NATO neman je ubio moje dijete. Istina je da vas lažem. Lagao bih vas kad bih vam rekao da ste loši. Loše je sve što vam nijesam rekao a sve što mislim da vam kažem bolje je od onoga što trpim da vam ne kažem. Ako kažem da ste ljudi, vrijeđam ljude, vrijeđam prave ljude, baš one ljude koji to ime časno nose.

Kazao bih vam da ste neljudi ali i neljudi su bolji ljudi od vas, baš zato što i oni nose svoje teško ime. Vi bezimeni paraziti, vi ste teži od zemlje na kojoj živite i lakši od odjeće koju nosite. Ali hvala vam u ime naroda. Hvala vam u ime Marka, Milice, Nikole, Miloša, Pavla, Jovane, Marije, Ivana, Borisa… Hvala vam u ime naših, vaših žrtava u ime vaših, naših ljudi. Hvala vam u ime Bližnjih svojih.

Vi ste naši dobri i dragi prijatelji i sve što ste za nas uradili bilo je za naše dobro, za našu bolju budućnost. Dobro je činiti dobro svima a osobito onima koji ne mogu da vrate. Mi ne možemo da vam uzvratimo ljubav koju ste izlili na nas a izlili ste je u obliku čelika i vatre u obliku plača i smrti u obliku moje djece.

Hvala vam na olovnoj kiši i čeličnoj oluji na metku u celu moga roditelja, hvala na ljubavi nadi i sreći. Dobro se dobrim vraća govoriše očevi bez djece i sinovi bez otaca. A žene udovice, samohrane majke Hristovo ime plačući zvaše’.

Dobrota Gospodo draga se nalazi u nama od kod dođemo na ovaj svijet ali dobrotu treba održavati i gajiti, tako da se ne bi osušila i da ne bi prešla granicu našeg razuma. Dobar je svaki čovjek duboko u sebi a ostaje dobar ako dobrotu probudi u drugom. Dobrota nije potrošna kategorija, dobrota je urođena obaveza čovjeka, radi drugog čovjeka, radi sebe i upravo ona opravdava čovjekov ideal, čovjekov put do tvorca.

Tvorac je ljubav a ljubav traži ljubav, jer jedino ljubavlju dobrota raste i jedino kroz ljubav stičemo dobrotu. Dobra je ljubav ona ljubav koju Bog ljubi a to nam upravo Bog pokazuje kroz bližnjeg svog. Hvala vam na brizi, hvala na trudu.

Pod vašim bombama, bombama “Milosrdnog Anđela” ugašen je život i devetomjesečne Bojane Tošović i njenog tate Božine iz Merdara. U Novom Pazaru stradali su, zajedno, Marko Simić (2) i njegov tata Vladan. U Batajnici, ubijena je trogodišnja Milica Rakić. U Vladičinom Hanu, bomba je pogodila zagrljene maturante gimnazije, Milana Ignjatovića i Gordanu Nikolić. Na Varvarinskom mostu bomba je pogodila Sanju Milenković (15), devojčicu kojoj su profesori predviđali briljantnu karijeru matematičara. Pod ruševinama porodične kuće u Ralji kod Sopota, završio se život malih Pavlovića, Stefana i Dajane. Pod naletom bombi u istom času, stradao je i njihov tata Vladimir. U Murinu, u Crnoj Gori, dugo su otkopavali tijela djevojčica iz Prištine, koje su kod rodbine potražili spas – Julijane Brudar i Olivere Maksimović, sa kojima je stradao i njihov drug Miroslav Knežević.

Ovaj narod gospodo draga pamti i broji gubitke i dobitke, oprosti i zaboravi. Ja nijesam zaboravio, zbog toga sto sam sanjao. Pamte se još prizori slomljenih novosadskih mostova i sprženog voza u Grdeličkoj klisuri. Uništenog valjevskog “Krušika”. Čačanske “Slobode”. Niške pijace, na kojoj je, u sedmom mjesecu trudnoće, ubijena Ljiljana Spasić, student završne godine medicine. Kako da vam se zahvalimo prijatelji i kako da ne prihvatimo novi, vaš poziv ovaj put u vašu kuću.

Vaša dobronamjerna misija nazvana “Milosrdni Anđeo“ koja je za 78. dana odnijela 2.500 života od toga 79 dječijih, dok je 12.500 ljudi ranjeno, a nanijeta šteta državi iznosi preko 30 milijardi dolara. Djecu vam nikad neću oprostiti!

Gospodo, prijatelji vi ste ubijali djecu, vi ste ubili Boga u sebi. Ne zamjeramo vam ni ne pomišljamo da zamjerimo samo praštamo i molimo Boga istog onog kojeg ste probudili u nama. Molimo se i za vas i za vašu malu djecu.

Proljeće 24. marta 1999. godine zaglušujući zvuk sirena zaparao je vazduh, a iz NATO baze “Avijano” u Italiji, krenuo je let “Milosrdnog anđela“, kako je vaš „Bog“ nazvao svoju akciju protiv Savezne Republike Jugoslavije. Ubrzo, zatresla se cela zemlja. Zatresla se duša, počeo je Vaskrs, počelo je naše vaskrsenje a počelo je i vaše dugo planirano uniženje vaskrsenja.

Počeo je prizor, počeo je strah. Majka je u podrumu zgrade molila Hrista za spas, ne njen, već za spas djece. Naš Vaskrs počeo je oko 20 časova, a devetnaest zemalja Alijanse, bez odobrenja SB UN, obrušilo se najprije na kasarne i protivvazdušnu odbranu Vojske Jugoslavije u Batajnici, Mladenovcu, Prištini.

Gledao sam ponos u očima moga oca i suzu u oku moje majke. Tokom 78 dana i noći bombardovanja, u 30 000 vazdušnih naleta ispaljeno je 50 000 razornih projektila. Svaki projektil smo dočekali kao poslednji i kao prvi jer smo narod koji poslednji gine a prvi vaskrsava. Mi smo vam vjerovali a vi ste nas lagali. Mi vas dočekali a vi nas zaklali. Lagali ste i ubili djecu. Naša djeca se sjećaju braće i sestara, ona su plakala a vi nijeste prestali. Lagali ste sebe, nijeste nas. Vi ste lagali svoju djecu.

Laž je loša osobina. Loša iz razloga što sa laži ne umijemo da vladamo, ne umijemo da lažemo. Laž je kratkotrajna tajna koja otkriva sve nedostatke lažova. Lagati znači vladati sobom na pogrešan način, znači, otkriti sebe u cjelini. Malo je kvalitetnih lažova, valjda se ne primjećuju u moru ovih sitnih, onih lažiseba koji danonoćno lažu sebe i svoju budućnost.

Veoma je teško popeti se na vrh piramide laži i biti najbolji u nečemu, u ovom slučaju u laganju. Lažemo se da se ne lažemo a lagali bi se kad bi rekli da se ne lažemo, svi se lažemo. Neko malo više a neko malo, ali se lažemo.

Ja lažem tebe, ti lažeš mene a onda ako zajedno lijepo i pametno lažemo, svoju laž plasiramo na tržište. Današnje tržište sve kupuje pa i ono najlošije. Nema loše laži, svaka laž je dobro došla, da se proda srećnom kupcu. Srećković koji kupi laž, živi u laži, živi u sopstvenoj laži koja ima primjese neznanja, neznanja koje opet dolazi od laži. Znači li to da je laž kriva za sve što se dešava? Naravno da nije. Laž je kriva samo za one ljude koji su vodili ljubav sa njom, za one ljude koji su duboko ušli u srž laži i ostali, ostali zarobljeni u svijet prepun novih ideja, naravno, novih laži.

Centar laži je naš pogled na svijet. Ako zaboravimo da smo ljudi, možemo sve da postignemo u ovom prolaznom svijetu, možemo da se bavimo raznim stvarima, možemo da budemo heroji ovoga svijeta, možemo da uživamo sve opipljive slasti istog. Samo jedno ne možemo, ne možemo da volimo. Jer naravno, ako volimo, nijesmo napredovali u nazadovanju.

Kad sam bio mali dječak, baba mi je govorila „Čuvaj se i neka te Bog čuva “ Na prvi pogled a i na drugi činilo mi se da je neko lud. Baba ili ja? Tek mnogo kasnije kad sam „porastao“ i stasao u velikog dečka počeo sam da razumijem babine riječi, počeo sam da shvatam težinu rijeci, težinu koja se mjerila životom moje drage babe, koja je bila mjerilo ne samo njenog, već i života cijele nacije.

Nema grada i naselja koje vaše bombe nisu načele. Najviše su stradali Aleksinac, Surdulica, Kuršumlija… Pod ruševinama su ostale čitave porodice. Često kad zaklopim oči čujem urlik i plač, redovno me posjećuje sijedi starac i tako pričamo ne znam koliko ali lijepo je. Zadnji put kad smo pričali kazao mi je da dolazi sa Istoka i da voli moj narod.

U Aleksincu, Milići su stradali u jednom trenu, ugasili ste život i ognjište kuće. Otac Dragomir, majka Dragica i njihova kćerka Snežana. Opet dijete… Gledate li možda nekad vašu djecu kada se igraju i nevino se kreću zemljom, šta bi bilo sa vama kad bi vaše dijete odjednom nestalo? Šta da kažem mojoj djeci, da ste ih ubili slučajno, ili ste mislili da nemamo djecu? Neću da vjerujem da ste znali za našu djecu a nijeste se njih sjetili. Hrišćani smo i lijepo se kaže u Svetom Pismu: „Zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao deca, nećete ući u carstvo nebesko“ Od djeda sam naučio da je zemaljsko za malena carstvo a nebesko uvijek i do vijeka. Mudar je bio moj djed. Mirno bi posmatrao kako rušite ono što je gradio i dostojanstveno čekao da život okonča poput predaka, poput Vukašina „Samo ti sine radi svoj posao “

I dozva Isus dete, i postavi ga među njih, 3 i reče im: Zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao deca, nećete ući u carstvo nebesko. 4 Koji se dakle ponizi kao dete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskom. 5 I koji primi takvo dete u ime moje, mene prima. 6 A koji sablazni jednog od ovih malih koji veruju mene, bolje bi mu bilo da obesi kamen vodenični o vratu njegovom, i da potone u dubinu morsku… Nas Bog je dobar Bog i on nas voli i čuva a mi se njemu molimo za (ne) prijatelje nase. Vama neka je sve prosto i sve čestito i Bogom blagosloveno. Hvala vam na pozivu u vašu kuću, ne nećemo doći, ne radi naše djece.

Malo sam kazao, koliko ste nam zla učinili a mnogo pomenuo koliko ste zaslužili. Mala Kristina nije bila kriva imala je 5 mjeseci. Moj narod neće ući u NATO pakt jer moj narod zna da je NATO ubio njihovu djecu!

 

Autor – Luka Vukadinovic, živi i radi u Nikšiću