Kako je Jugoslavija prekinula diplomatske veze sa Izraelom


Tito je 11. juna, 1967. godine sazvao zajedničku sednicu Predsedništva i Izvršnog komiteta CK SKJ. Partijskim drugovima govorio je o svom razgovoru sa sovjetskim vođom Leonidom Brežnjevom tri dana pre i zašto je hitno sledećeg dana putovao u SSSR: „Osmog juna u tri posle podne, odjednom se javlja na telefon sekretar i kaže mi da Brežnjev traži da razgovara. Začudio sam se odakle mi odjedanput direktna veza. Uzmem slušalicu i čujem Brežnjeva: ‘Ti li si Josipe’. ‘Ja sam’, odgovorim. Zatim će Brežnjev: ‘Evo o čemu se radi. Ovo se tamo sada jako zagužvalo; situacija se razvija sa vrlo rđavim obrtima; da li bi ti odmah sutra došao ovde da se posavetujemo što da radimo’. Ja nisam znao da će tamo biti i drugi, pa sam upitao da li bismo se mogli sastati negde bliže, recimo u Mađarskoj. A on će na to: ‘Pa u tome i jeste stvar što trebamo biti svi prisutni’. Odgovorio sam da se moram posavetovati sa drugovima. Pozvao sam odmah drugove koji su uglavnom bili tu, u Beogradu, o čemu se radi. Svi smo se saglasili da ja idem gore, i već sledećeg jutra odleteo sam u Moskvu. Na aerodromu su me dočekala sva trojica, Brežnjev, Kosigin i Podgorni, i već u devet sati je počeo sastanak. Na sastanku su bili prisutni, kao što ste i vi videli, svi rukovodioci socijalističkih zemalja, prvi sekretari i predsednici vlada.“

Komunistički blok našao se hitno u Moskvi zbog novog ratnog sukoba na Bliskom istoku. Izrael je iznenada 5. juna 1967. napao Egipat i okolne arapske zemlje te u šestodnevnom ratu osvojio celo područje biblijskog Izraela. U Moskvi je objavljena izjava u kojoj se osuđuje agresija Izraela na Egipat, a Rumunija je jedina bila protiv nje. U zemlji su, međutim, neki počeli da špekulišu o razlozima Titovog puta u Moskvu i njegovog držanja gore, na šta je on oštro odgovorio: „Ima jedna stvar koju ja hoću danas ovde da postavim. To je pitanje nerazumevanja sa mnogih strana, a naročito od nekih drugova iz vrha naše partije. Postavljaju se pitanja, pa čak i onda kad se znalo i kad smo se dogovorili, zašto se ide tamo, kako je to moguće i slično. Drugovi, da vam ovde otvoreno kažem: ako tako budu tekle stvari, ako kod nas ne bude jedinstvenog gledanja na pitanje odbrane naše zemlje, ako će se stalno sumnjati da ja tamo nešto sa Rusima dogovaram – onda vam mogu kazati da ja neću otići, ali će morati da idu oni koji se ne slažu s takvom linijom. Ne mislim na to da ja sam nešto diktiram, nego ja ću ići i pred Skupštinu. Ja ne mogu biti na tom mestu, ako ne poduzimam sve što je neophodno, jer sam odgovoran za to da naša zemlja može mirno raditi i mirno vršiti svoju funkciju. Da bi to bilo moguće, protivnik mora znati da smo jaki i u naoružanju.“

Onda je dodao i kako se zalagao za arapske zemlje: „Ja sam u Moskvi veoma energično insistirao na tome da borba arapskih naroda nije samo njihova, da je to prvi front svih socijalističkih i progresivnih snaga protiv imperijalizma. Jer, primetio sam da su u diskusiji neki predstavnici socjalističkih zemalja, koji su inače dosad dobro govorili, prilično jednostrano istupali iznoseći pojedine greške Arapa, a da u isto vreme nisu ništa rekli o imperijalističkim planovima. Ja sam hteo da se ljudi malo razdrmaju, i to je prilično uticalo da su posle napustili ta uska shvatanja. Što se tiče lagera, njega niko nije spomenuo. I zaista, ako bi se sada ovde postavilo pitanje ko je bio inicijator odluka u Moskvi, moglo bi se reći da smo mi to bili. Postavlja se pitanje da li mi, kao nesvrstana zemlja, možemo biti po strani u sukobu na Bliskom istoku. S padom arapskih zemalja, ne bi bilo više ni nesvrstanosti. U Africi je ionako već sve slabo, a Indija se nalazi pod jakim pritiskom. Šta će onda ostati od nesvrstanosti ako se mi ne suprotstavimo kad se radi o tome da se likvidiraju nezavisne zemlje i da se u njima promene režimi? Mi moramo učiniti sve što je potrebno da se male zemlje, koje se sada nalaze pred opasnošću, jače mobilizuju i da ponovno povedu jednu snažniju ofanzivu protiv imperijalista. Ja sam rekao u Moskvi da Izrael za nas predstavlja sporedno pitanje, jer je pijun u rukama imperijalista koje trebamo imati u vidu. Kad se to ima na umu, onda svaka uskogrudnost i pričanje o ulasku u lager predstavlja glupost. Kako možemo mi, koji smo se toliko godina nosili sa svakakvim đavolom, odjedanput postati neki pijun ili lagerski privesak? Ja hoću da Jugoslavija ima snažnu individualnost i među socijalističkim zemljama, i da ona daje svoje sugestije, savete i sl., a to ne možemo učiniti ako se ne sastajemo. Ono što su napravili Rumuni je glupost. Lako se njima džilitati u sredini, gde nemaju nikakvih granica sa imperijalističkim silama. Oni to mogu sada raditi, ali će im se grdno osvetiti jednog dana.“

Nakon toga je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose s Izraelom.

U arhivi Mađarske komunističke partije pronađen je izveštaj njenog tadašnjega generalnog sekretara Janoša Kadara Politbirou Partije, napisan 13. juna 1967., u kojem se izveštava o spomenutom susretu komunističkih vođa u Moskvi. Izvorni tekst objavljen je u Jerusalem Postu 15. juna 2005. godine.

Hitni sastanak u Moskvi, bio je prvi na kojem je učestvovao Tito, od njegovog sukoba sa Staljinom 1948., i Kadar naglašava važnost njegovog sudelovanja. Dokument pokazuje da se Tito – blisko povezan s Naserom, kroz njihovo zajedničko vođstvo u Pokretu nesvrstanih – pokazuje kao veći saveznik Nasera od Sovjeta. Kadar spominje nekoliko puta da se Naser nije konsultovao sa Sovjetima oko njegovih poteza kod zatvaranja Akabskog zaliva i povlačenja jedinica UN-a sa Sinaja: što svedoči o manjku sovjetskog uključivanja u egipatske odluke. Međutim, Kadar izveštava da je “Drug Tito rekao da su se konsultovali s njima i da su podržali ove korake .”

Kadar dodaje da je to razumljivo budući da Jugoslaveni “imaju stari i blizak odnos s Egiptom, koji je stariji i trajniji od odnosa sa Sovjetima.”On dalje navodi da se Tito odmah složio sa uspostavljanjem hitnog vazdušnog mosta i snabdevanja Egipta oružjem. Titov radikalni stav ponavlja se nekoliko puta u Kaderovom izveštaju a njemu se pripisuje i nacrt communiqué u kojem se Izrael označava kao agresor. Mnogi drugi delegati su bili nezadovoljni sa nekim aspektima teksta, i Kadar izveštava o diskusji o tome šta bi izjava trebala da sadrži, od kojih su neki sugerisali da bi trebao uključiti i osudu “američkog i britanskog imperijalizma”.

Rumuni su bili ti koji su se protivili označavanju Izraela kao agresora, na šta je Tito izjavio da, ukoliko se to ne navede “neće se moći vratiti kući, budući da smo mi rekli celoj Jugoslaviji ko je agresor.” Nakon što su sve komunističke zemlje prekinule diplomatske odnose s Izraelom, Čaušeskuova Rumunija zadržava svoju nezavisnu poziciju i odbija da sledi sovjetsku liniju.

Liked it? Take a second to support Nataša Davidović on Patreon!

Become a patron at Patreon!

Source: http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/kako-je-tito-razocarao-zidove-993

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.