„Diljem Europe raste fašistička desnica!“ uzvikuje dušobrižno liberalna ljevica, dok liberalni centristi “najstrože” osuđuju svako oskvrnjivanje spomenika NOB-a. No maknimo se od kitnjastih fraza i političke halabuke te probajmo analizirati zašto dolazi do jačanja fašistoidnih struja. Za primjer naše analize uzet ćemo slučaj grada Labina. Nedavno je otkriveno kako od tamo dolazi jedan od vođa neonacističke grupe Terrogram, upravo iz istog grada u kojem je isto ne tako davno osnovana podružnica Domovinskog pokreta, reakcionarne hrvatske stranke, ili u čijoj se okolici oštećuju spomenici borcima protiv fašizma. Postavlja se pitanje kako je u tom malom gradu, koji je dosad politički možda bio najpoznatiji po tzv. Labinskoj Republici, došlo do pojava sjemena radikalne desnice? U potonjoj razradi vidjet ćemo da nije riječ o sjemenu već o ranim plodovima.

Bez primjene historijskog materijalizma u analizi, dolazimo u opasnost od metafizičkih zaključaka koji se mogu manifestirati u krajnje šovinističkoj retorici. Među istarskim stanovništvom gore navedena kretanja u društvu se mahom pripisuju tzv. fureštima (strancima) koji sa sobom dovlače svoju “netolerantnu” kulturu koja ne odgovara “tolerantnoj” istarskoj kulturi. Ovdje mi nije cilj historijska analiza istarske kulture suživota, te ću se samo kratko osvrnuti na sugestiju navedene izjave. Zaključak da je pojava desničarenja u Istri rezultat samo društvene migracije pada upravo na materijalističkom testu. Jer sugerira da je kultura nepromjenjiva i odvojena od materijalnih uvjeta, tj. vodi se sitnoburžoaskom poslovicom: „Možeš istjerat seljaka iz sela, ali ne i selo iz seljaka.“ To bi značilo da postoji neki vječni istarski duh bez obzira u kojim uvjetima (npr. u stranoj zemlji) se njegov nositelj nalazio, što je ravno metafizičkom shvaćanju svijeta. Normalno da Istrijan koji živi i radi primjerice u Americi posljedično nema isti karakter kao Istrijan koji živi i radi u Istri. To najbolje vidimo na primjerima povrata dugogodišnjih iseljenika kroz njihovu tešku reintegraciju u svoj rodni kraj. Poput našeg Istrijana u Americi tako i ljudi koji dolaze u Istru, bez obzira na snagu kulturne hegemonije svog izvornog mjesta, s vremenom se „istrijaniziraju“ i to ponajviše ako obavljaju istu vrstu poslova kao i ostali Istrijani. Upravo tu kaže Marx:

„Ne određuje svijest ljudi njihovo biće, nego obrnuto, njihovo društveno biće određuje njihovu svijest.“ (K. Marx, Prilog kritici političke ekonomije)

Još jedna stvar koja ne ide na ruku tim rasnim teoretičarima je porijeklo mladića koje nije „došljačko“ već domicilno. Treba reći da iako je vrlo moguće kako se radi samo o radikaliziranom pojedincu i dalje je riječ o kvantitativnim promjenama, koje su po prirodi neznatne i gotovo neprimjetne, ali koje u konačnici dovode do kvalitativnih promjena.

S druge strane imamo slavnu Labinsku Republiku. Labinska Republika je naziv za oružanu pobunu koja je počela 1921. kao štrajk šestotinjak labinskih rudara. Štrajku se istog dana pridružilo još 2000 rudara, koji zaposjedaju tri rudarska okna. Organiziraju se crvene straže i nakon oduženih pregovora s upravom, rudari sami organiziraju proizvodnju. Do ovakvog slijeda događaja došlo je partikularno radi teških uvjeta rada, a generalno radi neusklađenosti proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Što to konkretno znači? Imamo situaciju gdje masa ljudi zajedno radi u ogromnoj tvornici tj. ugljenokopu, što daje procesu proizvodnje društveni karakter. Društveni karakter proizvodnje zahtijeva i podruštvljavanje proizvodnih odnosa, odnosno društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju. Upravo se tu nalazi proturječnost koja je dovela do štrajka, odnosno do pobune rudara. Ali bez revolucionarne teorije i vodstva u organizaciji rudara od strane istaknutih socijalista poput Giovannija Pippana, pobuna bi bila samo stihijski izraz nezadovoljstva radnim uvjetima.

Vidimo da su upravo materijalni uvjeti poput načina proizvodnje kumovali klasnoj svijesti i sindikalnom organiziranju rudara. Dakle, imamo jednu krajnje lijevu pojavu na rubu same proleterske revolucije od prije sto godina pa do današnje situacije gdje se pojavljuju reakcionarni elementi i to na istom području. Promatrajući promjene u proizvodnim odnosima kroz prizmu promjena ekonomskih sustava u zadnjih sto godina, vidimo da su se izmjenjivala dva sustava i to redom: kapitalizam u socijalizam, te socijalizam ponovno u kapitalizam. Sudeći samo po tome, danas bismo se trebali nalaziti u sličnim uvjetima kao i prije sto godina, no zašto onda nema ljevičarskih tendencija i oružanih pobuna nigdje na vidiku? Bez obzira na turbulentna razdoblja na ovome području, od vlasti fašističke Italije i razornog 2. svjetskog rata, pa do tzv. jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i osnivanja buržoaske Republike Hrvatske, ključ leži zapravo u propasti rudarske industrije. Naime,

„Labinsko rudarstvo dostiže svoj vrhunac nakon Prvog svjetskog rata, kada labinski rudnici […] zapošljavaju više od 10.000 radnika. Rekordna proizvodnja dostignuta je 1942. godine s 1.158.000 tona ugljena. Nakon Drugog svjetskog rata istarski ugljenokopi odigrali su vrlo važnu ulogu u poslijeratnoj obnovi. Međutim, velike zalihe ugljena izazvale su pad proizvodnje ugljena te se 1970-ih godina počinje odvijati postupno zatvaranje rudnika. Većina rudnika zatvorena je 1980-ih godina, ponajviše zbog nerentabilnosti, dok rudarsku proizvodnju nastavlja novo poduzeće Istarski ugljenokopi Tupljak. Nažalost, 1999. godine i Tupljak zatvara jamu čime se ujedno zatvara i posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.“ (Mine Tour, Rudarska baština Labinštine)

Istovremeno s propašću rudarske industrije počinje nagli razvoj turizma na Labinštini. Rad u turizmu se pretežito sastoji od uslužnih djelatnosti (hotelijerstvo, ugostiteljstvo itd.) i ostalih djelatnosti vezanih na turizam (građevinarstvo, vinarstvo itd.). Takva promjena omogućila je tranziciju bez težih posljedica za tržište rada. Odnosno, zbog velike potražnje radne snage rudari su se mogli zaposliti ili u obrtima i manjim poduzećima vezanim za turizam ili direktno u turizmu. Samim time dolazi do fragmentacije radne snage na tom području ili pretvaranja iste u sitnoburžoaske obrtnike.

Takva promjena proizvodnih odnosa utjecala je na svijest nekadašnjih rudara. Promjenom proizvodnih odnosa dolazi i do promjene formalnog uređenja, pa s buržoaskim izborima na vlast dolazi lokalna liberalna stranka IDS. Tu dolazi do pojave anarhističkih tendencija koje su tipične za sitnu buržoaziju. Pa tako imamo program decentralizacije, spuštanje ovlasti na lokalnu i regionalnu razinu, borba protiv nacionalnog centra pa sve do neformalnih razglabanja o diverzantskim akcijama poput zatvaranja tunela Učka. No, pošto forma uvijek kasni za sadržajem tu imamo i ostatke forme prijašnjeg sadržaja poput slavlja antifašističke borbe i nominalno svrstavanje na ljevicu, barem u moralnom smislu.

“Forma, uslijed njenog zaostajanja od svog sadržaja, nikad potpuno ne odgovara tom sadržaju te se, na taj način, nov sadržaj »po nuždi« privremeno zaodijeva u staru formu, što izaziva konflikt među njima.”(J.V. Staljin, Anarhizam ili socijalizam)

Uplitanjem krupnijih kapitalista u stranačku politiku, takvi sitnoburžoaski plamenovi unutar IDS-a su s vremenom ugašeni. U gradu Labinu je forma ostala u nekim tragovima i danas, no polako blijedi čak i u estetskom smislu. Zorno to prikazuje proslava stote obljetnice Labinske Republike kao – Dana rudara, a ne ideje kojom su ti rudari zauzeli ugljenokope. Tako da je grad službeno bio okićen zeleno-crnim rudarskim zastavama, a ne crvenom zastavom sa srpom, čekićem i crvenom zvijezdom koju su koristili rudari tijekom svoje pobune.

Sitnoburžoaska klasa vuče za sobom svoju ideologiju, svoje teorije i svoju političku orijentaciju. Interesi sitnih buržuja su različiti i gotovo uvijek oprečni od onih proleterskih. Time je oprečna i njihova politička orijentacija. Makar je ta prijelazna klasa išarana najrazličitijim moralističkim bojama pa tu se može naći svega, ali više o tome kasnije. No takav slučaj tranzicije nije samo specifičan za Labin. Da je tome tako govore mnogi primjeri, od kojih ću navesti Hénin-Beaumont, bivši rudarski grad na sjeveru Francuske, koji je poslužio kao poligon za političku transformaciju. Nekada je radnička klasa tog grada 70 godina podržavala komuniste i socijaliste, a danas je postala bastion ekstremne desnice, RN-a Marine Le Pen. Također je sličan slučaj s gradom Gera na istoku Njemačke. Nekadašnji industrijski grad i simpatizer PDS-a i kasnije Die Linke, danas nakon brutalne deindustrijalizacije koja je uslijedila tzv. „njemačkim ujedinjenjem“, je utvrda AfD-a. Iako moj njemački ljetni prijatelj tvrdi da je AfD pobijedio na istoku Njemačke zbog toga jer je to društvo povijesno naviknuto na autoritarnog vođu iz doba NDR-a (dakle potpuno metafizička analiza), nabrajajući ostale uzroke jasno vidimo o čemu je riječ.

Ovakve pojave kod fragmentiranog radništva nisu novost, što možemo vidjeti i u Sejdićevoj analizi njemačkog društva pred 2. svjetski rat, a koja nam može služiti kao upozorenje na posljedicu ovakvih kretanja:

„Pojava fašizma i nacizma ukazala je na rastuću proturječnost između oportunizma cijelog niza slojeva europskih društava s jedne strane i gospodskog i stvaralačkog mentaliteta industrijskih radnika, jednog dijela inteligencije, pa i pojedinih kapitalista s druge. Nije slučajno da se članstvo nacističke stranke najviše popunjavalo iz redova sitnih obrtnika, sitnih trgovaca i njihovih zaposlenika. Pravi industrijski radnici bili su vrlo rijetka pojava u nacističkoj stranci. Tamo gdje ih je bilo, radilo se o područjima napučenim sitnim poduzećima, dok se u velikim industrijskim centrima radništvo priklanjalo ponajprije komunistima, a potom socijaldemokratima.“ (A. Sejdić, Sovjetska zemlja staljinističkog razdoblja).

Takav razvoj društva je ne samo opasnost za očuvanje dostignutih civilizacijskih vrijednosti već i za samu klasu koja proizvodi takvu formu. Jer potencijalne reakcionističke i anarhističke akcije mogu izazvati krizu koja će dovesti do odbijanja turista od destinacije i potpunog kolapsa sitnoburžoaske klase. Radi svoje kratkovidnosti, sitnoburžoaska klasa sama sebi zalijeva sjeme svoje propasti. Upravo tu se može pronaći privremeni saveznik iz progresivnih redova sitnoburžoazije koji razumije ovu kontradikciju.

Zadatak marksista generalno i buduće organizacije komunista partikularno je konkretna analiza kvantitativnih kretanja u društvu koja će pokazati da treba uzeti iz kulture sjećanja barjak antifašizma liberalnoj lijevci i barjak suverenizma liberalnoj desnici. Ti barjaci nisu za muzeje sjećanja i komemoracije već za živi pokret za opstanak – za zajednički front svih progresivnih i suverenističkih snaga u kojem se sastoji naša buduća borba. Borba koju buduća komunistička organizacija mora razumjeti i koju mora voditi. Ovdje nije riječ o nekakvom avanturizmu već o borbi temeljenoj na konkretnoj materijalnoj analizi uvjeta u društvu.

Vajan