Zastava pobede među avetima Majdana

Zastava pobede

Piše: Aleksandar Divović:

Dok se Dubravka Stojanović sprema da vam 9. maja kaže ko joj krade antifašizam, pošto je prethodno osudila vojnu akciji Ruske Federacije protiv fašizma u Ukrajini, na novom Istočnom frontu, otvorenom mnogo pre ruske intervencije, zatvoren je krug. Od trijumfalnog antifašizma, za koji su sovjetski i ruski narod položili kolosalne ljudske i materijalne žrtve u Velikom otadžbinskom ratu, preko tzv. dekomunizacije i istorijskog revizionizma razmahanog posle raspada SSSR-a, uz velikodušnu pomoć zapadnih sponzora, pređen je put do službene rehabilitacije fašizma i otvorene legalizacije neonacizma.

Današnja Ukrajina, ili bar ono što je ostalo od nje, predstavlja oglednu laboratoriju u kojoj se taj proces godinama i sistematski razvijao. Najčistije plodove tog podmuklog revizionističkog eksperimenta gledamo u vidu radikalnih neonacističkih formacija koje su premrežile vojni i politički establišment postmajdanske Ukrajine.

Još otkad je Džon Mekejn držao svoj govor na Majdanu, stojeći rame uz rame sa okorelim fašistima iz partije Svoboda (čiji je simbol nacistički volfsengel, u Nemačkoj zakonom zabranjen), a Viktorija Nuland delila đevreke demonstrantima ispod ogromnog portreta Stepana Bandere okačenog na fasadu kijevske skupštine, bilo je jasno da će neonacizam biti koristan instrument u rukama nadolazeće rusofobne hunte i njenih NATO pokrovitelja.

Ali da bismo razumeli zašto je uticaj neonacizma u Ukrajini metastazirao u krugovima vojnih i političkih elita i kako je Ukrajina završila u Izveštaju o antisemitizmu izraelskog Ministarstva za dijasporu, prema kome je broj antisemitskih incidenata u Ukrajini samo u 2017. godini premašio zbir svih incdenata prijavljenih na celom postsovjetskom prostoru1, moramo se vratiti na početke akademske relativizacije egzistencijalnog zla nacizma.

𝐈𝐈 𝐓𝐞𝐨𝐫𝐢𝐣𝐚 𝐨 𝐝𝐯𝐚 𝐭𝐨𝐭𝐚𝐥𝐢𝐭𝐚𝐫𝐢𝐳𝐦𝐚

A sve je počelo super teorijom o dva totalitarizma, tipološkom poistovećivanju nacizma i komunizma kao fundamentalno srodnih sistema, različitih od plurlističke demokratije.

Teorija o dva totalitarizma nije mnogo marila za to što je staljinistički teror bio nerazdvojni deo staljinističkog društva, povezan sa rapidnom industrijalizacijom, kolektivizacijom i urbanizacijom i kao takav nije mogao biti izjednačen sa biološki motivisanim istrebljenjima u nacizmu; što je rešavanje jevrejskog pitanja značilo fizičko iskorenjivanje Jevreja, a uklanjaje klasnog neprijatelja njegovu eksproprijaciju; što nije bilo nacističke kritike hitlerizma, ali je bilo brojnih marksističkih kritika staljinizma; što je ukrajinski Holodomor bio relativno nepredvidiva posledica ubrzane kolektivizacije i eventualne nesposobnosti partisjkog rukovodstva, a Holokaust proizvod genocidne namere, itd.

Dosledno zanemarivanje svih fundamentalnih razlika između nacizma i komunizma posle kraja Hladnog rata našlo se u funkciji neoliberalne revizije prošlosti i bezalternativne vizije konačnog trijumfa liberalnog kapitalizma, naročito u postsocijalističkim režimima. Ali nastojanje da se izjednači sve što se podrazumeva pod pojmom totalitarizma ne vodi samo fukujamovskom legitimizovanju neoliberalizma kao jedine alternative. S jedne strane, tako dobijamo normalizovanje nacizma kao legitimne, samo malo ekstremne ideologije, a s druge, najveći protivnici nacifašizma i, na kraju krajeva, najzaslužniji za njegov poraz, bivaju izjednačeni s njim.

Pobeda u Hladnom ratu postaje važnija civilizacijska prekretnica od pobede nad nacističkom distopijom u Velikom otadžbinskom ratu. To je posebno apsurdno jer je još Hobsbaum primetio “da bi bez sovjetskih žrtava evropski liberalni kapitalizam kapitulirao pred fašizmom, a sadašnji zapadni svet bi dugo činile izolovane SAD i niz različitih autoritarnih i fašističkih režima”.

𝐈𝐈𝐈 ‘𝐃𝐞𝐤𝐨𝐦𝐮𝐧𝐢𝐳𝐚𝐜𝐢𝐣𝐚’ 𝐔𝐤𝐫𝐚𝐣𝐢𝐧𝐞

U postsovjetskoj Ukrajini ovaj revizionistički proces racionalizovanja nacizma i dodatnog demonizovanja komunizma, u pokušaju da se vlastita istorija normalizuje i opravda pred novim zapadnim gospodarima, vremenom je doveden do ekstrema.

U Kijevu, a posebno na zapadu Ukrajine, decenijama se širilo uverenje kako su četrdesete godine 20. veka bile doba surovih diktatora Hitlera i Staljina između kojih nije bilo razlike. Za ovo mišljenje ideološki okvir obezbedio je upravo manipulativni obrazac teorije o dva totalitarizma, koji se decenijama širio zapadnim akademskim institucijama.

U zapadnoj Ukrajini ova teorija se pretvorila u ekstremno shvatanje da je Staljin bio gori od Hitlera, a Stepan Bandera i banderisti, ukrajinska verzija ustaša, počeli su da se slave kao borci protiv staljinizma i heroji ukrajinske nacije.

Ukrajinska Vrhovna rada je ubrzo posle državnog udara na Majdanu, podstaknuta Rezolucijama Saveta Evrope 1096/1996 i 1481/2006 o osudi komunističkih totalitarnih režima, kao i Deklaracijom Evropskog parlamenta o proglašavanju 23. avgusta kao Evropskog dana sećanja na žrtve staljinizma i nacizma, 2015. godine usvojila Zakon “o osudi komunističkog i nacional-socijalističkog totalitarnog režima u Ukrajini i zabrani propagande njihovih simbola “.

Primena ovog revizionističkog zakona u praksi, umesto navodnog principijelnog tretmana dva podjednako zločinačka i totalitarna režima, rezultirala je jedinim mogućim ishodom – ekstremnim revizionizmom i tzv. dekomunizacijom. To je značilo potpunu zabranu komunističkih imena, simbola antifašističke borbe, pa čak i pesama u nastojanjima da se raskrsti sa sovjetskom prošlošću.

Međutim, izjednačavanje nacizma i komunizma, manje ili više diskretno, privileguje isključivo nacizam. Nameće se zaključak da je ‘umereni’ fašizam bio opravdana reakcija i legitimna alternativa komunizmu, a diskreditovanje socijalističke prošlosti u Istočnoj Evropi postaje važna karika ‘demokratske’ legitimnosti neoliberalnog poretka.

𝐈𝐕 𝐑𝐞𝐡𝐚𝐛𝐢𝐥𝐢𝐭𝐚𝐜𝐢𝐣𝐚 𝐟𝐚𝐬̌𝐢𝐳𝐦𝐚

Dok je za samo dve godine primene ovog zakona uklonjeno ukupno 2389 sovjetskih spomenika, od čega 1320 posvećenih Lenjinu2, samo ozloglašenom nacističkom kolaboracionisti Stepanu Banderi širom zapadne Ukrajine podignuto je na desetine spomenika, a više od trideset trgova i ulica nazvano je po njemu3. Bandera je bio saradnik nacista i vođa terorističke Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN-B), koja je nedvosmisleno bila odgovorna za smrt oko šest hiljada Jevreja u Lavovu 1941. i Volinjski masakr nad preko pedeset hiljada poljskih civila u periodu 1943-1945.

Rehabilitacija nacifašizma i intenzivna nacifikacija ukrajinskih vojnih i političkih elita posle Majdana, uz odobravanje i otvorenu podršku Zapada, nisu vidljivi samo na primeru Banderinog kulta.

Vrhovna rada je krajem prošle godine, na predlog Ukrajinskog instituta za nacionalno sećanje, usvojila Rezoluciju o danima sećanja za 2022. i 2023. godinu. Među njima je i sto trideseta godišnjica rođenja Porfirija Silenka-Kraveca, oficira SS divizije Galicija, nosioca Gvozdenog krsta i Krsta za vojne zasluge, koji je ustanovio lično Adolf Hitler.4 U gradu Kalušu na zapadu Ukrajine 2019. godine otkrivena je treća spomen ploča Dmitriju Palijevu, haupšturmfireru SS divizije Galicija, koji je poginuo u Bici kod Brodija 1944. boreći se na strani Vermahta.5 Poslanici Vrhovne rade podržali su prošle godine predlog da se poslednjem vojniku SS divizije Galicija u Ivano Frankovsku, Mihajlu Muliku, posthumno dodeli najviše nacionalno priznanje ‘Heroj Ukrajine’, itd.6 Za spisak svih sličnih primera i imena bio bi potreban telefonski imenik.

𝐕 𝐀𝐥𝐢 𝐕𝐨𝐥𝐨𝐝𝐢𝐦𝐢𝐫 𝐙𝐞𝐥𝐞𝐧𝐬𝐤𝐢 𝐣𝐞 𝐉𝐞𝐯𝐫𝐞𝐣𝐢𝐧…

Ali Volodimir Zelenski je Jevrejin kojeg je većina Ukrajinaca izabrala za predsednika na demokratskim izborima. Kako jedan Jevrejin može da bude predsednik države u kojoj nacifašizam, navodno, ima toliki uticaj?

Čuvena rečenica Šarla Bodlera da je najveći trik koji je đavo izveo to što je ubedio svet da ne postoji u svojoj ukrajinskog verziji treba da glasi: Najveći trik koji je đavo izveo je to što je ubedio svet da je ukrajinski neonacizam zanemariv jer je Zelenski Jevrejin!

Ako niste potpuno zombirani sveprožimajućom rusofobnom propagandnom, onda verovatno naslućujete da je jevrejsko poreklo predsednika Ukrajine važno pi-ar sredstvo zapadnih korporativnih medija u sveopštem informativnom ratu protiv Rusije. Naglašeno jevrejstvo Zelenskog je vid specifičnog rusofobnog pinkwashinga, čija je svrha prikrivanje složenih i bliskih odnosa administracije ukrajinskog predsednika sa neonacističkim snagama, kojima je ukrajinska država poverila važne vojne i političke funkcije posle državnog udara na Majdanu.

Tačno je da je Volodimir Zelenski 2019. izabran za predsednika Ukrajine na platformi deeskalacije neprijateljstava sa Rusijom, ali je vrlo brzo posustao pred militantnim radikalizmom uticajnog, neonacističkog bataljona Azov. ‘Azov’ je još 2014. godine integrisan u regularne snage Nacionalne garde Ukrajine i svojom vojno-političkom kampanjom “Ne kapitulaciji” 2019. godine odigrao je ključnu ulogu u miniranju kompromisnih Minskih sporazuma za istočnu Ukrajinu. Ali nije samo neonacistički ‘Azov’…

U decembru 2021. godine, Zelenski je na ceremeoniji u ukrajinskom parlamentu dodelio najviše priznanje ‘Heroj Ukrajine’ komandantu profašističke, paravojne formacije ‘Pravi sektor’ Dmitriju Kocjubajlu.7 Samo mesec dana ranije, bivši lider ‘Pravog sektora’ Dmitro Jaroš postao je savetnik glavnokomandujućeg Oružanih snaga Ukrajine.8 Neonacističa organizacija ‘C14’, koja se proslavila na Majdanu kada su njeni aktivisti zauzeli gradsku većnicu i oblepili zidove neonacističkim obeležjima, sklopila je 2018. godine sporazum sa gradskim vlastima Kijeva. Prema odredbama sporazumu, ‘C14’ se dozvoljava da uspostavi ‘gradsku stražu’ koja će patrolirati ulicama, čime im je država efektivno dozvolila da vrše pogrome.9 U više navrata, to su na svojoj koži osetili ukrajinski Romi.10

𝐕𝐈 𝐈𝐳𝐛𝐨𝐫𝐢 𝟐𝟎𝟏𝟗.

Antiruski propagandisti mogu koliko god žele da ponavljaju formulu “Zelenski je Jevrejin, pa u Ukrajini ne može biti nacizma“. Ali istina je da u Ukrajini ekstremisti kontrolišu političke procese nasiljem protiv onih koji se usude da se suprotstave njihovim nacionalističkim i suprematističkim agendama. Koliko je jevrejski identitet nepouzdan lakmus test za registrovanje neonacizma u ukrajinskoj Antirusiji govori podatak da je glavni i dugogodišnji sponzor neonacističkog bataljona Azov ukrajinski oligarh jevrejskog porekla Igor Kolomojskij, što ne poriče ni notorna Al Džazira.11

Još jedan od argumenata svilenih liberalnih kritičara ruske misije denacifikacije Ukrajine, kao izgovora za agresiju na suverenu zemlju, je da su parlamentarni izbori u Ukrajini 2019. godine, na kojima je krajnje desničarska Svoboda osvojila 2% glasova, pokazali da radikalna opcija nema uporište u ukrajinskom narodu. Niko nikada nije tvrdio da su profašistički stavovi i neonacistička ideologija široko rasprostranjeni u čitavom ukrajinskom narodu; upravo suprotno: Njihov uticaj na donošenje političkih odluka i doprinos tragediji naroda na istoku Ukrajine duboko je nesrazmeran podršci koju ove reakcionarne snage imaju u narodu.

Mehanizam ovog uticaja najplastičnije je objasnio Jefhen Karas, vođa pomenute neonaci, terorističke bande C14, na tribini u Kijevu, samo nekoliko dana pre početka specijalne operacije vojske RF u Ukrajini. Na primedbu da na Majdanu nije bilo mnogo nacista, možda oko 10% onih pravih, ideoloških, Karas je odgovorio: “Takvu stvar može da izjavi samo moron koji nikada nije bio u ratu… Bez tih 10%, možda i manje, 8%, efikasnost (prevrata na Majdanu) bi pala za 90%”.12  I to je najveća izrečena istina o uticaju neonacizma, kao postojanog i sveprisutnog vektora u političkom životu Ukrajine, od državnog udara na Majdanu 2014. godine.

𝐕𝐈𝐈 𝐍𝐞𝐨𝐧𝐚𝐜𝐢𝐬𝐭𝐢 𝐤𝐚𝐨 𝐣𝐮𝐫𝐢𝐬̌𝐧𝐢𝐜𝐢 𝐍𝐀𝐓𝐎 𝐡𝐞𝐠𝐞𝐦𝐨𝐧𝐚

Zašto su se istorijski revizionizam i neonacizam, za razliku od svih ostalih postsocijalističkih republika, baš u Ukrajini pojavili u tako ekstremizovanoj formi i kako su za kratko vreme postali činioci koji određuju kurs državne politike?

Obim i značaj neofašizma i neonacizma u Ukrajini srazmeran je strateškom značaju koji Ukrajina ima, kako za imperijalnu politiku NATO hegemona prema Rusiji, tako i za bezbednost i odbranu same Rusije. Imperijalna politika odvajanje Ukrajine od Rusije i okretanja Kijeva ka Zapadu radikalizuje se kroz odobravanje, podršku i finansiranje ukrajinskih profašističkih snaga i neonacističkih formacija ukorenjenih u banderističkim tradicijama.

Od puča u Ukrajini 2014, koji su sproveli stratezi iz Vašingtona, američke snage su naoružavale i obučavale Ukrajince, uključujući neonacističke jedinice, kako da se bore u urbanim i drugim civilnim područjima. SAD su direktno naoružavale bataljon Azov protivtenkovskim raketnim bacačim Javelin, šaljući čak tim vojnih oficira da se na terenu sastanu sa komandantima Azova 2017.13 Čitav smisao integrisanja bataljona Azov u Nacionalnu gardu Ukrajine je legalizacija naoružavanje ove formacije najsavremenijom vojnom opremom za terorističke operacije u Donbasu. Ako nekome nije jasno zašto je Marijupolj morao biti denacifikovan ili zašto je Azovstalj nova Vučija jazbina…

Zapadni izbor da se zaigra na kartu neonacizma nije slučajan. Rusija je prirodno najdosledniji čuvar sećanja na biblijske žrtve koje je sovjetski narod podneo u Velikom otadžbinskom ratu protiv nacističke ideologije krvi i tla. U ideološkoj heterogenosti savremenih ruskih elita o kojoj je pisao Aleksandar Đokić14 , sovjetsko nasleđe se izdvaja kao državotvoran i na reviziju istorije najotporniji element. Predsednik Vladimir Putin je u aprilu potpisao zakon kojim se kažnjava javno izjednačavanje uloga Sovjetskog Saveza i nacističke Nemačke u Drugom svetskom ratu i negiranje “odlučujuće uloge sovjetskog naroda u porazu nacističke Nemačke”.

Osetljivost ruskog društva i države na svoju herojsku antifašističku prošlost, na trideset miliona palih žrtava na braniku otadžbine od nemačke agresije, prirodno otvara vrata regrutaciji neonacističkih fanatika u velikoj ukrajinskoj zemlji, koja je politički epicentar novog Hladnog rata između američkog imperijalizma i ruskog prava na opstanak.

𝐕𝐈𝐈𝐈 𝐙𝐚𝐤𝐥𝐣𝐮𝐜̌𝐚𝐤

Uzaludni su pokušaji liberalnih rusofoba da demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine, kao ciljeve specijalne operacije ruske vojske u Ukrajini, protumače kao kremaljsku propagandu, jer su to najsupstancijalniji i najlegitimniji mogući argumenti u prilog ruskoj intervenciji.

Za kraj ovog podužeg teksta, a uoči velikog Dana pobede, možda i najznačajnijeg od Drugog svetskog rata, uputio bih i nekoliko prigodnih poruka. Baba Dubravki da vratite njen ‘demokratski antifašizam’ pošto ionako ne vredi ni pišljivog boba. Svim iskrenim antifašistima i borcima protiv novog kolonijalizma želim srećan praznik, uz tradicionalni pozdrav – Dogodine u Lavovu.

 

Liked it? Take a second to support Jelena Ilić on Patreon!

Become a patron at Patreon!


  1. https://www.jta.org/2018/01/28/israel/report-ukraine-had-more-anti-semitic-incidents-than-all-former-soviet-countries-combined  

  2. https://www.rts.rs/page/magazine/sr/story/511/zanimljivosti/2842476/u-ukrajini-vise-nema-spomenika-lenjinu.html  

  3. http://pda.pravda.com.ua/news/id_7132563/  

  4. https://strana.today/news/367541-pamjatnye-daty-ukrainy-2022-2023-hoda.html  

  5. https://www.jpost.com/diaspora/antisemitism/the-historical-memory-of-the-holocaust-in-russia-and-ukraine-614828  

  6. https://report.if.ua/lyudy/myhajlo-mulyk-lyudyna-tyzhnya-za-versiyeyu-reportera/  

  7. https://thegrayzone.com/2022/03/04/nazis-ukrainian-war-russia/  

  8. https://www.rferl.org/a/ukraine-yarosh-muilitary-adviser/26941352.html  

  9. https://www.reuters.com/article/us-cohen-ukraine-commentary/commentary-ukraines-neo-nazi-problem-idUSKBN1GV2TY  

  10. http://www.errc.org/news/anti-roma-pogroms-in-ukraine-on-c14-and-tolerating-terror  

  11. https://www.aljazeera.com/news/2022/3/1/who-are-the-azov-regiment  

  12. https://www.youtube.com/watch?v=DOBntnuYCMA  

  13. https://thegrayzone.com/2022/04/01/war-us-weaponized-ukraine-russia/  

  14. https://preokret.info/index.php/2022/04/29/raznorodni-ideoloski-stubovi-ruske-vladajuce-elite/?fbclid=IwAR0RChmbBQBihR8Ne8Zl_BtP0fEV75ZaKInMVfap8G9hqerKRGWfrdNGITw  

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.