Povodom 150 godina od rođenja Vladimira Iljiča Uljanova Lenjina

«Lenjin je znao kao niko drugi prije njega sprečavati ljude da nastave dalje živjeti svoj uobičajeni život». ( M. Gorki)

Vladimir Iljič Lenjin (1870- 1924) ruski revolucionar, ekonomista, sociolog, filozof, političar i državnik je najznačajnija istorijska ličnost epohe. Jedan je od najsvestranijih i najvećih revolucionarnih vođa cjelokupnog međunarodnog proleterijata, klasik marksizma, teoretičar i praktičar velike Oktobarske revolucije, osnivač III internacionale i rukovodilac sovjetske države. Revolucionarno razvija marksizam, postavlja i razvija tezu o mogućnosti pobjede socijalizma u jednoj zemlji. Ovako se nekada o Lenjinu govorilo u socijalističkoj Jugoslaviji, a danas u novonstalim marionetskim režimima «regiona», on i njegovo učenje su anatemisani, smatraju se jednim od glavnih krivaca za ratne sukobe, zločine i ogromne ljudske patnje na jugoslovenskim prostorima u Drugom svjetskom ratu.

I u zemlji Oktobra novi ruski kapitalisti, zagovornici potpune vesternizacije Rusije, politički sljedbenici Borisa Jeljcina, nekadašnji istaknuti članovi KPSS-a, sada veliki poklonici carizma, anatemišu Lenjina, jer je navodno ruskom narodu i svijetu nanio veliko zlo-ostavio je autoritativnu državnu tvorevinu odgovornu za masovna ubistva i raširenu društvenu i političku represiju. Ovi veliki borci za «demokratiju» pominju i kult ličnosti, povezujući ga sa Lenjinom i Staljinom, kategorički zahtijevajući da sa njim » zauvijek rasčisti».

Rezolucija EU – izjednačenje nacizma i komunizma

Lenjinovi i Staljinovi protivnici pozivaju se i na rezoluciju EU, izglasanu u Evropskom parlamentu u znak obiležavanja 80. godišnjice od Drugog svjetskog rata i kojom se izjednačavaju nacizam i komunizam. Na usvajanju rezolucije najviše su insistirali predstavnici bivših socijalističkih zemalja, članica Varšavskog ugovora, koje su odmah nakon urušavanja SSSR-a (do čega je došlo prevashodno zbog grešaka najvišeg partijskog i državnog rukovodstva), odmah učlanile u NATO. Komentar je suvišan. U rezoluciji se, između ostalog, kaže da su «oba režima počinila masovna ubistva, genocid i deportacije, te bili uzrok gubitka ljudskih života i slobode kakve do sada nije nikada viđeno u istoriji čovječanstva». Rječ je, dakako, o krajnje primitivnom antikomunizmu s ciljem da se zatre svaki pomen na komunističku ideju i praksu. Istorijska istina je ova: Rusija je imala presudnu ulogu u pobjedi nad fašizmom i zajedno sa narodima tadašnjeg Sovjetskog Saveza dala 25 miliona ljudskih žrtava i pretrpjela do tada neviđena materijalna razaranja. Navedimo: bitka za Moskvu (prvi poraz od kojeg se Njemci neće više oporaviti), zatim Staljingrad (prekretnica rata), Lenjingrad, Kursk… i na kraju pobjeda – osvajanje Berlina. Pomenuta rezolucija vrijeđa ne samo sovjetski narod i Crvenu armiju – vrijeđa i sve antifašističke borce širom okupirane Evrope koji su se pod srpom i čekićem borili protiv kukastog krsta i italijanskog fašizma. Ovakav pristup prošlosti, razumije se, ne pomaže njenom razumijevanju.

Kada govorimo o prošlosti, smatra Aleksandar Zinovjev, sovjetski filozof, sociolog, pisac, to jest u razmatranju istorije, trebamo se osloboditi površnosti i zaključivanja u kategorijama opravdanja i osude, budući da takvi pristupi isključuju bilo kakve mogućnosti njenog razumevanja. A razumijevanje, po ovom svestranom stvaraocu, je «gnoseološka pojava i ne znači opravdanje koje je moralna pojava… Razmatranje istorije u kategorijama opravdanja i osude – znači isključivanje bilo kakve mogućnosti njenog razumevanja. Tvrdnja da je Staljinova epoha zločinačka, za Zinovjeva, «jeste grubo miješanje pojmova – pojam zločina je pravni ili moralni pojam, a nikako istorijski ili sociološki… U Staljinovoj epohi događali su se zločini, ali ona sama kao cjelina nije bila zločin», zaključuje Zinovjev. Nije riječ, naravno, samo o EU – tako se misli na Zapadu, u bivšim socijalističkim zemljama, pa i u samoj današnjoj Rusiji. Često se u zemlji Oktobarske revolucije čuju glasovi da Lenjinovo tijelo treba izmjestiti iz mauzoleja u centru Moskve i « baciti na smetilište«. Tako je u Rusiji. U Njemačkoj, međutim, jedna ljevičarska radikalna mala parija koja se zove marksističko – ljeninistička najavila je da će uprkos protestima vlasti uskoro podići spomenik osnivaču Sovjetskog Saveza. Marks u rodnom Trijeru, a Lenjin u Gelsenkirchenu.

«Neko je», prema Zinovjevu, vodećem sovjetskom disidentu i velikom borcu protiv Staljina i staljinizma (boravio je u izgnanstvu 20 godina), «planirao i veoma želeo da se trijumfalno obilježi dolazak novog milenijuma uklanjanjem simbola komunizma, a Lenjin je ostao posljednji simbol tog perioda… Za Lenjina i Staljina se treba boriti… Ja sam bio antistaljinista do posljednjeg dana Staljinovog života, ali kao istraživač i kao ruski čovjek kažem: dvadeseti vek bio je vek Lenjina i Staljina, kao što je devetnaesti vek bio vek Marksa i Napoleona»(Pod. B. Ć.). Treba se boriti i za obnovu Lenjinovih sovjeta, za socijalizam sa stvarnom, ekonomskom demokratijom, za uspostavljanje sloboda i ljudskih prava koja uključuju socijalna, ekonomska i kulturna prava koja su građani Rusije nekada imali u Sovjetskom Savezu.

Dž. K. Galbrajt: Pravi revolucionar koji je vodio ljude

Da je dvadeseti vijek bio vijek Lenjina misli i Džon Kenet Galbrajt (1908- 2006) najpoznatiji, najistaknutiji i najuspješniji teoretičar građanske političke ekonomije u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Veliki američki naučnik zapisao je 1977. godine u svom znamenitom, proročanskom djelu Doba neizvjesnosti o Lenjinu, da je i on »kao i većina drugih revolucionara bio građanskog porijekla, jer mu je otac bio učitelj i školski nadzornik. Ali revolucionarnost se «provlačila» kroz obitelj; stariji Lenjinov brat obješen je kao student zbog sudjelovanja u diletantskoj zaveri u kojoj je imao biti izveden atentat na cara Alekdsandra III (Pod. B. Ć.). Kad je osuđen na smrt, njegova majka otišla je u Petrograd kako bi ga pokušala nagovoriti da podnese molbu za pomilovanje, ali je to on odbio rekavši da se ne kaje zbog onoga što je učinio. Tada su drugi ljudi uputili apel caru za pomilovanje. Car je odgovorio da se divi čvrstini dječakova karaktera, a zatim je, vodeći računa o pouci koju će tako dati drugima, pustio da se izvrši vješanje»( Pod. B. Ć.)… Lenjin je neuporedivo više nego Marks bio aktivni revolucionar. Marks je pisao, Lenjin je vodio ljude. On ostaje i danas revolucionarni div, koji nadvisuje čitavo jedno razdoblje, čovek koji je i danas putokaz dugim sporim povorkama što prolaze kraj Kremlja… Lenjin je bio Marksov učenik, ali ne i njegov rob. U nekim postavkama otišao je dalje od svog učitelja, a dvije su imale životnu važnost» – to su : uloga partije i seljaštva u revoluciji. Galbrajt je u pravu, vodio je ljude i imao čudovišnu sposobnost da ih iz njihovog «uobičajenog života» pokrene na akciju, revolucioniše njihovu svijest i učini ih subjektima istorije.

Boljševičke partije i sovjetske države nema, ali su ostale ideje slobode, jednakosti, socijalne pravde, bratstva – ostala je pokretačka snaga u stvaranju humanijeg, pravednijeg i racionalnijeg društva. I u pravoj stvarnosti ruskog društva koje potresaju socijalne nejednakosti, korupcja, bijedne plate i penzije, katastrofalna demografska situacija, Lenjin i lenjinizam, i pored satanizacije, ostaju ona pokretačka snaga koja mijenja mase – otvara im oči i podstiče na revolucionarne društvene promjene.

Kada zdravstvenu krizu izazvanu pandemijom virusa korone zamijene redom ekonomska, socijalna i politička kriza, postaviće se pitanje kako i kuda dalje? Neoliberalizam je doživio krah – tim putem (bespućem) se dalje ne može. Na raskršću smo: ili se boriti za stvaranje društva socijalne pravde, slobode i jednakosti, ili i dalje živjeti svoj «uobičajeni život» – život u neslobodi, materijalnoj bijedi, nejednakosti i nepravdi. Gospoda kapitalisti, i u Rusiji i u svijetu, kad-tad će morati da shvate za njih gorku, ali veliku istinu: nema kraja istorije i njene posljednje stranice.

Borivoje Ćetković