Parazitska klasa: srpska toksična elita – Ljiljana Spasović

Parazitska klasa: srpska toksična elita – Ljiljana Spasović

Da počnem jednom ličnom pričom, jer je moja mržnja zapravo lična. 

Diplomirala sam pre roka, sa prosekom od 9,5. Završila sam čitav osmosemestralni studijski  program za tačno osam semestara. Te iste godine promenili su zakon i uveli Bolonjski proces, a da  nas, glupe studente sa sela, nisu ni obavestili. Tako sam, umesto da nastavim na master studije, za  nagradu dobila šut-kartu. Više nije bilo mesta u studentskom domu. Više nije bilo stipendije. Ničega nije bilo. Snađi se sam na slobodnom tržištu. 

Nezaposlenost je bila 35%. Nezaposlenost mladih bila je 70%. Jedva sam uspela da nađem neki  neprijavljeni honorarni posao kao broker u osiguranju. Na univerzitetu mi nikada nije ponuđeno  nikakvo radno mesto. Umesto toga, posao je dobila ćerka jednog profesora sa drugog univerziteta,  koja je studirala osam godina i iznova padala ispite. A onda, zamislite ovo: ponudila mi je honorarni posao da joj držim privatne časove kako bi se pripremila za radno mesto koje mi je upravo ona  preotela. 

Eto, to je naša uzvišena akademska elita. 

Nacrt jednog parazita 

Sada da vam pokažem biografiju jednog od tih boraca protiv korupcije — stvarnu biografiju koju je  neko doslovno objavio na svom X profilu. Neću navoditi ime, ali razvoj karijere govori sam za  sebe: 

  • Rođen i odrastao u Beogradu, naravno.  
  • Završio Filozofski fakultet, zatim master studije međunarodnih odnosa na Fakultetu  političkih nauka.  
  • Odbranio doktorsku disertaciju o „upravljanju ljudskim resursima u javnom sektoru“ na  Fakultetu organizacionih nauka.  
  • 2001–2007: istraživač u Ministarstvu odbrane i Institutu za strategijska istraživanja.  • 2007: „sarađivao“ sa Centrom za civilno-vojne odnose (nevladina organizacija).  • 2008–2011: radio u Misiji OEBS-a.  
  • 2012–2023: „nezavisni konsultant“ i rukovodilac projekata vrednih više miliona dolara,  finansiranih od bilateralnih donatora. Radio za DCAF, IMG, UNDP, GIZ i druge.  

Hajde da ovo prevedemo na običan jezik: Ova osoba nikada nije provela ni jedan dan radeći u  realnoj ekonomiji. Nikada ništa nije proizvela. Nikada nije radila u privatnom sektoru, nikada se  nije suočila sa tržišnom konkurencijom, nikada nije morala da ostvaruje profit niti da stvara  vrednost. 

Njena čitava karijera predstavlja kružni tok novca zapadnih donatora: Ministarstvo → nevladina  organizacija → međunarodna organizacija → „nezavisni konsultant“ → nazad u međunarodnu  organizaciju. Upravljala je „višemilionskim projektima“ koji su gotovo sigurno podrazumevali  organizovanje seminara, pisanje izveštaja koje niko ne čita i „reformisanje“ institucija koje su i  dalje nefunkcionalne.

I takvi sebe smatraju elitom. Budućnošću ove zemlje. 

A sada doslovno podstiču mlade da blokiraju mostove jer „trebaju nam institucije“. Institucije u kojima, sasvim prirodno, jedino oni mogu da sede. 

Jer oni su najbolji među nama. Naravno. 

Reči elite 

Ali nemojte verovati meni na reč. Hajde da vidimo šta ti ljudi zapravo govore. Evo nekoliko  stvarnih tvitova iste osobe: 

O običnim građanima Srbije: „Srbija je zaista u srednjem veku. Feudalna kasta vlada u sprezi sa  sveštenstvom. Imamo lokalne feudalce koji jebu sve što hoda na dve noge… imamo glup,  neprosvećen narod, litije, procesije… 13. vek.“ 

O rešenju: „Ova država mora da napravi oštar zaokret… beskompromisno ka EU. Ne možete imati  i Kosovo i EU… Bez tog oštrog zaokreta nema promena.“ 

O američkim sankcijama kineskim kompanijama u Srbiji: „Posle zabrane Linglong guma, SAD su zbog sumnje na prinudni rad sankcionisale i bakar iz Ziđina. Preko okeana vide ono što srpske  institucije ne žele da otkriju.“ On pozdravlja strane sankcije koje pogađaju srpske radnike kao da  predstavljaju pobedu. 

O svom političkom opredeljenju: „Podržavam proevropsku opozicionu opciju… Ne podržavam  izbegavanje teških poruka koje građanima moraju biti saopštene.“ 

Prevod na običan jezik: Ja sam prosvećena elita. Vi ste glupi seljaci. Ja znam šta je najbolje za vas. Moramo da se odreknemo Kosova, prihvatimo sve što Zapad zahteva, da slavimo kada sankcionišu  naše poslodavce, a ako se ne slažete sa tim, onda ste primitivci iz 13. veka. 

Fabrika kvalifikacija 

Hajde sada da pričamo o tome gde se ti ljudi zapravo školuju. 

Volim filozofiju. Zaista je volim. To je jedna od najrigoroznijih, najzahtevnijih i najlepših oblasti  ljudskog mišljenja. Ali, nažalost, Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu danas je doslovno  prepun studijskih programa namenjenih onima koji nisu mogli da upišu ništa drugo. 

Pogledajte odseke: psihologija, sociologija, istorija umetnosti i slično. 

To su „meke“ humanističke i društvene nauke — oblasti u kojima možete napisati rad od pedeset  strana prepun stručnog žargona, citirati Fukoa i Batlerovu, a da pritom nijednom ne budete suočeni  sa pitanjem da li vaše ideje zaista odgovaraju stvarnosti. 

Kada postanu podrazumevano odredište za studente koji nisu uspeli da upišu ništa drugo, one  prestaju da budu rigorozni akademski programi. Postaju fabrike kvalifikacija. 

A šta dobijate kada spojite fabriku diploma sa nevladinim sektorom finansiranim iz fondova  Evropske unije? 

Dobijate savršenog parazita.

Dobijate osobu koja je četiri godine proučavala „rod i postkolonijalni diskurs u južnoameričkoj  književnosti“, zatim dve godine magistrirala na temi „razvoja civilnog društva“, potom tri godine  doktorirala na „upravljanju ljudskim resursima u javnom sektoru“, a da nijednom nije bila  prinuđena da proizvede nešto što ima opipljivu vrednost u stvarnom svetu. 

Zelena fondacija 

A sada dolazimo do najapsurdnijeg dela ove tragedije. 

Uzmimo za primer jednu zelenu levičarsku stranku u Srbiji, članicu Evropske zelene partije, iako  Srbija nije članica Evropske unije. Finansira je nemačka fondacija Hajnrih Bel. Polovina njihovih  istaknutih članova povezana je sa univerzitetima. 

A zašto su na univerzitetima? Zato što, po pravilu, nakon što završe svoje dvadesetogodišnje  školovanje, odmah prelaze na nastavničke pozicije. Nikada ne napuštaju akademsko-NVO-EU  donatorski mehurić. Dve decenije provedu „studirajući“, a zatim odmah počnu da podučavaju  narednu generaciju kako i ona treba da provede dve decenije studirajući. 

A onda se svi čudimo što Srbija ima „iznenadne studentske pobune“. 

Ne. To nisu studentske pobune. To su deca parazitske klase, odrasla uz letnje škole finansirane iz  fondova Evropske unije, radionice fondacije Hajnrih Bel i plate svojih roditelja iz nevladinog  sektora, koja odjednom shvataju da se stvarni svet ne vrti oko njihovih magistarskih diploma iz  „participativne demokratije“. 

Krug otrova 

Dozvolite mi da objasnim kako njihova „jednakost mogućnosti“ zapravo funkcioniše u praksi. 

Ja sam iz unutrašnjosti. Ako dolazite iz sela, morate imati apsolutno najbolje ocene samo da biste  dobili državnu stipendiju, mesto u studentskom domu i mesečnu novčanu pomoć. Morate očistiti  svaku godinu u roku, jer u suprotnom gubite sve. 

Sada uporedite mene sa mojim kolegama iz Beograda, naročito sa ovom toksičnom klasom. 

Njima nisu potrebne vrhunske ocene. Njihovi roditelji mogu da priušte školarinu za prvu godinu  samo da ih uguraju na fakultet (posle toga je lako preći na budžet). Sve vreme žive kod roditelja.  Studiraju osam godina, svaku godinu obaraju po dva puta, izlaze na iste ispite i po osam puta, dok  se profesor konačno ne sažali. 

Kada se konačno dovuku do diplome iz nečega što je krajnje beskorisno, žele da odlože trenutak  kada će zaista morati da rade. Zato upisuju master ili doktorske studije u nekoj maglovito  definisanoj oblasti. U međuvremenu se priključe nekim nevladinim organizacijama, uključe se u  sistem stipendija finansiranih iz fondova Evropske unije i — eto ga. Kada završe, smatraju sebe  elitom. Budućnošću ove zemlje. 

U međuvremenu, njihovi vršnjaci — oni koji su zaista imali najbolje ocene — našli su prave  poslove, otišli u inostranstvo ili osnovali porodice, a tretiraju se kao gubitnici. Mi smo gubitnici.  Oni su „elita“.

Koriste svoje nepotističke mreže (njihovi roditelji su gotovo uvek zaposleni u državnom sektoru)  kako bi obezbedili sve poslove. Ali pošto te državne pozicije ne plaćaju dovoljno da nahrane njihov  elitistički ego, stalno ih dopunjuju stipendijama i grantovima iz evropskih fondova. Neprestano  kukaju kako su neshvaćeni u ovoj „zemlji primitivaca“. Smatraju da su oni civilizovani Evropljani,  a da smo svi ostali nepismeni seljaci. 

Otrovniji su od akumulatorske kiseline. I vuku nas nadole, generaciju za generacijom. 

Doslovno truju sopstvenu decu. Deca u beogradskim vrtićima danas već koriste njihove glupe,  klasističke uvrede, jer sve što ta „elitna“ klasa ume da proizvede jeste kulturni rat koji im pomaže  da se osećaju bolje zbog sopstvene duboke osrednjosti. 

Najveći izvozni proizvod Evropske unije 

Zaboravimo na trenutak uobičajene razloge zbog kojih bih mogla da prezirem Evropsku uniju.  Zaboravimo njeno mešanje u raspad Jugoslavije, prisilne privatizacije banaka, poreze na ugljenik i  beskrajna, pokroviteljska predavanja iz Brisela. 

Evropsku uniju prezirem iz jednog posebnog, duboko ličnog razloga: ona finansira i održava  ovu lokalnu klasu zgubidana, koja predstavlja najtoksičniji element našeg društva. To čini  zato što ta parazitska klasa služi kao jeftina lokalna rezerva kadrova — kolonijalni srednji  menadžment čija je uloga da na terenu sprovodi interese Carstva i sistematski onemogućava  svaku stvarnu, suverenu alternativu. 

Već sam objasnila kako su nihilizam viših slojeva i zapadni konzumerizam osamdesetih godina  pripremili teren za uništenje Jugoslavije. E pa, ta ista klasa nije nestala kada se zemlja raspala.  Samo se preobukla u novo ruho. Pridružila se nevladinim organizacijama, uspešno nas povela u  „revoluciju“ koja se završila masovnom privatizacijom privrede, ogromnim siromaštvom i  nezaposlenošću. 

Nisu naučili apsolutno ništa. Do današnjeg dana samo propovedaju, moralizuju i rade na poslovima  u državnom i nevladinom sektoru, koje su nekada finansirali USAID, a danas Evropska unija. Oni  su živi dokaz svega onoga što je bilo pogrešno u Jugoslaviji i razloga zbog kojih je ona morala da  propadne. 

Sudbina svake zemlje određena je kvalitetom njenih elita. 

Kada su vaše elite ljudi koji nikada nisu stvorili vrednost, nikada se nisu suočili sa konkurencijom,  nikada ništa nisu izgradili, nikada ništa nisu popravili, ljudi koji u potpunosti žive od novca stranih  donatora dok istovremeno preziru narod za koji tvrde da ga predstavljaju — tada nemate državu.  Imate koloniju sa zastavom. 

A to su naše elite. 

Neka nam je Bog u pomoći. 

Link ka originalnom tekstu: https://lily357.substack.com/p/the-parasite-class-serbias-toxic