Mamadou Dia – Izazovi pred proleterskim nacijama

Mamadou Dia se već 1948. godine našao u francuskom Senatu kao predstavnik Senegala, a 1956. godine izabran je sa Sengorom u francusku Skupštinu. Zauzimao je visoke državne položaje u okviru režima unutrašnje autonomije Senegala, a potom i u nezavisnom Senegalu. Kada je 1962. godine došao u sukob sa predsednikom Sengorom, vršio je dužnost predsednika vlade i ministra odbrane. Dia je prvi u Africi zahvatio problem nerazvijenosti u celini, ali za razliku od Fanona koji je taj problem obrazlagao političkim rečnikom, on je o njemu govorio pre svega jezikom ekonomiste i, što je zanimljivo, u kategorijama koje će okupirati međunarodnu javnost tek deceniju kasnije – 1970-ih godina, sa krizom energije i sirovina, i razvitkom teorija zavisnosti. „Socijalizam nije sam po sebi cilj“, pisao je Dia, on je „samo sredstvo da se ostvari pun razvitak“, jer izvan socijalizma „nije moguće graditi afričku ekonomiju oslobođenja“. On se može ostvariti samo planiranjem, koje opet zahteva „sve jaču spoznaju ekonomskih i kulturnih realnosti na osnovu čega definiše sheme akcija koje poduzima država“. Ovo je isečak iz dela pisanog 1960. godine, kada većina afričkih nacija još nije stekla punu nezavisnost.

*

Pojam „trećeg sveta“

Mnogo više od marksizma-lenjinizma, solidarnost u siromaštvu, u niskom životnom standardu, u nezaposlenosti sposobnosti da skupe sve elemente karakteristične za stanje nerazvijenosti, najčvršći je temelj novog proletarijata nacija službeno konstituiranih u „treći svet“ posle konferencije u Bandungu. Nije beskorisno podsetiti  geopolitičke ti da bismo shvatili zamašitost događaja.

Moglo bi se zbog tačnosti koju zahteva ekonomska analiza raspravljati o nazivu nerazvijenosti i zameniti ga drugačijom formulacijom koja više odgovara našim perspektivama razvoja. Moglo bi se raspravljati o kriterijima i osporiti specifičnost ekonomijama od kojih se traži da se prave neke razlike. Upuštanje u tu igru za moderne je ekonomiste poslastica, jer je nesumnjivo i intelektualno privlačna i pedagoški zanimljiva. Ne mari što je stvarnost kakva proizlazi iz ispitivanja činjenica mnogo jednostavnija, pa su ekonomisti dužni da je uzmu u razmatranje.

Teorija „ekonomske harmonije“ Bastiata sili nas da ponovo sasvim izbliza sagledamo stvarnost i da danas, sledeći geopolitičku nauku, priznamo teoriju „disharmonije“ u svetu, koji je podeljen na nejednako razvijene ekonomske zone. Tu se najpre nalaze tehnički vrlo napredne zemlje sa 500-1000 dolara prihoda po stanovniku, a broje oko 500 miliona ljudi. Potom, na drugo mesto dolaze snažno industrijalizovane zemlje među kojima su neke evropske i latinoameričke zemlje, u svemu 900 miliona stanovnika sa 400-500 dolara prihoda po stanovniku na više od 2 i po milijarde svetskog stanovništva. Ostaje otprilike 1 milijarda i po sa manje od 100 dolara prihoda koji otpada na dva kontinenta: Aziju i Afriku, koje su po strukturi centar pauperizacije. U tom pogledu nikada Marksova teorija, koju je preuzeo Lenjin, nije našla bolje ilustracije premda ju je razvoj kapitalizma u evropskim zemljama demantovao. Minimum fiziološki potrebnih kalorija nema 50% stanovnika planete, 25% nema dovoljno proteina, a tri četvrtine je neuhranjenih. U prvoj grupi privilegovanih zemalja mortalitet iznosi 10%, a životni vek od 60-70 godina. U drugoj grupi smrtnost varira između 10 i 20 % a dužina života između 40 i 60 godina. Najzad, u trećoj grupi zemalja, mortalitet se penje na 25 do 30 %, a živi se prosečno od 30 do 35 godina, koliko je trajao život u evropskim zemljama početkom devetnaestog veka. Tako je „geografija gladi ujedno i geografija smrti.“1

Čoveka zaprepašćuje konstatacija da u ovom veku, kada se toliko govori o socijalnoj pravdi i kada se tako pesnički uzdiže svetska solidarnost, šestina sveukupnog stanovništva, koju čine mahom belci, raspolaže sa 80% celokupnog prihoda. Ta činjenica sama po sebi dovoljno govori, i mislim da ne treba dalje nabrajati statističke podatke koji se na tom području neprestano gomilaju i koji samo ističu kolika je razlika u životnoj razini među ljudima naše planete, i to u trenutku kada se, o paradoksa!, nauka vinula u osvajanje drugih planeta. Kako je čovečanstvo došlo do tolike neravnoteže?

Ponajpre treba zabeležiti nejednakost u demografskom priraštaju jednog prema drugom kontinentu, što samo po sebi može opravdati faktore koji utiču na razvoj. Tako sama Azija, u kojoj vrvi kao u košnici, broji polovinu celokupnog stanovništva na zemlji. Tu je donekle razlog podeljenosti, što u određenoj meri umanjuje važnost zaključaka što bismo ih mogli izvesti upoređivanjem nacionalnih dohodaka. Postoji, takođe, nejednakost u tehničkom razvitku, koji ne samo da ne umanjuje razlike nego ih, naprotiv, uvećava. Najzad, i što je najvažnije, postoji proces pauperizacije „trećeg sveta“, koji se odvija u senci kolonijalnog imperijalizma pod pritiskom starog kapitalističkog sistema. U svojoj žeđi za profitom, on nije shvatio da je stvorivši tako duboke nejednakosti pre ili kasnije osudio sam sebe, podižući protiv sebe mržnju eksploatisanih masa. On nije shvatio kako, da bi produžio svoj život, nije dovoljno da se oslanja na sistem političke dominacije niti je dovoljno da kolonizaciju pretvara u kolonijalizam. Istina, iluzija je podržavana činjenicama dugo trajala. Kolonijalna nagodba imala je svoj sjajni period, i danas još u eri nacionalnih nezavisnosti pitanje je hoće li vreme dekolonizacije biti ujedno i vreme ekonomske emancipacije. Za današnju svetsku neravnotežu odgovornost ekonomije kapitalističkog tržišta toliko je očita da je i najnepopustljiviji autori više ne poriču.

Spomenimo samo problem odnosa razmene koji, po mom mišljenju, više vodi računa o pljačkanju, žrtve kojega su zemlje proizvođači sirovina, a to su upravo zemlje „trećeg sveta“. Neće biti dovoljno odbijati statistike UN, zasluga kojih jest upravo u tome što postoje i koje su gotovo jedini valjan pristup u to područje. Ne bi isto tako koristilo da a priori zbog krivotvorenja optužujemo studije koje predlažu izmenu odnosa razmene, nepovoljnu za nerazvijene zemlje. Često se ne bez razloga naglašava simplicistički karakter sheme koja na jednu stranu odvaja nerazvijene zemlje proizvođače sirovine, a na drugu stranu industrijalizovane zemlje koje ih kupuju i izvoze prerađene proizvode.

Odnosi razvijenih i nerazvijenih

Istina je u stvari mnogo složenija. Industrijalizovane zemlje proizvode dva ili tri puta više sirovina od nerazvijenih zemalja i međusobno izmenjuju mnogo više prehrambenih proizvoda nego što ih nerazvijene zemlje izvoze. U Danskoj, Austriji i Novom Zelandu sirovine, a u prvom redu poljoprivredni proizvodi, zauzimaju glavno mesto u izvozu i trgovačkom bilansu.

Ali dublja analiza pokazuje da taj argument ne vredi ništa. Treba uzeti u obzir broj stanovnika mobilizovanih na različitim sektorima proizvodnje. Myrdal je zabeležio da industrijalizovane zemlje zapošljavaju sve manje i manje aktivnog stanovništva čak i kada se primarna proizvodnja naglo povećava. Tako u Danskoj tri četvrtine uvoza koji obuhvata poljoprivredne proizvode ipak ne zapošljavaju više od 20% stanovništva. Dodajmo tome da su izvori prihoda nerazvijenih zemalja koncentrisani više na primarnu proizvodnju, a kako prihodi u devizama ovise najviše o izvozu te robe, one su zato, razumljivo, i osetljivije od drugih na pad tečaja. Osim toga, zbog razvoja hemijske industrije, njima prete i proizvodi industrijskih suplemenata, rasprostranjenost kojih ide na teret cene prirodnih proizvoda i pogoršava odnos razmene. Osim reperkusija što ih donosi ta evolucija na nacionalni dohotak nerazvijenih zemalja, ona će u daljoj perspektivi imati i gorih posledica, jer će ograničiti uvoz što će usporiti njihov razvitak i poremetiti plan razvoja.  Može se desiti da revalorizaciji cene sirovina neće pomoći određeni faktori, na primer ekonomski, kao što je sniženje prevoznih troškova, ili socijalni, kao što je visina plata u visokoindustrijalizovanim zemljama, gde radnička klasa uživa značajan deo beneficija, o čemu smo već govorili.

Ne mogu se negirati razlike između industrijskih cena i cena sirovina, posebno poljoprivrednih proizvoda. A kada znamo da je u zemljama „trećeg sveta“ važna pre svega poljoprivredna proizvodnja, i da će još za dugo vremena biti tako, tada razumemo zabrinutost onih koji na te odnose razmene ukazuju kao na glavni uzrok neravnoteže i produbljivanja nejednakosti. Šta god mi govorili, dominantan položaj industrijalizovanih zemalja povećavaju i monopolističke organizacije, ne na planu opskrbe, nego, začudo, na planu kupovine od proizvođača sirovina. Pierre Moussa, kome bi se moglo zameriti da je i suviše blag, i sam kaže:

Izvoz osnovnih proizvoda neindustrijalizovanih zemalja sveta doseže oko 25 milijardi dolara godišnje. Bila bi dovoljna revalorizacija od 14% da bi se godišnji prihod „trećeg sveta“ povisio za 3 i po milijarde dolara, što je sveukupna svota svih vrsta pomoći koja se pruža nerazvijenim zemljama.“2

Brinući samo za sebe, industrijalizovane zemlje neće se odlučiti za tu politiku revalorizacije, što je ipak nalažu pravičnost i razum. Naprotiv, cilj je međunarodne trgovine otežati situaciju pridodavajući pogoršanju cena sirovina nestalnost i nesigurnost tržišta, što ih sada brižno podržava blokovski rivalitet. Tako čak i internacionalna konkurencija, umesto da bude, kako bi se moglo očekivati, povoljan elemenat, radi protiv interesa nerazvijenih zemalja. U nedavnoj studiji UN-a o svetskoj ekonomiji u 1958. dolazi se tačno do istih zaključaka. Jedan od najtežih vidova sadašnje krize jeste njen odraz na nerazvijene zemlje. Prihod od njihovog uvoza smanjio se za 7-8 %, od sredine 1957. do sredine 1958. Dodamo li tome postepeno povećanje cena industrijskih proizvoda, znači da se gubitak njihove uvozne moći može otprilike proceniti na onoliko koliko iznosi šestogodišnji porast cena što ga je odobrila Međunarodna banka za rekonstrukciju i razvoj nerazvijenim zemljama na bazi cena za 1956/57. Budući da ovise o uvozu osnovnih proizvoda, nerazvijene zemlje vide kako se njihov prihod od izvoza sporo povećava i na dugi platni rok. Svetska industrijska proizvodnja porasla je 140% između 1928. i 1955. ali se u istom tom periodu uvoz nerazvijenih zemalja povećao za samo 53%, ili, izuzmemo li petrolej, za 29%.“3

Autori studije procenjuju na više od 2 milijarde dolara gubitak što su ga pretrpele zemlje proizvođači, koliko u stvarnom prihodu toliko i u njihovom kapacitetu uvoza, zbog fluktuacije cena sirovina za vreme industrijske recesije. Možemo zaključiti da ni „perspektive izvoza na dugi rok zemalja proizvođača sirovina baš ne ohrabruju. One ovise većinom o porastu potražnje industrijskih zemalja. Međutim, industrijske zemlje kupuju značajno manje sirovina koje su bačene na međunarodno tržište nego što ih oni mogu ponuditi. Naprotiv, koliko potražnja za uvozom industrijskih proizvoda opada, toliko potražnja za uvozom većine nerazvijenih zemalja ima tendenciju da se poveća više nego što se povećava njihova unutrašnja proizvodnja. Ekonomski razvitak u većini tih zemalja zahtevao je mnogo veći porast uvoza, naročito opreme. A kako prihod od njihovog izvoza sporo raste, porast uvoza povećao je teškoće ravnoteže platnog bilansa. Taj konflikt preti da onemogući zemljama proizvođačima sirovina da dosegnu ili da održe dovoljno visoku stopu ekonomskog razvitka.“

Intervencija MMF-a samo delimično olakšava teškoće zainteresovanim zemljama donoseći rešenje problema platnog bilansa. To je samo marginalno rešenje, koje tek indirektno utiče na gorući problem nestalnosti tržišta primarnih proizvoda. I neće biti izlaza sve dok mehanizam međunarodne trgovine bude to što jeste i dok industrijske zemlje budu sebično štitile svoju nacionalnu primarnu proizvodnju udarajući i dalje visoki porez na primarnu proizvodnju nerazvijenih još neindustrijalizovanih zemalja koje uglavnom raspolažu samo poljoprivrednom proizvodnjom. Ulazak na međunarodnu scenu nacija proizvođača sirovina trebao bi im omogućiti – izuzmimo sada problem pomoći – da postave nova pravila međunarodnoj razmeni i učiniti da u prvom redu čvrsto i solidarno prevagne politika revalorizacije i stabilizacije cena njihovih proizvoda.

Čitav splet tih geopolitičkih, ekonomskih i socijalnih razmatranja daje nov smisao proglasu nacija u Bandungu. Ima mnogo zapadnih pisaca koji su savršeno shvatili srž problema. Tako Jacques Mallet piše u Trećem svetu:

Solidarnost koja se potvrdila u Bandungu meseca aprila 1955. između obojenih ljudi i kolonizovanih naroda dvaju kontinenata čini to jedinstvo događajem od najveće važnosti. Proglas Bandunga pokrenuo je do dna masu od jedne milijarde i 300 miliona ljudi, što je nešto manje od polovine svetskog stanovništva a tri četvrtine stanovništva azijskog kontinenta. To nije ostalo bez odjeka u Severnoj Africi i crnoj Africi. Ti vatreni i nestalni ljudi koji poput bumeranga vraćaju Evropi njene ideje (jer ne mogu ili neće da prihvate njene metode rada) u kojima se sukobljavaju i isprepliću divljenje i revolt, zabrinutost zbog budućnosti i nostalgija za prošlošću, glad za nezavisnošću i želja za pravdom, odbijaju da se uključe u bilo koji ’blok’ čekajući da se okoriste prednošću situacije za koju znaju da je opasna. Svesni da su u igri, oni žele da postanu sudije. Njihova će važnost i uticaj ubuduće još više rasti. Njihov će izbor i evolucija možda odrediti tok istorije. Eto, u ovom kontekstu treba da se od sada odvijaju odnosi između nejednako razvijenih zemalja.“4

Misija proleterskih nacija

Da bi se „izjednačili“ sa Zapadom, narodi „trećeg sveta“ treba da shvate kako isto toliko moraju „vrediti“ u kulturnom pogledu, što je jasno, ali takođe i tehnički i ekonomski. Neće više biti dovoljno optuživati kolonijalizam ili imperijalizam, ili samo zahtevati svoja prava. Trebaće dati pozitivan doprinos dekolonizaciji. Očito je da treba zadovoljiti one osnovne potrebe, ali – kako primećuje Bennabi, alžirski pisac, musliman – da bi zahtevi bili delotvorni i stvaralački, treba da se oduhove, da se „pretvore u akciju“.

Zahvaljujući samo takvom procesu, društvo postaje produktivno umesto da bude samo potrošačko, pa prema tome postaje živi element civilizacije. Da bi stvarala svoju istoriju, naša će mlada društva morati, kada se ostvari dekolonizacija, zameniti proces potrošnje procesom proizvodnje, a na ideološkom planu zadovoljenje potreba zameniti kreativnom inicijativom“.

Pokušamo li sada ova razmatranja prevesti u onu posebnu socijalnu kategoriju koja se zove politika, trebaće da se izražavamo ne potrebama, nego sredstvima. Neće biti reč isključivo o doktrini „prava“ ni isključivo o doktrini „dužnosti“. Sociološka stvarnost ne poziva ni jednu ni drugu u osnovnu dijalektiku koja čini područje istorije. Ipak, ne treba zaboravljati da u svekolikom razvitku „dužnost“ nužno treba da nadmaši „pravo“, jer treba da postoji nešto stečeno ili u političko-ekonomskom rečniku neki „višak vrednosti“. A upravo taj višak dužnosti označava moralni i materijalni napredak nekoga društva u usponu. To znači da nacionalna politika koja narodu govori samo o svojim pravima nije drugo već mistifikacija, mitologija, jer nije posredi to da narod nauči reči i parole, već metodu i tehniku.

„Ne treba mu pevati o slobodi, on tu pesmu već zna. Rečju, ne treba mu otkrivati ono što već zna, nego mu dati dobru metodu da ostvari svoju nadarenost i svoje znanje u konkretnom društvenom obliku“.5

Sav napor oko dekolonizacije treba da mlade nacije dovede do toga da budu glavni tvorci svoje istorije, sa same pripremaju tehničke i psihološke uslove te istorije. Stvarati te uslove znači li to, kao što je to slučaj sa većinom dekolonizovanih zemalja, podržavati ekonomske i društvene strukture nasleđene od kolonijalizma pod uticajem unutrašnjih ili spoljnih pritisaka; znači li to zadržati iste izvore prihoda kad bi moglo biti i drugačije; zadržati poljoprivrednu stagnaciju kada bi se modernizacijom poljoprivrednog sistema mogla ukloniti inercija i nesređenost; znači li to nesudelovanje naroda u sprovođenju konstruktivne štednje? Stvarati potrebne tehničke i psihološke uslove znači li to, kako pokazuje politika većine novih država, učiniti sve da se spreči svaka mogućnost regionalne saradnje?

Naveliko se govori o afričkom jedinstvu. Žestoko se napada razdor i nesloga što su ih posejale kolonijalne vlasti. Ali ništa se ozbiljno i nesebično nije poduzelo da se popravi zlo, nikakav pokušaj okupljanja, koji bi dolazio iz istinske brige za jedinstvom. Iz oportunizma ili radi ličnog prestiža, umesto horizontalne saradnje radije se sklapaju vertikalni savezi, koji još i pogoršavaju stare razdore prenoseći na naše narode blokovski rat. Umesto opšte napetosti, nezadovoljstva i revolta, više bismo voleli da vidimo kako najzad započinje zajednički napor da dođe do političko-ekonomske saradnje, da se usklade planovi i ciljevi različitih zemalja, barem onih koje se nalaze na istom ekonomskom prostoru i u razvojnoj zoni. Hoćemo da se oslobodimo Zapada. Istinu govoreći, baš krivicom afričkih i azijskih rukovodilaca upravo zapadne ideologije kroje ekonomsku kartu oslobođenih zemalja, određuju strukture i opšti smer, postavljaju trgovački plan i određuju zakon trgovačke razmene. Nikada prisustvo Zapada nije bilo opasnije u zemljama koje su tako ljubomorne na svoju nezavisnost. Nikada njegova moć nije bila odlučnija i delotvornija nego u ovom postkolonijalnom periodu.

Priznajmo da se, oslobađajući krivice rukovodioce dekolonizovanih zemalja, problem čuvanja nacionalne samosvojnosti danas ukazuje mnogo složeniji nego u proteklim vekovima. U eri raketa nije preporučljivo podizati čvrste nasipe protiv tolikih tako znalačkih napada spolja. Ali te glavne teškoće ne opravdavaju nedostatak mašte što dovodi do usvajanja ekonomskih modela koji su stvoreni za druge narode u drugačijim prilikama; ne opravdavaju intelektualnu lenjost koja objašnjava zašto su tako spremno prihvaćene izvozne ideologije; ne opravdavaju nedostatak stvarne volje za sopstvenim stvaranjem.

Nećemo u kritici ići tako daleko kao što čine neki pisci – doduše ne bez objektivnosti, ali ipak previše naglo – da pravimo bilans onoga što su učinile nacije „trećeg sveta“ od svog oslobođenja. Ovde se i ne može različito govoriti o bilansu kada se zna da se političko oslobođenje ne podudara sa ekonomskim oslobođenjem, kada oslobođeni narodi „trećeg sveta“ imaju strukture koje se ne mogu izdvojiti od njihovog stanja nerazvijenosti, za promenu kojih treba drugačija odgovornost. Pomoć Zapada umesto da bude stvarno ekonomska i tehnička pomoć na liniji recipročnog razvoja, često je rezultat cenkanja gde se merkantilistički računi mešaju sa strateškim ili jednostavno politikantskim kalkulacijama. To nam ipak ne može biti izgovor da uteknemo ka besplodnom antikolonijalizmu koji proizilazi iz političkog infantilizma.

Ne treba mešati izgradnju nacije i praznu agitaciju, demokratski progres i anarhistička iskušenja, nezavisnost-sredstvo i nezavisnost-fikciju, stvarnost i privide. Nećemo ni najmanje odustati od napora za sopstvenim razvijanjem koji pripada svakoj naciji velikoj ili maloj, bogatoj ili siromašnoj i koji siromašnim nacijama omogućuje da izađu iz začaranog kruga, da se oslobode uzda i uzročnika regresije, da izađu iz paklenog obruča, te da progresivno i strpljivo stvaraju tehničke uslove za skladan razvoj. Svesne svog siromaštva, proleterske će nacije postati svesne i svoje odgovornosti prema sebi, a pogotovo prema sopstvenim masama koje od njih traže sadržajniju hranu od one koju im pružaju parole.

Ako same ne ostvare dekolonizaciju, one će sebe osuditi da vegetiraju, da dižu revoluciju XX veka koja treba da oslobodi zemlje oslobađajući njihovu ekonomiju, dakle promašenu revoluciju. To bi značilo izneveriti ne samo stvar milijarde i po ljudi nego stvar celog čovečanstva i proigrati šansu nove civilizacije čija se svetla već pale.

Nacije i lokalne elite

Dugo će još nerazvijene zemlje oslobođene ili neoslobođene pozivati stručnjake modernog sveta. To je područje gde se potvrđuje i potrebna i dugotrajna saradnja. To je zbog tehničke zaostalosti nerazvijenih zemalja, koja ih, osim revolucije, za dugi vremenski period isključuje iz utrke u današnjem nadmetanju. Ali to jednako potvrđuje činjenicu da i najzagriženiji nacionalizmi prihvataju i zagovaraju tehničku saradnju ističući je kao primer iskrene i nesebične saradnje bez imperijalističkih težnji. I taj bi, sasvim opravdani osećaj, trebao da bude drugačiji pred ponekad sumnjivim nazivom i slabo prikrivenim proselitizmom nekih tehničkih misija. Ta potreba da se podržava i razvija tehnička saradnja ne bi trebalo da isključi napor koji treba da pokrene tehnički razvoj mladih nacija i da ih uključi u gibanja moderne revolucije. Te brige nažalost nema ni u državnim budžetima ni u prioritetu koji je utvrđen na bazi spoljne pomoći, a niti u smeru koji se daje ili što ga sebi daje domorodačka elita.

Ovo ne znači ogovarati, već konstatovati da je navika na pogodnosti u njoj još i suviše jaka da bi je podstakla na naučna ili tehnička zvanja koja ne znače nužno i put ka vlasti i same po sebi ne jamče i udobne položaje. Uprkos mnoštvu problema koji se odjednom postavljaju, sa pravom tražimo da nove države posvete više pažnje istraživanju u svim sektorima, tehnologiji, uvođenju potrebnih infrastruktura, formiranju autohtonih tehničara, koji će imati direktnog udela u tehničkom razvitku njihove zemlje. Sa pravom tražimo od lokalne elite koncepciju nacionalizma koji bi nacionalnoj disciplini podvrgao sve kadrove zemlje, zahtev kome ne bi mogli izbeći ni fakultetska zvanja koja su najsubjektivnije opravdana.

Ali dužnost da se organizuje kretanje dekolonizovanih zemalja prema naučnom i tehničkom napretku ne sme potisnuti drugu, ne manje važnu dužnost, a to je razvitak nacionalne kulture. U nekadašnjim kolonizovanim zemljama arapskog jezika, gde je kontinuitet kulture bio odbrana protiv kolonijalističkog haranja, reforma nastave i uopšte nacionalna politika odgoja u tim državama pokazuje neosporan napredak. Indija, uprkos složenoj lingvističkoj i etničkoj situaciji, posvećuje tome vredne napore koji su dali povoljne rezultate. Države crne Afrike koje su proizašle iz francuske ili engleske, belgijske ili portugalske kolonizacije, s obzirom na taj problem, u mnogo su slabijem položaju zbog mnoge brže „kolonijabilnosti“ njihovih nacionalnih kultura, zbog veće ranjivosti njihovih civilizacija koje su bile izložene nemilosrdnim iskušenjima.  Za njih će revolucija na tom području biti stvar dugotrajne strpljivosti, tehničkog istraživanja i lucidne sinteze. Bilo bi poželjno da vlada zauzeta organizacionim zadacima od njih ne odvoji probleme kulture, da ih ne odgodi do „svetog nikada“ ili ko zna do kada. Bilo bi poželjno da rukovodioci sami budu uvereni, i to jednodušno uvereni da bez kulture nema države dostojne tog imena, da nema privrede, tehnike, nauke u službi čoveka, nema žive i snažne nacije.

Antikolonijalna revolucija

U tom pogledu ne bi trebalo imati iluzija, i proleterske nacije, posebno afričke, koje su na putu da to postanu, neće prihvatiti da se pridruže tom zajedničkom idealu, koji, kako sada stoji s podelom svetskog prihoda, nije nimalo u skladu sa stvarnošću. I dokle god bude tako kako jeste, ne treba se tome čuditi. Zato nacionalne revolucije „trećeg sveta“ imaju osnovni antikolonijalistički karakter. Ta pobuna gladi, bede, nemaštine u biti je pobuna protiv stranca čije je samo prisustvo oličenje svega zla i čijim će odlaskom sva ta zla nestati. Svi prekomorski nacionalizmi, bili afrički ili azijski, nose pečat kolonijalnog stanja, strane dominacije koja sama po sebi stvara mržnju i ksenofobiju.

Arapski nacionalizam to najvernije ilustruje svojom žestinom, agresivnim prizvukom i svojim sektaštvom. Mesijanski pokreti crne Afrike hrišćanskog ili muslimanskog obeležja i nisu drugo nego sociološke manifestacije tog kolektivnog osećaja revolta protiv strančevog prisustva, i materijalnog i ideološkog. Reč je, kako pokazuje Georges Balandier, o određenom „prenosniku političkih reakcija na planu religije“, o „pokretima što usmeruju protest protiv određenog oblika uređenja koji je poremetio tradicionalnu ravnotežu i uveo nesigurnost“.6 To je, napokon, reakcija protiv procesa socijalnog raspadanja kome se suprotstavlja volja sa obnovom potpune etničke celine.

Mauridizam (mouridisme) Ahmadua Bambe u Senegalu nema drugačije značenje, samo sa tom razlikom što prilagođavanje Islama ima sociološki a ne politički karakter, zato što Islam nije vera kolonizatora. Prema tome, čini se da je najhitniji zadatak prekomorskih nacionalizama da stave tačku stranoj okupaciji i političkoj dominaciji. Glavni cilj revolucije biće da skrši političku moć koja je odgovorna za ekonomsku, društvenu i kulturnu zavisnost, oboriti idole kolonijalizma, ako se može pregovorima, a ako ne silom. To će biti oslobodilačka revolucija pomoću destrukcije. Njen će cilj biti da oplemeni ponovo stečenu slobodu makar ona i ne donosila kamate, makar tu moralnu promenu i ne pratila promena materijalnog stanja. Upravo taj sociološki smisao prekomorskih nacionalizama objasniće nam neodoljivu snagu zahteva za nezavisnošću naroda „trećeg sveta“. U tome i treba potražiti objašnjenje zašto im toliku odbojnost izazivaju kapitalistički eksperimenti, a toliko ih privlače obrasci socijalističkog uređenja. Kako je kolonijalna sila svuda nametnula dominaciju stranog kapitalizma, razumljivo je što se u psihologiji proleterskih nacija potpuno izjednačuje kapitalizam sa kolonijalizmom, politički sistem sa ekonomskim sistemom.

U vezi sa mesijanskim pokretima crne Afrike, Balandier konstatuje da periodi religioznih kriza odgovaraju periodima ekonomskih kriza, što znači da postoji međusobna zavisnost između nacionalnog, čak verskog zanosa i stvorene ekonomske situacije. Isto tako razumemo da oni najsvesniji elitni rukovodioci kolonizovanih zemalja odbacujući kolonijalizam ujedno odbacuju i kapitalizam. Zato razumemo da su njihove naklonosti na strani socijalizma i da svoj pogled tamo upiru i traže njihova iskustva. Nažalost, pitanje nije tako jednostavno, jer se čini da je kolonijalizam kadar da i sisteme nadživi. Pa ipak, to ne umanjuje sve češći i žešći zahtev kolonizovanih za nezavisnošću.

Ali to pravo na nezavisnost, a to je pravo države i svih pojedinaca koji je čine, treba sagledavati dinamično u okviru određene države i određene nacije. Svaka ljudska zajednica, svako društvo ima pravo na nezavisnost, a da bi je zaista imalo nije dovoljno da se to pravo samo proglasi nego i zajamči da će se ono i izvršavati zahvaljujući posebno postojanju jedne demokratski organizovane države. Drugim rečima, nezavisnost bi mogla biti i fiktivna ako se ona ne bi mogla stvarno sprovoditi. Nezavisnost je uostalom, gledajući izbliza, primenjivanje osnovnog prava koje vodi do niza rešenja počevši od čiste, jednostavne integracije do otcepljenja, čega danas, čini se, postaju svesne čak i zemlje imperijalističke tradicije. To je u stvari strogo pravo i teško ga je odbiti kolonizovanim narodima koji su dugo bili uskraćeni za blagodati političke nezavisnosti. Pitanje je samo hoće li primena tog prava što ga više niko ne osporava biti u skladu sa stvarnom nezavisnošću novih država i istinskoj dobrobiti za mlade nacije.

 

Izvod iz: Nations Africaines et Solidarite Mondiale, PUF, Paris 1963, (str. 11-37)
Prevod – Smiljka Sučić
Priprama i adaptacija: Princip.info

 

Liked it? Take a second to support Aleksandar Pekic on Patreon!

Become a patron at Patreon!


  1. Gabriel Ardant, Le monde en friche.  

  2. P.Moussa, Les nations proletaires.  

  3. Problemes economiques br. 600, 20. jun 1959.  

  4. J. Mallet, Treći svet.  

  5. Malek Bennabi, Vocation de l’Iskam.  

  6. Georges Balandier, „Messianisme et nationalisme“, Cahier de sociologie, 1953.  

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.