Damir Imamović

Interviju

U razgovoru sa kraljem sevdaha

Ti si živi dokaz da muzičar ne mora da se proda, niti da pravi kompromise kako bi stekao popularnost i živeo od muzike. Alternativne publike ipak ima, zar ne?

Pa, publika treba da se gradi. Bojim se da ljudi previše brzo odustanu: urade deset koncerata, ne napune Arenu ili Zetru i odmah odustaju ljuti na publiku jer nisu zaradili milion nakon prve ploče. Mislim da povjerenje ljudi treba zadobijati svakim nastupom i to nikada ne prestaje. Osim toga, desilo se nešto jako dobro u zadnjih dvadesetak godina: fragmentacija publike. Prije rata se na izvođače koji sviraju sale do 1000 mjesta uopšte nije gledalo kao na ozbiljne jer je industrija bila takva da se velikim državnim firmama isplatilo jedino ukoliko neko napuni 20.000 hiljada. Danas kada muzičari sami ulažu u sebe, postoje načini da živiš od svoga rada pošteno, bez da pjevaš duete sa trashy pop-folk zvijezdama i puniš stadione.

Hardcore fanovi su bojazno primili vest da osnivaš bend. Plašili smo se da će nestati onaj ašik underground vajb iz tvog solo stvaralaštva i nastupa. Međutim, ispostavilo se da je trio doprineo novim muzičkim kvalitetom bez da menja suštinu. Reci nam kako ste se upoznali vas trojica i koliko ti je bilo teško da ljude iz druge priče prilagodiš sevdahu?

Bend je sigurno drugačija priča od solo nastupa. To je uvijek tako i dobro je da je tako. Ne bi bilo u redu da je energija benda i solo nastupa ista. Kada sviram solo, sviram drugačije pjesme, računam možda i na neku specijaliziraniju publiku. Bend je, pogotovo Sevdah Takht, jedna druga priča, jedna druga ljubav. Radi se o živom organizmu koji se mijenja i razvija onako kako se razvija naš odnos, kako se nakupljaju iskustva. Također, nehotice smo napravili jednu platformu koja na predivan način ujedinjuje tri muzičke scene: Sarajeva, Zagreba i Beograda. Čak prije Takhta nisam imao pojma koliko mogu da vrijede, u svakom smislu, ovakvi „međunarodni“ projekti.

Slušali smo vas nedavno u Beogradu. Pravi domaći zadatak živim bendovima, ma kog žanra. Emocija, dinamika… uvežbanost. Postoji li uopšte po tebi slaba tačka ili segment na kome još želiš da poradiš ili usavršiš?

Hehe, to krijemo kao zmija noge. Naravno da postoje stvari na kojima uvijek želimo više raditi. Ali one se odnose na cjelinu priče i teško bi mi bilo sada istaknuti neki detalj. Neke stvari jednostavno traže vrijeme u kombinaciji sa puno rada.

Sevdah revival je izrodio neka nova umetnička imena mlađe generacije, koja evo već preko deceniju šire svest o očuvanju te prelepe muzičke tradicije. No tvoja reinterpretacija sevdah standarda i kompozicijski rad nadmašuju svaki postojeći pokušaj autentizacije tog muzičkog pravca od strane drugih umetnika. Vokalna tehnika, propovednička ubedljivost, muzički pristup… šta je posredi?

Hm, pazi, ja ne sviram ni protiv koga. Treba poštivati svačiji napor, čak i ukoliko ti se ne sviđa rezultat. Sevdah je uvijek bio šarolik žanr. Zbog svoje historije: pripovjedna muzika, pa privatna sfera, pa kafana, pa radio, pa pop-diskografska faza, pa World Music scena itd. I danas se na „tijelu sevdaha“ čuje ta prošlost u svoj svojoj protivriječnosti. Neko više voli ono što ja radim, neko više voli popularne pjesmice, nego više voli jazz aranžmane, neko ne može da se pomiri sa prolaskom estetike Radija Sarajevo i harmonikaških foršpila… Ono uzbudljivo kod muzike je da nikad ne znaš šta će ostati. Ja se trudim da neprestano učim i transformiram ono što se u historiji sevdaha dešavalo u jednu otvorenu umjetnost koja je u stanju krasti od drugih formi, ali ne izgubiti vlastiti identitet. Iz tog identiteta želim izvući pouku i unaprijediti ga u tim susretanjima. Dokle će to dobaciti, vrijeme će presuditi.

Kolika je medijska zastupljenost sevdaha u Bosni, i Jugoslaviji uopšte?

Prije bi se moglo govoriti o medijskoj „zatupljenosti“. Prisutnost postoji, odavno nije bila veća. U BiH čak imate i reality show u kojem djeca pjevaju sevdalinke. Sve to je jedna inflacija za koju nisam siguran da donosi najbolje toj muzici. Ipak, treba taj moment iskoristiti i uraditi važne stvari za taj žanr: otvoriti arhive, izdavati CD-ove, reinterpretirati stare stvari, pisati nove. Treba uvijek tražiti priliku za neku novu budućnost ove muzike.

Svirate često i u inostranstvu. Kakva je reakcija nebalkanske publike?

Zovu nas najčešće ponovo, a to je valjda dokaz da su reakcije odlične. Svirao sam dosta važnih festivala, venuea, dobacio do Indije, Japana, Amerike. Predivno je kada si u situaciji da moraš izaći iz ove naše „poznatosti“ i „uhodanostiô i objasniti šta to radiš nekome ko nikada nije čuo za krajeve iz kojih dolazimo. To je vrlo ljekovito jer te tako lijepo spusti na zemlju.

Tvoj komentar na nemire u Bosni.

Nisu to nikakvi „nemiri“, naprosto radi se o pobuni protiv neoliberalnog nacionalizma na kojem je BiH zasnovana još od raspada Jugoslavije. Prodaju nam nacionalizam s efikasnošću tržnih lanaca i ljudi konačno više ne mogu to da podnesu. Prošle godine je krenulo sa masom koja je opkolila Skupštinu i držala parlamentarce zarobljenim. Ove godine je nasilje eskaliralo paljenjem nekoliko zgrada lokalne uprave širom BiH. Šta će biti sljedeće, ne znamo. Političke elite i dalje pričaju nacionalističke priče, a taj isti narod sve više uviđa da se radi o jeftinim poenima kojima se štiti neprikosnovena pozicija istih tih političara koja im omogućava da se privatno nagode sa internacionalnim vlasnicima kapitala. Još uvijek se ne nazire rješenje jer se radi o problemu koji je globalni. U BiH je toliko vidan jer je država etnički podijeljena pa građani svojim radom moraju zaraditi ne samo za jednu ergelu političara i njihovih familija nego za tri. Ali je princip isti kao svuda.

Sprema li se novi album? Koliko je drugačiji novi materijal od prethodnog? Sledeći nastup u Beogradu?

Snimam albume od 2006. i u manje od osam godina sam snimio pet CD-ova. Iz nekog razloga sam žurio, htio uraditi što više. Sada je došlo vrijeme kada bih htio napraviti neku pauzu, razvijati stvari u potaji. Ne mora svaka faza biti dokumentovana.