Izmjene zakona o poljoprivredi koje se upravo nalaze u parlamentarnoj proceduri dodatno će osnažiti postojeće tendencije uništavanja malih poljoprivrednih jedinica nauštrb privilegiranja tržišne pozicije velikih igrača. Pritom se ne radi samo o nepravedno postavljenim pravilima konkurentske utakmice, već o procesu izvjesnog uništenja hrvatske poljoprivrede i daljnjem smanjenju razine prehrambene neovisnosti.

Gotovo 740.000 hektara državne zemlje trebalo bi se staviti u funkciju dodatnim novim izmjenama zakona o poljoprivrednom zemljištu izglasanom u proljeće 2013. godine. Međutim, kao i uvijek dosad pri sličnim reformama u sferi agrarne politike, mali seljaci opet su diskriminirani i stavljeni u nepovoljan položaj naspram velikih poljoprivrednih “igrača”. Gledajući novi zakonski okvir te njegove najavljene izmjene, mali seljaci koji mahom čine registrirana mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) teže će doći do zemljišta koja su im neophodna za ostvarivanje pozitivne ekonomske računice ili do većeg iznosa potpora.

Postojeći zakon donesen u proljeće 2013. godine nije donio nikakve koristi za male OPG-ove, a najavljene izmjene i dopune koje su trenutno u saborskoj proceduri mogle bi uz postojeće trenutno stanje u domaćem agraru dokrajčiti male seljake. Oni i danas, usprkos katastrofalnoj poljoprivrednoj politici koja im nimalo ne ide na ruku, čine skoro devedeset devet posto aktera u poljoprivredi, koriste oko osamdeset posto poljoprivrednih površina u uporabi te čine sedamdeset posto ukupne poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj.

Postojeći zakonski okvir o zakupu državnog zemljišta direktno je doveo do diskriminacije malih seljaka i povlaštenog statusa trgovačkih i dioničkih društva te ostalih velikih sudionika u poljoprivredno-prehrambenoj proizvodnji. Ovaj se zakon po pitanju agrarnog zemljišta nastavlja na tendencije europskog zakonodavstva. Vrlo slični legislativni obrasci su već godinama na snazi u najrazvijenim poljoprivrednim zemljama poput Austrije, Njemačke, Francuske ili Nizozemske.

Srž domaće verzije zakona o poljoprivrednom zemljištu nije namijenjena oporavku sela i seljaka već olakšavanju pristupa državnom zemljištu velikim trgovačkih društava i poticanju industrijske poljoprivrede na štetu malih seljaka koji će biti u još nepovoljnijem položaju, kako uslijed novih zakonskih izmjena tako i zbog stanja na tržištu.

Kriteriji određivanja prava na zakup

Sustav određivanja kriterija za zakup državne zemlje definiran je prema sistemu bodovanja koji izravno štiti i pogoduje velikim proizvođačima. Kriteriji su različiti, ali u širokom spektru poljoprivrednoga rada i djelovanja mala gospodarstva su u neravnopravnom položaju. Od toga da gospodarstva koja imaju četiri uvjetna grla stoke (uvjetno grlo je životinja ili skupina istovrsnih životinja težine petsto kilograma) po hektaru ostvaruju maksimalan iznos bodova. Sagleda li se realno stanje broja blaga po seljaku i hektaru jasno je da se štiti uzak krug zainteresiranih koji već od ranije posjeduju ogromne poljoprivredne površine s velikim stočnim fondom te im se još više olakšava pristup zakupu.

Jedan od kriterija je i zapošljavanje radne snage, kojim se pravo na maksimalan broj bodova ostvaruje ukoliko se u protekloj godini zaposlilo više od pet radnika što na terenu graniči s znanstvenom fantastikom jer u prošloj 2014. godini niti jedan OPG ili obrt nije zaposlio toliki broj ljudi. Pravo na zakup s obzirom na udaljenost od državnog zemljišta odnosi se na samo jedan kilometar za objekte i neposredna zemljišta. Time se stavlja u nepovoljan položaj lokalne seljake i zadruge na nekom mikropodručju. U praksi to znači da netko iz Zagorja može kupiti zemlju u Dalmatinskoj zagori uz jednake uvjete kao i domicilno stanovništvo.

Poljoprivredna stručna sprema vlasnika ili člana OPG-a također jedan je od kriterija za dodjelu bodova u ostvarivanju prava na zakup. S obzirom na mali broj seljaka koji imaju poljoprivrednu struku, a o tituli dr.sc. da ne govorimo (samo dva posto nositelja OPG-a ima završen fakultet), očit je povlašteni status trgovačkih društava u odnosu na obrte, obiteljska poljoprivredna gospodarstava i zadruge. Ostali kriteriji nisu bitno drugačiji te u još nepovoljniji položaj stavljaju novoosnovana obiteljska gospodarstva ili seljake mlađe od četrdeset godina koji žele povećati zemljište, odnosno poljoprivrednu proizvodnju.

Primjena aktualnog zakona u praksi

Od ukupno 738 tisuća hektara državnog zemljišta, nakon izglasavanja novog zakona u proljeće 2013. do danas, u zakup je otišlo samo tisuću i petsto hektara. Prema podacima Agencije za poljoprivredno zemljište, od dosad zakupljene zemlje dvije trećine je završilo u rukama trgovačkih i dioničkih društava. Trgovačka i dionička društva u posljednje dvije godine omastila su brk zakupom državnog zemljišta; najbolja i najplodnija zemlja po cijeloj zemlji davana je u zakup većinom onima koji su po gore navedenim kriterijima i s višom platežnom moći mogli bez problema natjecati se za nju, a sve na štetu domicilnog poljoprivrednoga stanovništva.

Također, kompleksna procedura i birokracija u startu male seljake čine podkapacitiranima za bilo kakav pokušaj apliciranja za državnu zemlju. Programe za zakup državne zemlje nije problem sastaviti velikom trgovačkom društvu dok malim OPG-ovima, uz već nepovoljna pravila igre, sav taj administrativni posao čini gotovo pa nepremostivu prepreku.

Zakonske izmjene i dorade koje su najavljene za ovo proljeće vezane za prodaju devedeset osam tisuća hektara zemljišta (razbacanih kroz četiristo šezdeset tisuća poljoprivrednih čestica) i davanje stočarima zemlje u zakup bez natječaja samo su kozmetičke promjene koje će još više poremetiti sliku domaćeg agrarnog sektora. Prema navodima Udruge OPG-a Hrvatske “Život”, od 140.000 hektara koje se planira dodijeliti stočarima preko 18.000 hektara dobit će devet velikih kojima bi pripalo po 1.900 hektara. Ostatak bi raspodijelilo čak na 48.000 OPG-ova, što je u prosjeku svega 2,5 hektara po OPG-u.

Očuvanje OPG-a kao očuvanje agrarnog sektora

Generalno sagledavajući situaciju u domaćoj poljoprivredi nameće se pitanje hoće li ona uopće postojati kroz idućih desetak godina. Tisuće OPG-ova nestalo je u posljednjih pet godina zahvaljujući ovakvoj poljoprivrednoj politici. Ulaskom u Europsku uniju izgubljeno je tržite CEFTA-e, zaštitni mehanizmi u vidu kvota i carina naspram zapadnoeuropskih proizvoda su nestali, a trenutna situacija u Rusiji proizvela je ogroman višak poljoprivrednih proizvoda na tržištu EU koji su prepravili domaće tržište te time ruše cijenu domaćih proizvoda.

Birokracija i nesposobnost za iskorištavanje fondova vezanih za poljoprivredu i ruralni razvoj još više povećavaju zaostatak i nekonkurentnost u odnosu na ostale članice Unije, a nakon prvog travnja ove godine i ukidanja mliječnih kvota za najveće poljoprivredne zemlje Unije situacija na tržištu još će se više pogoršati.

Trenutno se u Hrvatskoj nalazi malo manje od sto osamdeset šest tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. Ukupna vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2013. iznosila je 20 milijardi kuna, od čega je čak sedamdeset posto proizvedeno upravo na obiteljskim gospodarstvima. Prosječna veličina OPG-a danas je malo veća od pet hektara. Prosječna potpora po obiteljskom gospodarstvu iznosi četrnaest tisuća kuna, a ukupna vrijednost proizvodnje sedmdeset pet tisuća kuna.

Oligopoli i prehrambena neovisnost

“Industrijalizacijom” poljoprivrede i privilegiranjem većih igrača, selo gubi bilo kakvu mogućnost ekonomskog prosperiteta. Uzmimo primjer iz mljekarske industrije. Francuski Lactalis je kupovinom Dukata doveo do situacije masovnog uvoza mlijeka i rušenja cijene otkupa domaćeg mlijeka, povećanja cijene mliječnih proizvoda na tržištu i masovnog gašenja malih mljekarskih gospodarstava. Kupovina ili uzimanje pod zakup zemlje od strane velikih trgovačkih i dioničkih društava ugrožava pristup zemlji malim poljoprivrednicima i time ne samo što im se onemogućava održivi razvoj već ih se u konkurentskoj utakmici jednostavno eliminira.

Veliki igrači postaju oligopoli na tržištu te dobivaju još više poticaja na račun povećanja poljoprivrednih površina, dolazi do ograničenja proizvodnje samo određenih poljoprivrednih kultura te uz ekološku komponentu uništenja bioraznolikosti dolazi do urušavanja cijelog domaćeg poljoprivrednoga sustava.

Poljoprivredna proizvodnja nije samo ekonomski faktor već socijalni i demografski. Prehrambena neovisnost je politički problem te ukoliko ne dođe do nekih radikalnih promjena kako na partikularnom primjeru poljoprivrednoga zemljišta tako i na problemu poljoprivrede u cjelini opstanak sela i poljoprivrede je nemoguć.

Tekst je preuzet sa regionalnog portala Bilten.