Foto: Wikipedia

U rafineriji sisačkog “Šela” noćna smjena čekala je rano ljetno svitanje. Monotonija noći prelazila je već pomalo u dosadu koju nije moglo razbiti ni uporno treštanje limene glazbe s mnogih njemačkih radio-stanica. Na povremena saopćenja o uspjesima Vermahta malo je tko obraćao pažnju. Noć 21. i 22. juna 1941. nije obećavala ništa osim sivog i neizvjesnog, iako ljetnog dana okupacije.

Negdje pred jutro radio je načas umukao, a onda je iz mikrofona poteklo saopćenje njemačke vrhovne komande…

Nastao je tajac. I strojevi kao da su zašutjeli. Malo kasnije netko poluglasno primijeti:

– Bogme, tu se Hitler malo zaletio!

Neizvjesnost je poprimila oblik nestrpljiva iščekivanja.

Ljudi su šutke pogledali prema radio-aparatu. Svi su želeli isto: potražiti na skali Radio Moskvu i čuti saopćenje sovjetske vrhovne komande.

Ali, ustaški doušnici bili su u blizini.

Nitko nije zamijetio kad je jedan mladić napustio posao i požurio prema gradu.

Tišinu jutra remetili su koraci ustaške ophodnje i pojačana buka vojnih transporta na željezničkoj stanici.

Rani posjetilac oprezno pokuca na vrata jedne kuće i iznenađenom domaćinu uzbuđeno saopći:

– Druže Marijane, Njemačka napala Sovjetski Savez! Radio je upravo javio…

Vijest nije trebalo ponavljati. Primivši obavijest, Marijan Cvetković, tada organizacioni sekretar Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Sisku, znao je što mu je činiti.

Požurio je na periferiju, prema obiteljskoj kućici Janića.

Ostaje samo borba

Sekretar Okružnog komiteta Vlado Janić Capo, radnik željezničke radionice u Sisku, a uz to član CK KPJ i CK KPH, kratko reče:

– Znači, nacisti idu do kraja. Ići ćemo i mi. Glavno da nas ne zateknu na spavanju. Dok stigne Joso “mljekar”, bit će najbolje da obavijestimo ostale drugove.

Ubrzo su stigli ostali članovi Okružnog komiteta.

Lupajući kantama, prispio je i “mljekar” Joso Tuškanac, i on član OK zadužen za rad na selu.

Na kratkom sastanku nije bilo dvoumljenja o onome što treba uraditi.

Raspravljalo se jedino o tome kako da se što bolje provede ranije donesena odluka: svi kojima prijeti hapšenje treba da napuste Sisak i ostala mjesta.

Iz skrivenih skladišta treba izvaditi oružje.

Sastanak je zakazan iste večeri u šumi kraj sela Žabna nedaleko od rijeke Odre.

Članovi Komiteta rastali su se u uvjerenju da je prestalo čekanje i ilegalno pripremanje. Nakon odluke ostaje samo borba.

Hitali su prema Sunji, Kostajnici, Petrinji… da o odluci Komiteta obavijeste skojevce i komuniste.

A skojevaca i članova Partije na sisačkom području nije bilo malo. U samom Sisku djelovalo je 120 komunista i nekoliko stotina skojevaca, u Petrinji, Kostajnici i Sunji 80 komunista i stotinjak skojevaca.

Gotovo u svim poduzećima i većini sela djelovale su ćelije KP.

Sisačka organizacija održavala je stalne veze sa centralnim komitetima KPJ i KPH. Mnogi željezničari bili su spretni i pouzdani kuriri. Prvih mjesec dana okupacije, prema direktivi CK KPH, u Petrinji je ilegalno štampano prvih šest poglavlja “Historije SKP (b)” u 5000 primjeraka i 20.000 letaka na njemačkom jeziku koji su kasnije poštom dostavljani njemačkim vojnicima.

Većina toga materijala prebačena je u Zagreb, a dio su komunisti spremili na tavanu crkve u selu Uratama. Bez znanja crkvenjaka, na tom sigurnom mjestu bilo je pohranjeno i oružje što je po direktivi Partije prikupljeno u aprilskoj katastrofi.

U maju su ustaše pohapsile dvadesetak komunista u Sisku, prijetili im smrću i mučenjem ako budu bilo što poduzimali protiv “nezavisne” vlasti i njemačkih okupatora. Pustivši ih nakon toga, željeli su pokazati da znaju tko su komunisti i htjeli su ih zastrašiti i natjerati na pasivnost.

Koliko im je to pošlo za rukom, pokazao je sastanak OK malo nakon toga, kojemu je prisustvovao i član CK KPJ Josip Kraš. Članovi Komiteta okupili su se noću u kući Ive Rukavine Siđe. Detaljno su raspravljali o direktivama Partije za pripremanje ustanka.

– Zadatak koji pred nas postavlja Partija – govorio je Kraš – zahtijeva najveću hrabrost i odanost. Zadaci se moraju izvršavati po cijenu života. Komunisti ne smiju više pasti u ruke neprijatelja.

U slučaju bilo kakve opasnosti komunisti odmah moraju prijeći u ilegalnost, glasio je zaključak te noći.

Leci i protuneprijateljsko djelovanje osjetili su se na svakom mjestu u sisačkom kraju. Istovremeno, pripremajući se za oružanu borbu, komunisti pojačavaju akciju prikupljanja ratnog i sanitetskog materijala.

Sve je to pridonijelo da jutro 22. juna komuniste u Sisku nije zateklo nespremne.

– Pri donošenju odluke da se sastanemo na Odri nije bilo kolebanja ni sumnje u njenu pravilnost. Okružni komitet donio je tu odluku samostalno, bez posebne direktive višeg partijskog rukovodstva, ali dosljedno slijedeći liniju i politiku Partije – kazao je kasnije Vlado Janić.

Vratimo se sada samom provođenju odluke od 22. juna.

Prva akcija diverzantske grupe

Janić je biciklom stigao u Petrinju prije racije i obavijestio drugove. Po pravoj ljetnoj sparini žurio je natrag, kako bi se i sam što bolje pripremio za odlazak. Namjeravao je zaobići gradski centar i neopaženo prići kući.

Međutim, na mitnici je bio zaustavljen. Iznenađenje puno najgore slutnje trajalo je samo časak… Prepoznao je prijatelja iz vojske, koji mu šaptom reče:

– Vlado, čuvaj se! Ustaše hapse sve članove URS-a u Capragu.

Sekretar OK krenuo je odmah prema Zabnu. U pravi čas, jer svega dva sata nakon sastanka, oko 8 sati prije podne, ustaše su krenule u raciju na komuniste i njihove simpatizere koji su im bili poznati.

Međutim, ovi su na vrijeme bili upozoreni. Uzalud su agenti čekali Janića, Cvetkovića i ostale kod njihovih kuća. Saznavši da je Cvetković toga jutra vlakom pošao prema Kostajnici, odlučili su da mu postave zasjedu u Capragu.

Ali ni skojevci, koje je u međuvremenu obavijestio Miško Gorički i drugi članovi Komiteta nisu ostali skrštenih ruku.

Preko Miće Mihovilovića i Nine Marakovića Cvetković je prenio direktive komunistima u Sunji i Kostajnici. A na povratku, u Capragu, skojevci ga spaziše prije agenata. Kratko upozorenje i on je požurio na izlaz na suprotnu stranu od perona.

Preko teretnog vlaka koji je već bio u pokretu dohvatio se polja i sretno umakao potjeri.

U međuvremenu se Joso Tuškanac pobrinuo da na zborno mjesto stigne i dio sakrivenog oružja.

Kasno navečer iz svih pravaca, izgovarajući lozinku, stizali su komunisti koji su izbjegli hapšenje. Među njima su bili i svi članovi Okružnog i Mjesnog komiteta Siska. Na nasipu pored rijeke Odre okupili su se Vlado Janić, Marijan Cvetković, Ivo Lasić, Ivo Ogulinac, Joso Tuškanac, Ivo Lovreković, Mika Špiljak, Katica Kušec, Ivan Altić, dr Ivo Brodarac, Nada Dimić i drugi.

Istovremeno su se na drugoj strani Siska u šumi Brezovici našli drugovi Franjo Smolčić, Joso Malina, Drago Radovič, Franjo Knebl i još neki.

Oni koji su se okupili na Odri čamcem su prešli rijeku. Razdijelili su oružje i dogovorili se o načinu održavanja veze sa Siskom i ostalim mjestima. Altić je određen za vezu sa Siskom i on se vratio u grad, a veza a Zagrebom uspostavljena je preko Petra Milkovića i Ivana Rukavine Siđe, radnika željezničke ložionice.

– Teško je sada reći da je te večeri formiran odred, kako se taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni formiranje vojne jedinice, kakvo se prakticiralo kasnije u ustanku i borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje i naša spremnost za borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao naš odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju – objašnjava prvi komandant odreda Vlado Janić.

Zaista, već 23. juna odred je dokazao svoje postojanje.

Diverzantska grupa pod vodstvom Ive Lovrekovića izvela je prvu akciju na pruzi prema Zagrebu nedaleko od Lekenika. U sjećanju živih članova odreda ostao je podatak da su raspolagali sa 12 kocaka trotila. Dio tog eksploziva postavljen je pod šine i detoniran u času kad je nailazio vlak s njemačkim transportom za SSSR. 

Kompozicija je zaustavljena, ali nije prevrnuta.

Međutim, ta je eksplozija odjeknula mnogo snažnije među narodom, a i samim okupatorima.

Još veću paniku izazvala je slijedeća eksplozija pod vojnom kompozicijom ispred željezničke stanice u Sisku.

Oštećen je i most kod Blinjskog Kuta. Telefonske linije prekidane su na raznim mjestima…

Odred je postajao sve jači

U logoru odreda udaljenom dva kilometra od sela Žabna život je u međuvremenu poprimao sve više vojnička obilježja. Politički rad, vojna obuka, noćne akcije… 

U šumu Šikaru, u kojoj se odred nalazio, stigao je već nekoliko dana nakon prvih akcija kurir s pismom Centralnog komiteta KPH u kojemu je odobrena odluka Okružnog komiteta, ali je i naglašeno da treba hitno stupiti u oružanu borbu s neprijateljem, a ne samo vršiti diverzije.

CK je u odred uputio i druga Tkalca, španskog borca, kao vojnog i diverzantskog instruktora.

Zbog važnosti sisačkog područja za dizanje ustanka sredinom jula sigurnim kanalima iz Zagreba dolazi i član CK KPH Ivan Rukavina. Formira se operativno rukovodstvo odreda u kojemu se nalaze Janić, Tkalec i Cvetković.

Nijemci i ustaše nisu mogli dugo trpjeti prisustvo takvog susjeda kakav je bio Sisački odred. Osim diverzija, na sisačkom području se pojaviše i leci umnoženi na šapirografu u šumi Šikari.

Učestala su hapšenja u Sisku i okolici.

U zatvor je dospio i Ivan Rukavina Seljo. Mučen, nije ništa priznao, tako da neprijatelj nije mogao saznati gdje se tačno nalaze partizani. A odred je postajao sve jači i po broju ljudi i po naoružanju.

Odlučeno je da se 20. jula izvede prva prava borbena akcija. Zasjedom koju je trebalo postaviti ustaškoj patroli uz prugu kod sela Greda rukovodio je iskusni borac Tkalec.

Grupa se lagano približavala dogovorenom mjestu. Na ravnici su mirno pasla stada konja. Zaokupljeni predstojećim susretom s neprijateljem, borci su uzbuđeno zauzimali položaj. Shvaćajući osjećaj pred prvu borbu, Tkalec je tiho objašnjavao:

– Drugovi, u borbi ne pogađa svaki metak. Možda ni svaki stoti. Treba pažljivo izabrati čas i onda osuti vatru.

Oduljilo se vrijeme u zasjedi, koje u takvim prilikama i inače sporo odmiče. Pred zoru je postalo jasno da patrola neće naići, ali ne i to zašto je nema. Grupa se povukla prema logoru u Šikari.

U pravi čas.

Čim su članovi grupe legli, izmučeni bdjenjem, do zemunice dotrči stražar Ivo Hrelec:

– Ustaše! Evo ih 200 metara od nas!

I istovremeno zaprašte i prvi pucnjevi. Kako su se u Šikari nalazila zapravo dva partizanska logora međusobno udaljena stotinjak metara, borci prvog logora odmah prihvatiše borbu u namjeri da se povuku prema selu Željezno.

Ustaše, a bilo ih je zajedno s policajcima i žandarima oko pet stotina, aoda usmjeriše svoj napad samo na tu grupu. Njihov streljački stroj “češljao” je rafalima svaki grm. No kad je stigao do prvog logora, ovaj je već bio evakuiran.

Partizani su odstupali pod vatrom.

Štiteći odstupnicu glavnini, poginuli su drugovi Ivo Lasić i Ivo Ogulinac Globa. To su bile i prve žrtve Sisačkog odreda. Od 14 boraca iz prvog logora prema velikogoričkim selima probilo se njih dvanaest. Neprijatelj, međutim, nije otkrio drugi logor u kojemu se nalazilo osam boraca. Dobro maskirani, s oružjem na gotovs, čitav dan su promatrali kako ustaše pretražuju šumu.

Nekoliko dana kasnije i ta se grupa preko Siska uspjela izvući iz obruča i povezati s grupom koju je vodio Franjo Knebl. Kompletan odred sastao se ponovo u Brezovici nedaleko od Siska. I ubrzo se oglasio novim akcijama.

Stizali su i novi borci: intelektualci, radnici, seljaci iz Siska i okolice. Početkom augusta odred je već brojio oko 60 ljudi. I bio je sposoban da izvede uspješne napade na opčine Palanjak i Topolavac. 

Prerušeni u domobrane, partizani su iznenadili stražu, spalili poreske knjige i vratili se s plijenom od 30 pušaka, sandukom municije i pisaćim strojem.

Hrvati i Srbi, njihovi najbolji sinovi

Zaplijenjeno oružje i municija uskoro su i te kako dobro došli. Baš uoči napada neprijatelja na logor u šumi Šikari štab odreda uputio je drugove Cvetkovića i Tkalca s grupom boraca na Baniju.

U to su vrijeme bande ustaških koljača poduzele svoje po zlu poznate akcije “čišćenja” u srpskim selima Banije. Tisuće ljudi sklonilo se na Šamaricu i druga brda. Pod vodstvom komunista zbjeg se organizira a na Baniji se stvaraju i prvi partizanski odredi.

Pravo oduševljenje zavladalo je među izbjeglicama kad je među njih stigla grupa iz Sisačkog odreda. Borci s petokrakama bili su Hrvati i nosili su vijesti o sve jačoj, organiziranoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Donijeli su i nekoliko pušaka na poklon braći iz Banije.

Partizani nisu mirovali ni u Brezovici.

Njihovi sve češći napadi ugrožavali su neprijateljske postaje oko Siska i na samoj pruzi. Zato je opet pripremljena ofenziva. Ovaj put mnogo ozbiljnija.

Satnik Moškov došao je iz Zagreba do komanduje operacijom. Prema neprijateljskim izvještajima, u napadu no Brezovicu, Zalukinju i Bukovicu – partizanske položaje – sudjelovale su “dvije satnije vojske, satnija ustaša poglavnikove bojnice, odio konjice te postrojbe ustaša iz Siska, Petrinje i Sunje, ukupno 650 momčadi …”

Nakon opkoljavanja, pet neprijateljskih aviona tuklo je šumu Zalukinju.

Međutim, neprijatelj se nije usudio ući u samu šumu. Računajući da se unutra nalazi bar 200 partizana, zadovoljio se samo da dobro blokira sve izlaze.

Svaki pokušaj približavanja šumi osujetili su partizanski strijelci. Nakon sukoba izvidnice odreda i neprijateljske prethodnice u šumi Leklan odred se povukao kroz grmljem i šašem obraslo područje u pravcu Siska.

Sisački partizani krenuli su prema Baniji, dok je ustaška artiljerija bjesomučno tukla napušteni logor u Zalukinji. Tek kad su dobile pojačanje, ustaše su izvršile napad na prazne položaje.

Na putu prema banijskim brdima kolona odreda ušla je u srpsko selo Moštenicu. Srdačan doček priređen je hrvatskim partizanima koji su dolazili da pomognu u borbi protiv zajedničkih neprijatelja. Nosili su i dosta zaplijenjena oružja.

Nešto kasnije, krajem septembra, Sisački odred i nekoliko banijskih formirali su jedinstveni Banijski odred. A krvno i borbeno jedinstvo uspostavljeno je još ranije, zajedničkim napadom na žandarmerijske stanice Klasnić i Gradac. U borbi s ustašama i žandarima poginuli su Stjepan Bezub, Hrvat iz Sisačkog odreda, i Milan Kajgana, Srbin iz sela Borojevića.

– Tako je bilo u prvim danima ustanka. U toj borbi bratska krv se slila. Hrvati i Srbi, njihovi najbolji sinovi, skovali su tih dana neslomivo bratstvo i jedinstvo na Baniji i u ostalim krajevima naše zemlje – rekao je između ostalog u svojim sjećanjima bivši komandant Sisačkog odreda Vlado Janić.

Napisao: Ante Šeparović, obrada: Yugopapir (Arena, maj 1966.)

Tekst je preuzet sa: Yugopapir