Bombaški proces – Transkript suđenja Titu 1928

… Policija je počela da goni Broza, i on se povukao u ilegalnost. Ali, s vremena na vreme svraćao bi u prostorije Saveza metalaca radi održavanja potrebnih veza. Tu ga je jednom prilikom zatekao policajac koji je imao nalog da ga uhapsi. Očevidac Brana Resimić priča:

„Policajac je salutirao i pitao: „Je li ovdje Josip Broz?” Josip Broz je raširio ruke, kao čudeći se, i odgovorio: „Pa zar ne vidite da ga nema?” Policajac je pogledom premjerio prisutne, okrenuo se prema Brozu, salutirao i izašao. Sjećam se kako je metalac Cesar, koji je tada bio pretsjednik sindikalne podružnice, udarivši u smijeh rekao: „Vidite li kako smo mi Zagorci snalažljivi.” Nekoliko dana docnije policija je predveče upala u sindikalne prostorije u namjeri da uhvati Josipa Broza. Ovoga puta stvar je bila ozbiljnija. On se u tom trenutku nalazio u blizini vrata, pa se brzo povukao u hodnik i sa balkona prvog sprata skočio na krov susjedne kuće, a odatle na zemlju, izašao na ulicu i pomiješao se među prolaznike. Tako je još jedanput umakao policiji. Drugom prilikom primijetili su ga detektivi na Trešnjevci. Gonili su ga ulicom, a kad su došli do neke njive s kukuruzima, Broz je ispalio jedan metak iz revolvera. Agenti su se razbježali. Poslije ovog slučaja Josip Broz je prešao u potpunu ilegalnost, ali je ipak i dalje vršio svoje funkcije. Dođe iznenada u kancelariju sindikata, obavi kratke razgovore i izgubi se neopaženo. Promijenio je i spoljašnji izgled kako ga agenti po opisu ne bi mogli prepoznati. Nosio je crne naočare, mijenjao odijela, stanove.

Na dan 4 avgusta 1928 godine, u jedanaest i po sati noću, policija je, najzad, uspela da uhapsi Josipa Broza. On se te večeri nalazio na sastanku jedne partiske ćelije, u kojoj su bili Stjepan Malarić i Stjepan Vajngart.1 Sastanak su održali u bašti gostionice „Paromlin”. Odatle je Broz krenuo kući. Na Pejačevićevom trgu prišao mu je jedan čovek, koga je on viđao u sindikatima. Rekao mu je da ga neki drugovi hitno traže u stanu u Vinogradskoj cesti. Taj stan bio je pronašao Josip Broz za smeštaj ilegalaca, pa je zbog toga poverovao recima ovog čoveka. Međutim, ovo lice bilo je policiski provokator. Izgleda da je gazdarica stana, Eva Koprivnjak, prijavila policiji da u njen stan svraćaju sumnjivi ljudi, pa je policija postavila pred stanom zasedu.2

Ne sluteći ništa zla, Josip Broz je krenuo u Vinogradsku cestu. Sa sobom je imao revolver marke ,,Browning”. Nosio ga je u džepu od trenčkota, koji je prebacio preko leve ruke. Kada je došao pred kuću, u mraku su ga ščepala dva agenta. U arhivi zagrebačke policije pronađen je sledeći izveštaj 0 hapšenju Josipa Broza:

IZVJEŠĆE
Predmet: Josip Broz, komunista, pogibeljna pretnja. 
Potpisani red. detektivi podnašamo ovo izvješće, da se ocrta zla ćud Josipa Broza, bivšeg sekretara saveza metalskih radnika u Zagrebu, koji je uhićen prigodom nadzora nad kućom broj 46 Vinogradska cesta, u kojoj su pronađeni dne 4. augusta 1928. bombe, 1 samokres, te množina komunističke literature, a koja se je onda iz kuće rasturavala, buduć je Josip Broz nakon uhićenja pred potpisanim izrekao ovu pretnju: Da sam imao samo jedan procenat mogućnosti, ja bi bježao ili pucao. Prigodom uhićenja Josipa Broza zaista je bio pronađen oštro nabijeni samokres sa metkom u cijevi, a nosio ga je u unutarnjem kaputnom džepu. Napose pripominjemo, da je Josip Broz sklon bijegu, te postoji bojazan, da će isti prigodom sprovođenja po hodnicima sudbenoga stola k sucu istražitelju, naći zgode za uskočenje. On je za vreme svog ropstva u Rusiji služio i poslije toga boljševicima. Bio je komesar jednog mlina u blizini grada Omsk. 

U Zagrebu, dne 13. augusta 1928.
Jerko Anzulović
red. det.
Anton Stefulj
red. det.

Zajedno s Brozom bilo je uhapšeno još oko petnaestak lica, među kojima Andrija Božičković, Franjo Novoselić, Pavao Brever, Ignac Koprivnjak.3 U zatvoru Josip Broz je štrajkovao glađu zbog terora koji je vršen nad njim prilikom saslušavanja. Bio je udaran, pored ostalog i stolicom, pri čemu su mu nanesene ozbiljne povrede.4 Tražio je lekara, ali policija mu ga nije davala. Taj štrajk je ubrzao njegovo predavanje sudu.

Kada su jedinice Jugoslovenske armije u proleće 1945 godine oslobodile glavni grad Hrvatske, Zagreb, u arhivi nekadašnjeg kraljevskog Sudbenog stola pronađen je u jednom dosijeu materijal sa suđenja Josipu Brozu i drugovima, koje je otpočelo 6 novembra 1928 godine. U tom dosijeu sačuvan je i puni tekst zapisnika suđenja koji je vodio sitnim, dosta nerazgovetnim rukopisom zapisničar Zvonko Turina. U zapisniku se na početku konstatuje da je sudsko veće imalo sledeći sastav:

„Svetozar Tomić, podpredsjednik kr. sudb. stola ujedno predsjedatelj;
I. votant: Dr. Ivo Pack, kr. sudb. vijeć. I r. II. votant: Janko Nežić, kr. sudb. vijeć. I r. III. votant: Julio Maican, kr. sudb. vijeć. I r. IV. votant: Dr. Đuro Kosier, kr. sudb. vijeć. II r.

Branitelj optuženika: Dr. Ivo Politeo. Perovođa: Zvonko Turina.”5

O procesu je prilično opširno pisala i tadašnja zagrebačka štampa. Opisujući početak procesa, reporter lista „Novosti” u broju od 7 novembra 1928., s dosta ironije („Novosti” su bile informativni režimski list) piše:

„Mala dvorana zagrebačkog sudbenog stola bila je iučer zaista dupkom puna publike. S jedne strane prikazuje se cijela stvar kao inscenirana od policije, podmetnuta, glavni akteri vele pred sudom da nemaju pojma što je to Centralni komitet komunističke partije, Egzekutivni komitet komunističke internacionale, Savez komunističke omladine Jugoslavije itd., a s druge strane je za tu raspravu mlađi radnički i studentski svijet pokazao neobičan interes, naguravši se u sudnicu da se ne možeš maknuti! Sve sami mladi ljudi, velike, nakovrčane frizure, nekoliko ženskih bubikopfa, možda sljedbenica nove nauke, možda znanice optuženih kojih ima 6, koji svi skupa inače nikad ne dolaze na „buržujske” procese, nego samo na ovakove propagandističke, internacionalne, bojovne, mesijanske. Cijeli taj čudnovati auditorij pozorno sluša, strpljivo stoji i sluša svaku riječ, udara u smijeh na svaku šaljivu primjedbu optuženika, za vrijeme pauze povjerljivo šapuće, ili se sporazumno pogledava.”

Suđenje je otpočelo u 8.30 ujutro. Izvedeni su optuženi: Andrija Božičković, Eva Koprivnjak, Franjo Novoselić, Josip Broz i Ignac Koprivnjak. Prisutan je i optuženi Pavao Brever, koji se brani iz slobode. Prvo je čitana optužnica, a zatim je otpočelo saslušanje prvog optuženog Andrije Božičkovića. U zapisnik je uneseno: „Andrija Božičković razumije optužnicu, ne ćuti se krivim, te iskazuje:

Ja sam rođen u Vočinu, gdje sam svršio 5 razreda pučke škole, zatim sam bio u Vočinu 5 godina listonoša. Tada sam pošao u Osijek, gdje sam bio 1 godinu podvornik kod „Croatiae”. Tada sam godine 1922 došao u Zagreb, gdje sam bio 6 mjeseci radnik u tvornici „Jeka”, ali sam to mjesto izgubio, kada sam bio uhićen, jer sam tada bio član Hrvatske omladine. Tada sam dobio izgon iz grada Zagreba, te sam pošao u Bjelovar, gdje sam bio 1 mjesec, a kako mi je onda bio dignut izgon, vratio sam se u Zagreb. Koncem 1924 postao sam raznosač peciva Ljudevita Osvečkoga na Trešnjevki, te sam imao procente i to 7% din. od 100 komada prodanog peciva, te sam ispočetka zasluživao 50 din. na dan, a kasnije po 25 din. na dan. Oko 3 mjeseca prije uhićenja sam dobio mjesto podvornika kod „Divote”, te sam imao 1.000 din. plaće na mjesec, pa sam tako zajedno sa novcem, koji sam zaslužio za prodano pecivo, imao mjesečno oko 2.000 din. Sa Evom Koprivnjak sam se upoznao godine 1924 te sam od onda živio s njome u priležništvu i imam s njome 1 dijete. Stanovao sam u njenom stanu na Vinogradskoj 46. Taj stan se sastoji od kuhinje i sobe. U sobi su bila 2 kreveta, jedan uz drugi, a u kuhinji je također bio jedan krevet za sklopiti. Ja nisam član Komunističke Partije Jugoslavije, te nisam komunista. Kritičnoga dana, kad sam bio uhićen, došao sam kući, te tamo već našao detektive, te sam kroz njih saznao, da su u mome stanu nađene bombe i komunistička literatura. Sa Brozom me je upoznao Kurtić, te sam ja njemu iznajmio sobu i to u lipnju ove godine poslije 20, oko 21 ili 22. Kad je on sobu uzeo, kazao je, da će doći spavati samo kadkad, a koji puta da će poslati koga svoga. On mi je za jedan mjesec platio 300 din., a poslije nije. Za cijelo vrijeme je Broz došao 4 puta spavati. Ja sam mislio, da je on tu sobu najmio za svoje prijatelje. Ja sam svako jutro od kuće već u 4 sata ujutro otišao, vratio se samo na objed, onda pošao na posao, te sam se kući vratio oko 7 sati na večer, umoran, pa sam tada pošao spavati. U sobu, koju je iznajmio Broz su koji puta dolazili neki ljudi, ali ne često. Ja nisam prisustvovao premetačini, jer je ona obavljena prije nego sam ja bio doveden kući. U kutiji u kojoj se sada nalaze corp. delicti je bilo 21 par neparnih cipela koje sam ja dobio od „Divote” u svrhu, da ih moja priležnica proda na sajmištu. Kako je u tu kutiju došla komunistička literatura, ne znam, ali držim, da ju je policija podmetnula. Moja vojna objava nije među tom literaturom nađena, već uzeta od moje žene na policiji, a ja sam joj tu objavu dao prigodom pretresa.

Predsjedatelj predočuje Andriji Božičkoviću protuslovlje između njegovog današnjeg iskaza i iskaza u istrazi.

Andrija Božičković: Ja sam ispočetka htio zaštititi Broza, jer sam držao, da to nije tako ozbiljna stvar, ali nakon što sam primio optužnicu i vidio radi čega me državni odvjetnik optužuje, odlučio sam kazati istinu. Kad je mene detektiv kritičnoga dana, kada sam bio uhićen, doveo kući, vidio sam da su detektivi istresli cipele iz kutije na krevet, a u kutiju metnuli svu literaturu i oružje. Gdje se je nalazila komunistička literatura i oružje, ne znam. Ja sam Brozu iznajmio sa sobom i ormar, koji se u sobi nalazio. To je ormar sa pretincima za rublje i odiom za odijela, te taj ormar nije imao ključa. Ja sam jednom u tom ormaru vidio 2 paketa, zamotana u bijelom pakpapiru. Kad god su oni ljudi dolazili u sobu, kazali su, da ih šalje Broz.

Predsjedatelj predočuje Andriji Božičkoviću, da je u njegovom džepu nađen letak K.P.J. izdan poslije 20 lipnja 1928.

Andrija Božičković: Ja sam taj letak dobio od nepoznatog čovjeka na ulici.
D. o.: Kako dugo su cipele od „Divote” bile u vašem stanu?6
Andrija Božičković: Te cipele sam dobio po prilici 3 tjedna pred hapšenje.
D. o.: Tko je donio pakete, koje ste vi vidjeli u ormaru?
Andrija Božičković: Ne znam.
D. o.: Da li je Novoselić kada je došao u vaš stan kazao da ga je poslao Broz?
Andrija Božičković: Franjo Novoselić je došao u stan dne 31 srpnja 1928, te je kazao da ga je Broz poslao. Uopće svi ljudi, koji su dolazili, kazali su da ih šalje Broz. Dana 31 srpnja 1928 mi je Broz ujutro kazao da će poslati po podne jednog čovjeka, te je doista pod večer došao Franjo Novoselić. Što se tiče Ignaca Koprivnjaka, on je kod nas spavao samo 2 noći i to u sobi. Ja sam sa Evom Koprivnjak također spavao u sobi, ali samo onda, kad nije nitko u sobi spavao. Iznimka je bila sa Franjom Novoselićem, jer smo ja i Eva Koprivnjak također spavali u sobi na jednom krevetu, dok je Franjo Novoselić spavao na drugom.
II. v o t a n t: Odkad poznate Broza, te da li vam je poznato da se on bavi komunizmom i komunističkom propagandom, te da je bio već suđen po Zakonu o zaštiti države po kr. sudb. stolu u Ogulinu sa 7 mjeseci?
Andrija Božičković: Ja poznam Broza već godinu dana, a upoznao me je, kako sam već kazao, Kurtić. Ja nisam znao da je Broz komunista, da se bavi komunističkom propagandom, a nisam ni znao, da je Broz već suđen po Zakonu o zaštiti države. Kurtić nije kod mene stanovao. Za Broza sam samo znao da je tajnik metalaca.

Predsjedatelj predočuje Andriji Božičkoviću, da je svjedok Lovro Cesar pred sucem istražiteljem iskazao, da je prigodom jedne ovrhe kod Božičkovića vidio nekoliko bomba i revolver, još u februaru 1928.

Andrija Božičković: To nije istina, kod mene nije uopće bila nikada sudbena ovrha, a Cesar je valjda od policije potplaćen.

D. o. predočuje Andriji Božičkoviću adrese na omotima od pakpapira i pita ga, da li je on te adrese pisao, odnosno, da li znade, tko ih je pisao.

Andrija Božičković: Ja te adrese nisam pisao, ne znam tko ih je pisao, pa uopće ni ne znam, šta je to Skoj, jer nisam komunista, a niti sam se time zanimao.
D. o.: Šta je to kominterna?
Andrija Božičković: Ne znam.
D. o.: Kod vas je nađen „Bilten”, ,.Plan rada CK Skoja od 1. 3. 1928—1. 8. 1928″, kako je to došlo kvama?
Andrija Božičković: Ne znam o tome ništa.
D. o.: Zašto ste na policiji i pred sucem istražiteljem drugačije iskazivali, nego danas?
Andrija Božičković: Ja sam htio zaštititi Broza, jer sam mislio, da se radi o nekoj krađi.
Branitelj : Koga ste našli u stanu onoga dana, kad je u vašem stanu obavljena premetačina?
Andrija Božičković: Samo detektive.
Branitelj : Da li je bio i Rimay u sobi i kako je premetačina provedena?
Andrija Božičković: Kad sam ja došao kući, detektivi su sav materijal metnuli na krevet, a onda u smeđu kutiju, iz koje su istresli cipele. To su onda odnijeli na auto i odvezli na policiju. Zapečatili nisu ništa. Detektivi su u sobi napravili zapisnik o premetačini, ali ga ja nisam potpisao, jer se to nije od mene ni tražilo. Detektivi mi također nisu kazali da se mogu protiviti premetačini. Jedan me je detektiv dapače i udario kad sam došao u sobu, ali imena tome detektivu ne znam.

Predsjedatelj određuje da se čita prijava redarstva, iskaz Andrije Božičkovića pred redarstvom i pred sucem istražiteljem.

D. o.: Da li vam je Broz rekao da je najmio sobu, da u nju spremi neke pakete?
Andrija Božičković: Nije.
D. o.: Da li ste vidjeli navečer neke ljude nositi pakete u sobu, te da li poznate te ljude?
Andrija Božičković: Ja sam vidio ljude, kako nose pakete u sobu, te su također i pakete odnašali, ali ja ne znam imena ni prezimena tim ljudima. Nisam obraćao pažnje na to, pošto su mi ti ljudi kazali, da ne smijem gledati šta je u paketima, jer sam mislio, da to oni čine zato, jer se boje da bi im moglo što iz njih uzmanjkati.”

Saslušavanje Andrije Božičkovića trajalo je sve do jedan sat po podne, kada je suđenje prekinuto. Nastavljeno je u četiri sata posle podne saslušavanjem Eve Koprivnjak. U zapisnik je uneseno: „Eva Koprivnjak razumije optužnicu, ne osjeća se krivom, te iskazuje:

“Ja sam se upoznala sa Andrijom Božičkovićem u godini 1924 te sam s njime živila u priležništvu. Stanovali smo na Vinogradskoj 46, te smo imali stan od sobe i kuhinje. Ja sam sa Andrijom Božičkovićem prodavala pecivo, te smo prodali 300—400 (komada). Sobu sa 2 kreveta i ormarom smo iznajmili Brozu, koji je kazao, da će samo par puta doći, te je u svemu spavao 2—3 noći. Franjo Novoselić je također spavao 2—3 puta, a moj brat Ignac Koprivnjak isto toliko. Znadem, da su u onu sobu zalazili neki ljudi, donosili i odnosili neke pakete, ali šta je u tim paketima bilo, ne znam. Ti su paketi bili zamotani u bijelom pakpapiru, a nisu bili vezani špagom. Ja ne znam, šta su ti ljudi radili, te ne znam kako se ti ljudi zovu. Ja nisam znala da se u ormaru nalaze spisi, a pod krevetom bomba. Kad god sam ja gledala u ormar, nisam tamo vidjela nikakvih paketa. Ja i Andrija Božičković spavali smo redovito u kuhinji, samo par puta smo spavali u sobi. To je bilo kad sam ja prala veš, pa je u kuhinji bilo jako vruće. Tako smo spavali u sobi i onda, kad je kod nas spavao i Franjo Novoselić. Ja u sobi nisam nikada našla papir. Oni ljudi su kazali, da se u pakete ne smije zagledavati.”

D. o.: Tko sprema sobu?
Eva Koprivnjak: Ja sam spremala sobu, ali zadnjih 3—4 dana uopće nisam spremala, ni mela, nego samo istresla tepihe od vreća. Kod premetačine nađeno je u ormaru nekoliko paketa, čini mi se 5—6, a pod krevetom jedna košara sa bombama, revolverom i patronama. Košara u kojoj je nađeno oružje nije moje vlasništvo. Ja imam dvije košare za trg. Od ovih je jedna bez ručka, a druga ima kožnate ručke. Kod premetačine nije mi uručena nikakva odluka, te mi detektivi nisu kazali, da se mogu premetačini protiviti. Detektivi su sve što su pronašli metnuli na jednu hrpu na krevetu.
Branitelj: Da li je šta Novoselić sa sobom donio?
Eva Koprivnjak: Jeste, donio je neke stvari u na-prtnjači.7
Branitelj: Je li vam Andrija Božičković šta dao kad je bio uhićen?
Eva Koprivnjak: Dao mi je neku objavu za vojsku, koju su mi kasnije na policiji oduzeli.

Predsjedatelj određuje da se čita iskaz Eve Koprivnjak pred redarstvom i pred sucem istražiteljem.

Eva Koprivnjak: Krivo je ubilježeno, da sam ja pred policijom kazala, da sam vidjela neke pakete u ormaru.

Iz ovosudnih uza bude predveden Franjo Novoselić.

Franjo Novoselić razumije optužnicu, ne osjeća se krivim, te iskazuje:

“Ja sam rođen u Retfali. Svršio sam 4 pučke škole i 3 realke, a zatim sam pošao u grafički zanat u Osijeku, te sam tamo bio i oslobođen. Godine 1926 nisam mogao dobiti posla u Osijeku, pa sam pošao u Bruck i Graz. Kako ni tamo nisam dobio posla, vratio sam se u Osijek i tamo radio do 1928. Tada sam izgubio posao, pa sam ponovno pošao u inozemstvo, jer sam mislio, da ću gdje vani dobiti zaposlenje. Putovao sam preko Austrije i Čehoslovačke u Njemačku. U Berlinu sam bio do sredine jula. Tada sam pošao u Leipzig, zatim u Beč, te sam 4 dana prije uhapšenja doputovao u Zagreb. Iste večeri sastao sam slučajno Broza, koji me je uputio do jednoga čovjeka, te me je taj čovjek odveo u stan Božičkovićev. Broza sam upoznao 1926 godine. Ime i prezime čovjeka na koga me je Broz uputio neću kazati, da taj čovjek nema radi mene neugodnosti. U stanu Božičkovićevom našao sam samo djecu, dok su Božičković i Eva Koprivnjak kasnije došli. Božičkoviću sam kazao da me je Broz poslao. Kod Božičkovića sam spavao 4 noći, a platio mu nisam ništa. Spavao sam u sobi na jednom krevetu, dok je na drugom krevetu spavao Andrija Božičković. Za ono vrijeme, dok sam ja kod njega noćivao, spavala je s njim Eva Koprivnjak 1 ili 2 puta. Ja sam znao da je Josip Broz komunista. Ja sam komunistički omladinac.”

Predsjedatelj: Gdje vam je pasoš?
Franjo Novoselić: Pasoš, koji mi je izdala policija u Osijeku, mi je na putu između Maribora i Zagreba nestao. Navečer sam dolazio kući oko 8 i od onda do ujutro nisam izlazio. Vrata su bila uvijek nezaključana. Ja o pronađenoj literaturi i bombama ne znam ništa. Ne stoji navod prijave, da su moje razglednice i poslovna knjiga nađene među pronađenom literaturom, već je to policija podmetnula.
D. o.: Što je to Skoj, da li ta organizacija postoji i gdje, te koja je zadaća Skoj-a?
Franjo Novoselić: Skoj je kratica za Savez komunističke omladine Jugoslavije, koja organizacija kao ilegalna postoji. Zadaća je te organizacije da vaspita mlade radnike u borbenom duhu, da se oslobode kapitalističkog jarma.
D. o.: Na koji se način vaspitavaju, ima li Skoj novine, te da li se održavaju sjednice?
Franjo Novoselić: Na koji se način vrši to vaspitanje neću kazati. Skoj imade novine „Mladi boljševik”. Skoj održava sjednice, te sam i ja sudjelovao u sjednicama godine 1927 u Osijeku.
D. o.: Da li ste sa Brozom razgovarali o Skoju?
Franjo Novoselić: Nisam.8
D. o.: O čemu ste razgovarali sa Božičkovićem?
Franjo Novoselić: O sasma privatnim stvarima.
Predsjedatelj: Da li je Broz za vrijeme, dok ste vi kod Božičkovića stanovali, tamo dolazio?
Franjo Novoselić: Nije.

Time je prvi dan suđenja bio završen. Drugog dana, 7 novembra, suđenje je počelo u devet sati ujutro nastavljanjem prekinutog saslušanja Franje Novoselića. Kao četvrti saslušan je Josip Broz. On je izveden iz zatvora pred sudije oko 11 sati pre podne.

„Novosti” u broju od 8 novembra 1928 pisale su:

Jučer je nastavljen komunistički proces u velikoj dvorani zagrebačkog sudbenog stola. Nakon što je završeno preslušavanje optuženoga Novoselića doveden je u dvoranu Josip Broz, svakako najinteresantnija ličnost u ovom procesu. Njegovo lice ima nešto od onih fizionomija, koje potsjećaju na čelik. Svijetlim očima gleda preko cvikera vrlo hladno, ali energično i mirno. Kod njega možda i neće biti njegovo držanje pred sudom samo poza, jer je zaista bio već zbog svoga uvjerenja dosta proganjan i osuđen na tamnicu. Brojni slušatelji su očito poznavali ovu nepopustljivost Brozovoga uvjerenja, jer je kod njegovog ispitivanja vladala u sudnici velika šutnja i pažnja.

Zapisničar je zabeležio da Josip Broz razumije optužnicu te iskazuje:

“Ja se ne ćutim krivim i ako priznajem ono, za što me tuži D. o., jer ne smatram ovaj sud kompetentnim, već samo sud Partije. Priznajem, da sam član ilegalne Komunističke Partije Jugoslavije, priznajem, da sam radio na širenju komunističkih ideja i propagirao komunizam, te prikazivao kakva se nepravda čini proletarijatu od buržoazije, sve to na konferencijama i sjednicama, te u razgovoru sa pojedincima. Ne mogu kazati, gdje su se te konferencije održavale. To sam sve činio od onda, kad je Komunistička Partija god. 1921 bila raspuštena i prešla iz legalnosti u ilegalnost.”

Predsjedatelj: Je li vam poznat Zakon o zaštiti države i jeste li znali da taj zakon zabranjuje svaku komunističku propagandu?
Josip Broz: Ja zakon o zaštiti države nisam čitao, ali sam bio svjestan, da svojim činom griješim protiv toga zakona. Ja držim da su prirodni zakoni viši od onih koje stvori jedna klasa, da pritisne drugu. Ja sam za svoje ideale spreman žrtvovati i svoj život.

„Novosti” su ovako donele iskaz Josipa Broza:

„Na upit predsjedatelja smatra li se krivim odgovara: — Jesam kriv prema onomu kako tumači optužnica, ali uistinu nisam kriv.
Predsjedatelj: — Recite nam onda u čemu se smatrate krivim?
Optuženi Broz: — Priznajem, da sam član ilegalne komunističke partije Jugoslavije, priznajem da sam radio na propagandi ideje komunizma, prikazivao sam proleterima sve nepravde koje im se čine. Ne priznajem međutim buržoaski sud, jer se smatram odgovornim samo svojoj komunističkoj partiji.
Predsjedatelj: — Je li vam poznat Zakon o zaštiti države?
Broz: — Čuo sam za njega, ali ga nisam čitao, jer me nije interesirao.
Predsjedatelj: — Taj zakon zabranjuje svaku komunističku propagandu. To valjda znate?
Broz: — To znam, ali je to privremeni samo zakon.
Predsjedatelj: — Sada je taj zakon na snazi kao i svaki drugi. Po njemu se dolazi u Lepoglavu, tko ga prekrši. Zakon je donio narod protiv vas komunista, koji ga po njegovom mišljenju trujete i koji se želi obraniti od vaše razorne akcije.
Broz: — Znam to, zakon nije donio narod, ali ja se ne bojim. Bilo bi zlo kad bi se komunistička partija bojala jednog privremenog zakona.
Predsjedatelj: — Vi ovako samo tvrdoglavo žrtvujete svoje mlade živote, a da ništa ne koristite.
Broz: — Jest ja sam pripravan i da trpim.”

Predsjedatelj : Šta znate o bombama i pronađenoj literaturi?
Josip Broz: Ja sam Andriju Božičkovića upoznao prije 10 mjeseci, a upoznao me je Kurtić. Kurtiću sam naime bio dužan 2.000 din., te je on kazao da taj novac dam Božičkoviću, koji će njemu poslati novac u Dalmaciju, kamo je on bio izagnan. Ja sam u junu 1928. iznajmio kod Božičkovića sobu dijelom za sebe a dijelom za svoje drugove, koji dođu u Zagreb, a policija ih progoni. Platio sam mu za juni i juli 300 din. U toj sobi sam ja prespavao 3—4 puta. K njemu sam slao razne ljude, da prenoće, ali imena tih ljudi neću kazati. Ja sam znao za komunističku literaturu, koja je pronađena, znao sam, da su je donijeli moji drugovi, kojima imena neću kazati, ali nisam znao, da je ta literatura donesena baš u stan Božičkovićev, ali to dozvoljavam, već je ona mogla biti donesena i kamo drugamo. Da je ta literatura bila spremljena baš u stan Božičkovićev, saznao sam tek onda, kad ju je policija premetačinom tamo našla. Ja ne vjerujem, da su bombe u istoj sobi pronađene, ja ih nisam donio, te nisam za njih znao, to su oni valjda podmetnuli. Ja i moji drugovi nismo ništa u Božičkovićevom stanu radili, te Božičković nema s nama ništa. Istina je, da sam ja Franju Novoselića poslao Božičkoviću par dana prije hapšenja. S njime sam se slučajno sastao, pa mi je on pripovijedao da se vratio iz Njemačke, te sam ga ja onda uputio Božičkoviću. Ja priznajem da su moji drugovi slali komunističku literaturu i to pouzdanim putem i po pouzdanim ljudima, a ja sam rukovodio otpravkom tog materijala.
Predsjedatelj : Šta znače bilješke u vašem notesu, na primjer R I. 25 B?
Josip Broz: To su znakovi za slanje komunističke literature, te ja priznajem da je pronađena literatura tek dio one koja je po meni i mojim drugovima u svrhu komunističke propagande rasturena i rasturivana i to u omotima jednakim onima, koje je policija pronašla.
D. o.: Sta znači 26 L. 80 L.?
Josip Broz: To su znakovi za knjigu „Osnovi lenjinizma”, koja se je knjiga slala na sve strane, ali od kuda to ja nisam znao.
D. o.: Sta znači R. I. R II., B.?
Josip Broz: Ne mogu kazati.
D. o.: Da li vam je šta poznato o rezolucijama Biroa C.K. Skoja?
Josip Broz: Meni o Skoju nije ništa poznato, premda je Skoj vezan sa Partijom. Znadem da Skoj dobiva i „Bilten” C.K. K.P.J.
D. o.: Kakve su to priznanice, koje su kod vas pronađene?
Josip Broz: Ja sam bio tajnik metalaca, pa se priznanice, koje su kod mene nađene tiču sindikata, naime ili su to priznanice za članarinu, koju sam ubrao, ili na novac koji je davao sindikat kao pripomoć ženama, čiji su muževi u zatvoru.
Predsjedatelj: Kako ste bili uhićeni?
Josip Broz: One noći, kad sam bio uhićen kazao mi je jedan čovjek, za koga držim da je konfident policije, neka dođem u Vinogradsku 46. Ja sam pošao tamo
i bio uhićen. Nije istina, da je policija kod mene pronašla pismo EKKI, već ga je ona meni podvalila.9
D. o.: Šta znače bilješke „Stav partijskog vodstva po događajima i politič. stavu SDK”, „Reorganizacija ćelija i rajona”?
Josip Broz: To su bilješke o onom, o čemu sam imao govoriti na konferencijama K.P.J.
Predsjedatelj : Kakve ste škole svršili?
Josip Broz: Svršio sam 4 pučke i 2 razreda građanske škole, te zatim pošao u zanat. Kad sam svršio zanat pošao sam u inozemstvo, a onda u rat, te sam pao u rusko zarobljeništvo. Kad sam se god. 1919 vratio natrag bio sam 4 godine strojar u Bjelovaru, zatim na brodogradilištu u Kraljevici, u Beogradu i Zagrebu, ali sam uvijek bio otpušten radi radničkog pokreta. Ja sam komunista, te sam širio komunističku ideju, naime, ako će buržoaska klasa i dalje pljačkati narod, da se silom osvoji politička vlast. Sila se silom suzbija. Ja držim, da je bombe podmetnula policija.
Predsjedatelj: Da li K.P.J. stoji u pismenoj vezi sa Moskvom?
Josip Broz: Jest., mi stojimo u pismenoj vezi sa Moskvom.
Predsjedatelj : Da li vam je poznato o letačima poslije 20 juna o. g. u kojima se poziva narod na ustanak?
Josip Broz : Ti su mi letači poznati, no tko ih je sastavio, neću kazati. Ja ih nisam pisao.
D. o.: Jeste li bili tučeni?
Josip Broz: Ja sam već sucu istražitelju kazao da sam bio od detektiva Anzulovića tako čvrsto svezan, da su mi ruke pomodrile. Na policiji me je Rimay udario šakom po glavi, a onda stolicom u prsa, te me je i ozlijedio, a kad sam tražio liječnika, nisu mi ga dali.

O iskazu Josipa Broza o mučenju na policiji „Novosti” daju sledeću verziju:

„Predsjedatelj: — Ali u policiskoj prijavi se kaže, da ste vi rekli da bi kod uapšenja sve postrijeljali da ste stigli?
Broz: — Ja sam nosio revolver za svoju ličnu odbranu i puka je izmišljotina da sam se onako grozio. Mene su odveli na stražarnicu u Ilici, iako je tamo bilo 6 redara oko mene, tako su mi čvrsto svezali ruke da su mi pomodrile. Kasnije na policiji kod suočenja s Evicom Koprivnjak, nadzornik detektiva udario me je šakom u lice, a kad nisam htio potpisati zapisnik, stolcem u prsa da sam imao dvije rane. Kad sam tražio liječnički pregled, nisu mi dali. Ja sam bio uvrijeđen zbog ovakvog ponižavana mene kao čovjeka, a što policija radi znam i stoga što sam noću u ćeliji čuo životinjsko urlikanje zbog tučenja drugih. 
Predsjedatelj: — Je li Božičković znao za onu literaturu u sobi?
Broz: — Meni je žao da nevini ljudi stradaju. Božičković nije znao ništa, dapače, kad sam ja uzimao stan rekao sam mu neka ne dira u naše stvari, jer to na njega ne spada.”

„Jutarnji list” daje sledeću verziju:

„Predsjedatelj: — Zar je slučaj da su bombe nađene u vašoj sobi?
Broz: — Poslije onih događaja 20 lipnja trebalo je baciti krivnju na drugoga i ja mislim da je policija podvalila one bombe! Ja imam dovoljno iskustva sa metodama policije. Poubijali su tri radnika i onda je valjalo svu krivnju zbaciti na radnike i onda su podmetnuli oružje i bombe!
— Da ih niste vi sami poubijali, pa da možete u mutnom loviti? — odgovara mu zastupnik javne optužbe.
— Znadete li za one letake o pozivanju na štrajk poslije 20 lipnja?
— Znadem.
,— A jeste li ih vi pisali?
— Nisam.
— Pronađeni su u vašoj sobi. Pronađena je i boja za umnožavanje.
— Ja ne znam, tko ih je pisao, ni tko ih je umnožavao! Kod policije su sa mnom zvjerski i nečovječno postupali.
— A svi drugi vele, da su s njima lijepo postupali?
— Oni se nadaju da će izaći odavde, pa se boje da ih policija ne proganja poslije. Kad sam ja uhapšen, mene su svezali i odveli na policijsku ekspozituru u Ilici i u sobi gdje je bilo pet-šest stražara preslušavao me je detektiv Anzulović. Svezali su mi ruke, da su mi sve bile pomo-drile. Kad sam došao na suočenje sa Koprivnjakovom i kad je ona rekla da me ne pozna, nadzornik detektiva počeo me je psovati takovim riječima, koje ja ne mogu da ponavljam. Na to me je pozvao stolu i ja sam, ne sluteći ništa zla, i prišao, a on me je udario šakom po licu, da mi se zamaglilo pred očima. Poslije me je ponovno pozvao k stolu, ali ja sam se protivio, jer sam predmijevao da će (me) opet udariti. On me je na to udario dva puta stolicom po prsima i dugo sam nosio ozlijede. Tražio sam liječnički pregled, ali me nisu pustili. Radi toga ‘sam 7 dana štrajkovao glađu. Više puta sam u noći čuo očajne krikove onih, koje preslušavaju. Međutim, ovi se ne usuđuju to iskazati.” 

D. o.: Zašto ste nosili sobom revolver?
Josip Broz: Ja sam nosio nabijen revolver radi svoje odbrane, a dozvole za nj nisam imao.
Predsjedatelj: Jeste li Božičkoviću kazali, da ćete se sami prijaviti?
Josip Broz: Jesam.
Branitelj: Da li policija progoni i takve članove sindikata, koji su pristaše građanskih stranaka?
Josip Broz: Jest, policija progoni i takve ljude.
Branitelj : Da li policija progoni i radnike samo radi sumnje komunizma?
Josip Broz: Jest.
Branitelj : Jeste li u stan Božičkovieev upućivali i takve radnike, koje je policija progonila a nisu komunisti?
Josip Broz: Jest.
Branitelj: Je li kod Božičkovića bio šapirograf i pisaći stroj?
Josip Broz: Nije.
Branitelj : Kako je obavljena kod vas premetačina?
Josip Broz: Premetačina je bila obavljena bez svjedoka, te ja nisam bio upozoren da se mogu premetačini protiviti.
Predsjedatelj : Da li su Božičković i Eva Koprivnjak znali za materijal, koji je pronađen?
Josip Broz: Nisu.

Predsjedatelj određuje da se čitaju iskazi Josipa Broza pred redarstvom i pred sucem istražiteljem.”

Posle je saslušan Ignac Koprivnjak i Pavao Breyer:

„Ignac Koprivnjak iskazuje: Optužnicu sam razumio, ali se ne ćutim krivim. Ja nisam uopće išao u školu, pa ne znam ni čitati ni pisat. Ja živim u Zagorju sa ženom i djecom, pa dolazim koji puta u Zagreb, da zaradim nešto. U Zagreb sam došao od kuće 8 dana prije uhićenja. Za tih tjedan dana radio sam kod zidara, a spavao sam 2—3 noći kod kuma Kuncea, a 2—3 noći kod moje sestre Eve Koprivnjak. Kod sestre sam spavao u kuhinji, a sestra, Andrija Božičković i Franjo Novoselić u sobi. Ja sam odlazio od kuće ujutro, a vraćao se oko 6—%7 sati popodne. Za vrijeme, dok sam ja spavao kod sestre nisam u sobu uopće zalazio, te nisam čuo, da bi tko noću dolazio u kuću. Također ne mogu kazati, da li je za to vrijeme moja sestra spremala sobu. Ja o pronađenoj literaturi i bombama ne znam ništa.”

,,Pavao Brever iskazuje: Razumio sam optužnicu, ali se ne ćutim krivim. Ja o cijeloj stvari ne znam ništa, te ne poznajem niti jednoga od optuženih. Kritičnoga jutra sreo sam Elzu Hirsch, koju sam otprije poznavao. U razgovoru mi je ona kazala, da traži stan, te da li moguće ja znam za kakav stan. Ja sam joj kazao, da ne znam, ali da ću joj javiti, ako za nj doznam. Pošao sam dalje Ilicom i zaokrenuo u Vinogradsku cestu. Tamo mi je jedan radnik na novogradnji kazao neka idem do jedne kuće sa ogradom u dvorište, te neka tamo pitam jednog čovjeka za stan. Ja sam u dvorište te kuće prošao dvorištem do kuće, koja leži nešto niže, te sam u dvorištu bio uhićen. Obavljen je odmah pretres lični, ali nije ništa nađeno. Ja sam kazao detektivu, da me je jedan čovjek na novogradnji tamo uputio, ali taj detektiv nije htio toga čovjeka tražiti. Nije istina, da ja redovito dobivam , La Federation Balcanique” te sam ja taj list prvi puta vidio kod suca istražitelja.” 

Suđenje je nastavljeno 7 novembra po podne saslušavanjem svedoka, naročito policiskih agenata Julija Rimava, Milana Rakića i Antuna Stefulja. Antun Stefulj
je pored ostalog rekao i ovo:

„Broz je prigodom uhićenja kazao da je imao jedan posto mogućnosti, da bi ili pobjegao ili pucao.”

Svedoci su saslušavani i 8 novembra, a 9-og pre podne bio je završen dokazni postupak. Državni tužilac u svojoj reči proširio je optužnicu protiv Franje Novoselića i Josipa Broza. U zapisnik je uneseno da se naknadno optužuju:

„Franjo Novoselić, da je tečajem 1927 u Osijeku kao član ilegalne komunističke organizacije SKOJ-a (Saveza Komunističke Omladine Jugoslavije) vršio propagandu komunizma u ćelijama na taj način, što je prisustvovao sjednicama tih ćelija i sti-cao simpatizere za tu organizaciju u svrhu, da ta organizacija oružanom, rukom silovito zahvati političku vlast u državi, dakle organizovao i postao članom takvog udruženja, koje ima za svrhu propagandu komunizma i nasilje prema državnim vlastima predviđenim Ustavom, te nelegalno i neparlamentarno prigrabljivanje vlasti. 

Josip Broz, da je tečajem god. 1921. do 1928. u Zagrebu i drugim mjestima kao član ilegalne komunističke partije Jugoslavije vršio propagandu komunizma na taj način, što je organizovao članove te partije, držao rajonske i mjesne konferencije o temama „Stav partijskog vodstva po događajima i politič. stavu SDK” „Reorganizacija ćelija i rajona”, „Jačanje komunističke partije u Engleskoj, Njemačkoj itd.”, ,.Stav komunističke partija po tim događajima (Nettunske konvencije)”, „Otvoreno pismo EKKI”, „Novi kurs partijske politike i jačanje partije” i širio njima komunističke ideje u svrhu navedenu gore pod III, dakle organizovao i postao članom takvog udruženja, koje ima za svrhu propagandu komunizma i za nelegalno i neparlamentarno prigrabljivanje vlasti, pa da su time počinili, i to Franjo Novoselić činom pod III zl(očin) iz čl. 1 točka 1 i 2 Zak. o zaštiti države, a Josip Broz činom pod IV zl(očin) iz čl. 1 t. 1 i 2 Zak. o zaštiti države.

Zatim odustaje D. o. od tačke f) iz I optužnice.” U zapisniku se dalje kaže:

Nakon što je D. o. svršio svoj govor daje predsjedatelj riječ branitelju. Branitelj protivi se proširenju optužnice, jer je optužnica proširena nakon dovršenog dokaznog postupka, te traži odrješenje, odnosno u slučaju kondemnatorne osude što blažu kazan. Za vrijeme svoga govora je branitelj bio 2 puta pozvan po predsjedatelju, da se drži stvari, jer je opetovano zastranio i udaljio se od stvari.”

Na kraju suđenja Josip Broz i njegov branilac dr. Politeo došli su u sukob s pretsednikom veća Tomićem, zato što nije hteo da dozvoli Brozu da da svoju završnu reč. O tome stoji u zapisniku:

„Nakon toga što je branitelj svršio svoj jednosatni govor predsjedatelj pita optužene imadu li još što reći. Od svih optuženih samo Josip Broz kaže, da će govoriti o svome predživotu i da će tako razjasniti, kako je došlo do toga, da je postao komunista. Predsjedatelj primjećuje, da je optuženi Josip Broz o svome predživotu već ranije saslušan koliko je bilo potrebno i da sada tome nema više mjesta. U to je stao Josip Broz protestirati, a tomu se protestu pridružio i branitelj, pa kako su obojica istodobno govorili uzbuđenim glasom, nijesu se mogle razabrati dalje Brozove riječi, ali iz njegovih riječi se ipak razabralo, da mu se mora dozvoliti, da brani svoje komunističke ideje. Na to je predsjedatelj oduzeo Brozu riječ, prekinuo o tom svaku dalju diskusiju, proglasio raspravu zaglavljenom i odredio, da će se osuda proglasiti u srijedu 14. XI. 1928 u 10 sati. Branitelj prijavljuje ništovnu žaobu. D. o. traži riječ, koje mu predsjedatelj ne da, jer je rasprava dovršena. Nakon svega toga, pošto je predsjedatelj odredio stražarima, da odvedu optužene iz dvorane, optuženi Josip Broz stao je protestirati, okrenuo se prema općinstvu, koga je dvorana bila puna, te povikao: „Živjela Komunistička Partija Jugoslavije” i „ovdje vlada policijski duh”, i još neke riječi koje se u metežu nisu mogle dobro razabrati.”

“Jutarnji list” u svom broju od 10 novembra piše o ovom incidentu:

„Poslije govora branitelja dra Politea, pita predsjednik senata optužene da li imaju štogod reći. Božičković i Koprivnjakova nemaju ništa da kažu. Kad je Broz počeo govoriti o tome zašto je postao komunista, oduzima mu predsjednik riječ. Branitelj dr. Politeo traži riječ da uloži ništovnu žaobu, ali mu je predsjednik ne daje, a isto tako ne daje riječ ni zastupniku javne optužbe dr Marokinu, na što ustaje optuženi Broz i dovikuje predsjedniku:
— To je najbolji dokaz, da i ovdje vlada policijski duh! Živjela Komunistička partija! Živjela svjetska revolucija!
Među stražarima je nastalo komešanje a isto tako i među publikom, na što predsjednik zaključuje raspravu time, da će se osuda proglasiti u srijedu prije podne.” 

Presuda je izrečena 14 novembra. Josip Broz osuđen je na pet godina robije. Franjo Novoselić na tri godine i Andrija Božičković na dve godine. Eva i Ignac Koprivnjak, kao i Pavao Brever oslobođeni su.

Predsjedatelj određuje, da se optuženi odvedu u uze, te Josip Broz izlazeći iz dvorane viče: „Živjela Komunistička Partija Jugoslavije, Živjela III Internacionala!”10

 

Izvod iz knjige Vladimira Dedijera“Josip Broz Tito – Prilozi za biografiju”
Priprema: Princip.info

 


  1. Stjepan Vajngart ranjen je 1934 godine, 23 aprila, u borbi sa policijom. Kada su agenti došli da ga uhapse, on je na njih otvorio vatru. Razvila se borba. Vajngart se zabarikadirao u stanu. Kad mu je nestalo municije, rasporio je sebi trbuh i bacio se s prozora kuće na ulicu, samo da ne padne živ u ruke agentima. Vajngart nije ostao na mestu mrtav, nego je umro u bolnici 28 aprila.  

  2.  Eva Koprivnjak živi u Zagrebu, Gredička ulica broj 3. Posle rata niko je, koliko ja znam, nije uopšte pitao ili saslušavao o njenoj ulozi a hapšenju druga Tita.  

  3.  Prva tri lica više nisu u životu. Božičkovića su ustaše odvele 1941 i verovatno ubile. Novoselić je 1944 odveden iz Osreka u Dachau, odakle se nije vratio. Breyer se bio pasivizirao, a iz rata se živ nije vratio. Ignac Koprivnjak je 1952 godine živeo u selu Tenjskom Antunovcu kod Osijeka, kao zemljoradnik.  

  4. Kad su Josipa Broza saslušavali u policiji, imao je lisice na rukama. Pošto nije hteo da odgovara na pitanja policije, šef agenata Rimay ga je lupio stolicom po glavi i grudima. Broz mu je rekao: — Sila si kad bijes svezana čovjeka! Rimay je ostao u policiskoj službi sve do oslobođenja Zagreba, 1945 godine. Kad su naše jedinice ulazile u Zagreb, Rimay je sebi ispalio metak u čelo.  

  5.  Zanimala me je istorija sudija koje su druga Tita osudile 1928 godine. Kad
    sam jednom o tome razgovarao s Miroslavom Krležom u Zagrebu, u njegovom stanu u ulici Braće Kavurića 21, rekao mi je: — Pretsjednik sudskog vijeća Tomić stanuje iznad mene — na gornjem katu, prima od države penziju i umire već šest mjeseci od astme! To je bilo u leto 1951.
    Tomić je umro 1952.  

  6.  D. o. — državni odvjetnik, tj. državni tužilac. Radi se o dru Ivu Marokinu, koji se na ovom procesu dobro preporučio režimu svojini ciničkim istupanjem prema optuženima i beskrupuloznom odbranom i pravdanjem svih policiskih zločina. Za vreme šestojanuarske diktature zbog svojih „zasluga” u procesima protiv komunista u Zagrebu avan-zirao je za tužioca pri Državnom sudu za zaštitu države u Beogradu. Kasnije je postao sudija Stola sedmorice (kasacionog suda) u Zagrebu.  

  7.  „Večer” zagrebački popodnevni bulevarski list, daje ovaj deo iskaza Eve Koprivnjak ovako:
    „Predsjednik se čudi, kako to, da se ona nije interesirala za stvari, ko:e njezini
    stanari unose i iznose, a ona mu odgovara, da je mislila, da joj ne trebaju.
    — Da ste otvarali te pakete, što bi našli?
    — Pa, papire.
    — A što bi s njima radili?
    — Pustila bi ih, gdje jesu, jer ne znam čitati.
    — A da znate čitati pročitali bi ime Karla Marxa. Poznajete li vi toga
    gospodina?
    — Ne poznajem. (U dvorani opet smijeh.)”  

  8.  „Jutarnji list” je doneo i ovaj deo dijaloga:
    — A gdje ste upoznali Broza?
    — U Zagrebu 1926 g., ali nisam znao njegovo ime, jer smo mi radnici takvi
    međusobno, da si ne govorimo ime.
    — Pa kako se vi poznajete: po brojevima?
    — Nisam ja policijski konfident da odajem svoje drugove.
    — Tako nam kažite!”  

  9.  Egzekutivnog komiteta Komunističke Internacionale.  

  10.  U svom broju od 17 novembra 1928 godine, nekoliko ne-delja pre svoje konačne zabrane, „Borba” je u uvodnom članku povodom suđenja Josipa Broza pisala:

    „Rasprava protivu Broza i drugova pokazala je jasno klasni buržoaski karakter našega sudstva i svo srozavanje sudova na obične ekspoziture policije. I dosad je bilo jasno da sud ne smije osuditi policiju ni za najgore zločine i gaženja zakona od njezine strane, ali je to sud dosada pokrivao kojekakvim juridičkim formalnostima. Međutim, na ovom procesu sud je sam pogazio pravne propise, ne davši optuženicima posljednje riječi i oduzevši pravo ulaganja ništovne žaobe branitelju sa riječima: „Samo vi ulazite”. Sud je dakle ovdje istupio kao obično oruđe klasne vladavine i krvavog režima, koga prema radnicima ne vežu nikakvi propisi. Naivčine iz pravničkih redova, koje još vjeruju u „nezavisnost” sudova, očekivale su, da će zbog povrede sudskih propisa, nedavanjem posljednje riječi optuženima, cijela rasprava biti proglašena ništetnom i započeti novi proces, kao što bi trebalo po pravnim uredbama. Međutim, kao što je bilo očekivati, sud je donio osudu i nije se ni osvrnuo na nečuveni skandal, koji je zabilježila i buržoaska javnost. Dosad je u slučajevima policijskih nasilja uvijek sud bio na strani onih koji gaze zakone, a sad i s u d sam gazi nekažnjeno propise parbenog postupka. Poslije svega toga jasno je kako je ispala osuda i da je ona već unaprijed bila određena za ove siromašne radnike.” Osuđen je dakle Broz i zbog bombi za koje se nije nikako moglo dokazati da pripadaju njemu a na raspravi je izišlo vrlo vjerojatnim da ih je podmetnula policija. Osuđen je na 5 godina robije za komunističko uvjerenje, bez ikakvih dokazanih djela i to po zakonu o zaštiti države za koji i njegovi tvorci kažu da više ne vrijedi. U nas je sud uveo u praksu da sudi uvjerenja, a ne djela.”

    Uvodnik se završava ovim rečima:
    „Ali vara se buržoazija da će ovom sudskom Glavnjačom uništiti borbu radnog naroda. Policijska Glavnjača sa svojim 10-godi-šnjim krvavim režimom nad radničkom klasom nije mogla da zaustavi klasnu borbu proletarijata, pa neće moći ni sudska Glavnjača. Radnici su nekažnjeno ubijani u zatvorima i na ulici, mučeni naj-nečuvenijim mukama po raznim jugoslovenskim glavnjačama, pa sve to nije moglo slomiti borbe radničke klase protiv krvave i zločinačke jugoslovenske buržoazije. Jer iz krvi nevino ubijenih žrtava niču hiljade novih boraca, a godine robije, dosuđene od klasnog suda, samo su podstrek za još žešću klasnu borbu. Da živi nepomirljiva klasna borba radnika i seljaka protiv krvave i zločinačke jugoslovenske buržoazije.”  

Ostavite komentar