Yandex.Metrica

Svetozar Vukmanović Tempo – Sukob sa Moskvom (Drugi deo)

Delegati glasaju za davanje podrške rukovodstvu na Petom kongresu KPJ 1948. godine

“Bio sam ljut na Tempa, zato što je govorio sve kako jeste.”
Heroj rada, Alija Sirotanović

USKORO POSLIJE SASTANKA bio sam podvrgnut operaciji i u bolnici sam saznao da je sovjetska vlada naredila povlačenje svojih vojnih i privrednih savjetnika. Bilo je to dalje zaoštravanje odnosa između naših zemalja i partija. Međutim, nijesam ni pomislio da bi to mogao biti uvod u otvoren i grub napad na našu zemlju i njeno rukovodstvo. Napad je počeo pismom koje je Staljin uputio našem rukovodstvu. Za pismo sam saznao dva dana uoči sastanka Centralnog komiteta sazvanog da bi se dao odgovor.

Bila je subota. Kao i obično, došao sam u kancelariju rano ujutro. Nešto kasnije pozvao me je telefonom Žujović i pitao da li može da dobije novu generalsku uniformu pošto mu je stara pohabana. Žujović je imao čin general-pukovnika i nije bio demobilisan iako više nije bio na dužnosti u vojsci. Stoga sam ga uputio na komandu pozadine rekavši da će mu oni brzo sašiti uniformu. Kad smo završili razgovor, prijateljski sam ga zapitao:

Kako si, Crni?

Ja, bogami, dobro — odgovorio je dosta zajedljivim tonom. — Veseo, zadovoljan, a ne kao neki drugi.

Spustio je slušalicu, a ja sam ostao sav zbunjen. Sa Žujovićem sam bio dobar prijatelj još iz vremena zajedničkog ilegalnog rada u južnoj Srbiji I Makedoniji. Uvijek smo prijateljski ćaskali… a sada je ustvari zalupio telefon! Neko vrijeme sam razmišljao koji bi razlog mogao da bude tome, ali nijesam mogao da nađem nikakvo objašnjenje. Kako su me poslovi okupirali, ubrzo sam zaboravio na naš razgovor. Pola sata poslije razgovora sa Žujovićem pozvaše me telefonom iz Centralnog komiteta i javiše da se u ponedjeljak održava plenarni sastanak.  Dnevni red će se utvrditi na samom sastanku. Bilo mi je čudno što se odjednom saziva sastanak Centralnog komiteta; on se u plenumu nikada nije sastao još od Pete zemaljske konferencije, na kojoj je izabran!

U toku oružane borbe nijesmo se ni mogli sastajati u punom sastavu. Partijom i borbom je u stvari rukovodilo jedno jezgro sa Titom na čelu. Ostali rukovodeći kadrovi su se nalazili na bližim ili udaljenijim područjima i sami su se snalazili prema konkretnoj situaciji držeći se generalne linije Partije. Takav sistem rukovođenja dao je maksimalne rezultate: brzo su se razvijali kadrovi; istovremeno je bilo obezbijeđeno da i rukovođenje iz centra bude što više približeno situaciji na terenu jer su rukovodeći ljudi veoma često dolazili u centar na konsultovanje. Povremeno su održavana šira savjetovanja rukovodećih ljudi; ali nikada u toku rata nije održan sastanak Centralnog komiteta u punom sastavu. Po završetku rata nastavljena je takva praksa iako više nije bilo teško sakupiti članove Centralnog komiteta.

Iznenadna promjena takve prakse izazvala je kod mene predosjećanje da se događa nešto izvanredno i krupno. Ali šta? Nijesam znao odgovoriti na to pitanje. Sjetih se razgovora sa Žujovićem, ali ubrzo sam odbacio svaku vezu sa sazivom Centralnog komiteta. Okupiran poslovima, prestao sam da razmišljam. Negdje oko podne ponovo je zazvonio telefon. Javio se Đilas i pozvao me u Jugoslovensko dramsko pozorište. U foajeu pozorišta zatekao sam njega, Rankovića i Kidriča.

Kako se osjećaš? — dočekaše me dosta zagonetnim pitanjem.

Sasvim ležerno odgovorih da se dobro osjećam, a oni, i dalje tajanstveni, dobaciše:

Vidjećemo kako ćeš se osjećati u ponedjeljak! Nijesmo spavali nekoliko noći pa nećeš ni ti kad saznaš ono što mi znamo.

Tražio sam da mi kažu o čemu se radi pa makar ne spavao do ponedjeljka, ali mi oni rekoše da to ne smiju jer je tako zaključeno kod Tita. Tada se prisjetih razgovora sa Žujovićem i njegovog tajanstvenog držanja, pa im to ispričah. Dok sam govorio, iznenadila me je velika pažnja s kojom su pratili moje riječi, posebno držanje Rankovića, koji je jedini prokomentarisao:

A zašto Crni nije tražio maršalsku uniformu?

Bilo mi je jasno da se radi o nečem krupnom, o nečem u što sam i ja umiješan. Mučen radoznalošću, prekorijevao sam ih što neće da mi saopšte ono što se tiče jednako i njih i mene. Najzad su pristali I rekli mi da je stiglo pismo koje su potpisali Staljin i Molotov, da se u njemu kritiku je linija naše Partije u cjelini, a nas četvorica proglašavamo sumnjivim marksistima i antisovjetskim elementima. To saopštenje primio sam sasvim spokojno, pa sam rekao:

Ipak ću mirno spavati. Nijesam ni sumnjiv marksista niti antisovjetski element. Kritikovao sam neke pojave u Sovjetskom Savezu, ali samo zato da ih ne bude više, a ne zbog toga što bih mrzio Sovjetski Savez. Uostalom, zar moram dokazivati ljubav prema toj zemlji poslije svega što sam do sada učinio za stvar socijalizma?

Izručio sam čitavu bujicu riječi, a oni su se samo smijali. U stvari, smijali su se mojoj naivnosti što nijesam shvatao da mi iskrenost ništa ne bi pomogla — bio bih likvidiran kao imperijalistički agent u slučaju da Partija prihvati StaIjinovu kritiku. Na kraju sam doznao da je Tito, čim je dobio pismo, pozvao na savjetovanje njih trojicu i Kardelja. Oni su mu predložili da se nas četvorica „sumnjivih marksista” povučemo iz Centralnog komiteta kako bismo omogućili Partiji da lakše izgladi sukob sa Staljinom. Bilo mi je krivo što me Tito nije pozvao na konsultarciju, ali sam se složio sa njihovim prijedlogom:

Nijesam se borio za sebe i za pozicije u društvu i državi. Zato rado stavljam sadašnje funkcije na raspolaganje svojoj Partiji.

No, oni mi rekoše da je Tito energično odbio njihovu ponudu i iizjavio da smatra duboko nepravilnim da neko drugi sa strane — pa makar to bio i sam Staljin — određuje ili utiče na formiranje rukovodstva u našoj Partiji i državi. To je isključivo pravo naše Partije i naroda.

IAKO SAM ZNAO mnoge stvari iz pisma, a posebno da sam uvršten u grupu „sumnjivih marksista”, ipak sam bio radoznao da čujem sadržinu čitavog pisma. Tito je otvorio sastanak i u uvodnoj riječi iznio suštinu spora i svoj stav o tome. Slušao sam ga pažljivo jer sam osjećao da stojimo pred novim revolucionarnim borbama koje neće biti lakše od onih za vrijeme rata, da prisustvujem sastanku koji po dubini promjena koje će izazvati ne zaostaje iza sastanka od 4. jula 1941. godine. Tito je u stvari dao platformu na kojoj bi trebalo da se zasnivaju odnosi među socijalističkim zemljama, a posebno odnosi između tih zemalja i Sovjetskog Saveza, podvlačeći da ti odnosi moraju počivati na priznavanju nacionalne i državne nezavisnosti svake zemlje.

Dok sam slušao Titove riječi, prisjećao sam se uvredljivog ponašanja prema našoj delegaciji na pregovorima u Moskvi, kada je iznuđeno potpisivanje „ugovora” o obaveznom konsultovanju sa vladom Sovjetskog Saveza o svim spoljnopolitičkim pitanjima. U stvari, iz Staljinovog držanja na tom sastanku prema našim drugovima vidjelo se da „konsultovanje” znači obavezno prihvatanje stavova vlade Sovjetskog Saveza. I sve je to traženo u ime internacionalizma koji se mjeri po odnosu pokreta ili pojedinca prema Sovjetskom Savezu!

Odnosi moraju biti — naglasio je Tito — postavljeni na bazi uzajamnog povjerenja u rukovodstvo svake zemlje.

Te riječi su me podsjetile da su sovjetski predstavnici od samog dolaska u našu zemlju vrbovali naše ljude za sovjetsku obavještajnu službu dajući im zadatak da ih obavještavaju o držanju naših komunista, posebno rukovodećih, prema Sovjetskom Savezu.

Tito je govorio i o tome da sovjetski ljudi koji se u bilo kom svojstvu nalaze u Jugoslaviji moraju voditi računa da su u bratskoj, nezavisnoj zemlji i da se ne miješaju u unutrašnji život zemlje. A ja sam se toliko puta u susretima sa sovjetskim vojnim savjetnicima uvjerio da su se prema našoj zemlji ponašali kao da smo njihova kolonija! Na kraju Tito je podvukao da iskustvo uspješnog revolucionarnog razvitka u svakoj zemlji narodne demokratije treba smatrati nastavkom i obogaćivanjem iskustva velike Oktobarske revolucije. Na žalost, sovjetski rukovodioci su imali izrazito negatorski odnos prema svemu što se ostvaruje u drugim socijalističkim zemljama ako to nije vjerna kopija njihove stvarnosti i njihovih iskustava — kako iz perioda revolucije tako i iz perioda izgradnje.

Poslije uvodne riječi Tito je pročitao pismo; ono je bilo puno neistina i poluistina. Shvatio sam da se njime nastoji ubiti ugled koji su naša Partija i njeno rukovodstvo stekli u narodnooslobodilačkoj borbi. Da bih provjerio tačnost tog prvog utiska, počeo sam analizirati pojedine stavove pisma. Optužba da se među rukovodećim kadrovima u Jugoslaviji priča „da se Sovjetski Savez izrođava”, „da sovjetsko ratno iskustvo predstavlja šablon”, „da se u Jugoslaviji rađa nešto novo” — bila je poluistina. Mi nikad nijesmo govorili da sovjetsko ratno iskustvo predstavlja šablon, ali smo smatrali da ga ne treba šablonski prenositi na našu armiju jer ona ima svoje ratno iskustvo. Takođe nijesmo govorili da se Sovjetski Savez izrođava, ali smo kritiko vali neke oblike rada sovjetske Partije govoreći da smo postigli izvjesne bolje rezultate u našem radu. Kritikovali smo i neke aspekte spoljne politike Sovjetskog Saveza i optužbe da ne priznajemo rukovodeću ulogu Partije, da se Partija utopila u Narodni front, da nema unutrašnje demokratije u Partiji jer se ne održavaju kongresi, a rukovodstva su kooptirana, predstavljale su takođe svojevrsne poluistine.

Nijesmo održali kongres Partije iako smo to mogli da učinimo u posljednje tri godine. Čak ni Centralni komitet nije sazivan u punom sastavu. Ali zar to isto ne rade i oni? U Sovjetskom Savezu odavno nije održan kongres Partije, a slično se može reći i za zasjedanja Centralnog komiteta. Ako je to tačno, zašto njihova kritika ne važi i za njih? I, konačno, zar je sve to tako važno da treba da bude podignuto na stepen dogme? Zar nije mnogo važnije — i za nas i za njih — da se ocijeni šta je postignuto na planu mijenjanja društvenih odnosa — od kapitalističkih ka socijalističkim? Umjesto toga, oni revolucionarni pokret ocjenjuju po tome da li je ili nije održao kongres. Bitno je i to da li su u toku borbe stvorene mogućnosti da najsposobniji ljudi dolaze na rukovodeća mjesta u partiji. A to je upravo karakterisalo našu Partiju jer su kadrovi uzdizani na rukovodeća mjesta prema rezultatima pokazanim u borbama. Zato smo, uostalom, mogli pobijediti u našoj revoluciji.

Naša Partija, istina, nije imala program koji bi se razlikovao od programa Narodnog fronta. Ali, zar se iz toga mora zaključiti da se Partija utopila u Narodni front? Da se radilo o strukturi Narodnog fronta kakva je bila sredinom tridesetih godina, takva konstatacija bi se mogla i prihvatiti. Međutim, naš Narodni front nije bio nikakva koalicija partija, već organizacija ponikla iz borbe, u koju se učlanilo preko 7 miliona muškaraca, žena i omladine, aktivnih boraca ne samo za oslobođenje zemlje nego I za pobjedu socijalizma. Umjesto da se ustanovi za kakav program su se borili ljudi okupljeni u toj organizaciji i šta se ostvaruje od tog programa, vještački se stvara utisak kao da se radi o staroj strukturi Narodnog fronta. Na tome se gradi čitava optužba da se naša Partija utapa u Narodni front.

Bilo mi je jasno da te optužbe nijesu plod nepoznavanja structure našeg Narodnog fronta. Da se htjelo pogledati istini u oči, lako bi se ustanovilo da naš Narodni front — i po organizaciji i po ciljevima borbe — ne zaostaje iza mnogih komunističkih partija u zapadnim zemljama. Tvrdnja da ne ostvarujemo rukovodeću ulogu Partije takođe se ne bi mogla sasvim negirati; ali samo ako bi se to cijenilo po tome da li postupamo na isti način kao u Sovjetskom Savezu. Naša Partija ne zauzima najprije, u svojim forumima stavove o pojedinim pitanjima da bi ih zatim davala na izvršenje organima državne uprave i odgovarajućim masovnim organizacijama. Naša partijska rukovodstva usvajaju samo opštu liniju koje se svi komunisti moraju pridržavati; konkretne stavove o pojedinim pitanjima zauzimaju odgovarajući organi državne uprave ili masovne organizacije. Zadatak komunista bio je i ostao da se u tim organizacijama bore za zauzimanje stavova koji omogućavaju sprovođenje  inije usvojene od rukovodstva.

Drugim riječima, svaki komunista se mora boriti da ostvaruje rukovodeću ulogu tamo gdje radi, ali ne na osnovu toga što istupa u ime Partije, već na osnovu ugleda koji uživa među članstvom i kvaliteta prijedloga sa kojima istupa. Meni je izgledalo da takav metod rada predstavlja veliko dostignuće naše Partije i novinu u povezivanju s masama. Uostalom, to su potvrđivali i rezultati postignuti u toku rata i poslijeratne izgradnje. Međutim, ispada da takva naša praksa nevalja jer ne odgovara praksi koja se primjenjuje u Sovjetskom Savezu! Zar je moguće da je za ocjenu rada Partije važnija forma nego rezultati koje ona postiže? I dijelovi pisma u kojima se pokušavala analizirati naša stvarnost bili su puni poluistina I neistina!

Tvrdilo se da rukovodstvo naše Partije ne vodi klasnu borbu niti ograničava kapitalističke elemente na selu! A upravo naša zemlja je ostvarivala najveće uspjehe od svih zemalja narodne demokratije. Veličina zemljišnog posjeda u privatnoj svojini ograničena je na svega 30 hektara po domaćinstvu, dok je u drugim zemljama granica agrarnog maksimuma dostizala i 100 hektara. Međutim, te zemlje nijesu optuživane da ne ograničavaju kapitalističke elemente na selu! Pa i u nacionalizaciji industrije, saobraćaja, banaka, trgovine, spoljne trgovine itd. bili smo ispred ostalih zemalja. A ipak je samo nama bilo upućeno pismo puno teških optužbi. Ni jedan od navedenih „argumenata” nije mogao izdržati iole solidni j u kritiku.

Ma koliko o tome razmišljao, nijesam se mogao oteti utisku da pravi razlozi koji stoje iza te akcije sovjetskog rukovodstva nijesu navedeni. Da su optužbe bile upravljene samo protiv nekoliko članova rukovodstva, problem bi se još i mogao riješiti njihovim povlačenjem. Međutim, napad je bio uperen protiv čitavog rukovodstva koje je proizašlo iz revolucije i rukovodilo njome. Dakle, napadana je ta revolucija, htio se umanjiti njen značaj i ugled. Zbog svega toga bez kolebanja sam zaključio da pismo u cjelini treba odbiti kao zlonamjerno i bez trunke nastojanja da se razjasne izvjesne nesuglasice do kojih je stvarno dolazilo.

Moram reći da mi nije bilo jasno kako sovjetsko rukovodstvo misli da ostvari namjere koje su stajale iza tog pisma. Ako su pošli na to da smijene cijelo rukovodstvo, to znači da u novo rukovodstvo žele dovesti neke „svoje” ljude. Samo koje? Zar svi u rukovodstvu nijesmo istog mišljenja? Zar ima „naših” i „njihovih”? U tom razmišljanju sjetio sam se prekjučerašnjeg razgovora sa Žujovićem i Rankovićeve sarkastične primjedbe. A ja sam Žujoviću saopštio sve utiske i razočarenja koja sam doživio u Sovjetskom Savezu. On je samo klimao glavom. Je li moguće da je drugačije mislio?!

Iz misli me trže Žujovićev glas. U cjelini je podržavao Staljinovo pismo i odbacio prijedlog našeg odgovora. Dakle, razilazimo se! A bili smo dobri prijatelji. Žao mi je, ali u politici nema sentimentalnosti! Političko razmimoilaženje mora se odraziti i na lične odnose. Dok je Žujović govorio kako ne smijemo da se razilazimo sa Staljinom, kako moramo tražiti smisao svake njegove riječi, uvijek polazeći od toga da mi griješimo a ne on, prekinuo ga je Đilas.

Dobro, Crni, da li smatraš da sam ja trockista? — upitao je sa suzama u očima.

Očekivao sam da će Žujović odgovoriti bez dvoumljenja jer je sa Đilasom bio u rukovodstvu tokom čitave revolucije. Zaprepastio sam se kada je Žujović počeo da oklijeva:

To ne mislim, ali

Našem strpljenju došao je kraj! Svi smo skočili tražeći da se do kraja izjasni. Tito mu je postavio niz pitanja zahtijevajući otvorene odgovore:

Da li idemo u kapitalizam? Da li se naša Partija razvodnjela u Narodnom frontu? Da li naša vlada drži špijune Zapada?

Žujović je ćutao! Nije imao smjelosti da se izjasni… morao bi pljunuti na svoju prošlost, a to ga je bilo stid da učini pred nama. S druge strane, ako se složi sa nama, mora doći u sukob sa Staljinom, a on to, takođe, nije htio jer, vjerovatno, u tom slučaju ne bi mogao računati da će doći na čelo novog rukovodstva koje poslije Staljinove intervencije treba da zamijeni postojeće. Prikliješten između ta dva osjećanja, bio je spreman na sve gadosti samo da ne propusti šansu koja mu se pružala! Dok sam ga posmatrao, osjećao sam da se moje nekadašnje prijateljstvo prema tom čovjeku polako pretvara u prezir, jer ljudi koji su spremni da se odreknu svoje prošlosti samo da bi se dokopali rukovodeće funkcije ne zaslužuju ništa drugo. U žagoru glasova izazvanom Zujovićevim držanjem Ranković je postavio direktno pitanje:

A šta si ti, Crni, radio j uče kod sovjetskog ambasadora?

Žujović se zbunio. Vjerovatno nije očekivao takvo pitanje. Počeo je mucati i najzad je rekao da je išao zbog nabavke automobila za ambasadora! Izgovor je bio toliko providan da smo svi shvatili da je posjetio ambasadora kako bi ga obavijestio o nastaloj situaciji. Đilas je ironično konstatovao:

Jadno je to kada savezni ministar ide na noge sovjetskom ambasadoru da mu nabavlja automobil.

I zaista, Žujović se srozao na pozicije običnog doušnika strane države bez obzira na to što je bila u pitanju prva zemlja socijalizma. Drugim riječima, on je izdao svoju zemlju. Takav zaključak dao je i Tito rekavši da niko nema pravo da svoju zemlju voli manje od Sovjetskog Saveza.

Ako je u pitanju izdaja — razmišljao sam — treba povući sve konsekvence takve konstatacije, to jest povesti krivični postupak protiv Žujovića. Zbog zasluga u prošlosti ne smijemo preći preko njegovih sadašnjih postupaka. Neprimjetno sam došao do zaključka koji me je iznenadio — nikada nijesam mislio da bih se mogao saglasiti da se protiv nekoga iz našeg rukovodstva povede krivična istraga zbog stavova koje zauzima, pogotovo ako su to i Staljinovi stavovi! Nešto se u meni prelomilo… ne zbog toga što je ugrožen moj položaj u rukovodstvu, nego zato što je došla u pitanje nezavisnost zemlje, pravo da u svojoj zemlji izgrađujemo socijalizam kakav nama odgovara. Zato se moramo boriti svim sredstvima jer ni protivnik ne bira sredstva… inače, moglo bi se dogoditi da izgubimo bitku.

Diskusija oko Žujovića izbacila je na površinu još nešto što me je donekle zbunjivalo. Činjenica da se doznalo da je Žujović bio kod sovjetskog ambasadora govorila je da je sovjetska ambasada stavljena pod kontrolu organa unutrašnjih poslova… Istina, Ranković je rekao da je Žujovićev automobile slučajno primijećen pred sovjetskom ambasadom… Ali, da li je samo to? Možda on sakriva činjenicu da je sovjetska ambasada zaista pod kontrolom? U meni se pojavila sumnja… Ipak sam zaključio da ni mi ne moramo birati sredstva kada to ne čini sovjetska ambasada u odnosu na nas.

Na kraju sjednice svi članovi Centralnog komiteta, osim Žujovića, prihvatili su odgovor na Staljinovo pismo. U tom dokumentu pobijali smo sve optužbe i pozivali sovjetsko rukovodstvo da uputi u našu zemlju delegaciju koja bi na licu mjesta utvrdila šta je istina a šta nije od onoga što sadrži pismo koje nam je poslato. Tako se završio istorijski sastanak kojim je otpočeta borba za nove, ravnopravne odnose među socijalističkim zemljama i za priznavanje prava svakoj partiji da samostalno kreira puteve u socijalizam. Rekao bih čak da je taj sastanak otvorio novu etapu u odnosima među socijalističkim zemljama i komunističkim partijama.

Cilj prvog pisma bio je da naš Centralni komitet prihvati navedene kritike i da isključi Kidriča, Rankovića, Đilasa i mene kao ljude koji predstavljaju smetnju sovjetskom prodiranju u sve pore našeg života. Poslije toga stvari bi se već lakše odvijale. Ne samo zato što smo nas četvorica zauzimali važne  pozicije u državi — Kidrič u privredi, Ranković u unutrašnjim poslovima, Đilas na sektoru agitacije I propagande, a ja u armiji — nego prije svega zato što bi taj proces, jednom započet, kasnije omogućio uklanjanje Tita i svih koji bi stajali na putu pokušajima da se naše rukovodstvo pretvori u najobičniju krpu koja bi se savijala i prepravljala po tuđem nahođenju.

Poslije neuspjeha sa prvim pismom došlo je drugo, takođe sa Staljinovim i Molotovljevim potpisom. Moram reći da ono nije izazvalo onakav utisak kao prvo. Ne samo zato što nije sadržavalo skoro ničega novog već i zato što smo se počeli privikavati da nam predstoji dugotrajna i teška borba sa Staljinom. Na nove klevete gledali smo isključivo sa stanovišta kako da na njih odgovorimo! U novom pismu klevetama iz prvog dodate su neke nove: da se američki ambasador ponaša kao domaćin u Beogradu, da u državni i partijski aparat ulaze „prijatelji i rođaci” krvnika srpskog naroda Milana Nedića. Novim klevetama nijesam pridavao veći značaj jer sam smatrao da će nam one čak pomoći da raskrinkamo prave namjere naših „kritičara”.

I u Jugoslaviji i u spoljnom svijetu znalo se da smo zaoštrili odnose upravo sa SAD. Njihovi avioni su neprestano prelijetali našu državnu granicu; zbog toga smo ulagali proteste diplomatskim kanalima. Kada time nijesmo ništa postigli, Tito je u svojstvu Vrhovnog komandanta naredio našem ratnom vazduhoplovstvu da oružjem zaštiti državne granice. Izvršavajući dobijeno naređenje, protivavionska odbrana oborila je jedan američki avion kojii je nadlijetao našu teritoriju; to je izazvalo veliku galamu u Americi; bilo je čak i prijedloga da američka avijacija izvrši odmazdu. U to vrijeme Molotov nam je skretao pažnju da ne zaoštravamo odnose sa SAD! I poslije svega toga izlazi da se američki ambasador osjeća u Jugoslaviji kao kod svoje kuće! Bio sam siguran da u to niko od naših ljudi neće povjerovati.

Moram reći da su neki rukovodioci, kojima se ne može poreći dalekovidost, ocjenjivali da se iza te kampanje krije posebna taktika: našu zemlju treba predstaviti ne samo kao zemlju koja je dopustila izvjesne devijacije u izgradnji sooijalizma već i kao zemlju koja je široko otvorila vrata kapitalizmu, koja se praktično priključuje zapadnim kapitalističkim zemljama. Tako će sovjetsko rukovodstvo najlakše opravdati mjere pritiska i blokade koje treba očekivati u bliskoj budućnosti.

Drugo pismo imalo je još jednu „novinu”. Radilo se o dobro poznatoj praksi da, kada se teži obračunu sa pojedinim komunistom ili rukovodstvom jedne partije, pri čemu se ne žele otkriti pravi razlozi sukoba, pristupa se organizovanju opšte kritike dotadašnje aktivnosti i stavova onoga koji se kritikuje. Nije važno ako je ta „kritika” u suprotnosti sa onim što je nekada govoreno o istoj stvari niti se smatra nenormalnim ako se kasnije usvoji ono što je kritikovano u obračunima! Držeći se tih čudnih shvatanja, Staljin je poslije neuspjeha sa prvim pismom shvatio da se ne može obračunati sa jugoslovenskim rukovodstvom samo na bazi „kritike” postojeće prakse. U pitanju je bilo rukovodstvo koje je proizašlo iz revolucije i čiji je ugled rastao uporedo sa ugledom same revolucije. Stoga je izvukao zaključak da treba ubiti ugled naše revolucije kako bi se onda mogao lakše obračunati sa samim rukovodstvom. Zato je u drugom pismu rečeno da zasluge i uspjesi komunističkih partija Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunije, Bugarske, Albanije nijesu ništa manji od zasluga I uspjeha jugoslovenske kompartije.

Cilj je bio jasan! Jugoslovensku Partiju treba dovesti u isti red sa drugim partijama, jer to je preduslov da se obori naše rukovodstvo, a da se druge partije pridobiju laskanjem. Nastavljajući tu lukavu taktiku, u pismu se isticalo da „francuska i italijanska kompartija imaju pred revolucijom ne manje nego više zasluga od jugoslovenske kompartije. Što francuska i italijanska kompartija imaju za sada manje uspeha od jugoslovenske kompartije — stajalo je u pismu — to se ne objašnjava nekim osobitim kvalitetima jugoslovenske kompartije, nego uglavnom time što je posle razbijanja štaba jugoslovenskih partizana od strane nemačkih padobranaca, u momentu kada je narodnooslobodilački pokret u Jugoslaviji preživljavao tešku krizu, Crvena armija pritekla u pomoć jugoslovenskom narodu, razbila nemačke okupatore, oslobodila Beograd i tako stvorila uslove neophodne za dolazak Komunističke partije na vlast. Nažalost, Crvena armija nije ukazala i nije mogla ukazati takvu pomoć francuskoj i italijanskoj komunističkoj partiji…”

Kada se neko počne služiti neistinama i poluistinama, vremenom izgubi smisao dokle može ići u tome a da ne izazove nepovjerenje masa. Tako je bilo i sa kampanjom protiv naše Partije. Bijesan što nije uspio da svrgne rukovodstvo prvim pismom, on je izgubio kontrolu nad svojim postupcima, pa je drugim pismom više pomogao nama nego sebi! Dok se u prvom pismu kretao na terenu poluistina I nekih neistina koje se nijesu tako lako mogle opovrgnuti, teško ga je bilo raskrinkati kao klevetnika. Naime, koliko smo mi mogli govoriti kako kod nas ne rastu kapitalistički elementi, toliko je Staljin mogao tvrditi obrnuto. Slično je važilo i za tvrdnje da naša Partija ne ostvaruje rukovodeću ulogu, nego da se utopila u Narodni Front. Da bi se ocijenilo ko je u pravu, nužan je izvjestan stepen znanja I poznavanja problema. Prema tome, dok su polemike vođene o takvim stvarima, u njima je učestvovao uzak krug ljudi, a masama je ostalo da se opredjeljuju prema tome da li imaju više povjerenja u Moskvu ili u naše rukovodstvo.

Međutim, stvari su se preokrenule kada je stiglo drugo Staljinovo pismo. Tvrdnja da je u maju 1944. godine, kada je izvršen desant na Drvar, narodnooslobodilački pokret preživljavao krizu i da je spasen blagodareći tome što je Crvena armija pritekla u pomoć i 20. Oktobra oslobodila Beograd — bila je dovoljna da svako ko je učestvovao u narodnooslobodilačkoj borbi posumnja u sve što je rečeno i u prvom i u drugom pismu. A takvih ljudi nije bilo malo — oni su se brojali ne na hiljade, nego na milione! I to u svim krajevima zemlje. Svi oni bili su živi svjedoci da nije bila u pitanju nikakva kriza ustanka, već da, naprotiv, nikad tako dobro nijesmo stajali u toku čitavog ustanka. Borba protiv ovih pisama dobijala je masovan karakter i vodila se pod parolom borbe za istinu.

Tek iz drugog pisma saznao sam da je još 1945. godine došlo do oštrog protesta od strane Staljina povodom Titovog govora u Ljubljani, kada je kritikovana politika interesnih sfera. Titova izjava mi se svidjela još kada sam je čitao u štampi. I to upravo zato što u njoj nije niko apostrofiran, a istovremeno je kategorički odbačeno svako pogađanje o interesnim sferama i na naš račun. Pročitavši Titov govor, shvatio sam da se on podjednako odnosi na Sovjetski Savez i na Englesku. Još za vrijeme boravka u Makedoniji čuo sam od bugarskih rukovodećih ljudi da je Jugoslavija podijeljena na „pola pola” u pogledu uticaja dvije velike sile i da su sporazum sklopili Staljin i Čerčil. Tada sam mislio da Staljin neće smjeti reagovati na tu Titovu izjavu jer je ne može demantovati, a nije smio ni da je prizna. Međutim, iz pisma sam saznao da je on ipak reagovao, doduše interno, ali njegovo pismo je čitav spor učinilo javnim. Pored ostalog, u cjelini je navedena Titova izjava da smo rat smatrali pravednim i da tražimo da se pravedno i završi, da tražimo da svako bude gospodar na svome, da nećemo da plaćamo tuđe račune, nećemo da budemo moneta za potkusurivanje niti želimo da nas miješaju u neku politiku interesnih sfera.

Karakterističan je „komentar” koji je u pismu dat na Titovu izjavu u Ljubljani. Staljin je ocijenio da je ona uperena ne samo protiv imperijalističkih država nego i protiv Sovjetskog Saveza, pri čemu se Titov odnos prema Sovjetskom Savezu, u datom slučaju, ničim nije razlikovao od njegovog odnosa prema imperijalističkim državama, pošto nije priznao razliku između Sovjetskog Saveza I imperijalističkih država. Potom je naveden tekst protestne note koju je sovjetski ambasador u Beogradu po nalogu svoje vlade predao našem ministru spoljnih poslova. U toj noti se kaže da se Titov govor smatra neprijateljskim ispadom protiv Sovjetskog Saveza, a objašnjenja druga Kardelja nezadovoljavajućim. Istovremeno je Titu poručeno da će u slučaju još jednog takvog ispada protiv Sovjetskog Saveza biti odgovoreno kritikom u štampi i njegovim dezavuisanjem.

Pročitavši sve dijelove pisma, osjetio sam se više nego ponižen. Staljin se očigledno dogovarao sa Cerčilom o podjeli interesnih sfera na naš račun; mi zbog toga možemo kritikovati Čerčila i englesku vladu, ali ne i Staljina i sovjetsku vladu! Ako to učinimo, postajemo antisovjetski i antisocijalistički elementi. Međutim, sovjetsko rukovodstvo uzima sebi pravo da kleveta našu revoluciju, da nas optužuje da smo izdali socijalizam, ,a da pri tome takvi postupci ne mogu biti ni antijugoslovenski niti antisocijalistički jer vrhovni arbitar o tim stvarima jeste Staljin! Pokušaji da budemo gurnuti u takav ponižavajući položaj izazvali su kod mene bumu reakciju: ono što sam do tada bezrezervno prihvatao odjednom mi je postalo besmisleno. Na sopstvenom iskustvu vidio sam do kakvih besmislica može da dovede situacija kada jedna partija, pa makar i partija prve zemlje socijalizma, prisvoji pravo da izriče konačne sudove o postupcima drugih partija.

Povodom drugog pisma održan je 9. maja sastanak Centralnog komiteta; na njemu je pročitano pismo i naš odgovor. Odgovor je bio veoma kratak; nijesmo više htjeli da ulazimo u polemiku jer smo smatrali da je to beskorisno. Odbili smo da učestvujemo u pretresanju „,našeg pitanja” na sastanku Informacionog biroa jer su se već sve partije izjasnile da podržavaju prvo Staljinovo pismo ne čekajući naš odgovor! Za razliku od sastanka povodom prvog pisma, majska sjednica CK KPJ bila je lišena dramatičnosti.

RUKOVODSTVO SOVJETSKE PARTIJE počelo je upoznavati rukovodeći aktiv po sovjetskim republikama sa sadržinom prvog pisma. Saznavši za to, riješili smo da i mi tako postupimo. Zakazani su sastanci rukovodstava po svim republikama i određeni delegati koji će im u ime Centralnog komiteta prisustvovati. Ja sam bio određen da prisustvujem sastanku rukovodstva u Crnoj Gori. Na sastanku u Crnoj Gori svi su usvojili rezoluciju kojom se odbacuju Staljinove optužbe i usvaja odgovor našeg Centralnog komiteta. Ali, bilo je i onih koji su našli za potrebno da istaknu kako u Staljinovom pismu ima I istine, pa su navodili dijelove pisma u kojima se govori da nijesmo održali kongres Partije iako smo to mogli učiniti, da nijesmo uopšte održavali plenume Centralnog komiteta, da se ne objavljuju vijesti o radu partijskih foruma, da javnost ne zna ko su članovi komiteta.

Nijesam obraćao pažnju na te prigovore. Konačno, iste prigovore imao sam i ja. Međutim, znao sam da to nijesu pravi razlozi zbog kojih je Staljin pokrenuo čitavu kampanju, da oni leže mnogo dublje. Vjerovao sam da i oni koji kritikuju neke naše slabosti tako misle jer kao i ja glasaju za odbacivanje Staljinovog pisma. Po povratku iz Crne Gore obavijestio sam Centralni komitet da u crnogorskom rukovodstvu postoji jedinstvo u osnovnom pitanju da se pruži otpor sovjetskom pritisku. Slični izvještaji su došli i iz drugih pokrajina.

Kasnije sam vidio u čemu sam pogriješio. Nijesam shvatio da počinje diferencijacija među rukovodećim kadrovima, a i među članstvom. Pojedini rukovodioci koji iz raznih razloga nijesu bili zadovoljni pozicijom u Partiji i državi shvatili su da je došlo vrijeme promjena, da se treba samo izjasniti za Staljina jer postojeće rukovodstvo ionako neće izdržati takav pritisak. Nevolja je bila u tome što su „argumenti” u Staljinovim pismima jednako pogađali postojeće rukovodstvo, Partiju u cjelini, a i revoluciju. Bilo je teško izjasniti se u prilog pisama, a ne izazvati prezir kod članstva Partije. Da bi izašli iz protivrječnog položaja, pojedinci koji su računali da će izvući korist iz sukoba sa Staljinom nijesu se u prvo vrijeme izjašnjavali za pisma u cjelini, nego samo za one dijelove pisama u kojima je bilo istine.

Tako su se u našoj Partiji pojavili dvolični komunisti. Bilo ih je među članstvom, pa čak i u rukovodstvima. Na riječima su odobravali stavove koji se zauzimaju u odgovarajućim partijskim rukovodstvima, ali, da bi diskreditovali rukovodstvo i stavove koje ono zauzima, koristili su sve pukotine koje se neizbježno jiavljaju u svakoj borbi. Borba protiv dvoličnjaštva bila je izuzetno teška. Jer, bilo je komunista koji su sasvim iskreno odbacivali Staljinova pisma ali su istovremeno prihvatali neke kritike iz pisama. S druge strane, bilo je i takvih koji su prihvatali Staljinova pisma ali se o tome nijesu izjašnjavali samo da bi se održali u Partiji i da bi mogli širiti glasove kako Staljin u mnogim pitanjima ima pravo. Time se unosila demoralizacija i razbijao jedinstveni otpor protiv sovjetskih napada.

Problem je bio kako razdvojiti jedne od drugih. Ako se svi komunisti koji stavljaju izvjesne reserve proglase sumnjivim i prema njima se kao takvima počne postupati, posljedice mogu biti veoma teške gledano s humanističkog odnosa prema ljudima. Mnogi pošteni komunista koji otvoreno govore ono što misle mogu stradati. Ali, i obrnuto — ako se svi takvi komunisti proglase ispravnim, može se ozbiljno naškoditi borbi koju Partija vodi. Nekako u vrijeme kada je stiglo drugo pismo, saznali smo da pisma nijesu nikakva tajna za šire partijsko članstvo u Sovjetskom Savezu i u zemljama narodne demokratije. Doduše, pisma nijesu objavljena u štampi, ali su zato čitana u organizacijama. Naši aktivisti, međutim, nijesu bili upoznati sa sadržinom pisama. Zato smo riješili da i mi upoznamo naše članstvo kako sa pismima tako i sa našim odgovorima.

Prvo smo upoznali politički aktiv koji je radio u centralnim ustanovama i u armiji, a zatim šire aktive u republikama. Sastankom šireg političkog aktiva u armiji lično sam rukovodio. Pošto sam pročitao oba pisma i odgovore našeg rukovodstva, otvorio sam diskusiju. Bio sam radoznao da vidim kako će ljudi reagovati, pa sam pažljivo pratio izlaganje svakog učesnika. Primijetio sam da se ljudi lome između dva osjećanja — na jednoj strani gaje veliku ljubav prema zemlji Oktobarske revolucije, koja nam je bila primjer u revolucionarnoj borbi, a na drugoj — vole sopstvenu zemlju i Partiju, koja je takođe bila organizator jedne velike revolucije. Grčevi na licima mnogih proslavljenih komandanata i suze u njihovim očima govorili su o dubini i snazi unutarnje borbe… Vojo Kovačević, komesar jedne armije, nije mogao izdržati i zaplakao je pred svima, ali te suze nijesu bile iziraz malodušnosti I demoralizacije, već ogorčenosti što nam najveću nepravdu nanosi onaj koga smo smatrali najvećim prijateljem.

Negdje oko sredine sastanka javiše da me Tito zove telefonom.

Kako ljudi reaguju? — interesovao se Tito.

Suze im naviru… neki i plaču. Ali svi odbijaju pisma u cjelini — odgovorio sam dosta uzbuđenim glasom.

Osjetio sam po Titovom glasu da je nešto uznemiren:

Da ne dođe do demoralizacije?

Ne, Stari, nema ni traga od demoralizacije! — odmah sam ga umirio. — Ljudima teško pada što napad dolazi od onoga u koga su najviše vjerovali… boli ih što se napada naša revolucija… otuda smatraju izdajnikom svakog ko bi im se pridružio.

Tito je bio zadovoljan mojim kazivanjem. Ja sam se vratio na sastanak, koji je protekao u istom duhu kako je i počeo: svi koji su govorili izjasnili su se bezrezervno za naše rukovodstvo, a protiv Staljina. Bio sam veoma zadovoljan i obavijestio sam rukovodstvo da svi podržavaju naše stavove.

I opet sam se prevario! Nijesam obratio pažnju da je bilo i onih koji se nijesu izjašnjavali, već su sve vrijeme ćutali. Smatrao sam da ne mora svako da govori i da je dovoljno ako nije bilo istupanja u prilog Staljinovih pisama. Međutim, kasniji razvoj događaja pokazao je da u takvim situacijama ima komunista koji izbjegavaju dokle god mogu da se izjasne kako bi se opredijelili u raščišćenoj situaciji. Neki, opet, koji se nalaze na suprotnim pozicijama neće da se izjasne jer žele da što duže ostanu neotkriveni.

U DRUGOM PISMU sovjetsko rukovodstvo je odbilo da pošalje delegaciju u našu zemlju „pošto se ne radi o proveravanju pojedinih činjenica, nego o principijelnim razmimoilaženjima”. Istovremeno je „predloženo” da to pitanje bude pretresano na narednom sastanku Informacionog biroa komunističkih i radničkih partija (Kominform). U odgovoru na taj „prijedlog” naš Centralni komitet je izrazio neslaganje da se nastali sporovi pretresaju na sastanku Kominforma. Kada je i pored toga sazvan sastanak i stavljeno na dnevni red to pitanje, mi smo odlučili da ne prisustvujemo jer su se sve partije unaprijed izjasnile u prilog optužbi koje nam je uputilo sovjetsko rukovodstvo.

Bilo je jasno da na sastanku Kominforma neće doći do ravnopravne razmjene mišljenjia između partija, nego do jednostrane osude naše Partije. Mi bismo u stvari predstavljali optuženog na koga bi svako imao pravo da se baci blatom. A na takvu ulogu nijesmo htjeli da pristanemo. Prilikom odlučivanja da li ići ili ne ići na sastanak Kominforma takođe je došlo do diferencijacije, posebno među rukovodećim kadrovima. Neki su smatrali da treba ići na taj sastanak jer ćemo se u suprotnom sami isključiti iz komunističkog pokreta. Ipak, takva razmišljanja bila su usamljena. Preovladalo je mišljenje da nas niko ne može izbaciti iz pokreta. Pripadništvo komunističkom pokretu se ne ocjenjuje po tome da li neka partija učestvuje u radu Kominforma, odnosno da li je Kominform priznaje kao komunističku, već po tome za kakve se društvene odnose bori i kakve odnose ostvaruje ako je na vlasti.

Diferencijacija koja je nastala na tom pitanju razlikovala se od prethodne jer su neki rukovodioci raskinuli sa Partijom i pridružili se Kominformu. Po pravilu, oni su ranije, prilikom čitanja prvog pisma, istupali kritički povodom raznih organizacionih slabosti u Partiji. Drugi su se izjašnjavali za odlazak na sastanak Kominforma ali ipak nijesu raskidali veze sa Partijom. Sve to pokazuje da se zaoštravanjem borbe sve više produbljivala i diferencijacija.

Nijesmo bili iznenađeni kada je Rezolucija Kominforma objavljena u štampi svih socijalističkih zemalja, a i u cjelokupnoj svjetskoj štampi. Sve što je u njoj rečeno u osnovi je bilo ponavljanje sadržine prvog i drugog Staljinovog pisma. Pošto je sa time bio upoznat širi politički aktiv u centru i u republikama, preostalo je da upoznamo cjelokupno članstvo i našu javnost. Zato smo odlučili da objavimo Staljinova pisma, Rezoluciju Kominforma i sve naše odgovore, i to u vrijeme kada su u ostalim socijalističkim zemljama objavljivani samo njihovi materijali, bez naših odgovora. Time smo dobili u očima ne samo naše nego I njihove javnosti. A da i ne govorimo o svjetskoj javnosti!

Pošto su materijali bili objavljeni, predstojala je akcija da se masa članstva izjasni da li prihvata stavove koje je zauzelo naše rukovodstvo. Da bi članovi Partije to mogli učiniti, morali smo im dati objašnjenje zašto smo zauzeli takve stavove. Tek tada se moglo očekivati da će komunisti uspješno objašnjavati masama suštinu konflikta. Stoga je odlučeno da se organizuje opštepartijska diskusija u osnovnim partijskim organizacijama.

Ljudi su se interesovali prije svega u čemu se sastoji nepravilna politika našeg rukovodstva na selu, da li mi ignorišemo klasnu diferencijaciju na selu, odnosno da li gledamo na individualne seljake kao na jedinstvenu cjelinu… Odgovarajući na ta pitanja, ukazao sam da čitavom politikom ograničavamo rast kapitalističkih elemenata na selu, da agrarni maksimum iznosi 30 hektara po domaćinstvu, da poreskom politikom više opterećujemo bogatije seljake, a prinudnim otkupom mesa, žitarica, ulja I drugih poljoprivrednih proizvoda pogađamo upravo bogatije seljake. Rekao sam da na tom planu ne vidim šta bi se još moglo preduzeti, osim da dalje smanjujemo zemljišni maksimum ili da još pooštrimo poreze i otkupe. Međutim, te mjere ekonomski ne bi bile opravdane i neminovno bi dovele do smanjivanja proizvodnje i ugrožavanja snabdijevanja stanovništva.

Uostalom — primijetio sam — ni u jednoj drugoj zemlji narodne demokrati je nijesu sprovedene tako oštre mjere, a njima ipak ništa ne prigovaraju… Bilo je i pitanja da li razloge optužbama ne treba tražiti u činjenici da nijesmo izvršili nacionalizaciju zemlje I pristupili kolektivizaciji. U Rezoluciji Kominforma — istakao sam — tvrdi se da bi preduzimanje tih mjera bilo preuranjeno i da radi uspješnog sprovođenja kolektivizacije prethodno treba izvršiti dugotrajan pripremni rad na ograničavanju kapitalističkih elemenata na selu i „na razvijanju socijalističke industrije sposobne da organizuje proizvodnju mašina za kolektivno vođenje poljoprivrede”. Ako je to tako, našoj se politici nema šta prigovoriti jer i jedno i drugo sprovodimo u praksi.

Uslijedilo je novo pitanje — da li optužbe nijesu plod toga što naše rukovodstvo ne priznaje rukovodeću ulogu radničke klase i što je drug Tito govorio da su seljaci „najčvršći temelj jugoslovenske države”. U našoj zemlji, usljed kolonijalnog karaktera privrede, nije bila razvijena radnička klasa — rekao sam u odgovoru na to pitanje. To je i bio razlog što je u našoj revoluciji seljaštvo, a ne radnička klasa, odigralo odlučujuću ulogu. Time se može objasniti i citirana Titova izjava. Naravno, to ne znači da se ne priznaje rukovodeća uloga radničke klase, već da će seljaštvo morati da snosi u početku i glavni teret industrijalizacije, odnosno da ga treba politički pridobiti. Inače, uporedo sa industrijalizacijom jačaće radnička klasa i njena rukovodeća uloga.

Kakav je pravi smisao i stvarni cilj optužbi Kominforma? — glasilo je novo pitanje. Jednostavno rečeno, oni žele da diskredituju naše rukovodstvo i da ga odvoje od masa — glasio je moj odgovor. Zato i daju kontradiktorne izjave da treba preduzimati mjere za suzbijanje kapitalističkih elemenata u gradu i na selu, a kada mi tako postupimo, onda ih karakterišu kao nepripremljene i avanturističke. Takva taktika ima za cilj da se stvara prostor za napadanje svega što naše rukovodstvo bude preduzelo. To je smišljena, perfidna taktika kojoj nije cilj da se poprave greške, nego da se rukovodstvo natjera na povlačenje i da bude zamijenjeno „zdravim” snagama.

Ljudima nije bilo jasno zašto sovjetsko rukovodstvo tako postupa, šta im smeta jugoslovensko rukovodstvo. Suština mog odgovora bila je u tome da im ne odgovara rukovodstvo koje je proizašlo iz revolucije i koje ima smjelosti da traži puteve socijalističkog razvoja, da izgrađuje oblike socijalizma koji odgovaraju specifičnim uslovima. Osim toga, naše rukovodstvo slobodno kritikuje ne samo spoljnopolitičke poteze sovjetske vlade nego i forme socijalizma koje su se razvile u Sovjetskom Savezu. Sovjetsko rukovodstvo nastoji — dodao sam — da svaku našu kritiku prikaže u iskrivljenom vidu. Kada kritikujemo ponašanje i postupke pojedinih predstavnika sovjetske države, prigovaraju nam da govorimo kako se izrođava sovjetsko društvo ili kada negativno ocjenjujemo metode djelovanja rukovodećih tijela sovjetske Partije, tvrde da govorimo kako se izrođava sama Partija.

Pošto je u Rezoluciji Kominforma stajalo da su u rukovodstvu KPJ tokom posljednjih pet-šest mjeseci otvoreno preovladali nacionalistički elementi, koji su ranije bili maskirani, traženo je od mene da objasnim kako su oni razotkriveni. Odgovarajući na to pitanje, najprije sam podsjetio da naše rukovodstvo nije u posljednjim mjesecima istupilo ni po jednom novom pitanju, dakle nije se moglo razotkriti kao nacionalističko! Jedino što smo učinili bilo je da smo odbacili optužbe iz prvog i drugog Staljinovog pisma, da nijesmo htjeli da prisustvujemo zasjedanju Kominforma. Zbog toga je i došlo do ocjene da su u našem rukovodstvu preovladali nacionalisti. A da smo prihvatili optužbe i „posuli se pepelom po glavi”, bili bismo internacionalisti koje bi poslije izvjesnog vremena ipak zamijenili ljudima poslušnim Sovjetskom Savezu i spremnim da slijepo prenose njihova iskustva na našu stvarnost. Da je sve to tačno, vidi se iz činjenice da Kominform otvoreno upozorava da se u našoj Partiji ne može trpjeti „turski teroristički režim” koji na „najblažu kritiku neispravnosti u Partiji odgovara žestokim represalijama”.

Veliko interesovanje pokazano je i za perspektive u rješavanju sukoba. Odgovorio sam da perspektiva nije nimalo ružičasta, da nam ‘predstoji dugotrajna i žestoka borba. Ako kampanja ima za cilj da se svim sredstvima, čak pozivanjem na pobunu, smijeni rukovodstvo KPJ i dovede novo, koje će biti poslušno, mada se tome suprotstavlja ogromna većina članstva i naroda, sukob mora da bude dugotrajan.

NA PUTU ZA BEOGRAD saznao sam da su Petričević, Vlado Dapčević i general Arso Jovanović pokušali da pređu rumunsku granicu, da je Arso ubijen na samoj granici, Petričević uhapšen, a da se Dapčević nalazi u bjekstvu. Što se tiče Arsa Jovanovića, nije me iznenadio njegov postupak: bio je oficir stare vojske, a poslije rata je poslat u sovjetsku vojnu akademiju „Vorošilov”, gdje je mogao biti I zavrbovan. Ali me je iznenadilo da su u to upleteni Petričević i Dapčević. Doduše, da sam malo više pratio njihovo držanje od mog povratka iz Sovjetskog Saveza, sigurno bih došao do zaključka da sa njima nije sve u redu. Jedino njih dvojica od cijelog sastava Političke uprave su se našli pobuđeni da protestuju protiv mojih utisaka koje sam stekao prilikom boravka u SSSR. Petričević je kasnije tri puta izvrdao da ide u jedinice i da istupa povodom Staljinovih pisama i Rezolucije Kominforma. Ne sjećam se da li je uopšte istupao u Gardijskoj diviziji; izbjegao je da istupi na kongresu; napravio se bolestan I iscrpljen. A ja sam mu bezrezervno vjerovao i bio krajnje naivan!

Čim sam stigao u Beograd, sazvao sam rukovodeće kadrove Političke uprave koji nijesu bili na odmoru. Iznio sam ono o čemu sam razmišljao od kada sam saznao za pokušaj bjekstva Jovanovića, Petričevića i Dapčevića. Istovremeno sam izdao direktivu da svi politički kadrovi prekinu odmor i da se vrate u jedinice. Zatim sam otputovao na Bled da referišem Titu . . .

Kao komunista osjećam da treba da se povučem sa funkcije u armiji — zaključio sam izlaganje. — Bilo bi nepravilno ako bih drugačije postupio. Jer Petričević je bio moj zamjenik… imao sam veliko povjerenje u njega.

Nemoj da govoriš gluposti — prekinuo me je Tito.

Kako može komunista da se povlači iz borbe!

Ja se ne povlačim iz borbe, već samo sa funkcije u armiji. Kako mogu govoriti o potrebi budnosti kada sam bio toliko nebudan da se to graniči sa naivnošću? A revolucionar ne smije biti naivan.

Po toj tvojoj logici treba i ja da se povučem jer je Žujović bio moj blizak saradnik — opet me je prekinuo Tito.

To je nešto drugo — nijesam se zbunio. — Ja sam imao toliko povjerenja u Petričevića da smo Kreačić, on i ja svako jutro razgovarali o novostima za koje bismo saznali. Povjeravao sam im svoje najintimnije misli. Petričević je, kako se sada otkrilo, redovno odlazio u sovjetsku ambasadu I prenosio sve što bi od mene saznao.

Tito, očigledno, više nije imao volje da razgovara o toj stvari, pa me je oštro prekinuo:

Neću više da razgovaram… Vrati se na dužnost koju ti je povjerio Centralni komitet!

Prešli smo na razgovor o drugim stvarima. Kao uzgred, Tito je rekao da ne treba da povlačim ljude sa odmora, da ne treba dramatizovati pokušaj bjekstva dva-tri generala. Važno je da se armija u cjelini dobro drži. Vratio sam se na dužnost, ali sa utiskom da sam lose startovao u novoj borbi.

NA SASTANKU CENTRALNOG KOMITETA od 9. maja prihvaćen je izvještaj komisije o slučaju Zujovića I Hebranga; oni su isključeni iz Partije. Što se mene tiče, nijesam se kolebao da glasam za takvu odluku. Partija je ulazila u još jedan revolucionarni okršaj koji neće biti ništa lakši od oružanog ustanka. U Partiji ne može biti mjesta onima koji su protiv borbe, a pogotovo onima koji se nalaze na suprotnoj strani. No, i pored toga, nijesam se mogao oteti osjećanju da mi je žao što je Žujović pošao tim putem i što ga moramo isključiti iz Partije. Istovremeno je odlučeno da organi bezbjednosti povedu krivični postupak protiv Žujovića i Hebranga. Postojale su ozbiljne sumnje da su oni dostavljali sovjetskim organima informacije sa sastanaka našeg državnog i partijskog rukovodstva.

Hapšenje Hebranga i Zujovića izazvalo je snažnu reakciju sovjetskog rukovodstva. Sovjetski ambasador nam je predao nepotpisanu notu u kojoj se prijetilo da ćemo biti proglašeni „kriminalnim ubicama” ako se nešto dogodi Zujoviću i Hebrangu. Osim toga, zahtijevano je da se istraga protiv njih vodi u prisustvu predstavnika CK SKP.

Poruku sam pročitao na Brdu, u Sloveniji, gdje se sastalo uže rukovodstvo da se dogovorimo o nekim problemima u vezi sa sazivanjem Petog kongresa. Svi smo bili ogorčeni. Moša Pijade nas je podsjetio da je isti takav zahtjev postavila Austro-Ugarska maloj Srbiji 1914. godine. Zahtijevano je da njihovi organi učestvuju u istrazi protiv građana Srbije optuženih za ubistvo Franca Ferdinanda. Kardelj je, pak, upozorio da to nije ništa prema onome što će tek doći. Svako je imao po nešto da kaže i na kraju smo se saglasili da odbijemo sovjetski zahtjev.

NA SASTANKU UŽEG RUKOVODSTVA bilo je povjereno Blagoju Neškoviću, Moši Pijade i meni da pripremimo Nacrt statuta Partije koji će biti predložen Petom kongresu.  Po završenom poslu počeli smo razgovarati o situaciji u kojoj smo se nalazili. Tih dana se mnogo diskutovalo o tome da li će se Staljin zadržati samo na političkom i ideološkom pritisku ili će preći na mjere ekonomskog, pa i vojnog pritiska. Razgovor se, prirodno, kretao oko tih pitanja.

Ako nas napadnu oružjem, tući ću se kao protiv Nijemacažustro sam reagovao u jednom trenutku.

Nešković je skoro podviknuo:

Šta kažeš?

To što si čuo! — ljutito sam odgovorio.

Ali, to je Crvena armija — nešto je ublažio ton.

Za mene, ako nas napadne, ona više neće biti Crvena armija, nego agresor kao i svaki drugi. A ako nas napadnu, branićemo se… to treba javno da kažemo jer ćemo ih samo tako spriječiti da napadom na jednu socijalističku zemlju, koja se uz to rodila u revoluciji, ne kompromituju svoju slavnu armiju.

Tada ustade i Moša Pijade. Bio je veoma uzbuđen.

Nego kako, Blaško! Tući ćemo se samo ako napadnu! Tu dvoumljenja nema. Oklevanje bi moglo biti opasno za sudbinu socijalizma.

Nešković je zaćutao. Bilo je očigledno da nije saglasan s nama.

ONI KOJI SU SE NADALI da kongres neće podržati Tita protiv takvog autoriteta u međunarodnom radničkom pokretu kakav je bio Staljin morali su se razočarati već prvog dana kongresa. Kongres je tako pozdravio Tita pri ulasku u dvoranu da je za svakoga bilo jasno da je Partija u cjelini stala na stranu Tita, a ne na stranu Staljina. Taj prvi utisak se potvrđivao svakog dana. Izabran sam u rukovodstvo kongresa i mogao sam pratiti reagovanje delegata. A oni su reagovali veoma burno na svaku riječ o našim uspjesima u toku oružane borbe i poslijeratne izgradnje. Naročito kada su ti uspjesi i dostignuća upoređivani sa onim što je postignuto u zemljama koje su potpisale Rezoluciju Kominforma. To je bio otpor revolucionara koji su branili svoju revoluciju…

Izvod iz: Vukmanović-Tempo, S. (1971). Revolucija koja teče: Memoari. Beograd: Komunist.
Priprema: Princip.info

 

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.