Smrt kao posledica neoliberalne politike u zdravstvu – iskustvo Bugarske

Zdravstvo kao izvor profitaBugarska je jedna od zemalja u kojima je tranzicija proizvela najizrazitiju socijalnu i humanitarnu katastrofu. Privatizacija zdravstvene skrbi i posljedična nesposobnost sustava da osigura elementarnu zaštitu stanovništvu spadaju među ključne faktore te katastrofe. Unatoč tome, ozbiljnije rasprave o reformi zdravstva i njezinim posljedicama po svakodnevni život još uvijek izostaju.

Dvadesetšestogodišnja Bugarka Dobrinka Krumova umrla je 20. ožujka ove godine nakon što je niti jedna privatna ni javna bolnica u gradu Dupnici na jugu Bugarske nije htjela primiti. Prije nekoliko godina, njezin partner i otac njeno dvoje malodobne djece izbo ju je nožem, teško joj pritom ozlijedivši crijeva. Nakon što je napustila partnera i vratila se živjeti sa svojom umirovljenom majkom, morala se podvrći operaciji kako bi preživjela nakon čega je bila prisiljena nositi stoma vrećice. U razdoblju od šest mjeseci prije smrti, mlada žena izgubila je polovicu svoje tjelesne težine i bila prinuđena dati djecu na staranje, jer više nije mogla skrbiti o njima: polovica od 150 eura koliko im iznosi kućni prihod koji se sastoji od naknade za nezaposlene i majčine mirovine odlazila je samo na stoma vrećice, a ostatak je jedva bio dostatan za preživljavanje. Stoga si Dobrinka i njena majka nisu mogle priuštiti zdravstveno osiguranje, a zbog 250 eura nagomilanog duga sve su je privatne i javne bolnice u gradu odbile primiti i pružiti joj potrebnu liječničku skrb. O ovom slučaju izvijestilo je tek nekoliko marginalnih regionalnih medija i nije bilo značajnije rasprave. Priča Dobrinke Krumove tek je ekstremni slučaj iz tragične i prešućene statistike koju ispisuje zdravstvena reforma u Bugarskoj.

Za razliku od mnogih drugih zemalja, Bugarska je u socijalističkom periodu imala besplatno javno zdravstvo. No nakon 1999. djelomičnom privatizacijom besplatnog javnog zdravstva prihvaća se globalni trend komercijalizacije zdravstva koji ljudski život i dignitet pretvara u krvavi biznis. Proračun za zdravstvenu zaštitu zamijenjen je Fondom za zdravstveno osiguranje pod državnom kontrolom, kojem svaki zaposleni doprinosi sa 6% svoje plaće. Zbog visoke stope nezaposlenosti, visoke stope nataliteta među podzaposlenima i nezaposlenima kao i sve starijeg stanovništva, s vremenom se ispostavilo da doprinose za zdravstvo može plaćati samo milijun i pol ljudi, iako je preko državnog fonda osigurano još četiri milijuna. Pola milijuna građana privatno je osigurano, a dva milijuna nema nikakvo zdravstveno osiguranje. Tako Bugari u prosjeku zapravo vlastitim sredstvima plaćaju više od 56% zdravstvenih usluga koje osiguranje ne može pokrivati. Vlada svake godine odobrava dodatna sredstva da pokrije rupe u zdravstvu, ali nikad ne investira u kvalitetu zdravstvenog sustava, niti ima dugotrajniju strategiju rješavanja problema nepokrivenosti velikog dijela stanovništva. Osiguranje uglavnom ne pokriva skuplju dijagnostiku, zahvate ili lijekove.

Općenito, situacija u sektoru javnog zdravstva je katastrofalna. Sustav je tek djelomično privatiziran, na način da su omogućene privatne ordinacije liječnika opće prakse, dok visokokvalificirani stručnjaci i znanstvenici ostaju u nedovoljno financiranim javnim ustanovama. Godine 2008. ukinuta je zabrana privatizacije zdravstvenih ustanova, a samo su specijalizirane bolnice zaštićene kao javne, no to nije usporilo proces urušavanja zdravstvenog sustava.

Rezanje brojnih javnih zdravstvenih službi odvija se iz više smjerova: rezanje proračunskih sredstava znači i sve manji poticaj liječnicima da rade u slabo plaćenim javnim ustanovama ili u udaljenim područjima sa sve starijim i malobrojnijim stanovništvom. Dakle, rezovi u javnom sustavu potiču više specijaliste kao i tek obrazovane liječnike da potraže posao u privatnom sektoru. Medicinske sestre i tehničari masovno se iseljavaju i sada više od pola obrazovanog medicinskog osoblja radi u inozemstvu ili je pronašlo alternativno zaposlenje. Liječnici, sestre i bolničari koji su ostali u javnom sektoru ili imaju dodatni posao u privatnim praksama ili dopunjuju dohodak “neregularnim” oblicima plaćanja na svom poslu u javnom sektoru. Ovo posljednje postalo je rutina, ne samo u obliku korupcije ili mita, nego i kao sredstvo izbjegavanja nelogičnosti unutar sustava. S druge strane, privatne bolnice, u kojima država pokriva tek manji dio usluga, odbijaju izvoditi složene operacije i tako izbjegavaju visoke troškove i gomilanje dugova, koji su karakteristični za javne bolnice.

Koliko god strašno zvučala, ova situacija nije nikakva novost, već je dio općeg procesa karakterističnog za razvoj kapitalizma, u kojima se svi oblici ljudskih odnosa pretvaraju u financijsku transakciju – u slučaju zdravstva, pacijenti se pretvaraju u klijente, zdravstveni proračuni transformiraju se u privatne fondove, a potom u osiguravateljska društva, koja se bave upravljanjem rizicima. Liječnici i sestre pretvaraju se u poduzetnike koji se natječu u prodaji svojih usluga po najvišoj cijeni, bolnice se potiču da budu “efikasne” smanjivanjem troškova i minimiziranjem usluga koje za osiguranike pokriva osiguranje. Sudeći po diskursu neoliberalnih intelektualaca i policy-makera koji provode ove reforme u Bugarskoj, bolnica je biznis koji se treba natjecati kako za osiguravateljske tvrtke tako i za naklonost klijenata. Ako klijenti ne mogu platiti, što se može: nisu konkurentni i ne zaslužuju živjeti. Naputci u brojnim izvješćima Svjetske banke optužuju Bugarsku da ima previše bolnica i “neefikasne” bolničke usluge, zbog čega se predlaže smanjenje broja kreveta.

Ovo je uglavnom argumentacija uz koju se svrstavaju policy-makeri i politički spin doktori. Izjave kojima se zagovara “izlazak javnog Fonda za zdravstveno osiguranje na tržište kao još jednog privatnog fonda”, ili kojima se tvrdi kako je “upravljanje bolnicama menadžerska sposobnost koja ima malo veze s medicinskom skrbi”, a “novac je ondje gdje su potrošači” zapravo najavljuju konačno rješenje “slobodnog”, “samoregulirajućeg” tržišta za ljudske živote i socijalnu skrb. Dakle, premda nisu zadovoljni samo djelomičnom privatizacijom zdravstvenog sustava, pokušavaju u trenutnoj situaciji “uraditi što se najbolje može”, potičući pacijente da se prema privatnim osiguravateljskim fondovima ponašaju kao u šopingu, u kojem mogu odabrati najbolje među konkurentskim uslugama. Opcija prema kojoj država pomaže siromašnima samo minimalno, dok ostali mogu birati bolje usluge, cinična je jer ne stratificira samo pristup uslugama već i pristup životu. Ono malo liberalnih novinara koji se bave pitanjima zdravstva – što je uvelike nepopularna tema u bugarskim medijima i obično dospijeva tek u crne kronike tabloida – također pozivaju na potpunije uvođenje tržišnih principa u zdravstveni sektor. Demonizirajući državno vlasništvo nad Fondom za zdravstveno osiguranje i potpore koje vlade još uvijek uplaćuju u zdravstvenu skrb, inzistiraju na potpunoj privatizaciji i marketizaciji zdravstvene skrbi.

U datoj situaciji, nepodnošljiva lakoća s kojom većina bugarskih upravitelja bolnica, liječnika i medicinskog osoblja, ali i većina Bugara, odustaje od ideje besplatnog javnog zdravstva zabrinjavajuća je koliko i simptomatična. Ukazuje na to koliko su se duboko neoliberalna poticanja individualnih interesa i “zdrave” konkurencije, koja igraju na socijaldarvinistički trop preživljavanja najsposobnijih, ukorijenila u društvu u kojem je javni diskurs ispražnjen ikakvog spomena na solidarnost, zajednicu i socijalnu pravednost. To jasno potvrđuje činjenica da se neke od najoštrijih reformi u sektoru javnog zdravstva provode upravo u zadnjih tri stotine dana koliko su Bugari neprestano na ulicama. Prosvjeduje se protiv vladine uključenosti u sumnjive poslovne mreže, ali ne i protiv njezinih nehumanih neoliberalnih reformi koje nam se odvijaju naočigled.

Nakon preusmjeravanja svih sredstava za zdravstvo u osiguravajuća društva, vlada pod vodstvom Bugarske socijalističke partije – tvrdokorne neoliberalne stranke koja predstavlja interese krupnog kapitala – predlaže “nužne” proračunske rezove od 20% na području javnog zdravstva. S obzirom na način na koji javne bolnice trenutno funkcioniraju, na nedovoljna sredstva koja se izdvajaju za zdravstvo i veliki broj Bugara koji ovise o državnim mrvicama nedostatnima čak i za osnovnu medicinsku pomoć i nužne lijekove, ove mjere efektivno predstavljaju napad na ljudske živote.

Pa ipak, još više zabrinjava izostanak bilo kakve javne rasprave, da i ne govorimo o otporu ovoj sumanutoj reformi. Priča prolazi neopaženo i kod prosvjednika protiv vlade. Nekoliko liberalnih medija koji ozbiljno pišu o temi optužuju neuspjelu privatizaciju zdravstva i visoke državne potpore. I dok je u zadnjih godinu i pol čak deset Bugara počinilo samoubojstvo zbog povećanja cijene električne energije, “dobre namjere” zdravstvene reforme popločavaju put sljedećem, obuhvatnijem i krvavijem valu “nenamjernog” poticanja masovnih samoubojstava, koji bi bugarski prosvjednici možda mogli spriječiti kad bi neposluh spram vlasti iz “moralne indignacije spram korumpiranog i disfunkcionalnog kapitalizma” preusmjerili u moralnu indignaciju spram kapitalizma kao takvog. No budući da se ovo i dalje čini kao prevelik zalogaj za neoliberalnu Bugarsku, preostaje samo iščekivati trenutak u kojem će kap preliti čašu – reforma zdravstvenog sustava koja povećava smrtnost, samo je jedan od potencijalnih kandidata za prijelomni trenutak.

Prevela Milena Ostojić

Ostavite komentar