Ostalo je nejasno tko je Đilasov sirovi rukopis prevodio i koliko je od njega bilo iskorišteno ili od njega ostalo u „udešavanju“ i „neizmjernom poboljšavanju“ konačne propagandno-komercijane verzije, te tko je komercijalnu verziju preveo na srpsko-hrvatski. Nije ni Đilas u svojim memoarima otkrio tko je prevodio njegove rane radove. Ipak, trag vodi Williamu Jovanovichu kod Harcourt – Bracea, kasnijem suvlasniku te firme, Đilasovom polu-zemljaku. U svojem predgovoru Đilasovim mladalačkim uspomenama, Land without Justice, čije je objavljivanje očito moralo pričekati da se obavi urgentniji posao kod Praegera, on piše: prevoditelj, „američki sveučilišni profesor nažalost mora, na vlastiti zahtjev, ostati anoniman“

Udica je bačena.  „Dragi Sol, […] Bila je to prvobitno tvoja ideja da pišem g. Đilasu i tražim rukopise i ja sam se (kao nakladnik) složio da ti za tu ideju platim […]“, piše Felix Morrow  Sol Steinu  07. 12. 1956. Stein je u to vrijeme bio izvršni direktor Američkog Komiteta za slobodu kulture, organizacije američke ne-komunističke ljevice  (NCL), čiji su vodeći ljudi nekadašnji trockisti, koja je pod nadzorom i uz financijsku poršku CIA igrala važnu ulogu u osnivanju  Kongresa za slobodu kulture u Evropi.  Sol Stein je 1954. došao u ACCF izravno „iz Službe za Informmacije SAD, gdje je radio u odjelu za ideološku analizu“, drugim riječima iz službenog Ministarstva propagande, da naslijedi Irving Kristola, koji je postao jedan od dva urednika Encountera u Londonu, još jedne CIA operacije pod krilima CCF (KSK).

Istodobno je Sol Stein bio literarni agent kod izdavačke kuće Harcourt-Brace. Korespondencija između Đilasa i Morrowa o Đilasovim rukopisima završavala je u Steinovim rukama. Stein je bio i urednik u Istraživačkom institutu Amerike  (Research Institute of America), čiji je izvršni direktor bio  Leo Cherne (1912-1999), „moćna figura u obavještajnoj zajednici SAD od Drugog svjetskog rata nadalje“, savjetnik sviju predsjednika od Eisenhowera do Reagana, predsjednik Odbora Međunarodnog komiteta za spašavanje izbjeglica (International Rescue Committee 1951-1999.), „po reputaciji front organizacija CIA.“ IRC „je bio toliko upleten u tajne poslove CIA, da  bi se moglo dokazati da je  djelovao kao dometak Agencije. “

G-đa Clark piše 23.10.1956. iz Beča na firmu University Books u New Yorku: „Šaljem Vam u posebnom omotu jednu knjigu Milovana Đilasa za koju ste pokazali zanimanje.  G. Đilas je zamolio da svako pitanje o ovoj knjizi dostavite meni jer se njegova pošta kontrolira ili mu se ne dostavlja.“ Morrow odgovara 31. 10. 1956: „Upravo prije nekoliko dana sam Đilasu poslao pismo u kojem mu kažem da sam prvi nedovršen rukopis koji je poslao predao Harcourt-Braceu […]. Ranije sam već objasnio Đilasu da, zbog raznih razloga, to nije knjiga koju bih ja objavio i da bi zapravo Harcourt-Brace za njega bio mnogo bolji nakladnik.“ Kopija ovog pisma je otišla  Steinu.

Riba je čvrsto zagrizla udicu: stiže još jedan rukopis. Morrow Clarkovoj 07. 12. 1956.: „Hvala na Đilasovom rukopisu koji je stigao danas. Iz mojeg prethodnog pisma znadete da imam i rukopis koji sam primio prije dosta vremena izravno od Đilasa i koji je Harcourt-Brace prihvatio za objavljivanje.“ Istog dana  Morrow predaje novi rukopis Steinu: „Kako smo se sporazumjeli, predajem Vam Đilasov rukopis pod izričitom pogodbom da Vi nastupate kao predstavnik nakladnika kako bi se osiguralo njegovo objavljivanje, a ja zastupam autora.“ Na listu sa  RIA zaglavljem, Stein g-đi Clark: „Da li znate postoji li neki drugi rukopis ili nastavak sadašnjeg rukopisa  dalje od 1929. g.; dok je Harcourt-Brace pripravan da objavi materijal koji je već u njihovim rukama, naravno da postoji još veće interesovanje za interpretaciju g. Đilasa događaja u njegovom životu između  1929. i sada.“ Stein je u tom momentu, 10. 12. 1956. vjerojatno u posjedu prvog dijela rukopisa buduće Nove klase. Samo ne zna čitati srpski.

Između 10.12. 1956. i  08. 04. 1957., za ta četiri mjeseca mnogo toga se moralo dogoditi: za tajintermezzo za sad manjka dokumenata. Ali izgleda da je rad na newyorškoj Novoj klasi trajao duže ili jednako dugo kao Đilasov u Beogradu (Đilas: „Nova klasa je dovršena u toku tri-četiri meseca.”)  Praegerova tajnica, Jean Willcox, piše Katherine Clark u Beč  08.04. 1957: „Šaljem Vam danas […] neredigiran primjerak gornjeg rukopisa [Nova klasa]. Upravo smo primili prvi čisto pretipkan kompletan rukopis i želimo da Vi bez odlaganja dobijete jednu kopiju. Sukladno dogovoru koji ste napravili s g. Praegerom, razumijemo da ćete Vi pažljivo pročitati rukopis i savjetovati nas ima li pasusa koje treba izbrisati, koji su po Vašem sudu potencijalno opasni po dobrobit autora.“

Što je moglo naškoditi Đilasu? Ili, bolje rečeno, što je moglo naškoditi nakladniku i njegovim moćnim sponzorima?  Đilasove bi knjige bile tek hrpa papira ukoliko bi se zanijekalo njihovo autorstvo. Katherine Clark piše Morrowu  15. 07. 1957.: „G-đa Đilas me je izričito zamolila da pročitam prijevod knjiga koje je on poslao u Ameriku i da savjetujem nakladnike da li ima komentara ili ‘osoba’ koje bi Đilasu mogle prouzročiti još nedaća a nisu bitne za noseću misao ili nit priče razvijene u knjigama.  […] Osim toga, ni ja, niti g-đa Đilas ne želimo da Milovan pojedine komuniste naziva pogrdnim imenima. Ne mislim na izraze poput ‘diktator’ već ‘debela lijenština’ (fat slob).  Sigurna sam da Vi u međuvremenu dovoljno dobro razumijete Jugoslavene da znate kako podavanje takvim izrazima može prouzročiti mnogo više problema nego ideološke razlike. Kad je Đilas tek počeo pisati članke koji su nas iznenadili, zahtijevajući više liberalizacije u Jugoslaviji, nije imao nikakvih problema sve dok žene visokih funkcionara (regime wives) nije počeo zvati snobovima. U Vašem je interesu također tako nešto što bi navelo Đilasove da poreknu sve što je tiskano, jer znaju koliko je to ozbiljno. Naravno, Vi shvaćate također da kad se pojavi knjiga kod Praegera, Đilas može biti u takvim problemima da neće biti važno ako Tita nazove epileptičarem. […] Pojavom knjige kod Praegera i nedvojbeno napadom Kremlja na njih  [Jugoslavene]  zato što su pustili da knjiga iziđe iz zemlje, može početi pravi lov na vještice.“

Clarkova  Willcoxovoj  06. 05, 1957: „[…] Upravo sam završila knjigu. U njoj nema ništa što bi moglo naškoditi Đilasu, osim same knjige, a tu mi ništa ne možemo učiniti. […]. Molim Vas, recite g. Praegeru da mislim kako je knjiga izvanredna i unatoč činjenici  da će je čitati zapadnjačka publika, smatram je uzbudljivom. Vjerujem da će čak i zapadnjaci  biti oduševljeni kad prođu prve dvije glave o revolucijama.“ Dva dana kasnije, glavom i bradom Praeger piše Clarkovoj:  „Sad imamo gotov slog u tiskari koji se uspoređuje radi kontrole sa originalnim Đilasovim rukopisom, a ispravljeni slog će biti gotov za oko dva tjedna. Poslat ćemo Vam komplet. Da li nam možete reći ima li još štogod što se, po Vašem mišljenju, mora izbrisati. […] Bio bih Vam zahvalan za svaku dodatnu ideju.“

Ovdje je korisno podsjetiti na principe Stožera tajnih akcija koji se odnose na „značajne knjige“: „Prednost našeg izravnog kontakta sa autorom je da ga možemo u detalje upoznati sa našim namjerama; da mu možemo pružiti svaku vrstu materijala koji želimo da on unese u rukopis i da kontroliramo rukopis u svakoj fazi. […] [Agencija] mora biti sigurna da će dati rukopis biti u skladu sa našom operativnom i propagandističkom namjerom…“Teško je povjerovati da bi Đilas podlegao ucjeni sadržanoj u direktivama Stožera tajnih akcija. Ali on nije imao šanse da im se odupre. U „slučaju Đilas“ Agencija je imala odriješene ruke. Komercijalna verzija Nove klase vrvi od podataka iz suvremenog američkog života za koje je teško vjerovati da su bili poznati njezinom nominalnom autoru. A činjenica da je u organizacijama koje su bile angažirane oko Nove klase bilo toliko bivših trockista, jasno upućuje na visoku vjerojatnost da su baš oni Đilasov rukopis propustili kroz šake. U svojoj kapitalnoj biografiji L. D. Trockog, Isaac Deutcher detaljno opisuje evoluciju američkih komunista od staljinizma preko trockizma do hladnoratovskog antikomunizma, te korištenje Trockijevih ideja iz Izdane revolucije u vlastitim knjigama o novoj klasi koja nastaje u SSSRu nakon revolucije.

„Rukopis je neizmjerno poboljšan (vastly improved) i poboljšana verzija se uspoređuje s originalom radi konačnih ispravki.“ Praeger 29. 08. 1957. ponovno piše g-đi Clark: „Nova klasa je bomba. Već tiskamo petu turu, čime smo stigli do 50 000 primjeraka. Kongres za slobodu kulture će raspačati dodatnih 15 000 primjeraka, ali ovo nije za opću potrošnju. Prodana su mnoga prava na prevođenje, a kako ste sigurno uočili, knjiga se pojavljuje u nastavcima po čitavom svijetu. […] Poslali smo primjerak svakome koga smo se sjetili, uključujući i osobe koje ste Vi spomenula, nekima direktno, a dugima preko utjecajnih prijatelja.“ Opisujući atmosferu stvaralačkog nemira „dragom Melu“, Praeger piše: „Oko Đilasove knjige mnogi pokušavaju pomoći, mnogi su zainteresirani, miješamo se jedni drugima u posao, i neprestano imamo teškoće u komunikaciji.“  A 29.08. 1957., Praeger ponovno g-đi Clark: „U cijelosti uzevši, izgleda da smo udesili (fashioned) najmoćnije antikomunističko oružje kakvo je malo tko mogao sanjati. Ono će jako zabrinuti komuniste.“

A zabrinutost g-đe Clark da će Nova klasa biti dostupna samo zapadnjacima, pokazala se neutemeljenom. „Bit će prevedena na mnoge jezike, vjerojatno sa američke verzije, pošto je prijevod sa engleskog mnogo praktičniji nego sa srpsko-hrvatskog. Pošto se ratovi vode sa mnogo vrsta oružja, ovo bi moglo biti jedno od najubojitijih u arsenalu istine.“I zbilja, bilo je mnogo praktičnije prevesti američku verziju jer je „neizmjerno poboljšani“ rukopis zapravo bio original. Čak je i srpsko-hrvatski „original“ preveden sa engleskog.

Ostalo je nejasno tko je Đilasov sirovi rukopis prevodio i koliko je od njega bilo iskorišteno ili od njega ostalo u „udešavanju“ i „neizmjernom poboljšavanju“ konačne propagandno-komercijane verzije, te tko je komercijalnu verziju preveo na srpsko-hrvatski. Nije ni Đilas u svojim memoarima otkrio tko je prevodio njegove rane radove. Ipak, trag vodi Williamu Jovanovichu kod Harcourt – Bracea, kasnijem suvlasniku te firme, Đilasovom polu-zemljaku. U svojem predgovoru Đilasovim mladalačkim uspomenama, Land without Justice, čije je objavljivanje očito moralo pričekati da se obavi urgentniji posao kod Praegera, on piše: prevoditelj, „američki sveučilišni profesor nažalost mora, na vlastiti zahtjev, ostati anoniman.“Međutim, na poleđini zadnje korice knjige, nalazi se ime prevoditelja: Michael B. Petrovich, koji je kasnije prevodio i druga Đilasova djela na engleski, kao Conversations with Stalin, Wartime, Of Prisons and Ideas.

M. B. Petrovich, još jedna koloritna figura sa obavještajnom prošlošću, Amerikanac  srpsko-hrvatskog porijekla, regrutiran je u OSS (ratnog preteču CIAe) zahvaljujući svojoj dvojezičnosti, dakako ne srpsko-hrvatskoj, već našo-engleskoj, završio je obuku u Washingtonu i potom izaslan u Kairo jugoslavenskoj vladi u egzilu. Nakon kapitulacije Italije 1943., pridružen je bazi savezničkih snaga u Bariju, konkretnije Odjelu za istraživanja i analizu (Research and Analysis [pri OSSu]) kako bi pratio razvoj situacije u Jugoslaviji, da bi konačno bio izaslan u Beograd listopada 1944. kao član nezavisne američke vojne misije kod Tita. Tamo je proveo šesnaest mjeseci. Nakon rata bio je specijalist za rusku, sovjetsku, istočno-evropsku i balkansku povijest.

„Karijera“ Nove klase 

„Nedvojbeno će ova knjiga imati djelovanje bombe kad postane dostupna u ‘neutralističkim’ zemljama Azije. Sigurno će imati i  ekspolozivan učinak iza Željezne zavjese.“ Kampanja je mogla započeti. Praeger g-đi Clark o planovima za publicitet: „Life ima univerzalna prava prethodne publikacije i donijet će dugačke odlomke zajedno sa analizom Edwarda Crankshawa. […] Bio bih vrlo sretan kad bi Vaši članci bili tako temprani da prate publikaciju u Lifeu bez dužeg intervala. Oni dakako ne bi smjeli biti objavljeni prije nego što se priča ne otvori uLifeu. Željeli bi smo zatim nastaviti sa dugačkim člankom u  New York Timesu i sa konkretnim objavljivanjem knjige sa prikazima.  […] Vjerojatno ćemo jedno poglavlje dati  New Leaderu.“

Došlo je i do neugodnih gafova:  „INS je krenuo sam. Prosto su objavili kad su htjeli bez da traže naše odobrenje.  […] Senzacionalni publicitet se dijelom oteo kontroli.  Tvrdnja da je knjiga prošvercana iz jugoslavenskog zatvora je izmišljena  [;] mi nismo krivi.“  Dio je posla prebačen u Francusku:  05. 09. 1957.,   Praeger Melvinu Lasky u Parizu: „Mogu li vidjeti što ti i  François [Bondy] i svi drugi radite sa Đilasovom knjigom?“ „Vjerojatno znadeš što  RFE i RL sad rade.“  RFE/RL su imali program „Knjiga tjedna“, posvećen knjigama koje su razobličavale unutranje protivrječnosti komunističkog sistema. „Značajne“ knjige  poput ĐilasoveNove klase i Susreta sa Staljinom i Doktor Živago Borisa Pasternaka čitane su pred mikrofonima danima zaredom. Obzirni prema jugoslavenskoj senzibilnosti, pošto je Jugoslavija bila potencijalni zarazni saveznik, Vlada SAD  i CIA nisu za vrijeme hladnog rata koristili RFE za emitovanje na Jugoslaviju.  Đilasove knjige su bile namijenjene prvenstveno sovjetskom lageru i ostatku svijeta.

Prijevod Nove klase na strane jezike bio je od ključne važnosti u psihološkom ratu.  Dva najvažnija ciljna područja su bila Istočna Evropa sa korektivnom i Azija sa preventivnom svrhom na umu. William Pfaff, nekadašnji funkcionar  Free Europe Committee, piše 1999.: „Putovao sam na Bliski istok i u Indiju da organiziram (u potonjem slučaju ne uspijem organizirati) objavljivanje subvencioniranih prijevoda Nove klase […].“Mora da je bila prava jagma za prava na prevođenje.  Praeger  Melvinu Lasky: „[…] Primio sam pismo iz Londona u kojem mi londonski nakladnici pišu da je Times of India primio ponudu povoljnije od njihove.“ Tako funkcionira tršište.

Problemi te vrste nisu se javljali na istočno-evropskom „tržištu“. Kampanja lansiranja letaka balonima, tijekom koje je na Istočnu Evropu pušteno preko 300 milijuna letaka, pomoću  600 000 balona između kolovoza 1951. i listopada 1956., neočekivano je prekinuta nakon mađarskog ustanka.  Matthews iz Free Europe Pressa piše da je preteklo bilo papira za još osam mjeseci. „U Minhenu samo bili u stanju da spasimo dio zaliha papira i preinačimo ugovore sa tiskarama tako da smo tiskali verziju Nove klase Milovana Đilasa na istočno-evropskim jezicima, kao i brojne knjige i brošure na zapadno-evropskim jezicima.“ 

U Hoover Institution, na Sveučilištu Stanford u Californiji, imala sam priliku pregledati primjerak srpsko-hrvatskog prijevoda, tiskanom kao džepna knjiga u siromašnoj vanjskoj izvedbi, na papiru lošeg kvaliteta (za letke?). Ta knjiga nije sadržavala nikakvih podataka o izdavaču, mjestu i godini izdanja, niti o prevoditelju. Ovaj je uradak bio preslagan i objavljen u Beogradu 1990. u nakladi od 10 000 primjeraka. Detaljno sam usporedila original na engleskom i beogradsko izdanje.

Natrag u normalu? Ne baš sasvim

Nakon što je Nova klasa bila uspješno lansirana, Đilasovi prijatelji su se ponovno mogli prihvatiti Besudne zemlje: Clark i Morrow organiziranju publicitet preko Lifea i INSa.  Knjiga se konačno pojavila 1958. kod  Harcourt-Brace, Jovanovich. Publicitet se imao financirati iz Đilasovih autorskih prava, a g-đa Clark, u međuvremenu persona non grata u Jugoslaviji, zastupa Đilasa. 

Kad je Đilasova slava bila utemeljena, Praeger objavljuje 1959. Anatomiju jednog morala: Politički eseji Milovana Đilasa  (Anatomy of a Moral: The Political Essays of Milovan Djilas) pod brojem 84 svoje serije. Knjiga sadrži prijevod članaka objavljenih u Borbi 1953., i Anatomiju jednog morala objavljenu u Novoj misli 01.01. 1954. Ime prevoditelja nam je i ovaj puta zatajeno.

Kad je jednom dospio u orbit organizacija koje je CIA sponzorirala ili financirala, Đilas se nikad iz toga nije ispetljao. Niti ima podataka da je ikad pokušavao izvući se. Kako priča Lasky, Đilas je u Londonu bio zabavljan, hranjen i pojen u društvu najbistrijih mladih glava svojega vremena, u organizaciji KSK i Encountera  nakon što je došao na slobodu i dobio putovnicu. Lasky je ponešto rekao i o Đilasovim obožavateljima u Beču, sjedištu najžešće antikomunističke struje među filijalama KSK. Čak je Michael Joselsson, funkcionar  OPC, morao intervenirati da Torberga dovede na poželjnu crtu. Molden i Torberg su bili ključne figure austrijskog antikomunističkog pokreta pod američkim vodstvom. Friedrich Torbergov časopis Forum je bio u velikoj mjeri inicijativa  Fritza Moldena i desnog socijaldemokratskog novinara  Oscara Pollaka. Među suradnicima Foruma bili su Christian Broda i Bruno Kreisky. Fritz Molden, Đilasov agent u nakladnik u Beču, bio je aktivan u OSS od rujna 1944. nadalje „i ostao blizak američkim obavještajnim operacijama u Srednjoj Evropi čak i nakon svojega angažmana u periodu  OSS/SSU.“ Praeger je 1969.  „kupio udio u  Fritz Molden Verlagu“, ali je otkrio da Beč više nije ono čega se sjećao kad je bio mlad, pa je čitav projekat napustio i vratio se u SAD. Prvi prijevodi  sa engleskog na njemački Đilasovih knjiga koje je izdao Praeger, dolazili su iz pera Reinhard Federmanna, austrijskog pisca koji je bio jedan od prominetnih članova KSK. Interkontinentalna mreža „starih dečki“ ponovno izranja na površinu.

Beč je bio scena Svjetskog festivala mladeži u ljeto 1959., scena na kojoj (ili, bolje rečeno, iza koje) su se neki od važnih aktera relevantnih za priču o Đilasu, morali ponovno pojaviti.  Početkom 1958., Molden, Christian Broda, Klaus Dohrn  Time-Lifeov čovjek za međunarodne veze, bankar Georg Fürstenberg, Bruno Kreisky, tada doministar vanjskih poslova Austrije i Peter Strasser, predsjednik austrijske socijalističke mladeži,  kojima se pridužio, doletjevši specijalno iz New Yorka,  Ch. D. Jackson, tada podpredsjednik  korporacije  Time-Life,  sastali su se u Meranu (Južni Tirol) kako bi isplanirali subverziju Festivala. Festival se smatrao komunističkim propagandnim sredstvom.  Konklava je odlučila da sa svoje strane lansira propagandnu ofenzivu kako bi utjecala na sudionike iz Istočne Evrope. Sredstva, među ostalim, su bili besplatni primjerci Nove klase i Doktora Živaga. 

Pažljiviji pogled u bečke svečanosti otkriva brižno smišljenu operaciju CIA. U svojem „Prijedlogu ‘Projekt džepna knjiga’“, u privitku uz pismo  od Ch.D. Jacksona  Cordu Meyeru, Jr. od 12. 12, 1958, Sam Walker, nekadašnji podpredsjednik  Free Europe Committee, spominje  „Moldenovu grupu “ kao „marionetski front“ (dummy front), zamišljen za raspačavanje „značajnih“ knjiga tijekom Festivala:  Walker predlaže, među ostalim, sljedeće naslove:  George Orwellovu 1984 i Stočnu farmu, neizbježnog Pasternakovog Doktora Živaga, Edmund Stillmanovu (iz Praegerove klasike) Gorku žetvu (Bitter Harvest). Walker dodaje da su neka od prava na ove naslove „u posjedu ili pod kontrolom FEP (Free Europe Press) ili Praegera. Prava na ove knjige mogu se dobiti besplatno.“ 

Početkom 1959. Walker je otišao u Beč u izvidnicu i piše o tomu Jacksonu: „Nema nikakve sumnje kod mene da je grupa Kreisky-Molden-Furstenberg sastavljena od sposobnih i inteligentnih ljudi koji posjeduju moć i utjecaj da provedu ovaj program.  Najvažnije je da oni u tomu imaju i interes. Mada je grupa jasno pod dominacijom socijalista, zato što je pod vodstvom Kreyskog, mislim da nema opasnosti da će ovo postati partijska predstava.  Molden je na uredničkom mjestu;  Furstenberg je u poziciji da kontrolira financiranje; Dohrn je u poziciji da može dobro informirati. Tako, sve skupa, mislim da smo na vrlo dobrom putu da imamo djelatnu austrijsku ekipu koja će imati glavnu riječ u (kako si ti svojedobno rekao) onom što mora biti austrijska predstava.“ Sam Walker je natuknuo da se  $ 50,000 odvoji za „Projekt grupe Molden“ i preložio sljedeći aranžman: „Sredstva će se bankovnim čekom prebaciti sa tvojeg specijalnog računa na J. Henry Schrodera, 57 Broadway, New York (korespondirajuća firma u New Yorku Furstenbergove Bankhaus Briesach), odakle će  se uputiti na specijalni račun na ime  Moldenove  Neue Wiener Presse pri Briesach [gore spomenuta banka] u Beču. Furstenberg i Molden će biti supotpisnici ovog specijalnog računa.“ Bila je to prilično ekstenzivna operacija: broj raspačanih primjeraka knjiga bio je  36 000, a dnevni list na četiri jezika sa prilozima  među ostalima Irving Kristola, Czeslaw Milosza, Hubert Humphreya, Willy Brandta, Isaac Deutschera izlazio je tri tjedna.

U Vlasti  Đilas žali što je “zazirao […] od objavljivanja u solidnim ‘kapitalističkim’ preduzećima i konzervativnim, makar uglednim, novinama. Takav stav, a pogotovo štampanje Nove klase kod Praegera, pokazao se pogrešnim. ‘Levi’ Praeger  je bio neugledna izdavačka kuća koja se, uz to, nije pokazala pošteno prema meni.” Prema insajderskim informacijama, u slučajevima poput Đilasovog, nema potpisanih ugovora, niti ima traga novaca. „Razumijem iz priče New York Timesa da je g-đa Đilas u vrlo teškoj financijskoj situaciji. Ima li što da možemo učiniti u vezi sa tim? Što se mene tiče, sigurno joj možete dati, recimo,  do $1500. Ako joj možete dati nešto novaca, mi bismo Vam  ih odmah naknadili. Možda znate još kakav način na koji joj možemo pomoći?  Može li joj se poslati hrana? Da li bi bilo bolje slati joj hranu odavde ili iz Beča? Nešto potom,  Praeger ponovno piše g-đi Clark: „Poslao sam CARE [američka humanitarna pomoć] pakete služeći se metodom koji ste Vi sugerirala. Ima li još štogod što bih ja mogao učiniti? Knjiga zapravo pravi silne novce za autora i osjećam se prilično grozno jer nisam u stanju g-đi Đilas dostaviti bar dovoljno hrane.“ Je li ovo sve što je Đilas zaradio? Nije tako bilo sa njegovom autobiografijom.  Bio je to Christian Broda, u to vrijeme austrijski ministar pravde, koji je organizirao transfer novaca od autorskih honorara za  Land without Justice.

Političkom sudbinom i osobnim izborom, Đilas je uvučen u hladnu ratnu igru koju nije mogao ni nadzirati niti kontrolirati. Tužna je činjenica da je on bio prosta podatna igračka u rukama iskusnih igrača, koji su iskoristili njegovu komunističku prošlost da bi diskreditirali komunistički sustav kao takav. U ovom kontekstu se uvijek nameće pitanje da li je znao? Čitav „imperij“, po riječima Volkera Berghahna spomenutih na početku, raspao se 1967. praćen nezaboravnim skandalom zabilježenim u svima demokratski nastrojenim medijima. Đilas tek potom odlazi na druženja u London. Da li su i o tom razgovarali? Da li je čitao strani tisak? O tomu nema ni riječi u njegovim memoarima pod naslovom Vlast (prvo londonsko izdanje 1983).

U svojem prikazu Đilasove knjige Conversations with Stalin, znameniti i značajni britanski povjesničar, E. H. Carr, piše: „Sućut se upućuje M. Đilasu kao žrtvi političke represije. Ali bi se moglo govoriti o visokom stupnju političke bezazlenosti kako u autora, tako i u nakladnika, ako nisu shvatili da će knjiga biti izvor neugodnosti u Beogradu i iritacije u Moskvi.  […] Šteta je da je (Đilas) na sebe navukao mučeništvo zbog knjige koja u suštini niti je nova, niti značajna.“ Isto, čak i više,  se može reći za Novu klasu, imajući na umu njezino sumnjivo očinstvo.

 

*Članak je izvorno napisan na engleskom i objavljen u međunarodnom specijalističkom časopisu: Bogdanović, Mira (2007): „Milovan Đilas, The New Class and the CIA“,  Journal for Intelligence, Propaganda and Security Studies 1, No. 2: 114-125. Prijevod je sačinila sama autorica, te izvornu verziju prošilia i prilagodila domaćem čitatelju. Autorica duguje zahvalnost  Dr Frances Stonor Saunders za dokumente iz američkih arhiva označene sa „FSS“, Dr Hendriku Edelmanu sa Rutgers University (USA) za njegov članak i informacije o izdavačkom svijetu u SAD, Taylor Scottu, Šefu odjela Specijalne kolekcije, Georgetown University Library, Washington, D.C. (USA) koji joj je ljubazno stavio na rapolaganje još neobrađenu zaostavštinu supruga Clark, Herb Pankratzu, suradniku Dwight D. Eisenhower Library, Abilene, Kansas (USA), Dr Siegfried Beeru, Sveučilište u Grazu (Austrija) za korisne komentare na prvu verziju rukopisa i Dr André Mommenu sa  Amsterdamskog Sveučilišta za ohrabrujuću razmjenu misli.