Pitanje iz naslova današnje emisije – kako preživjeti ljeto 93 – pretpostavlja da smo kao zemlja i narod na samrti. Umire li Jugoslavija zaista i doslovno, bukvalno? Ima u Jirži Leca ona zajedljiva (poljska) storija u kojoj on kaže otprilike: „Kad god mi se učini (u životu) da sam propao toliko duboko da dublje propasti ne mogu, uvijek u tom trenutku začujem kako odozdo ispod mene neko lupka, kucka, zove“. Pa ipak, kako znamo i kako pjesma kaže, još ni Poljska nije propala već upravo danas ugošćuje Borisa Jeljcina, jednog Rusa toliko velikog da ne može ući u tenk. Ali nas sada ne zanima tužna Poljska, zanima nas naša sudbina. Ako i nismo na samrti, svakako smo bliski smrti. Smrt se zove Amerika, bar pri kraju ovog vijeka. Čemu se god primakne taj ludi demon današnjice to izgara i nestaje, Amerika stvara crne rupe na karti svijeta, poderotine, izgorjela, spaljena mjesta, države i kontinente. Sažegla je napalmom Vijetnam i zatim o tome, o svom zločinu, o djelu ubojice, koljača i sadiste snimila bezbrojne demagoške filmove u kojima sve čini da sakrije i prikrije ono glavno, bitno i osnovno – da je poslala svoje ljude (svoje ubojice) deset hiljada kilometara daleko, na drugi kraj svijeta (gdje ni po kojem božijem zakonu nema šta da traži) kako bi žarili i palili, pucali, ubijali i klali, sve navodno u ime slobode, ljudskih prava i humanizma kao takvog. Sve drugo i ostalo nije bitno, sve drugo je nebitno pa filmovi poput „Lovca na jelene“, ili kasnije „Polja smrti“ itd. ne predstavljaju ništa drugo do dimnu zavjesu za koljački američki posao. To, evo, i sad ovdje čine.

Poslali su svoje trupe u Makedoniju. Hej, čovječe, u Makedoniju! Samo potpuna budala ne vidi šta čine ovi specifični i posebni Hitlerovi naslednici, osvajači svijeta pod zastavom svjetske organizacije. Dolaskom Amerike tj. Smrti na granicu Jugoslavije zatvorena su vrata dušegupke i Jugosloveni su osuđeni na smrt u plinskoj komori. Zatvoreni sa svih strana i osuđeni da se ugušimo, mi evo, još nekako živimo, živuckamo. Dokle ćemo tako i dokle ćemo ikako?

Moju je baku Anu, Hitler (tj. Švaba) ugušio prije pedesetak godina ovdje u Beogradu, u čuvenom plinskom kamionu, u tom monstruoznom izumu njemačkog duha i genija. Ja, dakle, imam određeno mišljenje o gasnoj komori i znam da u njoj (u svakoj gasnoj komori pa i u ovoj našoj sadašnjoj, u Jugoslaviji) najprvo stradaju nemoćni, djeca, bolesni i stari. Kad ponestane vazduha – koliko se sjećam, to je naslov jedne pjesničke zbirke Srbe Ignjatovića – kad ponestane zraka i uzduha nastaje jedna druga stvarnost. Amerika (dželat svijeta) zna šta se dešava u providnoj plinskoj komori. Ona zna da i u ovoj najprvo moraju (po definiciji, po logici stvari) stradati nemoćni i nedužni, oni koji nisu ni za što krivi, a zna i da njihova smrt ni na šta neće odlučujuće uticati pa se ipak, evo, odlučuje na egzekuciju. Amerika se navodno brine za nacionalne manjine u Jugoslaviji. Stoga ih zatvara u kamione sa smrtonosnim gasom (ciklon B se nekad zvao) i za stražara postavlja legendarnog njemačkog ovčara. Helmut Kohl, vlasnik Caciba revnosno upravlja kamionom. On to zna, on to umije, on je takvim kamionom upravljao i prije 50 godina. Kako će, recimo proći nacionalne manjine kad u Jugoslaviji ponestane vazduha, zraka, vode, struje, lijekova i hrane? Hoće li tad stići legendarna američka pomoć koja vraća u život one koje je Amerika prethodno usmrtila? Hoće li se UN i ovdje osramotiti kao što su se osramotile u Somaliji gdje moćni Polifem savremenog svijeta upravo gubi svoje jedino oko? General Aidid glumi Odiseja i podvlači se ovnu pod krzno da umakne iz Polifemove pećine. Slijepi američki div za njim baca stijene, bombe i kamenje, ali Odisej je umakao.

Što će biti s nama? U ranom srednjem vijeku, Tatari su i Mongoli i drugi Azijati opsjedali evropske gradove – države i osvajali iznurene posade. Da se to isto i danas sa nama ne dešava? Ili smo i mi tek jedan od bezbrojnih američkih rezervata u kojima oni drže svoje preživjele Indijance? Koju ulogu u tome igraju Bugari, Rumuni, Mađari i ostale bliže i dalje komšije? Koliko je istine u tezi da će nakon nas doći na red Rusija? Kako da ugušiš ogromnu Rusiju? To nisu uspjeli ni Napoleon ni Hitler. Hoće li uspjeti Ameri u tome u čemu oni nisu uspjeli? Iskustvo pokazuje da se oni ne šale i da pucaju i ubijaju kad god im se pruži i najmanja prilika. Spalili su Hirošimu i Nagasaki kad je Japan već bio vojnički slomljen i poražen naprosto stoga što je njihova strast za ubijanjem neizdržljiva.

Pitanje iz naslova naše emisije valja, prema tome, uputiti Americi: Kada ćete nas spaliti? Spaliti ili ugušuti – svejedno.

 

Goran Babić, 25.8.1993
Izvod iz: Babić. G. (2001) Nešto treće. Beograd: Adeona.
Priprema: Princip.info