Renomirani jugoslovenski književnik i pesnik, rodom sa ostrva Vis, ostao je veran proleterskoj ideologiji i socijalističkim principima, zbog čega je tokom protekle dve dekade često trpeo kritike književne javnosti na ovim prostorima. Objavio je preko sedamdeset knjiga raznih književnih žanrova (poezija, proza, putopis, polemika, esej i dr.) radio je za film, teatar i televiziju a godinama se bavio i novinarstvom. Odabrali smo za vas tri pesme iz različitih perioda pesnikovog života, kako bi vas donekle upoznali sa stvaralaštvom ovog borbenog, beskompromisnog, književnog genija.

DOK SPAVAM U SVOM SNU…

Dok spavam u svom snu
Svaku noć milujem Lenjina
Dodirujući njegovu crnu metalnu glavu
na postolju od sivog mramora.

Neki ne vole ono što ja volim
pa sam ga sklonio od ljudskog pogleda
u dno police s knjigama,
pored postelje.

U početku često je padao
jer je bista odvojena od postolja,
a ja ne umijem učvrstiti
ništa što je labavo.

No, to mu nije smetalo.
Naviknut da ga ruše,
možda se samo, ćelav, ljutio
na ruku, koja ga, u snu, dotiče.

– Goblen – Svetovi, 2005.

DIO I CJELINA

Sjećam se Bakarićeva teksta
u kom opisuje pripreme
Partije u Hrvatskoj,
neposredno prije rata,
za najavljene izbore.

U drugim sredinama mladi su
glasovat mogli sa 18,
u Hrvatskoj tek s 21 godinom,
te je djelatnost Partije
protiv te nepravde bila usmjerena.

(Procjene su kazivale
kako bi upravo mladež
glasove svoje dala ljevici.)

Tito je, međutim, iz Beograda,
rukovodstvu u Zagrebu poručio
glupostima da se ne bave
jer da izbora neće biti, nikakvih,
pa glasovat neće ni oni sa 18,
ni oni s 21 godinom.

I izbora, kaže Bakarić,
zaista nije bilo.

– Noćna Rasa – Nolit, 1982

ŠTO BI MORAO KOMUNIZAM

Za Starog

I

morao bi biti ona ljubav prva
koja te jednom ostavila
i otišla s drugim nekim,
a ti poslije, cijeloga života,
voliš nju, i njega

morao bi imati
na strani svojoj očajnike,
ljude što se bacaju s mosta,
pod vlakove, pod tenk,
što zaustavljaju sat, svjetlost
i stroj; nježni i mrtvi

morao bi, morao bi strijeljati
svaku hulju koja ga sramoti,
s tugom da puca u bivšeg druga,
i ako mu tad suza kane, mimo volje,
morao bi znati –
izdajnik je buduća životinja
koja danas kolje

II

prezreti morao bi laskavca
koji ga hvali da ukroti sjaj,
divljinu, žestoke pravde bijes
rukavicom svilenom gladeći vranca
hvališe ga vodi u mrtvilo – užas

morao bi biti i jest dostojanstvo
svega što će doći, svega što se zbilo,
stanje bojne gotovosti, oklopni vlak
što odbacuje licemjerje,
kao drezinu; u ništavilo

 III

neka ga ne rastače zlo,
neka ga laž ne prlja,
njegovo je dijete i luđak koji srlja
u mjesečinu, sa rdečim stijegom u grudima,
razbijenim kroz pluća, u srce direktno
da bude poštanski konj!
u trku da gubi noge,
ali da osvaja svijet!
koji ne izdrži neka gine,
postoji smrt i slava, postoje daljine
od svega što se može znati
on mora odudarati

– Nin, Beograd, 1976.