Pričanja popa Vlade Zečevića o ustanku u Srbiji

Pop Vlado Zečević i Mitra Mitrović

Vratio sam se iz rata četvrti dan Uskrsa. A već prve nedelje posle službe, uhapsio me nemački komandant, a na prijavu petokolonaša iz Krupnja — apotekar Cigler, odnosno njegova žena je igrala glavnu ulogu obaveštača. Nešto oko 20 dana ležao sam u hapsu. Bio sam triputa dnevno saslušavan. Bio sam u nemačkom podrumu. Morao sam da čistim podrum, a oni meni nogama natrag: »Judeo«. Bacio sam metlu. Saslušavali su me u početku s revolverom na čelu. Pitali me gde mi je puška, kojom sam navodno ubio Nemca, kakve sam veze imao s engleskim poslanstvom, zašto sam psovao Hitlera u propovedima od 1939 pa nadalje, zašto sam pozivao narod da sklanja oružje. Pištolj sam stalno nosio, ali sam ga ostavljao pri ulasku u crkvu, u oluk. Pri izlasku iz crkve komandant je (pušio tompus) dreknuo: — Hajde…

Prilikom pretresa nisu mi ništa našli. Imao sam u kosturnici četiri puške. Komandant je odmah zaključao crkvu i kosturnicu, a moj crkvenjak Sreten Milosavljević-Babo le­đima je izvalio još istog sata gvozdena vrata i usred dana u džaku izneo oružje. Posle je opet vrata namestio. Na pretresu, naravno, ništa nisu našli. Pušten sam 21. juna pre podne sa naređenjem da se javljam pre i posle podne. Skinuo sam mantiju, izvadio pi­štolj iz oluka i odmah umakao u šumu. Viknuo »Uzdravlju!« deci i kroz baštu dokopao se šumice, dok su mi sinovi čuvali stražu. Ceo juli proveo sam u organizovanju ustanka u srezu rađevskom i srezu jadarskom oko manastira Tronoše. Povremeno sam imao sastanak s Valjevskim odredom i oficirima za vezu s Ravne Gore. S Minićem, Dudićem, Čedom, dr. Pantićem, Žikicom — viđao sam se s njima. Pokojni Veselin Misita, đeneralštabni potpukovnik, bio nam je veza s Dražom. Jednom dok sam delio letak kraj vršalice, došao jedan čovek u seljačkom odelu i upitao šta radimo. To je bio kapetan Ra­čić. Sa mnom je sarađivao na terenu i jeromonah Georgije Bojić, starešina Tronoše. Mi smo organizovali ovaj kraj.

Na dan 19. avgusta smo održali sastanak u Tronoši: Georgije, Misita, Martinović i svi rezervni i aktivni oficiri iz Loznice i okolnih mesta. Na tom sastanku je položilo zakletvu 1.200 naoružanih boraca. Posle zakletve smo se povukli na većanje gde je donesena odluka o počinjanju ustanka, kao i o odnosu vojno-četničkih odreda prema partizanskim odredima kojima rukovodi Komunistička partija. Tu se pokazala suprotna mišljenja. Misita je bio za saradnju s partizanima, ali da se borba vodi pod trobojkom, a ne pod crvenom zastavom, »jer i Nemci imaju crvenu zastavu protiv koje se mi već borimo«. Tu je upao drugi Dražin pretstavnik, neki trgovac iz Sarajeva Maksimović, koji je počeo da psuje komuniste, da neće s njima da se bori. Razmećao se sa svojim novcem: »Ja sam dao za ustanak 250.000 dinara«. Odgovorio sam mu u lice: »Idi ti u pičku materinu. Nije više vreme da gazde za pare kupuju krv naroda.« Osnovna stvar na ovome sastanku je bila ta što nas je Draža hteo da šalje u Bosnu, a mi smo to na ovom sastanku odbili i rešili da se borimo u Srbiji. Misitu smo izabrali za komandanta Vojno-četničkog podrinjskog odreda i doneli odluku da se izvrši napad na Zajaču i Stolice 30. avgusta, a na Krupanj 31. avgusta. Istovremeno smo Martinović i ja dobili zadatak da pripremimo narod za ustanak u selima oko Krupnja. U pogledu partizana donesena je odluka da zajednički učestvujemo u borbi. Računalo se da će četnici biti jači, imati većeg uticaja i samim tim imaće kasnije i svu vlast. Na tom sastanku sam dao izjavu da Dražinu komandu ne priznajem i da ću i dalje zadržati odvezane ruke za sporazum s partizanima.

… Od 25. juna do 2. jula, 1941 g. proveo sam po selima oko Tronoše (Loznice) i Krupnja i potajno skupljao oružje i municiju i pouzdanim ljudima govorio o pripremama za dizanje naroda na ustanak. Na Sv. Iliju 1941 g. odslužio sam službu u manastiru Tronoši i tada sam prvi put javno i glasno pozvao narod na ustanak. Prisutnih je bilo preko hiljadu, koje devojaka, žena i ljudi. Posle službe skinuo sam mantiju, obukao gunj i sa svojom puškom išao od grupe do grupe otresitijih i odvažnijih seljaka i iznosio im detaljnije planove ustanka. Razumevanje i želja da se oslobodimo mrskog okupatora — Nemaca — izbijala je iz svakog prisutnog. Znači naš potajni pripremni rad u narodu, uspeo je. Narodu sam saopštio ugovoreni znak za početak ustanka: na svima većim bregovima (goreće) upaliće se velike vatre. Tada svi naoružani i sposobni za borbu imaju doći na ugovoreno mesto u svome selu, a odatle svi iz okoline manastira Tronoše i Loznice u manastirsku šumu, a iz okoline Krupnja u planinu Boronju. Tih dana do­šao je specijalni kurir s Ravne Gore poručnik Neško Nedić (rodom iz Lelića kod Valjeva). Od prvih dana do danas, on je bio i ostao kao najpoverljiviji čovek pukovnika Dra­že Mihailovića. Neško nam je doneo blanko legitimacije sa pečatom vojno-četničkih odreda i potpisom komandanta Draže Mihailovića. Meni je saopštio da će na moj teren doći i sa mnom raditi poručnik Martinović. Za Martinovića — koga nisam poznavao — rekao je da je pošten i hrabar oficir. Da ćemo upustva i naređenja dobijati sa Ravne Gore od Draže. Zaista posle nekoliko dana došao je poručnik Martinović sa grupom naoružanih ljudi. Njih je bilo oko 20 — i svi su bili obrasli u bradu i kosu. Imali su puške, redenike preko grudi i po jednu-dve bombe o pojasu. Na mene i moje seljake ostavili su dobar i jak utisak. Od ovih njih šest sa Martinovićem krenuli su samnom u pravcu Boronje, a ostali su ostali u Tronoši. Sa Martinovićem sam se brzo sprijateljio. Mladić naprednih i zdravih misli. Idemo kroz šumu i on mi priča o životu na Ravnoj Gori, o svojim kolegama oficirima, o vrhovnom komandantu Draži.

Iz svega izlazi da će oficiri i nešto podoficira i žandara, koji čine glavnu snagu »Dražinu produžiti način života i naroda koji su« vodili i do rata. Ništa se »nisu opametili i trulost se sve više oseća kod vodećih raspale Jugoslavije. Martinović ne samo da ne vole i ne ceni Dražu, nego ga mrzi i ne priznaje ga svojim komandantom. Po mome shvatanju boljeg oficira nisu mi mogli poslati. Još na samom po­četku naši planovi i ciljevi u potpunosti se slažu. Blagodareći Martinoviću ja sam doznao ko je Draža, i kakva je njegova okolina t.j. ljudi uz njega. Tu se u početku razilazimo sa Dražom i njegovim ljudima, da se nikad ne spojimo. Dosadašnja naša borba dokazuje da smo Martinović i ja odmah i na vreme odabrali svoj put; put borbe sa okupatorom i njegovim slugama — ustašama i četnicima. Sloga i jednodušnost između Martinovića i mene dala je odmah plodne rezultate. Iz dana broj ljudi u našem odredu: »Martinović – Zečević« povećavao se. Poverenje i uzdanje narodno uživali smo, i pitanje ishrane nije pretstavljalo nikakvu teškoću. I ako obojica nismo imali ni dinara (a od Draže nismo hteli ni tražiti ni primiti nikakvu pomoć, pa ni novac) ipak nas je narod primao i hranio kao svoje najrođenije. Rađevina je u ovim danima dala sve od sebe. To priznajemo i priznaćemo narodu Rađevine. Krstarili smo po selima i često se sretali sa patrolama partizana, uvek se bratski pozdravljali i razgovarali. Tako jednoga dana u Avgustu 1941 g. sreli smo se sa rukovodećim drugovima iz Valjevskog partizanskog odreda — drugovima: iz — OK-a — M. Minićem — Crnim (Valjevskim), Čedom Milosavljevićem … i Mišom Dudićem, komandantom bataljona. Slučajnost je htela da taj naš susret bude baš na istorijskom Mačkovom Kamenu.

Seli smo u hlad bukove šume i počeli razgovor, koji se potpuno pretvorio u pregovore da se završi potpunim sporazumom za zajedničku borbu protiv okupatora Nemaca. Pisali ni potpisivali nismo ništa, stegli smo jedan drugom ruke i ostavili da delom potvrdimo reči. Drug Minić da bi bolje proverio sigurnost Martinovića i mene postavlja pitanje: »Ako se stvori u Beogradu kakva Srpska vlada i pozove narod i četničke mase da se vrate svojim kućama, obe­ćavajući im sigurnost — šta ćemo nas dvojica tada raditi«? Bez rezerve obojica smo odgovorili: »Makar nas svi naši borci napustili, mi ćemo ostati verni ovom sporazumu i bićemo sa partizanima do pobede«. Tako će i biti. Ovaj bistri i pametni drug »Crni« kao da je osećao da u vazduhu kruži zadah vlade Đenerala Nedića, koja je koncem Avgusta obrazovana. Na rastanku smo zakazali novi sastanak radi donošenja odluke i plana o napadu na Krupanj. Na­čelno je doneta odluka da borbom zajedničkih jedinica u napadu na Krupanj komanduje potpukovnik Đeneral štabni Veselin Misita. O ovome sam odmah izvestio jeromonaha Georgija Bojića starešinu manastira Tronoše i Misitu. Misita je rado prihvatio naš predlog, samo brzina događaja izmenila je ovaj plan. Vojno-četnički odred okolo Loznice napao je iznenada i bez pripreme i plana na Loznicu i zauzeo je. U toj borbi poginuo je hrabri i pošteni oficir Veselin Misita.

31. avgust 1941. — Partizanski odred napao je i zauzeo »Stolice« rudnik 6 km. kod Krupnja. Isto tako napad zbog nedovoljne pripreme i ako je uspeo, ipak se glavnina posade nemaca spasla bekstvom u Krupanj, umesto da je bila postavljena zaseda na putu i da ih sve pomlati ili zarobi.

1. septembar 1941. — Mi smo se iz sela primakli u najbližu okolinu Krupnja, tako da je naš štab bio na dva km. od Krupnja i glavne nemačke snage.

2. septembar 1941. — Stigao je kurir od komandanta Valjevskog partizanskog odreda druga Zdravka sa šemom za napad i da napad počne u 8 č. uveče. Odgovorili smo da smo spremni za napad i da određeni sektor primamo. Naš odred imao je zadatak da vrši napad na topionicu i da zauzme put Ljubovija — Krupanj, varošicu Krupanj i da sa lica vrši napad na bolnicu — glavno utvr­đenje Nemaca — tj. celu desnu stranu. Isto tako da postavimo zasedu na 3 km. od Krupnja ka Zavlači, da sačeka bežeće Nemce iz Krupnja kao i da spreči dolazak pomoći opkoljenim Nemcima. Partizani su imali da vrše napad sa leve strane (le­đa) na Krupanj i bolnicu. Mi smo sa jednom četom odmah zaposeli šljaku kod »topionice«. Sa drugom smo zaposeli put Ljubovija — Krupanj sa zadatkom da zauzmemo varoš a glavnina je izašla na »Đukim« više »Lazarice« da tuče na bolnicu sa lica, Krupanj levo boč­no, i desno bočno topionicu. Svi smo bili poseli položaje na vreme. Ugovoreni znak za napad bio je signal belom raketom. Izlazim na pogodno mesto i pucam iz signalnog pištolja; bolnica i topionica ispod nas na 300 — 400 metara beli se kao na sunčanom danu. Nemci su iznenađeni i odmah se snalaze i otvaraju jaku mitraljesku vatru sa tornja topionice i sa krova bolnice. Mi u streljačkom stroju ležimo po blatnjavom putu i čekamo odgovor drugova partizana. Prolaze minuti pa i sati i na više raketli nema odgovora. Kiša pada i od vlage i neizvesnosti počinjemo da drhtimo. Tako smo čekali do 11 sati noću, a onda smo izdali naređenje za napad. Ležim uz Martinovića, koji s vremena na vreme komanduje »prekidaj paljbu«. Kada prestanemo s pucanjem tek tada saznajemo sa kakvom žestokom puščanom a naročito mitraljeskom vatrom brane se Nemci. Kurir nas izveštava da su naši zauzeli Krupanj — i da sada vrše napad i oni na bolnicu s boka.

Iz mraka čujem da se neko raspituje gde su Martinović i pop Vlado? Ležeći se povlačim preko brisanog prostora u pravcu glasa. Preda me stoji dečak iz Krupnja Slavko Orlović i šapće mi da ima mali top zakopan na šancu više sreskog načelstva, dodaje imam i granata dosta a doneli i da pucam iz njega. Milijeg izveštaja u životu nisam čuo. Posle dva sata »top« je bio na polo­žaju (37 mm.). Izdajemo naređenje da gađa gornji sprat i krov bolnice gde su neprijateljska mitraljeska gnezda. Prolaze minuti koji traju dugo kao večnost, a naš top ne puca. Čuje se dva – tri puta škljocanje — bez pucnja. Naša radost splašnjava. I kad smo već bili izgubili svaku nadu — prolomio se pucanj, koji je uplašio koliko Nemce, toliko i nas. Posle nekoliko pucnjeva na bolnicu, okrećemo cev i tu­ čemo topionicu. Između 2 sata i 3 ujutru čujem užurbanost na levom krilu. Taj deo položaja poseli su četnici iz Azbukovice — četnici Koste Pećanca pod komandom četovođe »Sretena« — »Drinskog«. Došli su pred sam početak napada njih oko šeset i stavili se pod našu komandu. Pored mene trčeći promiču siluete. Noć je tamna i kišna, pa nemogu da poznam lica. Na moje pitanje »šta je?« odgovaraju: »bežite opkoljeni smo«. U stvari sa te strane nije moglo doći opkoljavanje, jer smo mi zaposeli varoš. Panika se brzo prenosi na centar gde smo Martinović i ja, pa i na desno krilo. Nastaje luđačko bežanje i krljanje niz šumu u reku Bogošticu i dalje uz… planinu. Martinović i ja se brzo dogovorismo; on trčeći odlazi do čete koja vrši napad s desnog boka na topionicu, a ja trčim za beguncima i prvo molim da se zaustave, pa kada ne uspevam vičem, grdim i vadim pištolj da ubijam koga pre stignem. Uviđam da bi to bilo beskorisno i da bi samo povećalo paniku. Trčim i uveravam ih da nema više opasnosti, da treba da stanu. I ne samo da ne uspevam da njih zadržim, već se strah potpuno prenosi i na mene.

Umešao sam se u ovu gomilu »junaka« i u ovoj tamnoj i kišnoj zori gombam uz brdo do iznemoglosti. Za nama se čuje klokotanje nemačkih mitraljeza i kao da jure na motociklima po ovom bespuću — kuda jedva i čovek prolazi peške. Tako je, sve su bliže i bliže nas, počinjem sebe da uveravam i ponovo dobijam snagu za bežanje za već daleko odmaklim četnicima. Padam od umora i dahćem kao pseto na vrućini. Zora se beli i meni se postupno vraća svest i stvarnost. Ustajem posramljen i stidim se i gadim samoga sebe. Pored mene su svega dvojica seljaka — naših četnika. Palim cigaru i pred njima govorim najgore o sebi. Teži sud niko neće izreći o meni — nego tog jutra ja sam o sebi. Pognute glave krenuo sam natrag ka Krupnju. Idem ćuteći a moja se pratnja naoružanih seljaka naglo povećava. Svi smo svesni svoga kukavičluka i sad smo već pripravni da se peremo jurišajući na mitraljeze. U toj teškoj i kišnoj zori svi smo se prekalili. Borba se čuje iz Krupnja i oko topionice, znači naše čete nisu doznale za naše kukavičko begstvo i dalje se bore. Odmah zatim otvara se jaka vatra sa leve strane Krupnja — Partizani stupaju u borbu. Ja dobijam krila i postajem raniji pop Vlado — smeo i neustrašiv. Brzo zauzimamo svoje stare položaje i borba uzima sve žešći zamah. Nemci uviđaju i po svetlosti zore i pucnjavi da su opkoljeni sa sviju strana.

3. septembar protekao je u jakoj i žilavoj borbi. Oko podne sišao sam u moj Krupanj i narod me je gledao kao oslobodioca, a ja sam se lično osećao vrlo neugodno, sećajući se noćašnjice. Naredili smo da se stanovništvo odmah iseli iz varoši. Naređenje je izvršeno hitno i na vreme, a već posle pola sata bombardovali su nas ustaški avioni sa trobojkom na krilima. Sa odgovornim drugovima iz V.p. štaba sedeli smo Martinović i ja u kafani i mimo se dogovarali piju­ći kafu. Bombe su padale po okolnim kućama, ali su to bile male ruč­ne i znali smo da ne mogu da probiju krov zgrade. Stvorili smo plan za noćašnji napad — u kome glavnu ulogu ima da odigra bombaško odelenje drugova partizana. Oni imaju prednost nad nama, jer su već učestvovali u dve manje borbe (u napadu na Belu Crkvu i Stolice). Ovoga dana naš top je imao svoju reč; srušio je toranj na topionici i ućutkao nemački mitraljez, direktnim pogodcima kroz prozore bolnice uneo paniku među Nemce i takođe ućutkao dva mitraljeska gnezda na krovu. Situacija je sve više u našim rukama, a i noć je naša dobra saveznica. Nemaca ima koje u bolnici, koje u topionici od četiri do pet stotina. Imaju dosta mitraljeza i municije, kao i radio vezu sa Valjevom. Mi smo ih blokirali i nedamo im da napumpaju vodu na pumpi u dvorištu. Toliko smo blizu da svaki naš metak samo ako se ko pomoli pogađa sigurno. Već se vide prvi leševi Nemaca koji su žeđ platili glavom. Nastaje noć paklene vatre. Prasak bombi je strahovit. To su bombe koje su drugovi partizani sami napravili od dinamita. Njihova eksplozija je daleko jača od nemačkih pa čak i od kragujevčanki. Porazno deluje na Nemce, koje smo našim topom sterali sa krova i spratova u podrum, a sad se bombaši partizani privukli pod prozore i ubacuju bombe u podrum. Strahote tih bombi — pričali su nam docnije zarobljeni Nemci. Oko tri sata noću stiže kurir od druga Zdravka da obustavimo paljbu, jer Nemci traže da pregovaraju o predaji. Odgovaram da ne pristajem ni na kakve pregovore, jer im ne verujem. Razloga za to imam jer smo mi uoči samog napada, Martinović i ja, poslali parlamentora (dečka Žiku Matića, starog 15 g.) sa pismom tražeći da se predaju, a mi im obećavamo da ćemo sa Nemcima postupati po svima zakonima o ratnim zarobljenicima, a ako budu dali otpor, sve ćemo ih poklati. Oni su primili borbu, a na­ šeg Žiku zadržali kod sebe. Na navaljivanje drugova obustavio sam paljbu i primio komandu celog levog sektora, a Martinović, Zdravko i Žikica otišli su na pregovore. Nemci su namerno odugovlačili pregovore i zora nas je zatekla, a nismo ništa postigli.

Osvanuo je i 4. septembar, a sa njim i zuka avionskih motora. Jedna za drugom njih sedam pojavljuju se nemačke štuke. Nemci im raketlama daju pravce naših položaja. Partizani i mi brzo povlačimo borce sa polo­žaja u dubinu, a ostavljamo samo osmatrače. Počinje strahovito bombardovanje sa mitraljiranjem. Krštavamo se u borbi sa zloglasnim nemačkim štukama. Ja se perem sam pred sobom i ostajem na centru položaja. Martinović je uz mene, svega nas je devet. Na naše položaje bombe sipaju kao kiša i to teške nekoliko stotina kilograma. No »Đumin« je oblika jajeta i bombe klizaju niza stranu. Samo jedna bomba pada u neposrednu našu blizinu i izvaljuje iz korena jedan ogroman hrast i u padu njegove nas grane dohvataju. Od mitraljeza se sklanjam oko hrasta, bežeći na suprotnu stranu od štuke, ali često dve štuke lete jedna drugoj u susret i mitraljiraju tako da je nemoguće zakloniti se, jer te unakaze. Nas devetorica još smo nepovređeni i tučemo Nemce koji pokušavaju da izađu iz zgrade bolničke da zahvate vodu. To žongliranje oko hrastova traje nekoliko sati, i kad sam sebe uverio da je zaklon nikakav, već da baš zavisi od ratne sreće hoće li me pogoditi zrno ili ne, napustio sam svoj hrast i počeo brzom paljbom da ga­đam nailazeće štuke. Drugovi pored mene čine to isto i nastaje dvoboj devetorice sa puškama i jednim puš- komitraljezom, protiv sedam štuka bombardera. Svi imamo osećaj da se borimo, istina sa nedokučivo jačim neprijateljem ali ako izginemo, poginuli smo u borbi boreći se. Cevi pušaka usijane su nam i to nas primorava da se malo odmorimo i priberemo. Drug Martinović rukuje sa zbrojovkom i sa ramena Radišića koji služi kao postolje puškomitraljezu — tuče čas štuku čas Nemca ispred bolnice. Drug Radišić tako spretno i kuražno u stojećem stavu vrši dužnost pokretnog postolja. 4. septembra imali su glavnu, ali ne i odlučujuću reč štuka bombarderi.

Tukli su nas od 5 sati ujutro do 7 sati uveče, naizmenično odlazeći i dolazeći ponovo sa punim tovarom bombi, i punim redenicima metaka. Štuka aparati imali su da u potpunosti izvrše svoj zadatak: da bombarduju i poruše Krupanj, da bombama i mitraljezima zaspu naše položaje i da se opkoljeni Nemci izvuku pod njihovom zaštitom. Štuke su potrošile i poslednji metak i sad su se spustile veoma nisko i hukom i zviždanjem motora hoće da nas zaplaše, ali to im ne pali, jer ni punih se nismo mnogo bojali a kamoli praznih. Čuje se glas Martinovića: »Ja majku im švapsku, nemaju više bombi i metaka, udrite ih!« I naš plotun se sliva sa jezivom sirenom i hukom štuka. Najedanput najbliži osmatrač vi­če: »Nemci beže iz bolnice. Bolnica gori!« Nas devetorica se bez komande delimo u dve grupe: Martinović sa četvoricom trči u pravcu topionice i bombama tuče put, kojim Nemci u trku odstupaju, ja sa trojicom jurim niz breg strmi pravo na bolnicu koju plamen iz podruma sve vi­še zahvata. Kroz pucnjavu čuje se iz dima i plamena prodirući glas: »Pop Vlado ovamo molim te«. Poznajem glas, to je zov našeg parlamentara omladinca Žike. Jurnem brzinom — čini mi se puščanog zrna i nogama i rukama razvaljujem vrata bolnič­kog podruma iz koga izleću Žika i Nešić. Pristiglim drugovima naređujem da spasavaju stvari iz bolnice i da gase vatru, koja još iz podruma nije zahvatala spratove. Ostalim komandujem: u kolonu po jedan, trčećim korakom zamnom — pravac Toponica — Morića stena.«

… U polju Banjevačkom sreo me je kurir iz čete koja je bila u zasedi na »Marića steni« i saopštio da su Nemci zaustavljeni i da ih naši razoružavaju. Vratio sam ljudstvo u Krupanj i smestio ih u osnovnu školu. Krupanj je pao 4. septembra 1941. g. Nemački garnizon je većim delom uništen, a ostatak zarobljen, samo se mali deo probio i bacajući oružje uz put — stigli su bosi, pocepani i bez oružja u Valjevo. Zarobili smo 112 oficira i vojnika. Ratni plen: 18 konjskih kola punih novih nemačkih uniformi, cokula, veša, oficirskih i vojničkih ranaca takođe punih raznih stvari: veša, civilnog odela, sapuna, čokolade, šećera, kafe i t.sl. dosta konzerve, a naročito holandskog najboljeg sira, šunke i drugo. Osam kamiona, tri luks. automobila, pet motocikla, nekoliko jahaćih konja. Od oružja: dvadeset i tri teška i laka mitraljeza, oko deset mašingevera, preko 200 pušaka i oko 120.000 puščanih i mitraljeskih metaka sa dosta ručnih bombi. Ovo je bila prva naša veća borba sa Nemcima i pobeda je stvorila ogromno oduševljenje kako kod boraca tako i kod naroda. Svi su sa pouzdanjem i poverenjem gledali u svoje borce. Priliv novih boraca bio je veliki i u naš odred i u partizanski Valjevski odred. Isto veče sastali smo se u Krupnju i po dogovoru obrazovali zajednički štab za vojno-četnički odred Zečević – Martinović i Valjevski partizanski odred. U štab su ušli: komandant Zdravko Jovanović, zamenik Dragojlo Dudić (V.P.O.) na­čelnik štaba, poručnik Ratko Martinović politički komesar i Milosav Milosavljević (V.P.O.) zamenik pol. kom. pop Vlado Zečević. Glavnina vojske ima da se izmeša u zajedničke čete i bataljone, manji deo ostaće kao čisto partizanske jedinice i jedinice v.č. odreda. Odmah je upućena jedna kolona u pravcu Krupanj — Zavlaka, Osečina, Kamenica, Valjevo sa zadatkom da goni potučene Nemce i da razbije žandarmerijske stanice na ćelom ovom prostoru. Za komandanta kolone određen je drug Žikica Jovanović – Španac. Ova je kolona izvršila sjajno svoj zadatak, jer je njena zasluga da su Nemci zarobljeni ispod Morića stene, kao i većina plena, jer četa koja je bila u zasedi pod komandom Rajka Markovića (poluzvaničnika) nije mogla izvršiti povereni zadatak pošto je bila u ve­ćini zauzeta ličnom pljačkom plena. Zbog čega je i propustila da jedan deo Nemaca pobegne put Valjeva. Glavnina jedinica ostala je na Stolicama (6 km. od Krupnja) radi formiranja četa, bataljona i komandnog kadra. Formirana je II četa zajednička pod komandom druga Nikole Božovića, zamenik Rajko Jovanović avijat. p. narednik (v. č.) politkom Žuća i upućena na Drinu na položaje prema Vel. Zvomiku.

5. septembra dobili smo hitan poziv od voj. čet. Jadranskog odreda da im pomognemo u zauzeću Banje Koviljače. Glavnina naših jedinica krenula je sa štabom put — Stoce — Moznica — B. Koviljača. Osvanuli smo u S. Tršiću gde nas je stigla vest da je B. Koviljača zauzeta od strane v. č. o. Jadranskog uz pomoć v. č. Cerskog odreda i Mačvanskog partizanskog odreda. Odmah smo glavninu uputili u pravcu Valjeva. Rasporedili smo jedinice tako da je Valjevo bilo blokirano sa sviju strana. Štab se nalazio u s. Belušiću. Tih dana dolaze drugovi Roćko i Fića. U zoru su stigli i ja kroz san čujem gde neko pita za mene. Koji je ovo Hristos — otvorim oči i pogledam — to je bio Roćko. Drug Fi­ća je docnije bio određen za delegata Vrhovnog štaba i u tom svojstvu išao je po oslobođenoj teritoriji. Nas dvojica — Fića i ja — u to vreme bili smo često zajedno. Išli smo na razgovore sa komandantima voj. čet. odreda Jadranskog u Loznici majorom V. Pantelićem (određen od Draže) i u Pocerinu sa kapetanom Ročićem — komandantom cerskog v. č. odreda, kao i »vojvodom« cerskim Budimirom. Naš zajednički štab uticao je svojim stvaranjem da je stvoren i zajednički štab od v. č. cerskog odreda i Podrinskog partizanskog odreda (Mačvanski). Jedino je ostao v. č. Jadranski odred koji nije obuhvaćen a gde je uticaj Dražinih ljudi bio najjači. Dužnost Fićina i moja bila je: stvoriti jedinstvenu komandu i sve borce sviju odreda osposobiti i uputiti u pravcu glavnih nemačkih snaga koje su u to vreme bile saterane u grad Šabac. U Štitaru smo održali sastanak sa svima komandantima odreda k – tima bataljona i komandirima četa kao i politkomesarima. Štab Mač. p. o. činili su drugovi: komandant Nebojša Jerković, zamenik »Deva« (M. B.) politkom Španac — Danilo Lekić i Ivković. Za napad na Šabac mi smo im poslali pomoć u oružju, municiji i dva bataljona: Podgorski i Rađevski a komandanti su bili: Sofronić i M. Purić. Za napad je bilo sve organizovano i predviđeno tako da smo računali da mora uspeti. Međutim, četnici vojvode Budimira (Pećančevi) nisu izvršili svoj zadatak i napad je propao i ako su naše jedinice bile očistile sva uporišta u blizini grada i polovinu samog šapca. Naši bataljoni Podgorski i Ra­đevski pokazali su se sjajno i izvr­šili su u potpunosti svoj zadatak, ali su se usled rečenoga morali povući iz osvojenog dela grada.

Koncem septembra stiže jedna grupa drugova iz Beograda. Po užurbanosti drugova iz našeg i Mač. p. o. Zaključim da to nisu obični drugovi. Došli su: Tito, Beve, Milutin, Marko, Lola, drugarice Zina i Zdenka i drugi koje nisam uočio. Održali su partijski sastanak na Stolicama, na kome su pored ostalog doneli odluku o nošenju nacionalnih zastava. Ne znam kakav sam ja ostavio utisak na drugove, ali oni su na mene ostavili jak utisak. Odmah se u svemu osetilo da je tu rukovodeća snaga partizanskih odreda i ustaničkog pokreta. Docnije u razgovoru sa drugom Titom on mi je rekao da je od­mah zapazio da u meni može imati sigurnog i pouzdanog druga i veli nije se prevario.

Nemci su počeli ofanzivu iz pravca Srema a preko Šapca i Mačve — sa jakim snagama — 113 divizija, dva ustaška puka, sa oko 50 tenkova, konjičkim odelenjima i dosta avijacije. Ukupno sa oko 30 — 35 hiljada ljudi. Garnizon u Valjevu znatno pove­ćan (oko 10.000 boraca) više puta pokušava napad u pravcu Valjevo — Osečina. Naše snage u to vreme bile su približno ovakve: Valjevski partizanski odred u čiji sastav ulaze Tamnavci i Posavci (komandant Ko­ča Popović) i Kolubarci (komandant Bradonja) imao je oko 5 — 6 hiljada boraca, naš odred (Zeč. — Martin.) oko 1.000 boraca. Jadranski v. č. odred oko 3.000 — tri hiljade boraca, Mačvanski partizanski odred sa Lozničkom radničkom četom oko 2.000 naoružanih i oko 3.000 nenaoružanih, cerski v. č. odred oko 1.500 boraca i odred Budimira Cerskog oko 500 naoru­žanih. Ukupno oko 15.000 — petnaest hiljada naoružanih boraca. Naoružanje: puške sa dosta municije, svaki borac sa 1 — 2 bombe, teških mitraljeza manje sa 2 — 3 protiv avionska, lakih dovoljno i pravilno raspoređenih po svim jedinicama, artiljerije 5 — 6 haubica 105 mm. sa malo metaka, 1 protivtenkovski top, 1 top 37 mm oba sa malo municije. Borbenost kod jedinica: Valjev. partiz. odred sto posto odlično stanje, v. č. odred (Z. M.) takođe, Mačv. par. od. isto tako, Jadranski v. č. odred; velika kolebljivost usled nejedinstvene komande i razornog delanja majora Pantelića, Cerski v.č.o.; posmatrano spolja borbenost je tu, ali zbog nastojanja kapet. Račića da stalno budu rezerva prvih borbenih redova brzo popustili i nisu bili sposobni da prime ni jednu borbu, već su odstupali bez reda. Pećančevi četnici pod komandom »vojvode« Budimira razbegli su se još u početku nemačke ofanzive a da nisu ni puške opalili. Zbog svega rastanjujemo naš obruč oko Valjeva i upućujemo jedinice u pravcu Mač­ve da zadrže nadiranje Nemaca i ustaša. Za Komandanta naših jedinica i v. č. jedinica Jadranskog odreda na sektoru — Jadar — Vidojevica odredili smo druga Martinovića. Zbog raznorodnosti ljudstva i komandnog kadra Martinović ne samo da nije mogao učvrstiti položaj i zadržati nadiranje neprijatelja, već su ih Nemci razbili pre nego su i stigli da posednu položaje. Strahovito su ih bombardovali štuka bombarderi a za to vreme tenkovi su probili lanac i zašli borcima za leđa i na taj način uneli strahovitu paniku u i onako kolebljivo ljudstvo v. četnika. Tako se Martinović našao na Stolicama (oko 30 km. od svog sektora) sa nekoliko ljudi, a ostaci razbijeni pridolazili su svako za svoj račun i na taj način stvorili su paniku u na­šoj dubljoj pozadini. Odgovorni drugovi su mislili da je Martinović tu lično mnogo podbacio a ja to mišljenje ne delim jer sa takvim ljudstvom i u takvoj situaciji i najbolji komandant sektora ne bi mogao zadržati nadiranje Nemaca, ali bi se svakako mogao organizovano povući što Martinović nije uspeo i tu je njegova krivica.

Drug Tito je sa štabom u s. Tolisovcu (kuća Rajka Vujkovca) odakle rukovodi jedinicama. Loznica i ceo v. č. štab i svi oko štaba sve više odišu petokolonaštvom. Fića i ja odlazimo na Cer kod Račića i Nebojše da bi na sektoru Šabac — Cer — Zavlaka (put Valjevo — Loznica — raskrsnica za Krupanj) zatvorili prodor Nemaca. U svemu se postiže puna saglasnost, pa čak da »kliku« u Loznici treba razjuriti i ljudstvo borbeno organizovati za borbu. Posle dogovora krećemo za B. Koviljaču (gde je bio štab v. č. o. Jadr.), Fića, Račić i ja, a uz put nam se pridružuje i Martinović. Na prolazu kroz Loznicu zakazali smo veliki zbor građana za 8. č. uveče. U B. Koviljači sastajemo se sa majorom Pantelićem, jeromonahom Georgijem Bajićem upraviteljem manastira Tronoše i drugim rezervnim i aktivnim oficirima. Po šetalištu banjskom vri od naoružanih ljudi a na položaju vrlo male jedinice drže. Sastanak smo o držali u vili »Hercegovina« — na kome sam ja imao oštar sukob sa majorom Pantelićem — zbog njegovog drskog pitanja »ko je meni dozvolio da stvorim zajednički štab sa partizanima, jesam li ja četnik i potpadam li pod komandu Dražinu ili sam partizan kako po svemu što radim i govorim izgleda«. Njegove reči i »starešinski« stav prema meni nervirali su me i podviknuo sam mu da ide i on i Draža u p. materinu i da ja boreći se ne izlažem njegovu ni Dražinu glavu, da mi nikakvo odobrenje od njih po tom pitanju nije potrebno, i da Draža šalje na gotovo svoje ljude u oslobo­đena mesta za komandante, i u već formirane odrede komandante kao što je slučaj sa njim Pantelićem — kad smo se mi spremali za ustanak, borili i oslobađali Loznicu, Krupanj, B. Koviljaču, ceo Jadar i Mačvu njega nije tu bilo, a kad je to sve oslobođeno onda ga je Draža poslao za komandanta svih v. č. odreda u Podrinju. Sukob se je završio time što sam ja potegao pištolj, a Pantelić se spasao begstvom iz sobe, blagodareći tome što su me drugovi sprečili da ga ne ubijem. Njegov susret sa Račićem, kada je po nalogu Draže došao da preuzme komandu Cerskog odreda, isto se tako svršio t.j. Račić ga je najurio sa rečima da ide u materinu i on i Draža, i Pantelić je našao najmekše stanje u Loznici i preuzeo komandu nad v. č. odredom od Georgija Bajića, koji je vršio du­žnost komandanta posle pogibije p. pukovnika Veselina Misite. U interesu cele stvari izmirio sam se sa Pantelićem i krenuli smo za Loznicu, gde smo održali veliki zbor na kome je bilo više hiljada ljudi, a govorili su: O. Georgije, Račić, Fića (u ime Komunističke partije), ja i advokat Drag. Popović — partizan. Govorili smo svi dobro i zbor je uspeo.

Posle zbora povukli smo se na sastanak u komandu mesta na kome smo Fića i ja tražili objašnjenje od Georgija Pantelića i p. pukovnika Marjanovića kakve to oni pregovore vode sa Nemcima i u čije ime. Sva težina te izdajničke rabote pala je tada samo na p. pukovnika Marjanovića i ako smo znali da on to ne čini sam, već u dogovoru sa drugima. Doneli smo odluku da se stvori preki vojni sud u kojem ćemo i mi biti zastupljeni, koji će imati zadatak da ispita ko su krivci i da ih kazni, ali brzo nadiranje Nemaca nije nam dozvolilo da to ostvarimo — tako su krivci privremeno izbegli kaznu koja ih još čeka. Na tome sastanku zapazili smo da je i Račić vrdnuo i pokolebao se, tako da smo Fića i ja ostali usamljeni, te zbog toga nismo tu noć mogli izvršiti »čišćenje« u Loznici, i ako smo se pre toga sporazumeli sa Račićem. To je dovelo do fatalnih posledica koje su se odmah tih dana odrazile u punoj meri protiv nas. O svom putu po Pocerini, Mačvi i Jadru i o rezultatima podneli smo izveštaj drugu Titu.

10. oktobra 1941. g. pozvao me je drug Tito da razgovaramo o situaciji i našim polo­žajima. Razmatrajući sekcije zapazio sam da je taj posao za druga Tita dobro poznat i da se snalazi kao da ima šahovsku tablu pred sobom. Dao mi je zadatak da hitno mobilišem 150 — 200 boraca i da pojačam zvornički sektor, da porušim mostove i put B. Koviljača — Zvomik i da budem na tome sektoru. Tada sam ga upitao: »je si li ti druže đeneralštabni crvenoarmejski oficir« — Tito je odgovorio: »Ne, druže, ja sam radnik a po narodnosti sam Hrvat.« Odgovorio sam: »Ostavljaš opšti utisak da verujem tvojim rečima, ali me čudi otkuda ti taj ruski naglasak u govoru«. Odgovorio je: »Ja sam druže godinama živeo u Rusiji i otuda moj naglasak.« Rastali smo se i ja sam 11. oktobra krenuo sa 180 boraca na položaje na Drini, na kojima sam ostao sve do 13. oktobra vr­šeći u potpunosti povereni mi zadatak. Na ovom sektoru bile su jedinice: II četa zajednička partizanska i naša i IV i V četa našeg odreda — ukupno oko 500 boraca. Veliku pomoć imao sam u komandiru II čete drugu Nikoli Božoviću koji me je i zamenjivao u danima odsutnosti kada sam odlazio po potrebi dogovora u Štab. Istina, drug Nikola je u odnosu sa okolnim narodom zbog rekvizicije hrane i oduzimanja oružja, municije i ostale vojne spreme dosta levačio i narod ga nije voleo ni njega ni partizane zbog takvog rada, ali se Nikole bojao svaki seljak. Pokušao sam da taj njegov žučni rad ispravljam, ali sa malo uspeha. Imali su nekoliko grubih pogrešaka u načinu izvršenja smrtne kazne nad zasluženim krivcima. Pošto smo konsolidovali odbranu na Drini i na najvažnijem sektoru nadiranja Nemaca na r. Jadru — a i zbog opšte situacije vrhovni štab sa drugom Titom otišao je za Užice, koje je postalo centar oslobođene teritorije.

18. oktobra odlazim kao delegat vrhov. štaba našeg v. č. Cer. o. na sastanak sa štabom četnika za Bosnu i štabom par. Bosan. odreda. Sastanak smo održali u Zelinu u Bosni na kome su bili prisutni: u ime Bosan. v. č. odreda komandant major Dangić, njegov zamenik kapetan — seljak Pero Đukanović, načelnik štaba kapetan I kl. Sergije Mihailović, u ime Partiz. odreda u Bosni: Roćko, Slobodan Princip – Seljo (bratanac Gavrila Principa) i Tempo, i u ime nabrojanih ja. Pored mnogih spornih i sumnjivih stvari i pitanja (jer smo u to vreme imali dokaza da major Dangić prima uputstva i novac istovremeno i od Draže i od Nedića iz Beograda, a od nas oružje i municiju) ipak smo doneli pismeni zaključak koji smo svi potpisali: 1) »Ustanak u Srbiji i u Bosni je jedinstven i ima za cilj narodno oslobo­đenje od okupatora i ustaša«. 2) Ni jedna strana — ni partizani ni v. četnici — nemaju pravo pregovaranja sa neprijateljem pre nego što obavesti i dobije pristanak druge strane«. Major Dangić je hteo da unese i to da pravo odluka i komande pripada za sve v. č. odrede Draži, a za sve partiz. odrede vrhovnom štabu. Radi našeg odreda (Z. M.) koji je bio u to vreme jedini nezavisan od Draže, ja nisam pristao na to sa motivacijom da Dražu ne priznajemo za svog komandanta, a u tome su me pomogli i drugovi: Tempo, Roćko i Seljo i tako je ta tačka izostala. Pošto se sve više osećao značaj V. Zvornika i mosta na Drini a i da bi bosanske četnike što bolje aktivizirali u borbi i da bi ih otrgli od šurovanja sa Nedićem, mi smo predložili zajednički napad i osvajanje V. Zvomika. Dangić sa svojim štabom rado je prihvatio ovaj predlog, jer su dotadanji svi njihovi napadi propali. Izradili smo i plan napada koji je radio glupi kapetan Sergije Mihailović, jer on je imao samo da ispiše detalje napada koji su u diskusiji zaključeni pa ipak za taj jednostavan tehnički posao trebalo je tom šeprtlji skoro 30 sati dok ga je otkucao na mašini. Težinu napada primio sam ja na naš odred i II četu V. P. O. Po planu napada Martinović je imao da pređe sa 500 boraca u Bosnu kod Drinjače, i da sa Bosan. v. č. i Partiz. vrši napad, a ja lično sa oko 300 boraca imam da napa­dam sa desne obale Drine na most i da ga zauzmem, a drugim krilom da se na čamcima prebacim preko Drine i presečem put Zvomik — Bijeljina.

U svemu ja sam imao najteži zadatak. Moj protivuslov je bio da mi Srbijanci zaposednemo grad i održimo red, zato što su bosanski četnici od početka ustanka počeli da pljačkaju svako osvojeno mesto, a naročito da ubijaju muslimane od deteta i žene do starca. A mi smo od sebe dali reč da će se plen organizovano izvući iz grada i ravnopravno podeliti. Major Dangić i njegovi teška srca pristali su na ovo, jer im se nije imalo kud pošto mi snosimo glavninu težine borbe oko zauzeća Zvornika. O svemu sam podneo pismene izveštaje drugu Titu i on je odobrio moj rad. Odmah sam naredio i dovučene su dve haubice 105 mm. sa oko 60 zrna i smeštene na drugu obalu Drine na položaju »Vlaške Njive« — koji dominira nad ustaškim položajem u gradu odakle nas svakodnevno tuku njihove haubice, ali bez ikakvog rezultata (ispalili su preko 300 zrna na nas, od kojih je jedva polovina eksplodirala, a mi smo na mom sektoru imali svega jednog druga lakše kontuzovanog). Isto tako od zarobljenih i uniš­tenih 14 nemačkih tenkova u bitkama u Jadru i Rađevini, osposobili smo nekoliko od kojih sam ja jedan od 30 tona uputio za napad na Zvornik. Zvorniku ja sam lično u to vreme pridavao veliku i značajnu ulogu. Zauzećem Zvornika mi bi imali iz Podrinja u Srbiji brzu i punu vezu sa oslobođenim delom ist. Bosne i sa snagama v. č. i partiz. na tom terenu. Za ovaj plan nisam našao ni najmanje razumevanja u svom štabu i zato su na pribiranje naših snaga u tom pravcu drugovi gledali podozrivo. Zbog Dangićevog vrdanja, nerazumevanja u zajedničkom štabu o važnosti ove bitke, brzim nadiranjem Nemaca — nije došlo do napada na Zvomik, a to je veliki i neoprostiv propust. To se najbolje videlo uskoro kada su nas Nemci potisnuli na prostor Užice — Zlatibor, odakle je bio jedini ali nesigurni izlaz, prelaz u Sandžak.

Dok sam se ja bio celokupnim svojim bićem bacio da organizujem i izvršim napad na Zvomik, dotle je V. P. O. tj. štab i Račić stvorili zajednički štab na čelu sa Račićem, a bez Martinovića i mene, i to što je karakteristično, nisu nas o tome ni izvestili. Nemci nadiru, a naša zajednica (V. P. O. i naš Z. M.) potvrđena borbom krvavom počinje da se potkopava i ljulja. Sa drugom Titom nemam hitnu vezu (kurir probavi na putu po 5 — 6 dana) Fića je teško ranjen, Martinovića obuzima bezvoljnost jer je njegova mladićska i oficirska sujeta pogođena — nije ušao u štab, niko ga ništa ne pita, ne snalazi se i vrlo često se bori hrabro onako za svoj račun — umeša se u prvi borbeni red i tu oživi, ne komandujući ni on kome ni njime ko. Nemci su provalili kroz redove koje su držali Račićevi četnici i iznenada zauzeli Krupanj stvorivši paniku u našoj pozadini. I ako su upali u »džep« niko ih nije dočekao i pomlatio. Nemci su osetili opasnost svog prodora i zato se nisu dugo zadržali u Krupnju. Zapalili su sve zgrade u Krupnju, pohvatah oko 30 građana muškaraca – neboraca, doveli ih pred crkvu i streljali u prisustvu žena i dece, kojima su se posle paljenja i streljanja obratili sa rečima: »Idite sad kod pop Vlade i neka vas on hrani i brani«. Dok se ovo dešava na sektoru iza mojih leđa, dotle ja vršim nasamo izviđanje niz Drinu i saznajem da su Nemci napustili B. Koviljaču koju zaposedam sa jednim vodom od 40 ljudi i vršim ispitivanje da zaposednem i Loznicu i tako dođem Nemcima za leđa.

Jedne noći budi me komandir II čete drug Nikola i daje mi uzbuđeno cedulju u ruke. Čitam: »Nemci su zauzeli Krupanj i nadiru ogromnim snagama napred, naši su razbijeni i ne znam gde se nalazi štab preduzmite sve što je potrebno da vas Nemci ne iznenade sa leđa i t. sl.« potpis Šumar. Obojica znamo Šumara kao hrabrog mladića i vođu bombaškog odeljenja, ali nam njegov izveštaj izgleda neverovatan i… Znamo da je bio na položaju Draginac — Zavlaka, a sad se takoreći sam stvorio čak u Radalju blizu Drine. Mučimo se da nađemo izlaz iz ove mučne situacije i posle dužeg većanja donosimo odluku da povučemo naše snage uz Drinu na V. Njive da bi se izvukli iz kotline gde se sada nalazimo i na taj način izbegli opkoljavanje. Obojicu nas je sramota da povučemo borce sa položaja bez borbe, a da im reknemo radi čega to činimo, još te­že će to pasti na borce. Određujem da to Nikola uzme na sebe, a ja ću sa jednom četom u jačini od 200 ljudi, krenuti u pravcu Krupnja pred neprijatelja. Istovremeno šaljem kurira niz Drinu, da se naši delovi povuku sa pravca Loznice i iz B. Koviljače. Stižem u Krupanj gde se zgarišta kuća puše i dogorevaju, a le­ševi pobijenih mirnih građana leže na ulici ispred crkve. Meni od besa naviru suze na oči. Kako Krupanj ima divne okolne položaje za odbranu, i kako se još jedanput mogla prosuti pogana nemačka krv po ulicama Krupnja. U meni sve vri i kipi u želji da im se što pre osvetim, ali džukela Nemaca nema u blizini. Doznajem da su Nemci krenuli u pravcu Pecke. Bez odmora krećem sa četom u tom pravcu i usiljenim maršem stigao sam opet dockan. Ušli su u Pecku, popalili većinu kuća i vratili se opet natrag. Račić koji majstorski objašnjava da svoje ljudstvo drži u rezervi kad prvi redovi popuste da ih popunjava, međutim njegova rezerva beži pre nego li Nemci i probiju prve redove i bežeći stvaraju paniku u pozadini i pljačkaju što očima vide rukama dignu. Gde god dođem seljaci mi se žale na četnike Račićeve.

Ostavljam četu da se odmara u selima Bolevcu, a ja sa pratiocem omladincem Tomom odlazim u s. Skadar više Pecke gde nalazim Račića i njegov štab. Kod njih je sve užurbano i ako kiša pada nare­đen je pokret. Pitam Račića gde će? Odgovara mi da je dobio naređenje od Draže da se sa odredom krene da obrazuje odbranu puta Valjevo — Užice. Pitam ga dalje kad je se pomirio sa Dra­žom i on mi odgovara da mu je Dra­ža oprostio njegovu nedisciplinovanost zbog njegovog hrabrog borenja i da ga je ovlastio da može vršiti unapređenje podoficira, predloge za odlikovanje i unapređenje oficira. Svi njegovi oficiri radosni su zbog predstojećih unapređenja i odlikovanja, a i zbog poverenja koje im je Draža ukazao pozivajući ih bliže sebi. Gledao sam kako Mačva gori, sad sam prošao kroz neka mesta gornjeg Podrinja takođe popaljena, a mirno stanovništvo, žene, deca, starci u masama pobijeni i iskasapljeni i sve me je to ispunilo tugom i željom za osvetom. A ovde u v. č. štabu Cerskog odreda oficiri se vesele što će biti unapređeni za hrabru borbu i ako u istini nigde od početka ustanka Cerski v. č. o. pod komandom Račića nije dao u celini ni jedan otpor Nemcima niti primio ma i najmanju bitku. Celokupno njihovo dosadanje »junaštvo« sastojalo se u besomučnom odstupanju ispred Nemaca i u pljačkanju seljačke imovine. Počinjem polako ali odlučno da postavljam pitanja Račiću zašto i kako sme da napušta ove položaje, kad su Nemci tu pred njim, a ne onde gde ga Draža zove i gde on već kreće. Otvoreno mu izjavljujem da to miriše na izdaju. On i Tufegdžić se glupo pravdaju, ali ostaju pri tome da mora da izvrše Dražino naređenje. Očajan sam zbog nemoći da sprečim ovaj pakleni Dražin plan. Izlazim iz kuće a pljusak kiše me zasipa. Redovi boraca stoje po putu spremni za pokret. Prilazim i među njima zapažam mnogo poznatih poštenih boraca — seljaka, koji prozebli i prokisli stoje i ne sanjajući da ih njihovi oficiri na čelu sa Rači­ćem vode pravo u borbu protiv partizana — u bratoubilački rat.

Račić je uspeo da iz našeg odreda (Z. M.) pridobije trojicu komandira i to: Mih. Popovića predsed. Sok. opštine rezervnog kapetana I kl. komandira VI čete Pintarića učitelja (Hrvat) rez. p. poručnik komandir III čete i Spajića aktiv, narednika komandira VII čete, a ovi su opet poveli za sobom celokupno ljudstvo sastavljeno od poštenih i naivnih seljaka. Tražim od Račića… ali on se poziva na želju komandira i ljudstva da hoće da ostanu pod njegovom komandom. Izgubio sam strpljenje. Izlazim pred stroj i po­ činjem da govorim: »Podrinci moji, ostavljate vaša sela, vaše domove, vaše … sve to ostavljate da Nemci unište i opljačkaju celokupnu vašu imovinu a vaše najrođenije da pobiju. Vaši vapiju za osvetom, a vi gde idete? Vode vas vaši oficiri, u borbu ne protiv krvavih Nemaca, već protiv braće svoje, protiv partizana, šta ćete za to dobiti od svog rođenog naroda? Prokletstvo i sramni izdajnički i bratoubilački žig da vas se i vaši praunuci stide i preziru. A zato će vaša gospoda oficiri dobiti odlikovanja i činove itd. Iz mene je izbijao vulkan rečitosti i ubedljivosti. Redovi se komešaju i talasaju. Počinju da padaju povici: »Mi nećemo borbu protiv partizana, mi smo jedno i do sada smo se zajedno borili protiv Nemaca, pa ćemo i od sada. Niko nas ne može naterati da pucamo na partizane. Dole izdajnici, dole petokolonaši«. Račića žbiri — žandari gledaju me zakrvavljenih očiju, ali se ni jedan ne usuđuje da progovori ni reči, a kamo li da digne ruku na mene. Račić trči sav uzbu­đen i uverava me da on neće izvr­šiti naređenje ničije pa ni Dražino koje će glasiti da puca na partizane. On mene nije ubedio, ali ja sam njegove čete uznemirio. Rezultat je bio taj da je Račić krenuo u pravcu koji mu je Draža naredio, ali ne sa oko 2.000 ljudi koliko je u to vreme bilo pod njegovom komandom već sa oko 800 ljudi, a ostatak je se vratio bez reda i komande svako svojoj kući razočarani i utučeni. Račić i njegovi oficiri načeli su i nagrizli naš v. č. odred i ja sam im ovde ne samo vratio »milo za drago« već što je važnije izvršio sam svoju dužnost kao borac i Srbin i mnoge sprečio da okrvave ruke bratskom krvlju.

Nemci sve uspelije nadiru ka Valjevu i na taj način oslobađaju blokade svoj garnizon u Valjevu. Zaštitu ostavljaju u svim mestima Mačve i Podrinja čiji je zadatak uglavnom da štite prolazak komunikacijama. Ja se ponovo vraćam na Drinu, a poveo sam i našu I i II četu. Druga četa se naglo povećava poslednjih dana, u njoj su našli utoči­ šta razni dezerteri iz drugih odreda a i neki provokatori. Sam komandir Rajko ponosan je što mu četa broji preko 250 boraca, ali meni su i on i ti novo došli sumnjivi. Rajko i Nikola se ne trpe i Nikola pravi grešku što je mene i Rajka pozvao kod sebe na dogovor, a tu sa pištoljem razoružao Rajka psujući mu mater vucibatinsku i t. sl. Pokušao sam da Nikolu urazumim ali on je i meni zapretio da će me stražarno sprovesti u vrhovni štab. Taj histerični Nikolin ispad imao je teških posledica. Razni tipovi uvučeni u Rajkovu četu a plaćenici Draže, Nedića i Ljotića iskoristili su ovo i počeli pobunu među borcima protiv mene sa motivacijom da sam ja Rajka izdao Nikoli i da to Nikola radi po mom naređenju. Ja sam za sve kriv i treba me ubiti. Tako su me sačekali u dvorištu Radaljske osn. škole i navalili na mene sa uperenim puškama viču­ći: »dole oružje, ruke u vis«. Mirno sam izdao naređenje ostalim koji su posmatrali ovo, da napadače udalje i razoružaju, i produžio sam šetnju i razgovor sa već uskomešanim ljudstvom. Prolazim kroz gomile naoružanih i brzinom oka ocenjujem na koje se još mogu pouzdati da me neće izneveriti. Svi su ovi ljudi seljaci i iz jednog su kraja, Rađevine, te su me­ đusobno od ranije povezani i poznanstvom i rodbinskim vezama — te uticaj jednih na druge je vrlo brz i lak. Protivnici iznose protiv mene i to što sam ja izdao naređenje koje je Nikola izvršio i razoružao oko 200 četnika koji su bili na Vlaškim Njivama, a bavili su se pljačkom, silovanjem žena i devojaka i ubijanjem muslimana iz Malog Zvornika. Neke smo krivce kaznili streljanjem, dva- -tri glavna su uspeli da pobegnu, a ostale smo razoružali i pustili kući (Azbukovčani pod komandom major-kapetana Protića i popa Bore Nenadovića, a svi su spadali pod Dražinu komandu). Sad je pak Nikola uhvatio Rajka i namerava da ga ubije, a ja sam bio sa Rajkom i nisam ga spasao. Vri u svima četama kao u košnici, a špijuni i provokatori samo skuju svoje mreže i sve ih uspelije stežu oko mene. Dogovaram se sa pouzdanim drugovima i donosimo odluku da Nikoli ultimativno naredimo da pusti Rajka — što smo i učinili.

Uveče sedimo u stanu učitelja iz Radaljske škole i razgovaramo o proteklom burnom i za mene sudbonosnom danu. Mića (zamenik k-ta pr. bat. V. Š. — Mića Janković) sedi pored mene na krevetu i ja mu dajem uputstva o pripravnosti njegove I čete koja mi je najodanija. Naglo se otvaraju vrata i upadaju trojica naoružanih uperivši na mene puške sa bajonetima i komandom »ruke u vis i dole oružje«. Mene ovo ni malo ne zbunjuje. Počinjem dvoboj živaca na život i smrt. Ruku držim na piš­tolju, a jedan od napadača grabi moju pušku i ručnu bombu koje su bile pored mene. Mimo pitam: »Po čijem naređenju«. Odgovor: »po naređenju«? Započetu igru produžujem i uvek pitam isto i isti odgovor dobijam. Mića ustaje i izlazi u noć, i pošto ga niko ne zadržava ja se u sebi nadam dovešće svoju četu i ne samo spasti mene, već ćemo pohvatati i ove napadače i njihove kolovo­đe. Ovu trojku čine: Murat albanski emigrant — živeo u Krupnju kao radnik — jedan bradati crnomanjasti iz okoline Lešnice (Jadar) i Veličko Jovičić mladić seljak iz okoline Krupnja. Primećuje se da su neodlučni i ako su prva dvojica očigledno pijani. Težak im je zadatak dat da svoga komandanta razoružaju, vežu i izvedu u mrak da mu tamo sude Ljotićevci. Što vreme više prolazi ja se osećam sve sigurniji da ću i ovoga puta izneti glavu. Bradonja crni prilazi mi sasvim blizu i vrh noža je na mojim prsima i samo još sekund i ja ću da okinem iz pištolja koga čvrsto držim u džepu spoljnem — najedanput on molećivo progovara: »Slušaj oče (ne zna mi ni ime — nov je) ustaj i polazi — ili ubij ti mene.« Odgovaram: »Ići sa vama neću pre nego mi odgovorite po čijem naređenju vi ovo činite, a tebe nemam zašto da ubijem — ti vršiš samo svoju dužnost«. Moja prividna mirnoća i reči deluju na napadače. Vreme prolazi a Miće nema. Na spoljni prozor kuca i čuje se glas Sretena Manojlovića — Ljotićevca iz Kršove: »Nećeš nam noćas umaći pop Vlado! Dosta je bilo tvog komunističkog propovedanja majku ti j.m komunističku«. Iako pretnja dolazi i spolja ipak ja sam siguran u sebe. U krajnjem času pojavljuje se na vratima moj pratilac — kurir Tomo i ubacuje metak u cev komandujući napadačima »ruke u vis«. Sva trojica su se naglo okrenuli put Tornine pojave, a tada sam i ja ustao sa uperenim pištoljem sa istim povikom i napadači su bili brzo odstranjeni, a spoljni su blagovremeno pobegli kroz noć put Loznice, odakle su i upućeni sa zadatkom da me ubiju.

Istu tu noć stiže kurir iz Loznice sa pismom upućenim Rajku, a potpisan je komandant jerm. Georgije Bojić. Loznički četnici traže pomoć od Rajka jer su ih napali Mačvanski partizani. Odgovorio sam čet. štabu u Loznici da u našem odredu pokret i pravac određujemo još uvek Martinović i ja, a ne komandiri četa i ako im šta treba neka se obrate štabu odreda. Ali je Rajko već ranije uspostavio vezu sa izdajničkom klikom u Loznici — i posle slučaja sa Nikolom strahujući za svoj život želi da izmakne dalje od mene, a na to je i svoje ljude iz čete nagovorio. Tra­že svi da idu u Loznicu ne da se bore protiv partizana, već da svojim srodnicima i ostalim Rađevcima omoguće da izvuku kukuruz iz Lozničkog polja. Želje i navodi opravdani, ali ja ih ne puštam da idu sami već i ja krećem sa njima. Putujemo celu noć dobrim putem niz Drinu — a u zoru smo bili pred Loznicom iz koje se čula žestoka borba. Zaustavljam četu i izdajem naređenje da izađe na grebene desno od puta i čeka dalje naređenje, a ja sa desetinom krećem u izvidnicu. Sukob je zaista izbio zbog toga što su partiz. Podr. odreda ru­šili prugu Šabac-Loznica, a četnici je opravljali i čuvali. Ja sam zatekao ovakvu situaciju: Partizani su izvršili prepad koji nije u potpunosti izveden i četnici su organizovali odbranu i sad se vode ulične borbe, ali se istovremeno vode i pregovori za obustavljanje sukoba. Moja je pojava delovala povoljno na obe strane i borba je prestala. Jedino još sa kraja »Stare« varoši čuje se borba i to zato što je na tom sektoru Španac (D. Lekić) koji je odužio sa napadom i ne zna za pregovore i prekid neprijateljstva. Nebojša je poslao kurire i tamo je prestala borba.

To jesenje jutro (13. novembar, 1941) išao sam ulicama Loznice i intervenisao pomirljivo na svakom koraku a građani Loznički gledali su me krvničkim pogledom, jer sam prevario njihova nadanja da ću pomoći njihove četnike. Teško je to otrpiti da te drugovi i poznanici gledaju neprijateljski. Tim teže što mi se to dešava u mojoj voljenoj Loznici. Zavađeni štabovi došli su na zajednički sastanak, u s. Klupce, u kuću Dobre Jerinića. Za Lozničkim štabom krenula je i Loznička »manguparija« koja sebe naziva »crna legija« (valjda da bi i po nazivu bili bliži svojim krvavim saveznicima ustašama) i ispred kuće pravili su viku i galamu tražeći da se razgovori prekinu, da se borba nastavi i da im se predadu Nebojša i Španac. Bio sam uznemiren jer drugovi Neboj­ša i Španac nisu sebi stvorili obezbeđenje, a i ja sam to propustio. Toma ulazi i šapće mi da se »crnolegijaši« dogovaraju da bace bombu u sobu u kojoj smo mi. Tomin izveštaj prenosim glasno svima — te se tako i gospoda iz čet. lozn. štaba uznemiriše i odmah izlaze da ih umire i udalje. Ja raspoređujem Tomu pred vrata, a Nebojšinog pratioca pod prozor i izdajem naređenje da svakoga ko se primakne kući ubiju. Dogovor je svršen — zarobljenike i oružje ima da vrate jedni drugima a poginule u ovoj borbi da sahrane. Po noći se vraćam a manguparija loznička peva izazivač­ke pesme na račun partizana. Nemci se pokreću od Lešnice put Loznice. Četu smo smestili u osn. školu kod crkve. Rajka gozbe loznički trgovci i petokolonaši — polažu veliku nadu u njega jer on komanduje sa 250 ljudi. Ja više nisam njihov Vlado, već čovek koji je partizan i treba ga zato ubiti. Ali iako me smrt vreba iza svakog ćoška čvrsto koračam ulicama Loznice, jer sam i opet doprineo i sprečio bratoubistvo. Sa ljudstvom iz R. čete stalno sam i polako ih otimam ispod R. uticaja. Spavao sam sa njima i ako su me moji molili da dođem kući na večeru i spavanje jer su me poželeli da vide i da se porazgovaramo. Rodbinski obziri padaju pred mojom odgovornošću i borbom koju vodim. Ujutro sam došao svojoj kući (očevina) na kafu i razgovor. Oti­šao sam u klozet radi vršenja nuž­de i odjednom sam čuo uplašene povike moje sestre Senke: »Vlado beži evo Nemaca«.

Brzo sam se spremio i sa puškom i bombom u ruci istrčao sam na ulicu. Prethodnica nemačka na biciklima išla je lagano ulicom uz varoš. Mogao sam se brzo i lako izvući iz grada, ali tamo gde Nemci idu — tamo je naša četa, treba je obavestiti i izvući od zarobljavanja. U zatvoru kod četnika ostali su još nezamenjeni zarobljeni drugovi Šumar, drugarica Blagojević (stud, iz Šapca) i još neki — treba i njih spasti — Nemci su nas iznenadili jer su četnici iz Loznice držali taj pravac — i umesto da prime borbu — ili da pošalju hitno kurira i izveste o opasnosti, oni su se lepo rukovali sa Nemcima, a ovi ih potapkali po ramenu sa rečima: »gut četnik« dali im cigarete i nesmetano ušli u Loznicu i našli nas na spavanju. Trčim uz ulicu i trčećim korakom stižem i prestižem Nemce — gotov da pucam i bombom tučem na prvi njihov pokret da me zaustave. Izgleda da me je brada spasla i oni su mislili da sam četnik — i nisu me zadržavali. Uz mene je i moj brat Marko i ja mu govorim da trči i pusti Šumara i druge zatvorenike, a ja ću u školu kod čete. Stigao sam u poslednjem minutu i viknuo »na oružje Nemci — za mnom u kolonu po jedan«. Na izlazu iz »Grada« obuhvatile nemač­ke kolone jedna s leve, druga s desne strane bile su daleko jedna od druge svega oko 150 metara — i ja opet komandujem: »Kolona po jedan trčeći korak napred« kroz otvor koji se brzo sklapa. Nemci su za čudo miroljubivi i ne pucaju u nas svakako misleći da smo četnici i da nemamo gde pobeći baš i kad bi hteli. Ali ja sam i ovoga puta progurao jevtino — izvukao sam oko 180 boraca, a oko 50 — 60 dobrovoljno se predalo Nemcima i tako nesvesno poslužili su nama da se izvučemo, jer su Nemci bili zauzeti rukovanjem i delenjem cigara ovim nevaljalcima vičući stalno u glas »gut četnik«.

Čim sam izmakao izvan obruča opkoljavanja i zarobljavanja zaustavio sam kolonu da se prebrojimo i odmorimo. Odmah sam kuražnije a sigurne ljude uputio natrag u Loznicu da pokupe razne rasturene po radnjama i kafanama i da ih izvedu iz varoši. U kuću uleće kao oluja i grleći me ljubi drug Šumar — i uzbuđeno govori »Od danas ću slaviti braću Zečevića«. Marko ih je sve spasao razvalivši vrata kad su Nemci već bili u zgradi i svi su se spasli skakanjem kroz prozor iz dvorišta. I opet sam uspeo i to duplo uspeo. Spasao sam tolike ljude i vratio im poverenje u mene. Na svim licima čita se radost što su se spasli i idući uz Gučevo planinu ja osećam da sam sve više njihov omiljeni pop Vlado. Rajkova zvezda je potamnila u njegovoj četi i on ide kao pokislo pseto, gleda u zemlju i ćuti. Plan svečane predaje sa četom Nemcima propao je i oseća da na­ša presuda zbog izdaje lebdi mu nad glavom. Ja takođe čekam pogodan momenat da ga javno izvedem pred odred kao krivca — izdajnika. Mogu da ga jednim potezom ruke umlatim kao pseto, ali neću da od izroda pravim narodnog mučenika. Stižemo u Radalj umorni i iscrpljeni, a mene čeka kurir sa pismom iz štaba da odmah krenem i dođem na Stolice radi razgovora i dogovora, a ako ne dođem smatraće da više ne mogu računati na moju sigurnost i pouzdanost — potpisuju za štab Moma Đurić i Crni (M. Minić). Lepa rabota. Dok ja više dana i noći lebdim lično između života i smrti i reskiram više puta svoj život da bi spasao što više žive sile i da bi održao naš uticaj na te ljude — dotle drugovi neodgovorno dozvoljavaju sebi slobodu da me još i sumnjiče za moj rad. Gadno i odvratno. No ja sam od početka ustanka više puta pretrpeo lične uvrede p asam se i na ovu samo osmehnuo — sa pomišlju ovo su dani kada se svako ima da pokaže kakav je i koliko vredi. Drug Nebojša me takođe poziva da dođem, ali tako toplo i drugarski kako samo može da piše i oseća pametan i razuman drug. Jer on je bio bliže mog sektora i znao je dobro kakve sam ja teške dane i prepreke prebrodio.

Tražim formu da ove poštene borce moje Rađevce otmem ispod razornog uticaja Rajka, Jokovića i drugih nevaljalaca. Biti i dalje sa ovako velikim snagama na ovom sada beznačajnom položaju iluzorno je vojnički a politički može da nam se gadno osveti. Oko Užica, Ljubovije i drugih mesta po zapadnoj Srbiji plamti borba između četnika i partizana a Nemci se privremeno odmaraju u Valjevu. Nisam uspeo da ljudstvo iz našeg odreda ubacim u borbu protiv četnika i ako su oni prvi napali partizane, a nas na svakom koraku izdaju Nemcima, ali sam uspeo da sprečim da ih Dražini, Nedićevi i Ljotićevi emisari povedu u borbu protiv partizana. Držati ih i dalje na okupu bez borbe, više je opasno nego korisno. Zato sam počeo da gustiram seljacima-borcima, da bi bilo dobro da odu malo kućama da se vide sa svojima, preobuku i da proslave (to je bilo pred Đurđic i Aranđelovdan, a među njima bilo je mnogo svečara). Iz očiju sam im čitao da im pogađam njihove želje. Izdao sam naređenje svima komandirima četa da sve borce koji slave Đurđic i Aranđelovdan puste na petodnevno odsustvo i tako sam ja bez dogovora sa Martinovićem raspustio polovinu našeg odreda. Otišao sam u Krupanj a Rajko je to iskoristio i sa oko 15 ljudi otišao u Loznicu i predao se Nemcima. Joković je takođe uhvatio vezu sa Nemcima dozvolivši da u Radalju azbukovački četnici iz Ljubovije predadu zarobljene partizane Nemcima, koji su ih usput pobili i bacili u Drinu. U ovoj je grupi bio i naš drug Pera Vragolić učitelj i komandir VI čete, koga su četnici pozvali na pregovore i na prevaru ga zarobili, a glavni organizator ovoga podlog zlikovačkog dela je učitelj Hrvat Pintarić.

Martinović je bio u Užicu na proslavi Oktob. revolucije (bio sam ja pozvat a on je otišao pošto nismo mogli obojica ići a on je zahtevao da ide i ja sam na to pristao) i posle mnogo dana lutanja i bežanja po Bosni ispred Dangićevih žandara, stigao je u Krupanj. Tako smo sa drugovima iz V.P.O. i P.P.O. na sastanku raspravili sva sporna pitanja i doneli odluke za dalji rad i organizaciju naših borbenih jedinica. Počeli smo opet da pribiramo ljudstvo koje je bilo kod svojih kuća i da ih svrstavamo u borbene jedinice. Ja sam preduzeo da idući po selima održavam konferencije i dogovore i da tako povratim narodno poverenje prema nama i sigurnost u našu pravednu borbu i pobedu. Na tome poslu zatekao me je poziv Vrh. štaba da odmah dođem u Užice. Krenuo sam i u Užicu bio 23. novembra, 41. noću. Ujutru sam se sastao sa drugom Titom i ostalim drugovima. Rečeno mi je da je stvoren Zemaljski N.O.O. za Srbiju u koji sam i ja ušao i ima da vodim poslove šuma, ruda, trgovine i industrije. Dolazim u zgradu gde su smeštena sva odelenja ove naše najviše narodne vlasti. Lično nisam se osećao prijatno — pravo sa položaja u kancelariju. Prodor Nemaca u Užice prekinuo je ovaj naš rad. Iz Užica preko Zlatibora odstupao sam sa Vrh. štabom do s. Radojne u Sandžaku odakle sam se vratio za Srbiju.«

 

Tekst je dat onakvim pravopisom kakvim ga je zabeležio Vlada Zečević.
Vladimir Dedijer – Dnevnik (Prva knjga),
Izdavač GRO »LIBURNIJA«  1981.

 

Liked it? Take a second to support Nataša Davidović on Patreon!

Become a patron at Patreon!

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.