Tuzla: iz geološkog u ekonomsko potonuće

Ekonomsko potonućeUsprkos snažnoj deindustrijalizaciji, Tuzla je jedan od rijetkih gradova BiH u kojem je ipak preostalo nešto industrije. Međutim kroz daljnje procese privatizacije, gašenje fabrika predstavlja prijetnju ne samo industrijskom identitetu grada, već ionako ozbiljno narušenoj kvaliteti života stanovnika. Ovakva politika potaknula je velike prosvjede koji su od Tuzlaka napravili predvodnike nade u promjenu u BiH.

U kolektivnom sjećanju lokalnog stanovništva, kad se danas govori o Tuzli, umjesto asocijacije na industriju, neki drugi faktori su zauzeli primarno mjesto. Dva datuma pritom su postala opća mjesta kolektivnog pamćenja. Radi se o 15. i 25. maju. Taj 15. maja 1992. godine bilježi se kao početak rata u Tuzli – za jedne je to dan kada je Tuzla odbranjena, a za druge dan kad se desio masakr nad kolonom JNA, pri čemu je poginulo između 15 i 50 ljudi (u zavisnosti od izvora), dok će 25. maj 1995. godine biti zapamćen kao dan žalosti. Taj je dan poznat kao Masakr na Kapiji, kada je ubijena 71 mlada osoba. Ovi su datumi bitni na simboličkom nivou, no za deindustrijalizaciju Tuzle, važniji je ipak privatizacijski proces uslijed kojeg je došlo do zatvaranja većine tuzlanskih fabrika, a s njime su nepovratno nestala i brojna radna mjesta.

Kao i u većini bosanskohercegovačkih gradova, Tuzlaci noviju povijest dijele na dva dijela: prije i poslije rata (’92.-’95.). Prije rata Tuzlu su uglavnom karakterizirale dvije stvari: sol i ugalj. Te dvije rude, kojih je na ovom prostoru bilo u izobilju, zaslužne su za ekonomski, društveni i kulturni razvitak grada. Sol i ugalj izgradili su tuzlanske škole i vrtiće, prometnice, javne i zdravstvene institucije. Zahvaljujući uglju, izgrađena je termoelektrana, čiji se nusproizvod – vodena para – koristi za sistem centralnog gradskog grijanja, ali i kao proizvodni faktor u ostalim industrijama koje su se pojavile kasnije, poput hemijske industrije. Sol se, prema nekim navodima, na ovom području eksploatira već nekoliko tisuća godina, zbog čega je, uslijed intenzivne eksploatacije podzemne slane vode tokom 20. stoljeća, grad na kraju počeo i tonuti (ovaj geološki fenomen navodno je zaustavljen 2007. godine potapanjem rudnika soli).

Imidž industrijskog grada Tuzla počinje gubiti tokom i nakon rata. Deindustrijalizacija koja je pogodila Bosnu i Hercegovinu, Tuzlu je pogodila i više nego ostatak zemlje, zbog koncentracije industrije u Tuzli. Brojne zatvorene fabrike mnoge su ljude ostavile bez posla. Na 131.000 stanovnika koliko prema podacima Federalnog statističkog zavoda službeno broji Tuzla, nezaposlenih je 20.210, dok se broj zaposlenih kreće oko 32 tisuće (podatak za decembar 2013). Najveći broj zaposlenih radi u prerađivačkim industrijama, što je podatak koji govori o još uvijek donekle živoj tuzlanskoj industriji.

Vladajuće socijaldemokratske strukture provele su u drugoj polovici devedesetih i u prvoj dekadi novog stoljeća opširnu rasprodaju državnog (ranije društvenog) vlasništva, što je dovelo do porasta ionako visoke nezaposlenosti, rasta sive ekonomije, te posljedično do pada životnog standarda u gradu i okolici. Proces privatizacije poprimao je u različitim firmama različite oblike: ponegdje je većinski paket dionica ostao u državnom vlasništvu, ali je upravljanje prebačeno na nove, privatne vlasnike; dok je u nekim drugim firmama kompletan državni udio prodan novim vlasnicima. U svakom slučaju, radnici su ili otpuštani kao tehnološki višak, ili su u početku ostajali zaposleni, ali je obustavljana proizvodnja. Kad bi proizvodnja bila zaustavljana, najčešće se to događalo s ciljem prodaje mašina i/ili zemljišta jer su novi vlasnici procijenili da više mogu zaraditi prodajom imovine nego pokretanjem i širenjem proizvodnje. U to doba nije bila nepoznata ni praksa iznajmljivanja proizvodnih sala, što je bilo omogućeno ionako po radnike i grad nepovoljnim ugovorima o privatizaciji. No, čak kada bi ugovori o privatizaciji bili “dobri”, odnosno kada je njima uvjetovano zadržavanje radnika i nastavak proizvodnje ili ulaganje u proširenje pogona, ugovori ne bi bili ispoštovani od strane kupca. Pravosuđe, i inače diljem Bosne i Hercegovine optuživano za korupciju, nesankcioniranjem je odigralo svoju ulogu u omogućavanju nepoštivanja privatizacijskih ugovora.

Ovakvi, mahom negativni procesi koji se događaju od devedesetih na ovamo, srozali su kvalitetu života u Tuzlanskom kantonu. Dostupni ekonomski pokazatelji tako svjedoče o padu bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika Tuzlanskog kantona u poređenju s ostatkom države. U periodu između 1980. i 1990. BDP tuzlanske općine nije previše odstupao od državnog prosjeka (iznosio je između 98% i 94% BDP-a BiH), da bi nakon rata bio bitno smanjen, pa je u 2011. iznosio tek 75,1% od prosjeka BiH1. S obustavom proizvodnje, očekivano je pala i zaposlenost, pa i kupovna moć građana.

Na mjesto industrije, vlasti su prioritetno mjesto odlučile dati turizmu, te malim i srednjim poduzećima tercijarnog sektora. Ovakav odabir prioriteta jasno govori o ideološkoj poziciji vladajuće partije. Obećanja o višegodišnjem ulaganju u prerađivačke i ostale industrije (ali uz naglašavanje ekološke dimenzije), kao i otvaranje novih radnih mjesta, koja se spominju u Strategiji razvoja općine Tuzla, ostaju samo isprazan retorički trik. Umjesto ulaganja u industrije, ono što se zapravo može očekivati od “vizije razvoja” općine Tuzla je zaduživanje i koncesioniranje infrastrukturnih projekata poput izgradnje razvojno-poduzetničkih centara.

U blizini industrijske zone u kojoj se nalaze opustošene fabrike Dita, Polihem i Poliolchem otvoren je Razvojno-poduzetnički centar Lipnica koji služi kao inkubator za mala i srednja poduzeća. Lipnica tako osim ekonomske ima i važnu simboličku dimenziju – umjesto fabrika koje su stvarale radna mjesta, gradile i hranile grad, sada stoje razvojno-poduzetničko centri kao obećanja budućeg blagostanja koje treba dostići, a za izostanak kojeg eventualno treba kriviti ne gospodarski model, nego ono što taj model geografski i kulturno okružuje. U njihovoj blizini nalazi se i nedavno ugašena mljekara pored koje je planirana još jedna poslovna zona, sa sličnom svrhom.

Polihem je primjerice nekada zapošljavao oko 1200 radnika, a privređivao je i do 120 milijuna njemačkih maraka godišnje. Kako piše Deutsche Welle, radnici Polihema su uoči rata u BiH od svojih plaća izdvajali novac kojim su kupovali akcije poduzeća. Nakon rata, prema tvrdnjama sindikalaca, njihov udio u tvornici iznosio je 49%. Međutim fabrika je tonula u dugove prema Elektroprivredi BiH koja je Polihemu prodavala skupu struju. To je potpuni obrat u odnosu na 1992., kada je Polihem kao najveći potrošač struju od Elektrodistribucije kupovao po sniženoj cijeni. Slična se priča (sa svojim specifičnostima) očekivano može ispričati i za ostale tuzlanske tvornice, a privatizacija po modelu bliskosti novih vlasnika s političarima također je odigrala značajnu ulogu u upropašćivanju tuzlanske industrije.

Vizija novog razvoja tuzlanske ekonomije, osim na privatnom poduzetništvu, bazira se i na ulaganju u turizam i maštanju o održivom razvoju. Financiranje toga pak, osim iz sredstava općine, također očekivano, trebalo bi se bazirati na zaduživanju, ali “pametnom” zaduživanju, onome koje ne bi prelazilo 10 posto godišnjih prihoda općine. Glavni turistički potencijal prema viziji lokalne socijaldemokratske vlasti trebala bi biti vještačka slana jezera (Panonska jezera), nusproizvod ranije spomenutog slijeganja Tuzle. Iako sam po sebi projekt jezera nije loš, jer je inače neupotrebljivo zemljište iskorišteno na vrlo koristan način (a i cijene ovog turističkog projekta prihvatljive su lokalnom stanovništvu), pokušaj zamjene industrije turizmom može se smatrati ekonomskim promašajem. Već vrlo pojednostavljena matematika govori da bi one tisuće otpuštenih industrijskih radnika trebale, u najmanju ruku, otvoriti na stotine hostela, restorana, resorta i slično, što zvuči prilično nerealno za grad sa otprilike 130.000 stanovnika i 3 mala vještačka jezera.

Ali nije ekonomija, nego proeuropska orijentacija karta na koju igra lokalna Socijaldemokratska partija (SDP) koja je u Tuzli na vlasti čitavo postratno vrijeme. Tuzla i po tome čini iznimku od ostalih općina u BiH. SDP je u tom kontekstu pokušao graditi identitet Tuzle kao antinacionalne i tolerantne, kao grada koji se ne srami svoje socijalističke povijesti. No, relativno visoku razinu klasne svijesti koja se očitovala i u ovogodišnjim narodnim ustancima prije možemo zahvaliti visoko industrijaliziranoj radnoj snazi i dobrom životnom standardu u socijalističkim godinama. Iako često pežorativno nazivani komunjarama, SDP-ovci su se u ekonomskom smislu uvijek čvrsto držali liberalne ekonomske doktrine, deindustrijaliziravši grad i ostavivši veliki broj ljudi bez posla. Uz spomenute zatvorene fabrike, bivši Resod-Guming, Kvin-Maya, Livnica čelika, Zina (ranije Proleter) i Mljekara nekada su zapošljavale na desetke tisuća ljudi, a o njima je ovisio i veliki broj manjih kooperantskih firmi koje propašću većih firmi također ostaju bez posla. Stoga kad se govori o broju izgubljenih radnih mjesta, osim ovih izravno izgubljenih zatvaranjem samih velikih firmi, u zbroj treba uračunati i radna mjesta kooperantskih firmi.

Deindustrijalizacija Tuzle imat će posljedice i po zaposlenost mladih ljudi, pa čak i onih visokoobrazovanih. Univerzitet u Tuzli formiran je kao podrška svim ovim industrijama – njime dominiraju tehnički odsjeci: rudarstvo, elektrotehnika, geologija, kemija, prehrambena tehnologija, mašinstvo i dr. Gašenjem industrije veliki broj mladih osoba koji završe tehnički fakultet ostaje nezaposleno. Svjesni toga, mnogi mladi danas umjesto tehničkih fakulteta u Tuzlu dolaze studirat društvene znanosti poput prava i ekonomije. Možda i takva promjena spada u ostvarenje vizije lokalne socijaldemokracije – zamjena industrijskog sektora uslužnim – no u ovim se promjenama može tražiti dio uzroka za ogromnu stopu nezaposlenosti među mladim Tuzlacima. Prema nekim podacima, u ukupnoj stopi nezaposlenih mladi učestvuju sa 35,39%. Razlozi porasta broja nezaposlenih osoba na području općine Tuzla su prvenstveno u nepovoljnoj situaciji na tržištu rada, smanjenom obimu poslova, te znatnom broju firmi koje su prestale sa radom.

U toku 2013. godine ukupno je 3.161 osoba ostala bez posla, što je za 304 više u odnosu na 2012. godinu. Radi zaposlenja odjavljena je 3.271 osoba što je za 175 osoba više nego u 2012. Na porast broja nezaposlenih u 2013. godini uticao je i veliki broj neprijavljenih osoba, njih ukupno 6.427. Razlozi novih prijavljivanja su završetak školovanja, prestanak radnog odnosa zbog ekonomskih ili tehničkih razloga, tehnološki višak radnika, stečaj firmi, ostvarivanje prava po osnovu nezaposlenosti i ostvarivanje prava kod drugih organa i institucija. Od ukupnog broja evidentiranih nezaposlenih osoba 42,24%, odnosno 8.568, su osobe koje prvi put traže zaposljenje i nemaju nikakvog radnog iskustva. Jedna od metoda smanjenja nezaposlenosti tuzlanskog Biroa za zapošljavanje je i “Projekt posredovanja bh. studenata za ferijalni rad u Njemačkoj.” Prema podacima Biroa, najveći problem je nezaposlenost mladih osoba, onih koji su nezaposleni duže od dvije godine, kod kojih je uočen visok stepen pesimizma i želje da napuste zemlju. Navodi se da veći broj mladih srednjeg, višeg i visokog obrazovanja nakon višegodišnjih pokušaja da se zaposle prihvataju bilo kakve poslove, najčešće čuvanje i čišćenje objekata.

Nema sumnje da je su navedeni problemi igrali veliku ulogu u burnim protestima u februaru 2014. o kojima se još uvijek dosta govori i piše: radnici nekoliko privatizacijom upropaštenih fabrika izašli su 05. februara na protest koji je, nakon trodnevnog sukobljavanja s policijom i širenja u veliki broj drugih gradova, rezultirao smjenjivanjem četiri od ukupno deset kantonalnih vlada i pojavom građanskog plenuma, u postratnom periodu neviđenog modela političkog odlučivanja. Iako je u posljednjih nekoliko tjedana došlo do smirivanja situacije, nedavno je organiziran još jedan protest – onaj prvomajski. Iako to do sada nije bilo uobičajeno, na prvomajskom protestu ponovno se okupilo oko 1.000 ljudi, što je (ma koliko se brojka činila malenom) Tuzlu svrstalo u gradove s najmasovnijim prvomajskim protestom u regiji ove godine.

Proces deindustrijalizacije, kao i s njim povezano odumiranje kulturnog života grada, svjedoče o teškoj situaciji u kojoj se nalazi Tuzla. Da li će novoizabrana Vlada Tuzlanskog kantona, sastavljena nakon nedavnih protesta od navodno nestranačkih, nekompromitiranih i stručnih ljudi (do ovog trenutka, od četiri kantona, jedino je Tuzlanski dobio novu vladu) uspjeti da situaciju okrene nabolje, zavisi prije svega od ideološke prizme kroz koju ona gleda na ove probleme. Vrlo lako bi se moglo desiti da se situacija pogorša, ukoliko se budu primjenjivali pogrešni ekonomski instrumenti, poput daljnjih poticaja na strani ponude, minimaliziranja države, i daljnjih privatizacija. U svakom slučaju, iako ranije poznat kao industrijski grad, Tuzla se i njezina tranzicijski put ne razlikuju se puno od mnogih drugih privatizacijom uništenih sredina. To znači i da je lako moguće da se i drugdje dogode slični protesti kakvi su početkom godine započeli u Tuzli. Naravno, teško je pretpostaviti da li će, kada i koji gradovi doživjeti sličnu pobunu, jednako kao što je bilo teško pretpostaviti i razmjere događaja s početka godine.

  1. Investicije, ekonomski razvoj i zaposlenost; Klapić Muharem, Nuhanović Amra, Klapić Hidajet; Tuzla 2013. []

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org

Source: Adis Sadiković, http://www.bilten.org/?p=749

Ostavite komentar