobođene oblasti. Sloboda u Foči trajala je puna tri mjeseca i deset dana — razdoblje zaista neobično dugo za onu fazu narodnooslobodilačkog rata. Valja reći da je taj period slobode i stabilizacije, do koga je došlo poslije napuštanja Srbije, poslije teških borbi na Romaniji, poslije iscrpljujućih marševa i surovog udarca zime na Igmanu, izdašno iskoristilo naše vojno-političko rukovodstvo za izgradnju ustaničkih oružanih snaga i narodne vlasti i za povezivanje sa ostalim žarištima ustanka u Jugoslaviji i redovnije usmjeravanje ratnih dejstava.

U takvim naprezanjima nije izostajala ni sanitetska služba, iako njeni rezultati, ukoliko je riječ o povezivanju sa ostalim oslobođenim teritorijama (Crna Gora, Hercegovina, Zapadna Bosna i Hrvatska) i o uticaju na sanitet u njima, iz razloga koji će kasnije biti izložen, dosta zaostaju iza onih koji su tada postignuti na opštem vojno-političkom planu.

Moja lična djelatnost u tome periodu kretala se gotovo u svim pravcima u kojima uopšte djeluje ili bi morao da djeluje sanitet u ratu: protivepidemijski rad, zbrinjavanje ranjenika i bolesnika, snabdijevanje, nastava i analiza stečenih iskustava. U radu sam se služio najneposrednijim kontaktima sa ljudima, neposrednim uvidom u stvari i zbivanja i, zatim, neposrednom akcijom na licu mjesta. Gotovo bez prekida sam bio u pokretu uzduž i poprijeko oslobođene teritorije. Situacija je nalagala da u svim tim pravcima dejstvujem simultano. Ja sam bio možda jedini funkcioner pri Vrhovnom štabu koji nije imao svoga radnog mjesta u konvencionalnom smislu riječi (kancelarija!) te sam administrativni posao, koji nisam nikada potcjenjivao (uputstva, naređenja i izvještaji i si.), obavljao ili usput za vrijeme putovanja ili u svome stanu, u jednoj muslimanskoj kući na desnoj obali Cehotine. Takav način rada i rukovođenja službom koja mi je bila povjerena imao je, kao i sve što postoji, svoje dobre i rđave strane.

Ipak, i pored navale brojnih i raznovrsnih problema, moradoh svoju aktivnost, odmah po dolasku u Foču, usredsrediti na dva koji su, očevidno, bili najvažniji i to: zbrinjavanje žrtava igmanskog marša i zaštita od epidemije pjegavca.

»Igmanski marš« Prve proleterske brigade, sa sanitetskog stanovišta, bio je završen tek pošto smo stigli u Foču tj. između 4. i 7. februara 1942. godine kada smo konačno smjestili promrzle. Fočansku gradsku bolnicu zatekli smo već ispunjenu ranjenicima i bolesnicima sa svega jednim ljekarom u njoj (dr Džemal Gavran-Kapetanović) koji je niz godina i prije rata radio u Foči. Najvećom brzinom i energijom morali smo pronaći i urediti dopunski smještaj za oko 200 promrzlih proletera. Uz izdašnu pomoć naroda Foče i komande mjesta uređena je jedna od velikih kasarni u tzv. Sjevernom logoru. U kakvom stanju smo zatekli taj logor, u kojem su još doskora boravile italijanske i četničke jedinice, neka svjedoči samo ovaj detalj: prizemlje jedne od tih zgrada, veliko poput neke kinodvorane, okupator je upotrebljavao za – nužnik! Čitavi pod bio je pokriven brdima ljudskog izmeta, a donekle čista ostala je samo tavanica! U jednu od tih kasarni, poslije temeljnog čišćenja, brzo su unijeti kreveti, slamarice, posteljina i peći od benzinskih bačava (»bubnjare«), tako da se igmanski narod, poslije tolikih patnji, na kraju krajeva našao u pravom obilju. Intendant Voja Niketić postarao se za redovnu ishranu, uz dodatak njemu svojstvenog humora.

Što se tiče metoda liječenja promrzlih sa Igmana, mi, ljekari koji smo se s njima bavili početkom februara 1942. godine (dr Dejan Popović, ginekolog, dr Bora Božović i ja), nismo imali sopstvenog iskustva u hirurškom liječenju promrzlina. Bili smo jedno vrijeme u nedoumici da li nastale rane treba ispirati ili ih držati u suvom stanju, da li treba, kada i na kojem anatomskom mjestu amputirati dijelove koji su odumirali. S obzirom da se radilo o najboljim borcima – Prva proleterska je tada i uvijek bila jedno od glavnih rasadišta starješinskog kadra za novoformirane jednice – i s obzirom na veoma dugačak rok liječenja ovakvih povreda – čak i pod najboljim uslovima, odlučio sam da se u Foču pozove dr Đura Mešterović iz bolnice u Žabljaku. Mešterović je radio u Žabljaku od kraja decembra 1941. godine, došavši tamo iz Rudog sa znatnim tovarom sanitetskog materijala, te sam računao da je on osnovni zadatak (obrada pljevaljskih ranjenika) zbog kojeg je bio upućen u Žabljak već uspjeo uglavnom riješiti i da je sada preče da se premjesti u Foču. Ovaj manevar je usvojio i Vrhovni štab, te je Mešterović stigao u Foču već polovinom februara. Poslije održanog savjetovanja, a po prijedlogu Mešterovića, među nama je preovladao aktivni stav, tj. pristupilo se amputacijama izumrlih dijelova, a linija hirurškog reza išla je po zdravom tkivu, odmah iznad demarkacione linije. Amputacije su izvršili Mešterović i Dejan Popović, bez anestezije.

O Igmanskom maršu, o životu u bolnici »Igman«, o moralu »igmanaca« koji su sa pjesmom izdržavali amputacije bez anestezije, o našim dilemama oko najboljeg metoda liječenja – i o svemu tome napisano je podosta5, pa bih uputio zainteresiranog čitaoca na te izvorne napise. Na ovome mjestu bih se zadržao samo na nekim zaključnim konstatacijama i razmatranjima o Igmanskom maršu.

Ukupan broj boraca koji su pretrpjeli povrede od mraza u Sarajevskom polju i na Igmanu iznosio je oko 200, što čini oko 30% od broja boraca Prve proleterske brigade, koji su učestvovali u ovom maršu.

U Fočanskoj bolnici liječena su 172 promrznuta. Od ovoga broja umrla su četvorica od tetanusa i dvoje od sepse (ukupno 3,4%) što i nije velik broj s obzirom na veoma teške uslove transportiranja, zakašnjelu medicinsku pomoć i oskudicu medicinskih sredstava.

Liječenje je bilo insuficijentno uslijed oskudice materijala, naročito antitetaničkog seruma. U početku je, kako rekoh, bilo i pogrešno, jer je predugo preovladavao konzervativni stav i primjenjivano ispiranje rane i oblaganje raznim mastima. Tek kasnije, dvadesetak dana poslije povrede, prešlo se na liječenje suvim zavojem i primjenu kirurškog metoda (amputacije).

Uočeno je znatno poboljšanje u povrijeđenika koji su evakuisani na Rudine krajem februara. Naime, za vrijeme transportiranja konjima došlo je do oživljavanja rane, uslijed bolje cirkulacije krvi u nogama, što je zajedno sa dejstvom sunčanja dovelo do bržeg zacjeljivanja rana.

Velika hladnoća (do — 32°C), teški zamor od marša koji je u svojoj posljednjoj etapi (Stubline – Presjenica) trajao preko 20 časova, upadanje boraca u potoke, česta zastajkivanja kolone iz taktičkih razloga – sve su to bili uzroci smrzavanja, koji se nisu mogli ni izbjeći ni otkloniti. Nije bilo ni jednog slučaja smrti od opšteg smrzavanja iako su skoro svi uslovi i za to postojali. To se može zahvaliti samo čvrstoj disciplini, samodisciplini i razvijenim osjećajima solidarnosti između boraca i starješina.

Uporedo sa tim poslom moradoh širom otvoriti oči prema epidemiološkoj situaciji. Već od ranije sam znao da je čitav kraj koji smo zaposjeli endemično zaražen pjegavcem. Imao sam pri ruci i odličnu knjigu, »Epidemiologiju« od dr N. Černozubova. Prisjećao sam se, ne bez velike zebnje, svega onog što su ratujuće vojske u prošlosti morale da podnesu od epidemija pjegavca. Pred oči mi je dosta slike očaja u Srbiji 1915. godine. Tako sam već 7. februara, a povodom otkrića dva slučaja pjegavca u Trnovu, pismeno obavijestio načelnika Vrhovnog štaba o predstojećoj opasnosti. U pismu sam predložio da se najveća pažnja usredsrijedi upravo na garnizon Foču, »jer bi on zbog velike nagomilanosti ljudstva mogao postati naša najslabija tačka«. Predložio sam: da se jedna od kasarni preuredi u prihvatnu i dezinsekcionu stanicu za sve jedinice koje prolaze kroz Foču, da se prikupi sva benzinska burad i prepravi u aparate za dezinsekciju i da se sprovede još niz drugih mjera. Na ovaj prijedlog načelnik štaba je odmah reagovao svojim dopisom od 8. II 1942. godine Štabu Prve proleterske brigade6. Čitava Prva proleterska, čiji su bataljoni bili raspoređeni po raznim položajima, bijaše stavljena u mobilno stanje protiv ušiju i pjegavca. Dvadeset prvog februara odredio sam da doktor Žarko Mikić rukovodi »nad svim higijenskim mjerama za garnizon i varoš Foču7. Dvadeset i devetog marta sastavio sam raspis »Svim ljekarima, bolničarkama i bolničarima, komandantima i komesarima partizanske i dobrovoljačke vojske, svima narodnooslobodilačkim odborima na teritoriji Bosne«. Pored upozorenja na opasnost od pjegavca i konkretnih mjera koje treba sprovesti, u raspisu se naročito insistira na masovnoj inicijativi u borbi protiv pjegavca:

Snage našeg saniteta apsolutno nijesu dovoljne da se one same suprostave nesreći koja nam svima p r i j e t i . . . Odatle izlazi da sudbina našeg zdravlja u ovome momentu leži na masovnoj inicijativi koju treba da pokažu svi vojni i politički rukovodioci. . . kao i svi narodnooslobodilački odbori. Svu aktivnost na političkom polju koju danas sprovode politički komesari u vojsci, agit-prop-grupe po varošima i selima, kulturni odbori, organizacije žena i omladine, treba u ovome trenutku i za izvjesno vrijeme prebaciti na zdravstveni kolosjek.

U gradu Foči osnovan je poseban, zdravstveni odbor za asanaciju grada i borbu protiv ušiju. U sastav ovog odbora, pored ljekara Ž. Mikića, ušli su još i predstavnici Narodnooslobodilačkog odbora, komande mjesta, organizacije žena i omladine. Odbor je upućivao pozive građanima i vršio sanitetski nadzor po ulicama i stanovima. Stalna čistačka kolona uklonila je iz grada gomile smeća. Za jedinice u prolazu osnovana je prihvatna kasarna sa kupatilom, buradima za dezinsekciju i stanicom za liječenje svraba. Ta naša ustanova bila je velika tekovina u onim prilikama. Razvila se najintenzivnija zdravstvena propaganda: održavana su javna predavanja; ispisivane su parole po ulicama i u kasarnama. Evo nekoliko zdravstvenih parola koje sam sastavio u tim danima:

— Druže, znaj da je higijenska svijest sastavni dio tvoje političke svijesti!
— Druže, čistoća tvog tijela i prostorije u kojima boraviš, to je ogledalo tvoga duha!
— Druže, znaj da higijena nije izmišljotina dokonih mudraca. Higijena je životna potreba tebe kao borca i ratnika. Higijena znači biti ili ne biti u sadašnjoj etapi naše borbe!
— U borbu protiv ušiju kao protiv fašizma!
— Uši žive od čovječje krvi kao i fašisti!

Neko od naših sanitetlija smislio je i parolu: »Smrt ušima — zdravlje narodu«. Parola je stekla veliku popularnost, te se za nekoliko dana mogla vidjeti ispisana po mnogim zidovima Foče. Ali, njen život ne potraja dugo. Nekome od političkih rukovodilaca nije se dopala. Vidio je u njoj nešto kao oponašanje, ili parodiju, ili svetogrđe nad glavnom parolom našeg rata »Smrt fašizmu — Sloboda narodu«. Bude naređeno da se ovakve parole izbrišu.

* * *

Do koje mjere se bila zahuktala naša borba za higijenski preobražaj grada Foče i do koje mjere sam i ja lično u tome opštem zaletu mogao da zastranim, svjedoči i ova epizoda. Sve što smo radili, urodilo je zaista vidljivim rezultatima. Foča je blistala od čistoće kao nikada u svojoj istoriji. Sve je bilo u najboljem redu – osim jednog dijela fočanske muške omladine: nikako nisu htjeli da ošišaju  kose! Čini mi se da su mi Kragujevčani Voja Niketić i »Ljubez« Marić prišapnuli ideju, a ona mi se, moram da priznam, odmah dopala, baš kao da je moja: neposlušne mladiće moramo ošišati – makar i prisilno! Preko gradskog dobošara objavismo da sva muška omladina dođe na glavni trg u određeni dan i čas. Dabome prikrili smo prave razloge ovog poziva. Čak smo dozvolili da procuri glasina da će se nešto dijeliti! Brašno, naprimjer. Odziv je bio odličan. U datom trenutku, jedan moj, unaprijed pripremljeni odred proletera rekonvalescenata, što pješaka, što konjanika, zatvorio je sve izlaze sa trga, a drugi odred privede na trg sve gradske berberine zajedno sa berberskim stolicama. Otpoče šišanje. Neki omladinci pokoriše se »dobrovoljno« ovome nasilju, a drugi udariše u bijeg. Nastade trka moje konjice za bjeguncima. Bjesomučni topot konjskih kopita i zapomaganje progonjenih izmami radoznale građane iz kafana i kuća.

Uto mi pritrča, sav zadihan, kurir iz Vrhovnog štaba i sopšti:

— Zovu te u Štab, odmah da dođeš!

Trenutno sam se otrijeznio od svoga bojnog zanosa naslutivši šta me čeka.

Uđoh u sobu Vrhovnog komandanta i, sučelice vratima, ugledah samo jednog od bliskih saradnika druga Tita. Aleksandar Ranković me dočeka ledena lica i procijedi kroza zube:

– Šta si ti to zakuvao u gradu? Hoćeš li da nam upropastiš sve političke rezultate koje smo do sada postigli u Foči? Odmah da obustaviš tu tvoju akciju.
– Već je obustavljena, jer smo već ošišali što smo mogli!

Otpusti me, i ja, u očekivanju neke partijske kazne koja, mišljah, mora da uslijedi poslije ovako teškog političkog promašaja, okrenuh se ka vratima i tek tada spazih da je tu i drug Tito. Sjedio je u uglu između vrata i prozora, prišivao nekakav remen na svome sedlu i smješkao se. Već sama ova idilična scena, u oštrom kontrastu sa malopređašnjim razgovorom, smiri me i ispuni tračkom nade da ipak nisam do dna propao. Ja htjedoh da umaknem što brže, mimo Tita, ali me on zaustavi i reče:

– Ej, stani malo! Akcija ti je originalna i interesantna, ali i — opasna. Nemoj više da je ponavljaš.

Na tome se sve i završilo.

Rezultati tromjesečne zdravstvene kampanje u Foči samo su donekle zabilježeni u izvještaju jednog od realizatora ove kampanje, doktora Žarka Mikića. Izvještaj je datiran 10. IV 1942. godine, dakle 48 dana poslije početka akcije.8 Može se postaviti pitanje: nisu li ti rezultati značajni samo po njihovom spoljašnjem efektu, eventualno i jedino moralno-političkom? Kakav je njihov epidemiološki učinak? Svakako, jedino pouzdano mjerilo za vrednovanje bilo koje zdravstvene akcije jeste njen doprinos stvarnom zdravstvenom stanju određenog kolektiva ili populacije. Baš sa toga stanovišta, akcija čitavog saniteta, komandi, boraca i naroda u jugoistočnoj Bosni s proljeća 1942. godine, zaslužuje posebnu pažnju i pozitivnu ocjenu. Naime, uprkos opštoj epidemiji pjegavca koja se razbuktala u toj oblasti početkom 1942. godine, stanovništvo Foče, sve proleterske i partizanske jedinice prošle su bez epidemije. U gradu Foči, sve do 10. maja kada smo napustili grad, otkriven je samo jedan slučaj pjegavca, a i taj se inficirao van grada, dok su u proleterskim jedinicama na položajima otkriveni samo pojedinačni slučajevi. Borbena sposobnost naših jedinica nije bila ni jednog trenutka dovedena u pitanje. Radi pravilne ocjene ovih činjenica raspolažemo čak i sa »kontrolnom grupom« i to u licu tzv. dobrovoljačke vojske. To su bile jedinice bez sanitetske službe i na vrlo niskom stepenu higijenske svijesti i discipline, tješnje vezane za sela i domaća ognjišta pjegavca. U njima je pjegavac uzeo masovnije razmjere. Uočavajući sve činjenice mi smo već u ono vrijeme došli do zaključka: nije nemoguće da se jedan kolektiv, pogotovo vojna jedinica, sačuva od pjegavca čak ako boravi na endemoepidemijskom terenu, ali pod uslovom da ima jaku sanitetsku službu i da je čitavi starješinski i borački sastav aktiviran u borbi protiv zaraze. Baš takvi uslovi postojali su u proleterskim jedinicama i zato su one, tada i kroz čitav NOR, prošle bez većih gubitaka od epidemije.

III

Ponovo ću da se vratim sudbini promrzlih »igmanaca«. Već polovinom februara, tek što su bile završene hirurške operacije nad njima, naredi mi Arso Jovanović, načelnik Vrhovnog štaba, da bi trebalo što prije pronaći neko drugo, bezbjednije mjesto za njihov smještaj i daljnje liječenje. Naime, po njegovom predviđanju, mogao se očekivati nalet neprijateljske avijacije na Foču. Sugerisao mi je da izvidim ne bili se mogle podići barake u rejonu Broda na Drini tj. svega 4 km daleko od Foče. Rezultat moga izviđanja bio je negativan. Jer, za izgradnju baraka trebalo bi dosta vremena, a zbog malog rastojanja između Foče i Broda ne bismo u taktičkom pogledu ništa dobili. Na to je Arso predložio da ispitam mogućnost smještaja u selu Rudine (Crkvičko Polje) na Pivskoj visoravni.

Pivska visoravan, omeđena dubokim kanjonima Pive, Tare, Sušice i masivom Durmitora, prosto nas je mamila svojom »nepristupačnošću«. Sa geografskog stanovišta izgledalo je da ovaj predio nudi najpovoljnije uslove za bezbjednost ranjenika. Izgledalo je kao da onamo neprijatelj nikada neće niti može stići. Zato sam se odmah uputio onamo.

Trebalo mi je šest sati da konjem savladam onih 40 km od Foče do Rudina. Usput sam izviđao u kakvom stanju je put. Zapisivao sam sve prepreke koje bi mogle da ometu prolaz kola, a takvih je bilo nekoliko, nastalih uslijed nanosa bujica ili odrona zemlje. U selu Celikovom Polju predvidio sam, za slučaj potrebe, kratko odmorište, a u Bastasima, u bivšoj žandarmerijskoj stanici u kojoj je sad partizanska straža, prvu etapu transporta na kojoj bi bolesnici mogli prespavati. Sve do Bastasa put je vodio uz Drinu i, po mojoj ocjeni, uz male popravke, prohodan je za kola sa konjskom zapregom pa čak i za kamion. Od Bastasa do Šćepanpolja i, dalje, uz planinu Soko do sela Rudina, kretanje je mogućno jedino pješke ili na konju. Staza koja od Šćepanpolja do Rudina vodi uz lijevu okomicu tarskog kanjona je u pravom smislu planinska, na mjestima se vere uz brdo tamo-amo poput veriga. Biće muke kad budemo ovuda izdizali ranjenike na noslima. Uz put sam zapazio nekoliko snažnih vrela što izbijaju iz stjenovitog Sokola. Iznad seoca Lijećevine što se priljubilo uz padinu kanjona ima i nekoliko mlinova-vodenica. Dok je u dolini Drine snijeg već bio okopnio, ovuda me dočekuje prtina u starom snijegu kog su mrazevi i jugovina, naizmjenično, sabili u tvrdu ploču.

Selo Rudine, ili kako ga još zovu, Polje Crkvičko, istureno je na vrhu jednog geografskog »jezika« što ga ocrtavaju klisura Komarnice, s juga, masiv Durmitora i klisure Sušice i Tare sa istoka, te klisura Pive sa zapada. Dužina tog »jezika« iznosi oko 40, a širina oko 10 kilometara, kad sam se u potonjim vremenima znao popeti na vrh brda Sokola, iznad Rudina, a to je sam rub »jezika«, činilo mi se kao da sam na ivici nekog balkona, ili trambulina: ispod mene su sastavci Pive i Tare, dalje Drina, a još dalje plavetnilo Bosne.

Kanjoni Pive i Tare su duboki i do 1000 metara. Njihove strane su većinom tako vrletne ponegdje sasvim okomite, da je spuštanje niza njih do rijeke sasvim nemoguće. Samo na nekoliko mjesta postoje kakve-takve staze. Iz stjenovitih litica propinju se usamljeni borovi. Podsjećaju na Hokusajeve. Na dnu kanjona, kraj bistrih rijeka, vlada vječita studen i sumrak.

Rudine su se ugnijezdile podno povisokih brda što u krugu opasuju jedno tipično kraško polje, ravničasto, a prečnik mu je 1 – 2 kilometra. Polje je na visini oko 1000 m. Selo ima osnovnu školu, crkvu i oko stotinjak kuća, mahom zidanih od kamena, a ima i brvnara. Crkvičko polje je sada pod dubokim snijegom, turobno i nevoljno, ali, u ljetnje mjesece, kako sam kasnije mogao vidjeti, neopisivo je lijepo: ćilim satkan od zelenih livada, od cvijeća u svim bojama i žutih ploha ječma. Obiluje vodom.

Stigavši u Rudine pronašao sam odbornike Miloša Gašovića, Dmitra Grubača i Zeka Vojvodića te sam uz njihovu pomoć premjerio korakom površinu svih raspoloživih kuća i osnovne škole, te zaključio da postoji mogućnost za smještaj »igmanaca«, dabome uz najveću štednju prostora. Najteži problem biće ishrana.

Moje neprestane »sanitetsko-taktičke« brige navele su me da od Rudinjana napabirčim podatke o tome šta se nalazi i kakav svijet živi u najbližoj okolici njihovog prebivališta. Iza Rudina, prema jugoistoku, prostire se pivska visoravan, ili Pivska Planina, puna kraških vrtača, većinom gola, s rijetkim šumarcima bukovine i crnogorice i prostranim pašnjacima. Za čudo, nije pusta! Osim brojnih katuništa, po toj valovitoj i bezvodnoj površi rasijana su i mnoga naselja, međusobno udaljena i po jedan sat hoda, a i manje: Nikovići, Kneževići, Zeično, Unač, Boričje, Pišče, Podmilogora i Nedajno. Nadmorska visina ovih sela u prosjeku je 1400 m. Klima je surova: snjegovi traju po 6 mjeseci, a hladnoća i duže. Stoga, i pored odjeće od debelog vunenog sukna (domaći rad) ljudi u ovom kraju pate od reumatičnih oboljenja. Malo je ko da se ne tuži na »viškove« (probade); pogotovo u prisutnosti ljekara! Narod živi uglavnom od stočarstva, a zemljoradnja im donosi dovoljno krompira, ječma i zobi. Sva sela na visoravni, izuzev Rudina, zlopate se zbog bezvodice. Hvataju kišnicu i tope snijeg. Za ljetnje suše pripremaju rezervu snijega tako što ga natrpaju u vrtače i pokriju granjem. Glavno saobraćajno sredstvo je konj i, naravno, dozivanje s brda na brdo – prethodnik bežične telegrafije. Bio sam iznenađen čistoćom njihovih kuća, čak i onih sirotinjskih. Nisam vidio nijedne kuće bez drvenog poda i kreveta. Sav namještaj je domaće izrade – klupe, police, stolovi i stolice s naslonom – sve je strogo funkcionalno, uz minimalne »folklorne« ukrase, nema ničega suvišnog ni nametljivog. Geografska izolovanost, uslijed kanjona i planinskih masiva, pa zatim nekadašnji granični položaj prema Austriji i, najzad, vjekovne čarke s Turcima, sve je to ostavilo trajan pečat u mentalitetu Pivljana. Bije ih glas da se nisu pokoravali nijednoj vlasti, pa ni onoj crnogorskoj kralja Nikole, da su vješti krijumčari i lovokradice, da vole pljačku (naravno, samo kad je u pitanju »turska« imovina!) i sitni šićar.

Za svo vrijeme rata, ja sam doživio Pivljane kao otvorene i gostoljubive ljude, sa crtom neke srednjovjekovne gospodstvenosti u odnosu prema došljaku. Ponosni su na svoju crnogorsku ratničku prošlost, a njihov veliki junak Bajo Pivljanin, kao da je još živ među njima. Epski su pričljivi, a sagovornika slušaju radoznalo i s poštovanjem. Gusle i deseterac još su prisutni. Pivljani su mi izgledali kao najautentičniji muzejski eksponat iz pradavnih epskih vremena.

S početka smo se malo nadmudrivali. Kad sam im izložio radi čega sam došao iz Foče, Pivljani su se malo prepanuli: »Kuku nama, ko će smještati i nahraniti dvije stotine ranjenika? Pa to je čitava vojska. A nemamo, bogumi, više ničega. Sjeromašan je ovo kraj, a sve što imadasmo, sve dadosmo našoj vojsci«. Istina je: ovo je narod koji je listom uz narodnooslobodilačku borbu. Pod rukovodstvom njihova sina Obrada Cicmila digli su se 1941. na ustanak; sve što je sposobno za borbu svrstano je u planino-pivski partizanski bataljon i taj sad vojuje negdje po Bosni. U selima su ostali postariji ljudi i nejač. »Primičemo ranjenike, ta ko je čoek, a da ne bi primio ranjenika, ali šta ćemo za hranu?« Ja sam im dao riječ da za hranu ne brinu, da će sve biti iz Foče dotureno, a oni da se pobrinu »samo« za malo mlijeka i po koje bravče! Tako se nagodismo, mada ja nisam imao nikakvih ovlaštenja da dajem ovakva obećanja. Potonja praksa me je skoro sasvim demantovala!

Dolaskom proletera — »igmanaca« u Rudine, nestaće sve sumnje i strahovi u Pivljana. Da li je to bila vjekovna tradicionalna osjećajnost naroda za ranjenika, da li su naši »igmanci« raspolagali svim mogućim ključevima za ljudske duše, tek za kratko vrijeme doći će između sela i bolnice do takvog spoja da jedni bez drugih više nisu mogli živjeti. U Rudinama i ostalim selima pivske visoravni, u tome »sjeromašnom« kraju, našlo se još stada ovaca, našlo se i čaršava i pokrivača i nije trebalo više moljakati za tim. A ranjenici, svi koji su bili pokretni, svak ko je umio da svojoj misli dadne elementarni govorni oblik, da spjeva i zapjeva, dali su se na posao da tome narodu olakšaju osamljenički život, da mu otvore okno za pogled »u svjetliju budućnost«…. Svake večeri, u dupke punim sobama trajale su priredbe ili »kuferencije«, kako su to Pivljani izgovarali. Tu je Neđo Karabasil, invalid s drvenom nogom, tu je Miloš Gašović, tu je i pop Radović, postojani rodoljub. Ni Ijekari nisu bili bez »vanrednog zaduženja«: pred ambulantom stoje redovi, svak hoće da bude barem pregledan, ako već ne može da dobije kakav »aspirin«. Ja sam se desio u kući Miloša Gašovića baš u trenutku kad mu je desetogodišnji sinčić Mrkoje, igrajući se mojim famoznim vojnodržavnim pištoljem, opalio samom sebi metak u trbuh. Srećom, a valjda i zahvaljujući bezazlenosti »vojnodržavnog«, povreda je bila lake prirode.

Trećeg dana vratio sam se u Foču i podnio izvještaj. Tada je došlo do čudnog spora: Arso Jovanović nije mi nikako vjerovao da je moguće kolima stići do Bastasa. Naredio je referentu za inžinjeriju Vladimiru Smirnovu da on preispita stanje ovog puta. Volođin izvještaj bijaše više nego pesimističan: opravka puta zahtijeva najmanje nedjelju dana rada! Nikako se nisam mogao složiti sa takvim proračunom. Zahtijevao sam da mi se dadne 50 radnika sa lopatama pa će put postati za dva dana prohodan. Izložio sam se podsmijehu i ocjeni da sam fantasta. Poslije tih razgovora koji nisu doveli ni do kakvog zaključka, nije mi preostalo drugo nego da sam samcat, na svoju odgovornost, preduzmem transport »igmanaca« na Rudine.

Od komande mjesta dobio sam dovoljno radnika sa suvim obrocima hrane i oni pođoše na teren samo jedan dan ranije, prije nego što će krenuti prva grupa bolesnika. Određenog dana kolona ranjenika krenula je iz Foče. Ja sam predvidio transport i sa zebnjom očekivao šta će biti. Strahovao sam od neuspjeha, ali mi se nije htjelo ni da bilo kome dopustim likovanje zbog njegove, tobože, tačnije procjene situacije. Sve se dobro svršilo. Radnici su ispred kolone raskrčivali i poravnavali put, na kritičnim mjestima podržavali su kola i transport je na vrijeme stigao u Bastase. Sutradan su mještani preuzeli nosila na svoja ramena, i tako uz onu stravičnu vrlet od Bastasa preko Šćepanpolja sve do Rudina.

Odmah sam pohitao natrag u Foču, ne bez ponosa, da izvijestim o našoj pobjedi.

Usput, dok mi je konjče tancukalo »ravan«9 dolinom Drine — a grijalo je sunce i na prisojnim padinama igrala se tek rođena jagnjad – imao sam dovoljno vremena da, u samozadovoljstvu od uspjeha, posmatram vodu Drinu. Bila je zeleno-mliječne boje. Razmetala se svojom raznovrsnošću: negdje pjenušavi bukovi u sutjeskama između stijena, negdje široki preljevi, a negdje tišaje kao jezera. Gdje mi je sad Dušan da vidi sve ovo? Proteklo je već deset godina od kako smo nas dvojica kajakom proplavili Krku i Cetinu: ogromni slapovi i kanjoni Krke, djevojke – čobanice, zatečene u kanjonu na kupanju, jezerske tišine, manastir Visovac, Cetina podivljala poslije kiša, spuštanje niz bukove, Dušanovo ranjavanje… Da li ću doživjeti, da li će on doživjeti, pa da se spustimo i niz Drinu? Eno, ondje na onoj merajici kraj vode udarili bismo jedan logor!

Evakuacija »igmanaca« iz Foče na Rudine završena je posljednjeg dana mjeseca februara 1942. godine. Iz ove, pomalo čudne, rasprave oko (ne) prohodnosti puta Brod-Bastasi izvukao sam za sebe neke pouke: prvo, u to što mi obično zovemo »objektivna« procjena situacije ubacuje se često i ne malo subjektivnih momenata, i to iz najrazličitijih pobuda: jedanput iz neznanja, drugi put iz taštine, treći put iz karijerizma itd. Drugo, ako izostane razumijevanje i saradnja onih koji su dužni da to pokažu, onda moraš da se snalaziš sam samcat. U protivnom, događaji te nemilosrdno gaze i tada će oni isti, koji su sumnjali i koji su ti odrekli pomoć i saradnju, postati junaci dana! Ironiju nisu izmislili cinici. Ona je stalni pratilac života i borbe.

Sa medicinskog stanovišta interesantno je napomenuti da je, odmah poslije ovog transporta, stanje bolesnika počelo da se vidno poboljšava. Rane na nogama živnule su, počele su da zacjeljuju mnogo brže, bolovi su prestali i opšte raspoloženje bolesnika postalo je vedrije. Vjerovatno je to posljedica baš jahanja za koje vrijeme je, uslijed kretanja, došlo do bolje cirkulacije krvi u bataljcima. Uz ovo treba nadodati još i blagotvorni uticaj visokog sunca na Rudinama: bolesnici su vrlo rado izlazili iz kuća da sunčaju otkrivene rane.

Upravnik bolnice u Rudinama bio je doktor Dejan Popović, a politkomesar Spasoje Dragović, i sam »igmanac«. Sve do druge polovine aprila ovdje su boravili samo »igmanci«, a kasnije, s početkom treće neprijateljske ofanzive, kada se težište našeg bolničkog sistema sve više pomjeralo iz Foče ka Pivskoj visoravni, u Rudine je bio smješten i jedan broj teških ranjenika.

Pored rada oko asanacije Foče i evakuacije promrzlih boraca Prve proleterske, pošlo mi je za rukom da otkinem nešto vremena i za druge djelatnosti.

Ponajprije htio sam da saznam kako izgleda život naših jedinica na položajima. Odlučio sam se da posjetim četvrti, Kraljevački bataljon, moju nekadašnju, matičnu jedinicu. Bataljon je držao položaj u selu Orahovici, na planini Jahorini, orijentisan defanzivno prema Praći.

Na put sam krenuo preko Ustikoline, gdje sam, u rudarskoj četi Kraljevačkog bataljona, dobio pratioca koji me poveo ka položajima. Šest sati hoda. Sve uspon. Na Previli, u nekadašnjoj žandarmerijskoj stanici učinismo predah (neka je slava i hvala svim carevinama i kraljevinama kad podigoše tolike žandarmerijske kasarne čak i po ovim bespućima! Valjaju nam sada), te sam tu mogao da detaljnije proučim geografsku sekciju ovog kraja. Zebem od zloslutnih toponima: Nekopi (da li su tu ostali mrtvaci, neukopani poslije boja, ili je to zemlja koja se ni kopati ne da?), Palež, Vukodol, Mrkodol, Bezimlje, Ljubin grob, sve gore od goreg, sve to podsjeća na nekakve zle čini spletene oko mojih Kraljevčana. A snježina pritisla.

Selo Orahovica priljubilo se uz jedan od jahorinskih prijevoja, između Drine i Prače, na visini od 1000 m. Olujne mećave i vuci tu gospodare.

Zatekoh štab bataljona u pregrijanoj sobici, u odličnom zdravlju i raspoloženju. Upravo su pripremali napad na Praču, u sadejstvu sa mještanskim partizanima.

Zapravo, Pavle je sve pripremao. Miro i Kapetan Mile Pavičić leže nalakćeni, svaki na svom krevetu i dremljivo meditiraju o ruskom i »drugom« frontu: »Mediko, pričaj, šta ima novo na frontovima? Je li Nijemac počeo da uzmiče?« Kapetanu sam stavio pod nos bocu sa 75% alkohola što smo ga u Foči za medicinske svrhe ispekli od stare šljivovice. Računam: Kapetanov grkljan će biti najmjerodavniji test da li smo postigli željenu koncentraciju. Kapetan je nagnuo, odgrgljao polovinu i rekao: »Pa nije loša ova tvoja rakija«. Znači — destilacija mora još jednom da se ponovi.

Obišao sam čete po kućama. Na položaju su samo predstraže. Medicinar Kasalica mi referiše: »Poneki vašljivko, inače sve u redu«.

Sutra, u ranu zoru, ide se u napad na Praču, pa smo rano legli i zaspali, ali su mi vrućina i zadah raznih isparenja u tjeskobnoj sobici prerano prekinuli san. Misao o napadu na Praču me ponijela, ali i zabrinula. Milo mi je što sam ovdje među »svojima«. Kako je sve drukčije ovdje nego dolje u Foči. Zašto se dolje osjećam strancem? Stalno moraš biti na oprezi, šta ćeš reći, kome se ugnuti, kada zaobići, a pred kim se isprsiti. Čudno: pravi neprijatelj je daleko, borci ga zadržavaju na položajima, a ipak se ondje u Foči osjećaš ugrožen. Crni se okomio i satire me svojim neopozivim karakteristikama: »Nisi dovoljno partijan, stremiš da ti se prizna status člana Vrhovnog štaba, ubacuješ se i u menzu, a mjesto ti je u bolnici. Gledaj svoja posla«. Znam da se održavaju partijski sastanci u štabu, na njih dolazi i Stari, tu se daju pregledi opšte vojnopolitičke situacije kod nas i u svijetu; koliko bi mi sve to valjalo, ali me nikad ne pozivaju. Nikad! A Crni mi brunda kako »nisam dovoljno partijan«. Da se raspametiš. Na »visokom« sam administrativnom položaju, a beskućnik sam, bez veze i kolone. Nema ljepšeg položaja od položaja. Ovog ratničkog položaja, na jahorinskoj vjetrometini, među šiljokuranima i trećepozivcima. Ovdje se bez dvosmisli zna šta si i ko ti je lijevo, a ko desno i ko je pred nišanom tvoje puške.

Još malo pa će naše kolone da se stušte na Praču. Pavle tvrdi da je sve predviđeno i da je uspjeh siguran. Ja mu i vjerujem, jer znam njegovu hrabrost i egzaktnost. Ali, ja sam prokletnik koji neprestano sumnja: gdje god sam se neposredno umiješao ništa nije uspjelo. Još od Španije. Pa Sarajevo aprila 1941, pa Kraljevo, pa Zlatibor. Samo uzmaci. Da mi je da samo jedanput vidim prašinu iza neprijateljevih peta. Sad, na Orahovici, strepim. Kapetan hrče baš-ga-briga pijan. Da li ga držimo zbog onog što vrijedi ili radi ovog što predstavlja? »Znaš li ti, Kapetane, zapravo zašto si ti ovdje?« »Pa da drijemam uz toplu peć i punu tuluminu«. »A ko će te nositi kroz ove beskrajne smetove?« »Pa nosiće me bataljun« A Miro: mašta i slatko govori. Govori mašovito, u zanosu, ja volim njegov zanos, ali ga se bojim kao opijuma.

Još koji čas pa ćemo u okršaj sa okorjelim vragom i zanos tu slabo pomaže. Od Drine i Prače do Volge i Ladoge stegla je studen i šta tu vrijede tople riječi? Kraljevačka momčad budi se već i priprema za pokret. Koliko će ih ostati po ovim visovima kao kameni svatovi, stećci i nekopi, kao usamljeni jablanovi usred paleža? Nemani i neumi prožderaće Artema i Zavrzana, Lisca i Bala, Cukulu i Pega, Pajtina i Ritu (»Heru volooku«). Strahujem noćas od prtina i toplih kuća: udruženje zla. Prtina oko Orahovice ima samo četiri kraka, kratka onoliko koliko koračaju patrole i dokle stižu predstraže. Četiri kraka – kao raspeće. A oko njih je cijelac, dušu dao za skijaše, kao na Pjenovcu i Bijelim Vodama, ili je površica, stvorena za hijene, za vukodlake, za bodiroge što imaju čapru na tabanima da se prikradu bez tragova, i čuće se pod oknom iznenadno kok-kok-kok i komesar Miro neće stići ni da uzvikne ono svoje »u strijelce«!

Priključio sam se glavnoj napadnoj koloni. U osvit stigli smo do iznad same Prače. Ne znam zašto smo tu zastali, na strmom obronku u šumi. S desnog i lijevog krila čula se žestoka paljba. Kad je svanulo i sunce obasjalo Praču, vidjeh kao iz ptičje perspektive kako ulicama naselja trče tamo-amo grupice ljudi. S one strane Prače, sa povisokog brda, suljava se strmom putanjom kolona ljudi prema selu. Ko su to, ustaše ili romanijci? Tek tada iz moje kolone osuše vatru iz pušaka. Velika je daljina. Mitraljez je zatajio uslijed mraza. Neko iza mene nasloni pušku na moje desno rame i opali. Uvo mi ciknu i bubna opna se rasprsnu. Dolje, u dolini, s više strana trajalo je i dalje čarkanje. U svemu tome ne vidjeh pravog smisla niti sam mogao dokučiti šta se zapravo događa. Oko podne pade naređenje da se napad obustavlja. Povratak u Orahovicu. U štabu se odmah povela rasprava o razlozima neuspjeha.10 Nije bilo sinhronizovanosti između napadnih kolona. »Dobrovoljačka vojska« je sasvim zatajila. »Čvore« su se dobro ponijeli. Čini mi se da su istog popodneva ustaše iz Prače napravile ispad prema selima na našoj strani. Paljevina i mrki dimovi do samog neba.

Sutradan sam produžio k jedinicama »dobrovoljačke vojske« na lijevom krilu, zapadno od Orahovice, takođe na Jahorini. Od devet četa obišao sam ih pet u selima Srednjem i u Gornjoj i Donjoj Kosatici. Pregledao sam cjelokupno ljudstvo, izdao lijekove, održao predavanje, ali sa osnovnim ciljem da podignem prestiž Vrhovnog štaba pred bosanskim borcima, među kojima su se baš tih dana ispoljile tendencije protiv »stranaca«11 Tu mi se ukazala sasvim drukčija slika od one u Kraljevačkom bataljonu. Ljudi s bradama do pojasa, zapušteni, ušljivi, šugavi i krastavi ali dobro ishranjeni. U sanitetskom pogledu oslanjali su se na Kraljevački bataljon, jer sopstvene službe nisu imali ama baš nikakve. Dočekali su me s nepovjerenjem, ali se njihovo raspoloženje otkravilo kada sam ih sve pregledao i nekima dao lijekove. Odmah mi je bilo jasno da su ovi odredi najslabija tačka u našem sanitetskom frontu. Polazeći od toga i od posebne politike i brige koju je Vrhovni komandant ukazivao prema tim specifičnim formacijama naše vojske, zaključio sam da je ovim borcima potrebno ukazati brzu i konkretnu pomoć. Odmah sam odabrao desetak mladića koji su mi se učinili najotresitijim te sam njihovim starješinama nagovestio da će u Foči uskoro otpočeti sanitetski kurs namijenjen baš njima. Dabome, bila je to samo jedna kaplja u more, ali jedino što je bilo moguće učiniti.

U pismu drugu Titu sa Jahorine, obavještavajući ga o cijeloj situaciji, posebno sam ga zamolio da ukaže svaku pomoć u organizaciji ovog kursa. Vraćajući se s Jahorine u Foču pitao sam se putem: šta bi bilo da smo u borbi na Prači imali više teških ranjenika? Snijeg, mećava, a udaljenost od položaja do Ustikoline iznosi za nosila najmanje devet časova. Od Ustikoline do Foče, vozom ili kamionima, još pola časa. Znači, ako bi transport i evakuacija najsavršenije funkcionisali, ranjenik bi u datim uslovima stigao na hirurški sto tek jedanaest časova poslije ranjavanja. To je skoro dvostruko duži rok od poželjnog. Dakle, i suviše kasno. Tada se u meni učvrstila ideja, koju nosim još od Kraljeva, ideja mobilne hirurške ekipe. Takvu bih ekipu u ovoj situaciji postavio, recimo, na Previli (žandamerijska stanica) i time bih vrijeme od ranjavanja do hirurške obrade skratio od jedanaest na sedam časova.

Ideja o krajnjoj nužnosti formiranja hirurških mobilnih ekipa bijaše najvažniji rezultat moje posjete jahorinskim položajima. Kao što je poznato, mi smo ih uskoro i osnovali i s uspjehom upotrijebili u napadu na Rogaticu (pokrenuta iz Foče, a radila u Goraždu) i u akciji na Borcu (pokrenuta također iz Foče, a radila u Izgorima). Karakteristično je da su pomenute hirurške ekipe bivale izdvajane iz teritorijalne bolnice u Foči i upućivane, prema potrebi, u zonu borbenih dejstava, te su se, po svršenom poslu, ponovo vraćale u bolnicu. One su, dakle, imale dvostruku namjenu: a) da obrađuju ranjenike u teritorijalnim bolnicama i b) da obrađuju ranjenike u neposrednoj blizini značajnijih i planiranih borbenih dejstava. Sličnog karaktera i porijekla će biti i hirurške ekipe koje će učestvovati u oslobođenju Bihaća, za razliku od divizijskih ekipa koje su bile u organskom sastavu svojih divizija. Ove su osnovane tek pod kraj 1942. god. na osnovu Statuta sanitetske službe NOV i POJ.

Upotreba hirurških mobilnih ekipa na teritoriji jugoistočne Bosne pokazala mi je sva preimućstva takve karike u cjelokupnoj organizaciji hirurške pomoći. Naglašavam »karike« zato što hirurške ekipe, ni za mene, a niti objektivno, nisu nikada predstavljale nekakvo univerzalno rješenje za hirurški rad niti su mogle autonomno zbrinjavati ranjenike. One su bile, već tada a i kasnije, samo dio jednog sistema hirurške i bolničke službe. Pomoću njih se, najuspješnije u to vrijeme, prevazilazilo za nas vrlo teško protivurječje između neophodnosti disperzije bolnica (u ime bezbjednosti razloga u prvom redu) i velike oskudice hirurških i drugih sanitetskih kadrova. Oskudica je iziskivala centralizaciju bolnica, ali tim putem se nije smjelo ići. Jedno od mogućih rješenja, dakle, bilo je u tome da hirurzi »kruže«12 između široko razmještenih bolnica i da »manevrišu« između fronta i bolnica u pozadini.

IV

Bolnički sistem u jugoistočnoj Bosni, nastao je, kao i štošta drugo što se u ratu zbiva, prije svega, »silom prilika«. Niko nije unaprijed planirao pojavu 200 promrzlih boraca da bi, istovremeno i »blagovremeno«, osnovao bolnicu u »sjevernom logoru« u Foči. Niko nije unaprijed znao da ćemo, usred surove zime 1941/42. i poslije nevolja u sjeveroistočnoj Bosni, na Romaniji, odjednom se naći u slobodnim gradovima, varošicama i selima jugoistočne Bosne (Foča, Goražde, Čajniče, Trnovo i Metaljka) gdje smo od okupatora preuzeli dosta očuvan, bogat stambeni fond. Nije bilo rezultat naših želja što smo bolesne »igmance« evakuisali iz Foče čak na vrleti Pive. Međutim, ako se sve to i tako već mora da dogodi, onda se uloga ljudi sastoji u tome da iz takvih objektivnih imperativa izvuku maksimalnu korist i da im se što bolje prilagode. A tada su već moguća različita uspjela i neuspjela rješenja, lutanja i stramputice, »pravila« i dogme. U konkretnom slučaju: ako smo u Foči, Goraždu, Čajniču, Trnovu i na Pivi već imali bolnice, stvorene »silom prilika«, onda se lako moglo desiti da svaka od njih bude i ostane potpuno nezavisna, pa da prima sve moguće kategorije ranjenika i bolesnika. Ne treba objašnjavati koliko bi takvo stanje bilo haotično, i kako neracionalna bi bila upotreba i onako malobrojnih kadrova; pogotovo bi takva mješavina raznih bolesnika (među njima i zaraznih) bila fatalna s epidemiološkog stanovišta. Zato sam 9. marta 1942. godine izdao naredbu kojom je određena specifična uloga svih bolnica u jugoistočnoj Bosni.13 Kao što se iz tog dokumenta može vidjeti, fočanska bolnica (dr Đura Mešterović i dr Julka Mešterović —Pantić) je dobila ulogu centralne hirurške ustanove, a bolnice u Goraždu (dr Kostin), Čajniču (dr Frida Gutman), Metaljci (dr Andersen) i Trnovu imale su ulogu prihvatnih bolnica odnosno ustanova za liječenje lakših ranjenika i bolesnika. U Foči su organizovane još i vojna i civilna ambulanta (dr Žarko Mikić i dr Gavran —Kapetanović), kao i dezinsekciona garnizonska stanica. Kasnije se u ovaj sistem uklapa i bolnica za teže ranjenike u Rudinama i bolnica za bolesnike od pjegavca u Donjem Kruševu na lijevoj obali reke Pive, ispod Vučeva. Bolnica u Rudinama na Pivskoj visoravni zauzela je u našoj svijesti ulogu »ranjeničkog bastiona«, ulogu posljednje odstupnice. Kao što će događaji kasnije pokazati, ona je takvu ulogu, ali u vrlo ograničenoj mjeri, i odigrala.14

Pomenuh već sanitetski kurs koji je održan u Foči. On je bio namijenjen u prvom redu potrebama jahorinskog odreda dobrovoljačke vojske. Politički i sanitetski razlozi su ga nametnuli. Kurs je trajao 14 dana. Kursisti su bili od prvog dana uključeni u praktičan rad u bolnici. Pored ljekara, uspjelo nam je da angažujemo kao političke predavače i Sretena Žujovića, Vladu Dedijera i Marijana Stilinovića.

U drugoj polovini marta obišao sam ponovno bolnicu u Rudinama. Igmanske rane zacijeljivale su,  sad već dosta sporo, sporije nego što smo u početku predviđali. Promrzao je, recimo, samo nožni palac, ili peta, stvorila se rana ne veća od kukuruznog zrna ili dinara, ali nikako da zaraste. Gnoji, povremeno se pokrije tankom krasticom i opet se otvori. Duh i raspoloženje bolesnika su odlični, politički rad intenzivan, veze sa mještanima čvrste, jedino sa ishranom ide traljavo, tako da sa intendantima u Foči traje zamorna prepiska.15 U cjelini uzevši, sanitet je u to vrijeme bio u položaju da od intendanture moljaka za bolnice, kao da su one tvorevine same sanitetske službe! Izostala je viša naredbodavna djelatnost koja bi regulisala ove odnose.

Tada, u Rudinama, odlučih da pođem i do Žabljaka sa ciljem da upoznam rad tamošnje bolnice velike i na dobrom glasu, o kojoj mi je pričao Đura Mešterović, a i da ispitam mogućnost ne bi li se italijanski zarobljenik Giovanni Bava, veoma sposoban hirurg, mogao premjestiti u Foču. U pratnji rudinskog odbornika Miloša Gašovića savladao sam put do Žabljaka u dva dana (zakonačili smo u selu Nikovićima kod Miloševe svojte). Zbog dubokog starog snijega nismo mogli da povedemo konja, a na prtini nam se ispriječio kanjon Sušice i jedan od vrhova Durmitora (V. Stulac 2.103 m). Stravičnost toga terena bila mi je uvećana pomišlju da bi se tuda, u nekim prilikama, morali da prenose i ranjenici. A tako će i biti, na zlu sreću našu.

Potok Sušica vodi porijeklo iz Skrčkih jezera na Durmitoru, sa visine od 1700 m. Nekoliko puta ponire i izvire, probijajući se kroz golemi kanjon u kome čini i jedno jezerce, te uvire u rijeku Taru na visini od 512 m. Kanjon je dug 15 kilometara, a na donjem kraju je dubok i do 1000 metara. Prijelaz preko kanjona je moguć samo na jednom mjestu, između sela Nedajna na lijevoj i sela Crne Gore na desnoj ivici; sve ostalo je okomita litica, obrasla četinarima i prohodna samo za divokoze. Na dnu kanjona vlada vječiti sumrak, jer sunčani zraci tamo borave jedva koji trenutak, koliko da preskoče prutak neba koji se odozdo vidi. Nekoliko vodenica u koje silaze ljudi iz Nedajna i Crne Gore predstavljaju najviši domet civilizacije u Sušici.

Žabljak je na visoravni od 1500 m., ispod sniježnog Durmitora, turističko mjesto prije rata, a sada jedna od značajnih partizanskih baza.

U žabljačkoj bolnici ostao sam dan i po. Računam da je to bilo 21 —22. III. Bolnicom su rukovodili ljekarka Irina Knežević i politički komesar Ilija Kostić. Irina je mlada ljekarka sa zagrebačkog fakulteta, porijeklom Ruskinja, poćerka doktora Černozubova, uglednog epidemiologa, udata za crnogorskog komunistu, veoma prisna s crnogorskim narodom. Ilija Kostić je izgubio ruku u boju na Pljevljima. Na političkom radu u bolnici bio je i Vita Cvetković, radnik, srbijanski partizan, živahan i strastven partijac. Bolnica je u cjelini ostavila dobar utisak, ali me je nekoliko zapaženih, doduše manjih nedostataka, učvrstilo u ideji da se naš partizanski sanitet mora bolje međusobno upoznavati, čvršće povezivati i stalno izmjenjivati iskustva. Takvim ciljevima, zamišljao sam, odgovorio bi jedan stručni časopis.

U Žabljaku sam imao prilike da vidim jedan izuzetno munjevit razvoj gasne gangrene. Sa položaja od Kolašina, iz borbe s četnicima, stigao je poslije mukotrpnog transportovanja ranjenik Batrić Žugić. Prijelom bedra. Stigao je kasno uveče u relativno dobrom stanju, ali tokom noći nastupi gasna gangrena i u zoru je ranjenik umro. Sjećam se zavoja koji su se, pod pritiskom gasova, direktno usjekli u bedranu muskulaturu leša. Batrić je bio gromadnog stasa.

Što se tiče doktora Bave, on je davao utisak odličnog poznavaoca ratne hirurgije te sam postigao saglasnost crnogorskih drugova da ga otpuste u Foču. Zaista, on je nekoliko dana kasnije stigao u Foču, te sam se i ondje osvjedočio u njegovu visoku stručnu vrijednost i humani odnos prema našim ranjenicima.

Doktor Bava je bio ne samo visokokvalifikovan nego i strastven hirurg. O tome svjedoči i ova pojedinost. Na putovanju od Žabljaka do Foče ispregledao je po pivskim selima na stotine ljudi, iste one koji su i od mene, nekoliko dana ranije, tražili da ih pregledam. Većinom su to bile žalbe na reumatične bolove ili »viškove«. Ali, »što propusti Toplica Milane, to dočeka Miloš Obiliću«. U Nedajnu sam zapazio postarijeg čovjeka sa karcinomom na jeziku i, naravno, ne mogoh mu ništa učiniti nego da mu preporučim da dode u Foču na operaciju. Međutim, kad ga je neki dan poslije mene vidio Bava, on se nije ni časa dvoumio, nego je usred Nedajna, u lokalnoj anesteziji, izvršio klinastu eksciziju karcinoma! Poznija sudbina ovog bolesnika ostala nam je nepoznata.

Bava je bio veoma hladnokrvan hirurg, sav usredsređen na bolesnika, na problem koji je trebalo riješiti. Ni u najdramatičnijoj situaciji nije gubio prisustvo duha, nije povišavao ton prema asistentima, zapravo, jedva da je i govorio. U Foči, u jednog ranjenika, došlo je do septičke flegmone čitavog ramenog pojasa, a poslije visoke amputacije nadlaktice. Septički proces je razorio pazušnu arteriju (a.-axillaris) te je nastalo smrtonosno krvoliptanje. Radilo se o minutima. Bava je pokušavao da uhvati kliještima pazušnu arteriju, ali bez uspjeha, te je u posljednjem trenutku krenuo na ligaturu arterije subklavije (a. subclavia). Ranjenik je bio spašen.

Doktor Bava je uživao privilegiju za koju, vjerovatno, nije znao: dobivao je najbolje obroke jela, bolje nego što je sljedovao iko od nas. To je sve što smo mogli da učinimo da mu olakšamo život zarobljenika, ali njegova žudnja za domovinom, kako će se pokazati, bila je jača od naše ženevsko-konvencijske politike.

* * *

Ideja o stručnom časopisu konkretizovala se u meni odmah po dolasku u Foču, već početkom februara. Kao neposredni motiv djelovali su na mene borci sa Igmana. Naše nedoumice u pogledu najboljeg načina liječenja kongelacija možda se dešavaju i na drugim, od nas udaljenim, slobodnim teritorijama? Kako im pomoći? Epidemiološka situacija u čitavoj Bosni takođe je nalagala da se što brže razmijene iskustva. Osim toga, trebalo je i našim kolegama u okupiranim gradovima Jugoslavije dati nekakvog znaka o našem postojanju. Ljudi su imali sasvim fantastične predstave o nama kao da se stalno bavimo samo u »šumama«, kao da smo stalno gonjeni. Niko nije znao da već imamo organizovanu sanitetsku službu. Negdje sredinom marta otišao sam kod Tita – preko dana je boravio u jednoj kućici više željezničke stanice – i izložio mu svoj projekat. Pažljivo me je saslušao i u cijelosti odobrio da pokrenem stručni časopis. Tito je naročito naglasio njegov politički značaj te se rado odazvao mojoj želji da napiše uvodnik.

Prvi broj »Partizanskog saniteta« pojavio se početkom aprila 1942. godine, umnožen na roto mašini Vrhovnog štaba. Ne znam koliki je broj primjeraka bio izvučen. Vjerovatno ne manje od stotinu. Rasparčan je kurirskim vezama širom naših oslobođenih teritorija, pa je stigao čak i u Zagreb i u ljekarskim krugovima kružio od ruke do ruke.

Evo sadržaja tog prvog broja: u uvodniku od 450 riječi drug Tito je odao priznanje požrtvovanosti partizanskih ljekara, koji malobrojni i u najvećoj materijalnoj oskudici vrše svoju humanu i patriotsku misiju. Istovremeno apeluje, ne bez prijekora, na ljekare — rodoljube u okupiranim gradovima da se odlučnije i u većem broju pridruže narodnoj vojsci. Apeluje i na sve građane da sakupljaju sanitetski materijal.

U časopisu je odana pošta palim partizanskim Ijekarima i bolničarkama. Đura Mešterović je dao članak o liječenju rana. Dejan Popović o kongelacijama sa Igmana, Giovanni Bava o frakturama, sestra Borka Pihler o njezi ranjenika i o aseptičnom radu, Žarko Mikić o pjegavom tifusu, Judita Alargić o ulozi političkog komesara u bolnici.

Pod imenom »Mediko« napisao sam uvodnik o našem partizanskom sanitetu, o odgoju kadrova, o mobilnoj hirurškoj ekipi, o sanitetskoj propagandi i o maršu Prve proleterske brigade preko Igmana.

U uvodniku sam se »razmahnuo«! Bilo je tu podosta bum-bum fraze, šturm-und-drangovske napetosti, stilske rogobatnosti, pa ipak, ima i nekoliko teza koje, radi ilustrovanja onog vremena, mogu da ponovim i na ovom mjestu. Insistirao sam na čvršćem povezivanju svih partizanskih ljekara i na trajnijoj razmjeni stečenih iskustava. Mogu, pišem, pojedini ljekari odlično organizovati svoju ustanovu, ali ako su osamljeni, nepovezani, ako ostali ljekari ne mogu da iskoriste njihova iskustva, onda naš sanitet kao cjelina može da bude i veoma slab. Tvrdim da veoma mali broj ljekara vlada znanjem i vještinom liječenja ratnih rana: oštro sam kritikovao skoro opštu naviku da se rane neprestano ispiraju, sondiraju, gnječe i svaki čas previjaju. Neki, opet, znaju kako bi trebalo raditi, ali misle da je to ostvarljivo samo sa udobnim bolnicama, a ne i u partizanskim uslovima. Stoga dopuštaju primitivnost i aljkavost. Zalažem se da svi principi naučne ratne hirurgije budu poštovani i u partizanskom ratovanju — specifični su samo metodi njihove primjene. U članku sam »naslikao« tip partizanskog ljekara kome treba da težimo: partizanski ljekar mora da bude jednako spreman da amputira kao i da natovari konje i prenese teret; treba da ovlada vještinom stvaranja »iz ničega«, da raskrsti sa individualističkim stilom rada, da se oslanja na kolektiv i da traži saradnju sa vojnom komandom.

U člančiću o odgoju kadrova založio sam se za primjenu primarnog šava ratne rane! … Koješta!

S pojavom prvog broja časopisa otpočela je i treća neprijateljska ofanziva. Nastupio je period velikih pokreta kada se nije moglo ni misliti na izdavanje novog broja. Tek u Bosanskom Petrovcu, u jesen 1942. godine, pripremili smo materijal za drugi broj. Bili su to referati sa petrovačkog kongresa ljekara, ali nas je u štampanju omela četvrta ofanziva u kojoj je materijal i propao.

* * *

Sedmoga aprila 1942. godine naše snage pokušale su da zauzmu Rogaticu. Sanitet je bio blagovremeno obaviješten o ovoj akciji. Dan prije napada aktivirali smo prvu hiruršku ekipu doktora Đure Mešterovića i prebacili je željeznicom do Goražda. Ekipa se razvila u prihvatnoj bolnici u Goraždu. Akcija na Rogatici, doduše, nije uspjela, ali je sanitetska služba funkcionisala za ono vrijeme besprijekorno. Od Rogatice do Goražda ranjenici su prevoženi kamionom, a stizali su valjano previjeni. Stigli su svi u roku od 6 časova poslije ranjavanja pa i ranije. Ovo se ima zahvaliti i dobro postavljenom trijažnom punktu, u selu Jabuci, gde je radio Dani Popović, referent saniteta Prvog crnogorskog bataljona. Koliko se sjećam, kroz hiruršku ekipu prošlo je svega oko 20, mahom lakših ranjenika. Mešterović je, pored ostalog, izvršio i jednu enukleaciju oka.

Izveli smo i jedan primarni šav rane! Na ovome slučaju malo ću se zadržati. Ranjenika je »štrajfao« kuršum po lijevom ramenu i napravio ranu, po veličini i po obliku nalik na jednu epoletu. Rubovi i dno rane bili su skoro potpuno glatki i čisti. Hirurga koji je iole sklon da ratne rane primarno zašiva, rana, koja nam se prezentirala, naprosto je mamila da se zašije. I rana bi zašivena! Sutradan je nastupila infekcija i šav je morao da bude uklonjen. Od tada počesmo da se hladimo od iluzija u mogućnost primarnog zašivanja ratnih rana. Te iluzije mogu se zapaziti i u prvom broju »Partizanskog saniteta«. Njih smo bili preuzeli od drugih, još većih, svjetskih iluzionista po ovom pitanju! Primarni šav u Goraždu, izveden pod »idealnim«, ali još uvijek ratnim uslovima, pomogao nam je da naš stav brzo izmijenimo.

Jedan dio lakših ranjenika sa Rogatice ostao je na liječenju u Goraždu, a drugi su evakuisani vozom u Foču.

Hirurško obezbjeđenje za vrijeme napada na zloglasno ustaško uporište Borač (17-18. aprila 1942. godine) za razliku od onog na Rogatici, postavilo je pred sanitet vanredno složene i teške probleme. Oni su proisticali iz nekoliko faktora:

– veoma teški terenski uslovi. Borač, koji se sastoji od skupine raštrkanih sela (Mjedenik, Pridvorica, Igri, Šipovica, Jabuka, Luka) smjestio se u dubokoj kotlini elipsastog oblika u gornjem toku Neretve. Veći dijametar ove elipse seže do 12 km, a kraći oko 4 km. Elipsa je okružena visokim planinama: Dumoška (1.800 m) i Tovarnica (1.800 m) sa sjevera, Lebršnik (1.700 m) i prijevoj Čemerno (1.300 m) sa istoka. S južne strane, zid kotline se veoma strmo uzdiže do oko 1.000 m, a dalje na jug prostire se hercegovačka površ. Sve planine u to doba godine su pod snijegom;
– sva sela unutar elipse, sagrađena od kamenih kuća, predstavljala su, svako posebno, jedno utvrđenje;
– naše snage nastupale su prema elipsi koncentrično sa više strana, po pravcima potpuno odvojenim jedan od drugog. Te snage pripadale su raznim operativnim štabovima. Vrhovni štab ispoljio je koordinacioni uticaj, ali s obzirom na terenske uslove i s obzirom na raspored naših snaga po spoljašnjim, odvojenim pravcima, organizacija sadejstva bila je veoma složena.

Akcija na Borač bila je uspješna. Partizani su osvajali selo za selom, kuću po kuću. Glavnina ustaša (uglavnom sve domoroci) uspjela je ipak da se izvuče iz okruženja i odstupi dolinom Neretve.

Ja sam o planiranoj akciji bio obaviješten u posljednji čas, no ipak blagovremeno. Pokrenuo sam mobilnu hiruršku ekipu sa medicinskom sestrom Borkom Demić, kao odgovornim starješinom, medicinskom sestrom »Čarnom« i hirurgom Giovanni Bavom. Svi članovi ekipe, svega sedmoro ljudi, imali su jahaće konje i dva tovarna za materijal. Ekipa je izvela marš od Foče do Izgora i razvila se u osnovnoj školi (mjesto je odredio načelnik VS), dakle na jugoistočnoj izbočini boračke elipse. Udaljenost od bojišta oko 12 km, ili 4 sata hoda s nosilima. Na žalost, danas ne postoji nikakva dokumentacija o radu ove ekipe, ali mi je u sjećanju ostalo samo to da je ona bila u punoj mjeri anagažovana i da je primila oko 60 ranjenika. Ona je bila ustvari jedina hirurška ekipa u boračkoj akciji, te su, izgleda teški ranjenici i sa južnog luka elipse bili orijentisani na Izgore. Ostali pak ranjenici, sa južnog pravca, bili su evakuisani na jug, u prihvatnu bolnicu hercegovačkog operativnog štaba u selu Jugovićima.

Prema tome, cjelokupno sanitetsko obezbjeđenje akcije na Borač oslanjalo se na svega dva punkta: na hiruršku ekipu VS u Izgorima i na prihvatnu bolnicu u Jugovićima. Ranjenici, koji su evakuisani u Izgore, ostali su tu, ukoliko nisu napustili bolnicu kao izliječeni, sve do treće ofanzive. Jedan dio njih (7 ili 11) nije mogao biti evakuisan u kritičnim danima juna 1942. godine, te su ih, zajedno sa školom, četnici i Talijani spalili.

V

Mada je kroz Foču, neposredno pred oslobođenje, prohujala četnička oluja (Cehotina i Drina nosile su još nedjeljama leševe poklanih, gledao sam to svojim očima) ipak, ovaj maleni bosanski gradić, nije ostavljao sliku potpune pustoši, kako smo to znali sretati u selima i gradovima narednih godina rata. Kuće su bile skoro sve sačuvane, u dućanima je ostalo ponešto robe. Glavno bogatstvo Foče ležalo je u velikim rezervama drvne građe, suvih krušaka i rakije. Ali žita nije bilo. Žito (ječam) prikupljalo se jedino iz okolnih sela preko narodnooslobodilačkih odbora. Brašna je bilo ponestalo, tako da se već od februara pa do kraja boravka u Foči jeo hljeb spravljen od minimalne količine ječmenog brašna pomiješanog sa brašnom od suvih krušaka. Ovakav hljeb je u početku prijao kao sladak kolac, ali se ubrzo dojeo.

Na žalost imali smo velikih, a teško razumljivih, poteškoća s nekim pojedincima u intendanturi. Tek smo počeli da uspostavljamo revolucionarnu vlast, a već se počeo osjećati vonj birokratije. Već počinju izvirati, kao gujavice ispod zemlje, ulizice, laskavci i spletkari, vrli poslenici što se »slamaju« u staranju za one »više«. Eto, fočansku bolnicu posjećuju jata seljanki iz okolice i donose darove ranjenicima. Riječ je o najneposrednijem »revolucionarnom« i humanom dodiru između vojske i naroda. Ali, nećeš! Birokratija to ne dopušta. Ona, i niko drugi, ona je taj bogomdani posrednik između naroda i ranjenika. Ništa mimo nje! U Foči je jedan od njenih poglavara Pero Popivoda, intendant Vrhovnog štaba. Po svakoj logici intendant Vrhovnog štaba morao bi da se sam stara kako će najbolje da snabdije i bolnicu Vrhovnog štaba. Ali, ne. Bolnica mora da se snalazi sama, ona mora da razrađuje čitavi dokazni postupak da bi pred intendanturom opravdala svoje potrebe. I ne samo to. Kad Popivoda sazna da je bolnica dobila od naroda darove sira i kajmaka, on hita da ove namirnice oduzme od bolnice. Jer, zaboga, on i samo on je taj koji će tu hranu »pravilno rasporediti«. I zaista je raspoređuje po svojoj birokratskoj i udvoričkoj logici: sve predaje u menzu Vrhovnog štaba. Pokriva se Starim i višim rukovodstvom. A ja, znajući dobro za skromnost Starog i našeg rukovodstva, jer sam bio tada i u buduće svjedok zlopatno slabe ishrane njihove — jurnem u obračun sa Popivodom. Zateknem ga u kancelariji, ali ne mogu do njega, jer je između nas — uzani šalter! Da, šalter je postajao saobraćajnica između ljudi, ponegdje već krajem prve godine revolucije. Iza šaltera ne vidim-čovjeka. Čovjek se zvao Pero Popivoda. Ne vidi ni on mene. Samo pesnice razgovaraju s jedne i druge strane. A potom i pištolji. Ruke nam preskaču kroz šalter, tamo-amo – kao čunak na Tari. Ali, šta da pričam dalje …. Zaista to izgleda komično danas.

U zbrinjavanju postradalih sa Igmana istrošili smo skoro sav za vojni materijal. U mjesnoj apoteci Rasima Zjaje zatekli smo dosta lijekova za internu upotrebu, ali ne i zavojnog materijala. Zato moradosmo zavoje sami krojiti od platna kakva god se moglo naći, a to je bilo najčešće šareno platno od koga muslimanske žene kroje šalvare. Zato su nam ranjenici vrlo slikovito izgledali.

Sav zavojni materijal bio je podvrgavan, poslije upotrebe, ponovnom pranju i sterilizaciji. Rezerve prvih zavoja bijahu također istrošene. Već početkom marta otpočelo se sa proizvodnjom prvih zavoja u jednoj radionici na desnoj obali Čehotine. Proizvodnjom je rukovodila Judita Alargić. Zavoje se pakovalo u pergamentni papir, zatim sterilisalo i potom omotavalo platnom. U svemu je proizvedeno, prema jednom dokumentu, 400 prvih zavoja, a vjerovatno i više.

Veliko skladište rakije dobro nam je došlo za proizvodnju alkohola (75%), tako da smo ovog sredstva imali u dovoljnoj količini.

Po originalnoj zamisli Bore Božovića napravljeni su i prvi modeli dezinsekcionog aparata u obliku tzv. turističke čaše. Ovaj portabilni aparat bio je namijenjen trupnom sanitetu, i, kao takav aflrmisao se sve do pod kraj rata. Dakle, u fočanskom periodu proizvodili smo samo prve zavoje, alkohol i dezaparat »turističku čašu«, pa ipak, i ovaj sasvim oskudni asortiman znatno je doprinio učvršćenju našeg samopouzdanja.

Čitalac i istoričar neće moći a da ne zapazi činjenicu da je tromjesečni period stabilizacije u Foči bio ispunjen velikim naprezanjima ispoljenim od strane relativno malobrojnog sanitetskog kadra, koji se na toj prostoriji zatekao (ljekara smo imali jedanaest). Ja za sebe mogu reći da se ne sjećam ni jednog trenutka dokolice. Raznovrsnog i vrlo interesantnog posla bilo je u izobilju. Pa ipak, s obzirom na moju funkciju, koja je, barem teoretski, trebala da se protegne na sveukupnu sanitetsku službu partizanske vojske u Jugoslaviji, može se postaviti pitanje, a i ja sam ga u ono vrijeme postavljao preda se: kakav je moj uticaj bio, odnosno kakav je trebalo da bude uticaj jednog referenta saniteta NOVJ na zbivanja izvan one teritorije po kojoj se on lično kretao? Razumije se, s obzirom na sve uslove pod kojima se vodio naš rat, nije se moglo ni pomišljati na bilo kakav permanentan, operativni uticaj u svim jedinicama i na svim teritorijama onog vremena. Prema mojoj ondašnjoj zamisli, radijus i kompetencija moje djelatnosti, kao referenta saniteta pri Vrhovnom štabu, mogli su da se protegnu najdalje do: prikupljanja obavještenja o događajima, razmjene stručnih i naročito organizacijskih iskustava, upućivanja direktiva i ublažavanja neravnomjernosti u popuni kadrovima i materijalom.

U ostvarivanju te zamisli učinio sam u fočanskom periodu samo slijedeće: posjetio sam bolnicu u Žabljaku, pokrenuo časopis »Partizanski sanitet« i uputio jedno pismo Glavnom štabu NOP-a Hrvatske, 29. marta 1942. godine.16 Kako je došlo do tog pisma? Negdje sredinom marta stiže u Vrhovni štab kurir od Glavnog štaba Hrvatske17. Iz njegovog pripovijedanja stekao sam prve i jedine predstave o zamahu ustanku u Hrvatskoj i o razvijenosti sanitetske službe (bolnički centar u Petrovoj Gori), te sam se osjetio pobuđen da drugovima u Hrvatskoj uputim informaciju o našem radu i problemima kod nas. Insistirao sam na recipročnom izvještaju, na prilozima za »Partizanski sanitet« i na ispomoći i nekim stručnjacima.

Koncem aprila, poslije akcije na Borač, dobio sam lična pisma od Petra Drapšina, komandanta operativnog štaba u Hercegovini, moga druga iz Španskog rata, kao i od ljekara Voje Đukanovića, referenta saniteta u Hercegovini. Samo tim putem sam stekao minimalni uvid u prilike u Hercegovini.

Kada se pomenuti oblici i rezultati moga djelovanja uporede sa tadašnjim veoma dinamičnim zbivanjima izvan jugoistočne Bosne tj. u Hercegovini, Bosanskoj Krajini, užoj Hrvatskoj, Dalmaciji i Slavoniji, onda ti oblici i rezultati izgledaju vrlo skromni i, objektivno gledajući, oni su zaostajali iza tadašnjih mogućnosti. Objektivne, a neiskorišćene mogućnosti za bolje povezivanje referenta saniteta pri Vrhovnom štabu sa radom ljekara na ostalim, teritorijama postojale su, a njih vidim, prije svega, u tome, što su već u ono vrijeme bile uspostavljene kakve-takve veze između Vrhovnog štaba i štabova na drugim tritorijama. U Vrhovni štab stizali su kuriri, stizali su i izvještaji. Pa ipak, i pored toga, ako izuzmem kazivanje Pekićevo i pomenuto privatno pismo Petra Drapšina iz Hercegovine, moja neobaviještenost o prilikama izvan jugoistočne Bosne bila je skoro totalna. A obaviještenost i samo obaviještenost o stanju jeste uvijek preduslov svih uslova za bilo kakvu aktivnost. Kada se danas prelistavaju vojni, partijski, dakle, »nesanitetski« izvještaji iz toga vremena, čitalac će zapaziti da u njima postoje sitni detalji i podaci koji su mogli da budu od velikog značaja za referenta saniteta.

Zašto takvi podaci nisu stavljani njemu na uvid i upotrebu?

Ovo može a i mora, u interesu pouke, danas da se objasni pored ostalog i time što tadašnji načelnik Vrhovnog štaba nije raspolagao potrebnim osjećanjem za delikatan položaj saniteta u ratu. On je, uopšte uzevši, nedovoljno ispoljavao ulogu koordinativnog i kohezivnog faktora u operativnom dijelu Vrhovnog štaba. U potvrdu ovome dovoljno je reći da za čitavo vrijeme NO rata u operativnom dijelu Vrhovnog štaba nije održan niti jedan jedini sastanak ili savjetovanje na kojem bi učestvovali referenti svih službi, a na kojem bi se pretresala njihova zajednička problematika, odnosno saslušale dalekosežnije direktive za rad. Sve službe, a naročito sanitetska, kao najrazvijenija, ali i najosjetljivija, bile su ostavljene uglavnom same sebi, te ih se pozivalo u štab ponaosob, povremeno, od slučaja do slučaja, ili tek onda kada je situacija u vezisa bezbjednošću ranjenika postojala krajnje akutnom. Za sistematsko i svakodnevno informisanje, za mirniju razmjenu iskustava i mišljenja, koja bi dovela do uzajamnog oplođavanja ideja i akcija, za takav istinski stvaralački štapski rad tadašnji načelnik štaba jednostavno nije raspolagao odgovarajućim čulom. Odatle su proisticale vrlo nepoželjne posljedice: prvo, referent saniteta je bio primoran da se, češće nego što bi to bilo normalno, obraća Vrhovnom komandantu od koga je, uzgred rečeno, dobijao uvijek precizne stavove; drugo, ukoliko se je, iz razumljivih obzira prema opterećenosti Vrhovnog komandanta, ustezao da zatraži referisanje kod njega, utoliko je zapadao u situaciju da primi na sebe preveliku odgovornost ili da zakašnjava sa mjerama, i treće, pošto je izostala koordinativna i regulativna aktivnost načelnika V.S. u odnosu na službe, to je dolazilo do čestih nesporazuma i trzavica između njih, a naročito između sanitetske, s jedne, i intendantske i inžinjerijske s druge strane.18

Skrećem pažnju čitaoca, pogotovo onog koji nije poznavao ličnost o kojoj je riječ, da moja zapažanja o njoj nemaju nikako pretenziju da prikažu cjelokupnost njenog veoma složenog i proturječnog karaktera. Ja sam sasvim svjesno pošao na jednostranost, na ono kako sam ja lično doživljavao Arsa Jovanovića, i to u službenim odnosima. Ovo što napisah jeste, u neku ruku, samo »finalni proizvod« naših odnosa. A taj proizvod, baš zato što je ograničen i jednostran, moraće da nade svoje mjesto u sveukupnom mozaiku koji će valjda jednom sastavljati neki kompetentan istoričar.

Ipak, nešto bih još rekao i o samom procesu mog saznanja. Neosporno je da je Arso Jovanović bio opterećen manom koju smo često sretali u ratu i koju smo običavali nazivati akademizmom u vojnim pitanjima, u načinu prilaženja našem ratu, revoluciji, operatici i taktici. Tačno je da je i on, poput nekih drugih oficira iz stare vojske, u svojim proračunima uzimao u obzir prije svega broj bataljona i topova (figurativno rečeno), zatim, »pravce« i »položaje« i sve detalje koji mogu da se pročitaju iz geografske karte, dok je realno stanje boračkog ljudstva (zdravlje, zamor, oprema) i stanje raznih službi teškom mukom dobijalo ulaznicu u gradilište njegovih zamisli.19 Ali, ja smatram da je ta mana igrala sasvim sekundarnu ulogu u Arsovoj ličnosti. Primarne i odlučujuće pretpostavke ležale su u dubini njegove naravi. Ja sam imao prilike da povremeno budem prisluškivač, iz prikrajka, njegovih veoma nadahnutih, strastvenih analiza, procjena i planova. Njemu nije nedostajalo ni mašte, ni oduševljanja ni strasne želje za našim uspjehom. Bio sam često prisutan rasijanom i uznezvjerenom pogledu njegovih očiju koje, često zbog njegovog unutarnjeg zanosa, nisu mogle ni da vide sagovornika. A kada je trebalo da stupi na scenu snaga intelekta koja će da smiri buru njegovih misli i zavede red u metežu njegovih kombinacija, »varijanti« i »eventualnosti« — tu je otkazivao. Stalno prisutni zanos nečim što nije tog časa na dnevnom redu nije mu dozvoljavao da vrši ulogu istinskog načelnika štaba tj. organizatora, motora i kohezivne sile. Prema tome, bitne slabosti njegove ležale su u dubini njegove psihičke baze, a ne u njegovoj obrazovnoj (vojnoj i političkoj) nadgradnji. Pred takvim slabostima, dok sam se nalazio pred njim, ja sam se već i kao ljekar osjećao razoružanim i sklonim praštanju, ali u toliko više sam trpio u sebi kad sam bio daleko od njega.

Izvjesno praštanje Arso zaslužuje i zato što i uže političko rukovodstvo u V.Š., izuzev Vrhovnog komandanta, nije pokazivalo šireg razumijevanja za probleme saniteta. I ono je bilo sklono da otiskuje od sebe sanitet i da njegov sadržaj svede na »bolnicu«. Pokušaje širih organizacionih zahvata rado su tumačili kao »nezdravu ambiciju« saniteta i kao uplitanje u kompetenciju štaba. O tom kasnije.

Okupatorska komanda nije mogla da se pomiri sa postojanjem velike slobodne teritorije u jugoistočnoj Bosni ni sa uspjesima koje je partizanska vojska, početkom 1942. god. postizala širom Jugoslavije a naročito u Hercegovini, Bosanskoj Krajini, Lici, Kordunu i Baniji. Zato, i pored minulih neuspjeha da koncentričnim ofanzivama uništi ustaničku vojsku i cijeli Narodnooslobodilački pokret, neprijatelj nije odustajao od novih nastojanja, radilo se samo o tome kada će okupator biti u mogućnosti da nešto preduzme.

Naročitu aktivnost ispoljila je talijanska komanda time što je, potkupljujući i organizirajući četnike u Crnoj Gori, Hercegovini i istočnoj Bosni protiv partizana, nastojala da onemogući naš opstanak u tim krajevima. Žestoka zima i oskudica u svemu, a naročito u hrani, išla im je jako na ruku. Početkom marta 1942. godine njemačka, talijanska i ustaško-domobranska komanda stvorile su plan zajedničkih operacija radi uništenja NOV i POJ, plan poznat pod imenom Treća neprijateljska ofanziva. Treća ofanziva se razvijala na prostoru čitave ustaničke Jugoslavije, a posebna oštrica bila je uperena protiv istočne Bosne, Crne Gore i Hercegovine. Mi, u Foči, osjetili smo namjere neprijatelja još početkom mjeseca marta, kad su se rasplamsale vrlo krvave borbe sa četnicima oko Kolašina. Zatim smo izgubili Vlasenicu, Srebrenicu i Bratunac (koncem marta), pa Čajniče i Goražde (23. aprila). Za Foču je postao najopasniji pravac od Čajniča kojim je nastupala talijanska divizija »Pusteria«. Talijane je dočekala Druga proleterska brigada i potukla ih u nekoliko okršaja. Jeka boja na Ifsaru, nošena proljetnim razvigorom razgovijetno se čula u samoj Foči. Žestoke borbe vodile su se po čitavoj slobodnoj teritoriji, u širokom krugu od Kalinovika, preko Hercegovine, do Durmitora i Sinjajevine.

Jedna od bitnih karakteristika našeg ponašanja u periodu fočanske stabilizacije leži u tome što, poučeni tragičnim iskustvom iz Užica i Zlatibora 1941. godine, nismo dozvolili da se nijednog trenutka uspavamo iluzijom u trajnost te stabilizacije. Iako je već sam boravak – dug preko tri mjeseca u jednom gradu koji nije mnogo uznemiravala čak niti avijacija – mogao veoma da pogoduje popuštanju opreznosti, ipak se to nije dogodilo. Sve usmene direktive koje sam u tome pogledu izdavao sanitetskom osoblju svodile su se na geslo: »Radite sa bolesnicima tako kao da ćete na mjestu ostati vječno, a budite spremni za pokret kao da je već sutra«. Zahvaljujući takvoj trajnoj političkoj i materijalnoj pripremi, nije nas treća ofanziva ni iznenadila ni zatekla nespremne.

U fočanskoj bolnici bilo je sredinom aprila oko 140 ranjenika i bolesnika. Prema transportnoj sposobnosti bilo ih je 40 za nosila, 45 konjanika i 55 pješaka. U Goraždu i Čajniču bilo je 40 ranjenika i bolesnika, lakših, sposobnih za pokret. Predviđeno je bilo da svi teški ranjenici budu evakuisani u Rudine. Još 13. aprila, dakle pun mjesec dana prije napuštanja Foče, stvoren je plan evakuacije fočanske bolnice.20 Već i prije toga tekla je evakuacija goraždanske i čajničke bolnice ali je to bila sasvim postepena i počesna evakuacija, tako da su se pomenute bolnice oslobodile samo onih, uostalom malobrojnih, težih ranjenika i bolesnika, a sa lakim, pokretnim ranjenicima nastavile su normalan rad do posljednjeg časa.

Glavnu brigu tih dana zadavao nam je pjegavac čija je epidemija među dobrovoljačkom vojskom i stanovništvom bila još uvijek u usponu. Veliki broj bolesnika iz čitave istočne Bosne, pred navalom Treće ofanzive, sručio se u Foču. Među ostalim bolesnicima, kroz zarazno odjeljenje fočanske bolnice prošao je i Slobodan Princip-Seljo, komandant Operativnog štaba za istočnu Bosnu, koji je uskoro i umro. Morali smo da pooštrimo sanitarne mjere i da ne odstupimo ni koraka od rigorozne dezinsekcije, barem u fočanskom garnizonu. Propusti su bili kažnjavani.21 Evakuacija ranjenika i sanitetskog materijala iz Foče završena je bez nervoze i u potpunom poretku 10. maja uveče. Evakuacija je bila totalna.

Ja sam napustio grad pred ponoć 10/11. maja. Slika, u kojoj nam se te noći prikazala priroda, bila je sasvim neobična. Naime, naši su još predveče 10. maja zapalili veliko stovarište drvene građe koja je ležala na desnoj obali Ćehotine. Ogromna buktinja začas je pretvorila noć u dan. Sva brda uz Drinu, sve tamo do Kmura i Jahorine, bik su tako obasjana da se raspoznavao najsitniji reljef na njima. Dva sam tu čuda doživio. Prvo je bilo čudo da se nije upalila čitava Foča. Drugo je čudo da su se ptice, valjda obmanute od svjetlosti kao da je već zora, probudile u najširoj okolini, možda čak na Jahorini i Zelengori, te pohrlile ka Foči. Nastala je nečuvena vreva od njihovog pojanja. Ljepši ispraćaj iz Foče nije se moglo poželjeti.

Tako se završio naš boravak u slobodnoj Foči koji je trajao stotinu dana. Usred okupirane Evrope – u vremenu kada su sile osovine bile pod Moskvom, gospodarile Sredozemljem, (ugrožavale opstanak Velike Britanije, potapale na Atlantiku i do 800.000 tona savezničkih brodova mjesečno – mala, slabo naoružana i polugola partizanska vojska u Jugoslaviji uspjela je da svojom borbom iskoristi povoljne uslove koji su se stvorili na svjetskim ratištima i da oslobodi veliku teritoriju sa vojnopolitičkim središtem u Foči. Značaj ove teritorije bio je izuzetan sa stanovišta sanitetske službe. Bila je neocenjiva privilegija imati slobodna naselja, kao što su Foča, Goražde, Čajniče, Metaljka, Žabljak, gdje su ranjenici mogli mirno da borave, pod kraj jedne veoma surove zime. Svi smo tada već dobro shvatili da je manevar, pokret, glavna osobenost partizanskog ratovanja, pa ipak, nismo potcijenili ni značaj teritorije i stabilizacije na njoj. Slabost neprijatelja ili zauzetost njegova na drugim bojištima, morala se iskoristiti da bi se zastalo, predahnulo, reorganizovalo, izliječilo i ojačalo. Čini mi se da je slobodna teritorija u jugoistočnoj Bosni, sa njenim bolničkim sistemom i drugim oblicima vojne organizacije, klasičan primjer strategije partizanskog ratovanja u kojoj se stalni manevar jednim dijelom snaga kombinuje sa relativnim mirovanjem drugog dijela. Poučnost »fočanskog perioda« je u tome što se pokazalo mogućnim da se miruje i u ratu kakav je partizanski, a da se ne padne u iluzije od nekog trajnog mirovanja. Koristeći se maksimalno svim prednostima koje nam je pružalo mirovanje, bili smo, istovremeno, u stalnoj pripravnosti za pokret. Uspješna evakuacija slobodne teritorije, kad je došao pravi čas za to, najbolje dokazuje koliki je bio stepen pripravnosti i, na kraju, koliko je bila ispravna osnovna strategijska koncepcija.

Izvod iz: Gojko Nikoliš, Korijen, stablo, pavetina – memoari, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1981.
Fotografije: Prva proleterska, ilustrovana monografija, Globus, Zagreb 1984.
Priprema: Princip.info

Liked it? Take a second to support Jelena Šipetić on Patreon!


  1. Umro u Sarajevu 1968. godine kao profesor Pravnog fakulteta. 

  2. jedan od njih, Pane Latinović, borac Kraljevačkog bataljona, rodom iz sela Kapljuha kod Bosanskog Petrovca, preživio je ranu i, poslije ropstva među četnicima, stigao sredinom 1942. godine ponovo u partizane u Bosanskoj Krajini. Drugi, prema zapisu dr Bore Božovića, umro je 24. januara. Zvao se Vučeta Vukanović. U boju na Bijelim Vodama bio je ranjen u trbuh. 

  3. Opisah ovu scenu hroničarski sažeto i referatski suvo. Ali, i ovakva kakva je, ona nešto govori. Njene dublje dimenzije osjetiće svak, pa čak i onaj koji, u ime »savremenosti« u estetici i filozofiji, svjesno sakati svoja čula do te mjere da više nije kadar, ili ne želi, percipirati ništa drugo osim blata, gnusobe i nasilja. Ne da mi mira scena na Igmanu. Htio bih da je uvijem u naše sirotinjske, partizanske krpe i da je zaštitim od mraza ljućeg nego što bijaše onaj 28. januara 1942. godine, htio bih da je zakopam u zemlju dok ne prohuje ove silovite ordije i orgije. Ne mogu da je prećutim, a znam da je, i ovom do kraja škrtom ekspozicijom, razotkrivam i izlažem podsmjehu nekog antiheroja. Šta da radim sa scenom u kući na Malom Polju? Nepodnošljiva je i u svojoj stidljivoj ljudskosti, izazovna do drskosti za estetske kanone »crnog talasa«. Igmanski ljudi, koji su u konfliktu između svijesti i fizičke nemoći, dospjeli do halucinantnih stanja, ljudi nad kojima je već zavladala od njihove svijesti jača sila termotropizma, sila spasonosna za njihov opstanak, slijede poziv (samo golu riječ!) svoga komandanta, napuštaju toplu kuću i dosljedno antiegzistencijalno odlaze u zametenu planinu. Trebalo je, a nisu: Radovana raskomadati noževima. Trebalo je, a nisu: gaziti jedan drugog u tiskanju ka vatri. Trebalo je, a nisu: silovati partizanke. Trebalo je, a nisu: zapaliti kuću. Trebalo je, a nisu: oko zapaljene buktinje igrati kolo, golišavi, uz svirku krezubog Ciganina. Trebalo je, a nisu: htjeti da ovakvim činom dokažu da je trenutak ličnog spasenja preči od opšteg opstanka. Trebalo je da urino-koprokulturom dokažu svoju antiljudskost da ne bi ispali poslušni konformisti i naivci dostojni žaljenja. 

  4. Zbornik dokumenata NOR, tom II, knjiga 2, str. 297. 

  5. Dг Dejan Popović: Kongelacije, Partizanski sanitet br. 1, aprila 1942. godine, Dr Gojko Nikoliš – Mediko: Dugi marš Prve proleterske brigade, Ibidem, Dr Ante Zimolo: O partizanskim pokretima. VSP br. 1/1944; Prva proleterska. Zbornik Izd. Vojno delo g, Dr Đura Mešterović: Neka iskustva iz hirurškog rada u uslovima krajnje oskudice. Vojnosanitetski pregled br. 12, 1959. godine. 

  6. Zbornik dokumenata sanit. službe, knjiga 1, dok. br. 11 

  7. Dr Mikić je došao u Foču krajem januara kao ljekar Durmitorskog odreda, čiji dijelovi su oslobodili grad od četnika. 

  8. Zbornik dokumenata sanitetske službe, knjiga 1, dok. br. 13. 

  9. Ravan: način kako bosanski konj kaska. 

  10. Samo na desnom krilu, po zapisu Proke Žigica, imali smo pet mrtvih. 

  11. Zbornik dokumenata sanitetske službe u NOR-u, knjiga 12 dok. br. 5. 

  12. Naprimjer: na poziv bolnice u Čajniču, Đura Mešterović i ja smo pošli iz Foče onamo da bi izvršili amputaciju bedra. 

  13. Zbornik dokumenata sanitetske službe u NOR-u, knjiga 12 dok. br. 8. 

  14. Vidi: G. Nikoliš: Razvoj sanitetske službe u našoj Armiji VIZ 1947. 

  15. Zbornik dokumenata sanitetske službe u NOR-u, knjiga 1, dok. br. 8. 

  16. Zbornik dokumenata Sanitetske službe, knjiga I, str. 22. 

  17. Dušan Pekić, danas general-pukovnik. 

  18. Zbornik dokumenata sanitetske službe, knjiga 1, dok. br. 8, 9. 

  19. Veoma je karakteristično s tog stanovišta pismo referenta saniteta Prve proleterske brigade, doktora Božovića, Vrhovnom štabu od 4. marta 1942. g. Božovič je ogorčen što se sanitet tretira kao »balast« i »prirepak vojske«, što komandanti ne pitaju referenta saniteta za mišljenje o rasporedu previjališta uoči borbe i što u statutu o formaciji proleterskih brigada sanitetska služba uopšte ne postoji! 

  20. Zbornik dokumenata sanitetske službe, knjiga 1, dok. br. 14 

  21. Zbornik dokumenata sanit. službe, knjiga br. 1, dok. br. 24 

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.