
Šta ako smo postavili pogrešno pitanje?
O korupciji sam već pisala dva puta (ovde i ovde). I svaki put je bio utisak da u našoj javnoj raspravi postoji nešto neobično: što se više govori o korupciji, to se manje govori o tome kakvu privredu Srbija treba da ima. Kao da smo pronašli jednu reč kojom možemo objasniti sve probleme, od niskih plata do odlaska mladih, od načina poslovanja do našeg mesta u svetskoj ekonomiji. Ako uklonimo korupciju, sugeriše se, sve ostalo doći će samo od sebe. Ali hoće li?
Ne poričem štetu koju potencijalno donose mito, pronevera, namešteni poslovi i politička nekažnjivost. Pitam nešto drugo. Kako znamo da je odsustvo korupcije uzrok bogatstva, a ne delom rezultat dugotrajnog razvoja i izgradnje državnih kapaciteta? Zašto bi se istorija industrijalizacije čitala kao priča o poštenim institucijama, kada je u stvarnosti često bila istorija političkih privilegija, državnog usmeravanja kapitala i oštrih sukoba oko raspodele dobiti?
U ovom, trećem tekstu, želim da pomerim raspravu sa moralnih kvalifikacija na političku ekonomiju i predstavim vam neke teorije o korupciji i savremene autore koji o istoj pišu na načine na koje nismo navikli. Nije dovoljno pitati da li je neki kapitalista blizak vlasti. Potrebno je pitati šta proizvodi, u šta ulaže, kome pripada tehnologija i da li zemlja posle takvog odnosa ima više sposobnosti da samostalno stvara bogatstvo. To ne ukida pravno pitanje odgovornosti. Samo odbija da se njime iscrpi celokupno objašnjenje razvoja.
Ako bismo sutra imali besprekorno sprovedene tendere, manje mita i urednije institucije, da li bismo automatski imali domaću industriju, sopstvenu tehnologiju i veću ekonomsku samostalnost? Ne bismo. A upravo taj jaz između moralnog obećanja i razvojnog programa zaslužuje ozbiljniju raspravu.
Ko određuje granicu između interesa i korupcije?
Korupcija se najčešće definiše kao zloupotreba poverene moći radi privatne koristi. Međutim, istorijski posmatrano, nužno razdvajanje javnog i privatnog interesa, na kojem ova definicija počiva, relativno je moderna institucionalna tekovina.
U predmodernim društvima politička vlast, porodične veze, lična lojalnost i ekonomske privilegije nisu predstavljale jasno odvojene sfere, zapravo vrlo su bile isprepletane i povezane. Vladari su delili zemljišne posede, trgovinske monopole i upravne položaje svojim saveznicima. Politička lojalnost obezbeđivala je pristup ekonomskim resursima, dok je ekonomsko bogatstvo učvršćivalo političku moć. Takvi odnosi nisu nestali sa kapitalizmom. Oni su samo promenili institucionalni oblik.
Američki politikolog Džejms Skot još 1969. godine upozoravao je da se korupcija u zemljama u razvoju ne može razumeti polazeći od idealizovanih zapadnih institucionalnih standarda. U radu “The Analysis of Corruption in Developing Nations” podseća da ni kolonijalne administracije nisu bile uzori nepristrasnosti. Kolonijalni položaji često su predstavljali investicije iz kojih se očekivao privatni prihod, dok su evropski upravnici održavali finansijske odnose sa trgovinskim interesima kojima su pogodovali.
Skot u drugom radu, “Corruption, Machine Politics, and Political Change”, pravi posebno zanimljivo poređenje. Na Zapadu interesne grupe ili poslovna elita najčešće pokušavaju da utiču na samo donošenje zakona, dok u slabije institucionalizovanim društvima pojedinci često pokušavaju da utiču na njihovu primenu. U oba slučaja cilj može biti isti: ostvarivanje posebne koristi putem političkog uticaja. Razlika je samo u organizacionom obliku tog uticaja.
Ako poslovna korporacija finansira političku kampanju, angažuje lobiste i uspe da utiče na zakonodavstvo koje joj omogućava povoljniji poreski tretman, takvo delovanje može biti potpuno zakonito. Zapadne države su svoju korupciju vešto prikrile. Ako preduzetnik u nekoj perifernoj državi koristi lično poznanstvo sa ministrom kako bi ostvario poslovnu pogodnost, isti odnos kapitala i političke moći može biti kvalifikovan kao korupcija.
To ne znači da su ove dve situacije pravno ili moralno identične. Ali znači da njihovu ekonomsku suštinu ne možemo razumeti isključivo kroz kategoriju zakonitosti. Zakon nije neutralan prostor izvan odnosa moći. On je i jedan od proizvoda tih odnosa. Ne treba zaboraviti da države centra svoje zakone oblikuju u uslovima znatno veće političke i ekonomske suverenosti, najčešće vodeći računa o interesima sopstvenog kapitala, dok je na periferiji situacija bitno drugačija. Tamo se zakonodavni okvir neretko oblikuje pod pritiskom međunarodnih finansijskih institucija, stranih investitora, kreditora i različitih uslova koji prate pristup svetskom tržištu.
Drugim rečima, ono što je u centru zakonski uređena akumulacija kapitala, na periferiji se često predstavlja kao korupcija ili zloupotreba institucija. Razlika nije nužno u samoj logici prisvajanja ekonomskih resursa, već u stepenu moći da se takvo prisvajanje institucionalizuje, pravno zaštiti i predstavi kao legitimna ekonomska aktivnost. Dok države centra imaju veću mogućnost da interese svojih ekonomskih elita pretoče u opšteprihvaćena pravila, periferne države moraju da prilagođavaju sopstvena pravila interesima kapitala koji dolazi spolja. Zato se pitanje korupcije ne može svesti samo na to da li je neko prekršio zakon. Potrebno je postaviti i mnogo važnije pitanje: ko je taj zakon pisao, pod čijim uticajem, u čijem interesu i ko od njegove primene ima najveću ekonomsku korist? Jer činjenica da je određeni oblik prisvajanja bogatstva legalan ne znači automatski da je društveno pravedan, baš kao što ni formalna nezakonitost sama po sebi ne objašnjava šire strukturne odnose koji su određenu praksu proizveli.
Merdevine razvoja i nejednaka pravila igre
Južnokorejski ekonomista Ha-Džun Čang u knjizi „Kicking Away the Ladder: Development Strategy in Historical Perspective“ iz 2002. godine pokazuje da su mnoge današnje razvijene države svoj uspon ostvarile koristeći upravo one instrumente ekonomske politike koje danas često osporavaju zemljama u razvoju.
Industrijska zaštita, subvencije, državno usmeravanje investicija, ograničavanje strane konkurencije i selektivna podrška domaćim preduzećima predstavljali su važan deo istorijskog razvoja Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, Nemačke, Japana i Južne Koreje. Čangova metafora „odgurivanja merdevina“ odnosi se na situaciju u kojoj države, nakon što dostignu vrh svetske ekonomske hijerarhije, nastoje da drugima ograniče pristup instrumentima koji su omogućili njihov sopstveni uspon.
Istorijski proces industrijalizacije često je podrazumevao selektivno favorizovanje određenih kapitalista, političko pregovaranje i stvaranje privilegovanih poslovnih grupa. Razvoj dakle nije nastajao na idealnom slobodnom tržištu u kojem su svi akteri imali jednaku početnu poziciju. Iz perspektive teorije svetskog sistema, ovaj problem dobija dodatnu dimenziju. Države centra ne raspolažu samo većim bogatstvom. One raspolažu i većom sposobnošću da oblikuju međunarodna pravila trgovine, investiranja, finansiranja i institucionalnog ponašanja. Periferne države, naprotiv, često su primorane da svoju ekonomsku politiku prilagođavaju standardima koje nisu samostalno oblikovale.
U takvim okolnostima, insistiranje na apstraktnoj institucionalnoj neutralnosti može prikriti veoma konkretnu ekonomsku nejednakost. Ako domaća država ne sme da favorizuje sopstvenu industriju, a strani kapital već raspolaže tehnološkom, finansijskom i organizacionom nadmoći, formalno jednaki tržišni uslovi sigurno neće proizvesti stvarnu ekonomsku ravnopravnost.
Zato je pitanje korupcije neraskidivo povezano sa pitanjem ekonomske suverenosti. Ali ne zato što je kršenje zakona neophodno za suverenost, već zato što se razvojne politike često osporavaju istim jezikom kojim se osporavaju privatne zloupotrebe vlasti. A to nisu iste stvari.
Azijski paradoks: država, renta i industrijalizacija
Najozbiljniji izazov tvrdnji da korupcija proizvodi siromaštvo dolazi iz istorijskog iskustva istočne i jugoistočne Azije. Japan, Južna Koreja, Tajvan i Kina predstavljaju različite modele ekonomskog razvoja, ali ih povezuje jedna važna karakteristika a to je da država nije bila pasivni čuvar tržišnih pravila, već aktivni organizator akumulacije kapitala i industrijalizacije. Ona je određivala strateške industrije, usmeravala investicije, obezbeđivala povoljne kredite, štitila domaće proizvođače od strane konkurencije i odlučivala kojim preduzećima će omogućiti pristup resursima i tehnologiji. U takvim sistemima granica između razvojne politike, političkog pokroviteljstva i korupcije nije uvek bila jednostavna. Međutim, ove države ne možemo posmatrati kao jedinstveno razvojno iskustvo.
Japan, Južna Koreja i Tajvan razvijali su se u specifičnim geopolitičkim okolnostima Hladnog rata, kada je njihov ekonomski uspeh predstavljao važan strateški interes Sjedinjenih Američkih Država. Južna Koreja bila je američko uporište naspram socijalističke Severne Koreje, Tajvan je predstavljao instrument obuzdavanja Narodne Republike Kine, dok je Japan imao širu ulogu američkog industrijskog, logističkog i vojnog oslonca u istočnoj Aziji. Snažne i ekonomski stabilne savezničke države bile su potrebne Vašingtonu kako bi ograničio uticaj socijalističkih zemalja i učvrstio sopstveni položaj u regionu. Zato američka finansijska pomoć, vojna zaštita, pristup tržištima i podrška njihovoj posleratnoj obnovi nisu bili samo izraz ekonomske saradnje, već i sastavni deo šire geopolitičke strategije iskorišćavanja tih država.
Upravo se ovde otvara pitanje koje se u dominantnom antikorupcijskom diskursu često zanemaruje. Sjedinjene Američke Države bile su spremne da bez problema sarađuju sa autoritarnim režimima, politički privilegovanim ekonomskim elitama i sistemima u kojima su klijentelizam i korupcija bili prisutni, ukoliko su ti režimi ispunjavali za njih važnu stratešku funkciju. Takva selektivnost pokazuje da međunarodni odnos prema korupciji nije moguće odvojiti od odnosa moći i strateških interesa velikih sila.
Kinesko iskustvo, međutim, predstavlja bitno drugačiji razvojni put. Za razliku od pomenutih američkih saveznika, Kina svoju industrijalizaciju nije ostvarila pod američkim hladnoratovskim pokroviteljstvom, već je nakon revolucije 1949. godine započela izgradnju sopstvene industrijske baze kroz socijalističku plansku ekonomiju. U početnoj fazi oslanjala se na sovjetsku tehničku i industrijsku pomoć, ali je nakon kinesko-sovjetskog razlaza značajan deo razvoja nastavila oslanjajući se na sopstvene kapacitete. Reformama započetim krajem sedamdesetih godina Kina je postepeno uvodila tržišne mehanizme, privlačila strane investicije i uključivala se u međunarodnu trgovinu, ali je istovremeno zadržala snažnu ulogu države u određivanju strateških razvojnih prioriteta. Njena specifičnost nije u tome što je odbacila tržište ili strani kapital, već u tome što ih je nastojala podrediti dugoročnim ciljevima nacionalnog razvoja. Uprkos spoljnim pritiscima, unutrašnjim protivrečnostima i problemima korupcije, Kina je uspela da izgradi izuzetno snažnu industrijsku osnovu i postane jedan od ključnih aktera svetske ekonomije.
Upravo su Mushtaq Khan britansko-bangladeški ekonomista i Jomo Kwame Sundaram malezijski ekonomista problem političkih renti i njihovih razvojnih posledica postavili u središte knjige “Rents, Rent-Seeking and Economic Development: Theory and Evidence in Asia” iz 2000. godine. Njihovo polazno pitanje glasi: kako objasniti ubrzani ekonomski rast azijskih država u periodima kada su političko pokroviteljstvo, klijentelizam i različiti oblici traganja za rentom bili široko rasprostranjeni? Njihov odgovor nije da korupcija automatski podstiče razvoj, već da različiti oblici rente i političkog pregovaranja mogu imati veoma različite ekonomske posledice, u zavisnosti od institucionalnog konteksta, raspodele političke moći i sposobnosti države da usmerava investicije.
Ovde je važno razlikovati samu rentu od korupcije. Renta predstavlja ekonomski prihod koji može nastati zahvaljujući monopolu, državnoj subvenciji, privilegovanom pristupu resursima ili drugim oblicima institucionalne zaštite. Njeno postojanje ne mora biti nezakonito, niti nužno štetno po razvoj. Presudno je pitanje kako se takva privilegija koristi i da li država raspolaže mehanizmima kojima može da uslovi njeno zadržavanje ostvarivanjem konkretnih ekonomskih rezultata.
Moralistički pristup pita da li je neko stekao privilegiju. Političko-ekonomski pristup postavlja dodatno pitanje: šta je sa tom privilegijom urađeno? Da li je zahvaljujući povlašćenom kreditu izgradio fabriku, razvio tehnologiju, zaposlio radnike i povećao izvoz na primer? Ili je privilegovani položaj iskoristio samo za izvlačenje javnog novca, održavanje neproduktivnog monopola i prebacivanje profita u inostranstvo? U oba slučaja možemo imati politički privilegovanog kapitalistu, ali posledice po razvoj zemlje nikako nisu iste.
Azijsko iskustvo zato otkriva dva problema koja se ne mogu objasniti jednostavnom podelom država na korumpirane i nekorumpirane. Prvi se odnosi na sposobnost države da političke i ekonomske privilegije usmeri ka produktivnoj akumulaciji kapitala. Drugi se odnosi na međunarodne okolnosti koje pojedinim državama omogućavaju veći prostor za samostalnu razvojnu politiku, dok druge ostaju pod pritiskom da liberalizuju svoja tržišta i ograniče državnu intervenciju.
Kina: pozlaćeno doba i različite vrste korupcije
Tokom više decenija izuzetno brzog ekonomskog razvoja Kina je istovremeno bila suočena sa ozbiljnim problemima korupcije. To je otvorilo pitanje koje je Yuen Yuen Ang postavila u knjizi “China’s Gilded Age: The Paradox of Economic Boom and Vast Corruption” iz 2020. godine: Ako korupcija nužno uništava privredni rast, kako objasniti kineski razvoj?
Ang smatra da je osnovni problem u tome što se različiti oblici korupcije često tretiraju kao jedinstvena pojava. Ona razlikuje sitnu krađu javnih sredstava, velike pronevere, administrativno podmićivanje radi ubrzavanja procedura i ono što naziva access money to jest privilegovani pristup poslovnim mogućnostima kroz razmenu koristi između političkih i ekonomskih elita (nešto što je u zapdnim društvima redovna pojava).
Prema njenoj analizi, poslednji oblik može podsticati investicije, izgradnju i privrednu aktivnost, iako istovremeno proizvodi društvene troškove, nejednakosti i sistemske rizike. Upravo zato Ang poredi korupciju zasnovanu na privilegovanom pristupu sa steroidima kapitalizma: ona može ubrzavati rast, ali istovremeno ugrožavati dugoročno zdravlje ekonomskog sistema. Njeno istraživanje posebno je značajno jer pokazuje da se struktura korupcije u Kini menjala tokom razvoja tržišne ekonomije. Dok su određeni oblici administrativne iznude i pronevere bili ograničavani institucionalnim reformama, razmena političkih privilegija za poslovne koristi dobijala je na značaju. Drugim rečima, ekonomski razvoj nije jednostavno eliminisao korupciju. On je promenio njene dominantne oblike.
Još važnija je organizaciona logika kineskog modela. Lokalni funkcioneri imali su snažne podsticaje da privlače investicije, razvijaju infrastrukturu i povećavaju ekonomsku aktivnost na teritorijama kojima upravljaju. Njihove političke karijere i pristup resursima bili su povezani sa razvojnim rezultatima. U takvom sistemu čak je i privatno prisvajanje koristi moglo koegzistirati sa podsticanjem proizvodnje. To nije značilo da je korupcija bila poželjna ili bezopasna. Kineska država je upravo zbog njenih destabilizujućih posledica sprovodila ujedno razne antikorupcijske kampanje.
Ali kinesko iskustvo ozbiljno dovodi u pitanje predstavu da društvo najpre mora dostići ideal zamišljene zapadne institucionalne nepristrasnosti da bi se ekonomski razvijalo. Možda je redosled drugačiji. Država najpre izgrađuje sposobnost da usmerava kapital i organizuje proizvodnju, dok se oblici korupcije, institucionalne kontrole i političke odgovornosti menjaju zajedno sa razvojem. To ne znači da je takav redosled neizbežan, ali znači da ga ne možemo unapred isključiti.
Jedan od najprovokativnijih zaključaka Yuen Yuen Ang jeste poređenje savremene Kine sa Sjedinjenim Državama krajem XIX veka. Američko Gilded Age, odnosno pozlaćeno doba, bilo je vreme ubrzane industrijalizacije, ogromne koncentracije kapitala, političkog patronata i snažnog uticaja poslovnih elita na državnu vlast. Industrijski giganti, železnički kapital, bankarski interesi i političke organizacije učestvovali su u stvaranju ekonomskog poretka koji će kasnije postati osnova američke globalne dominacije. Ang pokazuje da između tog istorijskog iskustva i savremene Kine postoje značajne strukturne sličnosti. U oba slučaja ubrzana akumulacija kapitala bila je praćena privilegovanim odnosima između domaće politike i domaćih poslovnih elita.
Razlika između razvijene i manje razvijene države zato se ne može svesti na jednostavnu razliku između poštenja i korupcije. Ne postoje dokazi za to. Ako su političke privilegije, poslovni monopoli i različiti oblici koruptivnih odnosa postojali tokom istorijskog uspona današnjih najbogatijih država (a naravno postoje i danas), po kom se to osnovu od periferije očekuje da svoj razvoj započne tek nakon što dostigne institucionalne standarde koje ni države centra nisu posedovale u odgovarajućoj fazi sopstvenog razvoja?
To nije argument protiv izgradnje institucija. To je argument protiv pretvaranja istorijski nastalih institucija razvijenih društava u univerzalni preduslov razvoja svih ostalih.
Khanova politička ekonomija
U klasičnoj liberalnoj ekonomskoj teoriji renta se često posmatra kao prihod koji nastaje zahvaljujući privilegovanom položaju, a ne konkurentskoj produktivnosti. Otuda i negativno značenje izraza rent-seeking, odnosno traganje za rentom.
Međutim, Mushtaq Khan pokazuje da rente ne moraju imati jednake razvojne posledice. Država može stvoriti rentu tako što određenom preduzeću obezbedi subvenciju, povlašćeni kredit, zaštitu od uvozne konkurencije ili privremeno ekskluzivno pravo. Takva pogodnost može biti iskorišćena za tehnološko učenje, povećanje proizvodnje i razvoj industrije. Ali ista pogodnost može biti iskorišćena i za neproduktivno bogaćenje.
Zato je pitanje kontrole rente važnije od njenog pukog postojanja. Khan u radu “Governance and Anti-Corruption Reforms in Developing Countries: Policies, Evidence and Ways Forward”, objavljenom 2006. godine, kritički razmatra pretpostavku da zemlje u razvoju mogu jednostavno preslikati institucionalne modele bogatih država i tako obezbediti rast. Njegov pristup naglašava da reforme moraju odgovarati postojećim odnosima političke moći i realnim kapacitetima države. Ovo je naročito važno za periferne ekonomije. Država koja nema dovoljno domaćeg kapitala, tehnološkog znanja i razvijenih industrijskih struktura ne može očekivati da će se nacionalna buržoazija koja bi investirala u državu spontano pojaviti samo zato što su uspostavljena navodno jednaka tržišna pravila.
Ona mora stvoriti uslove za njeno formiranje. Ali između stvaranja domaće industrijske klase i stvaranja privilegovane grupe koja živi od državnih poslova postoji ogromna razlika. Razvojna politika podrazumeva da državna podrška proizvodi nove kapacitete. Koruptivna ekstrakcija podrazumeva da se postojeći kapaciteti koriste kao izvor privatnog bogaćenja.
Mushtaq Khan i Hazel Gray u studiji o Tanzaniji nude posebno važnu dopunu. U siromašnim državama neformalna raspodela resursa nije uvek samo pitanje lične pohlepe. Ona može biti povezana sa održavanjem političkih koalicija u uslovima oskudnih budžetskih sredstava i ograničenog kapaciteta za formalnu redistribuciju. Ako se takve mreže ukinu administrativnom odlukom, bez promene materijalnih odnosa koji ih održavaju, političko prisvajanje resursa može samo preći u druge sektore.
Autori razlikuju više oblika korupcije, među kojima su posebno štetni oni koji podrivaju korisne državne funkcije i predatorsko prisvajanje u fragmentisanim političkim sistemima. Njihov argument nije da se korupcija mora tolerisati, već da univerzalna lista reformi ne može zameniti dijagnozu konkretnog odnosa političke moći, državnih kapaciteta i ekonomskih podsticaja. Transparentnost je važna, ali sama po sebi ne gradi fabrike, poresku bazu niti sposobnost države da sprovede odluku protiv moćnih interesa.
Khanovo šire istraživanje upravljanja i antikorupcijskih reformi ukazuje na potrebu da se prioritet daje ostvarivim institucionalnim promenama koje štite produktivne aktivnosti, umesto da se pretpostavi kako će idealizovani paket „dobre uprave“ automatski proizvesti rast. Khan i Hazel Gray u studiji o slabosti države i reformama u Tanzaniji pokazuju zašto je problematično pretpostaviti da se neformalni mehanizmi političkog finansiranja mogu ukloniti prostim prepisivanjem pravila iz razvijenih zemalja. U ekonomijama sa ograničenim poreskim prihodima i slabim kapacitetom formalne redistribucije političke koalicije često se održavaju kroz neformalne transfere i pristup rentama. To ne opravdava proneveru, već objašnjava zašto se ona reprodukuje i nakon institucionalnih reformi. Kada se jedan kanal zatvori, politička borba za resurse može se preseliti na zemljište, dozvole ili javne ugovore. Razvojno smislenija reforma zato identifikuje konkretne oblike korupcije koji blokiraju proizvodnju i gradi kapacitete da ih ograniči, umesto da sve oblike neformalnog uticaja tretira kao isti problem.
Mango i baobab: dvostruka merila razvoja
Knjiga Nicholasa Thompsona američkog pisca i novinara i W. Scotta Thompsona američkog akademika “The Baobab and the Mango Tree” poredi Ganu i Tajland kroz dve slike: baobab kao državu koja iscrpljuje resurse i mango kao tržišno otvoreniji razvojni obrazac. I ovi autori u suštni naglašavaju sledeće: Osnovna poenta jeste da korupcija, sama po sebi, nije dovoljno objašnjenje zašto su neke države ekonomski napredovale, a druge ostale nerazvijene. Važno je razumeti kakvu ulogu imaju država, političke elite, institucije i način na koji se raspodeljuju i koriste ekonomski resursi.
Baobab je ogromno drvo koje u autorskoj metafori zauzima prostor i onemogućava rast drugih biljaka. Ono simbolizuje predatorsku državu čija politička elita prisvaja resurse, iscrpljuje privredu i sprečava razvoj drugih društvenih aktera zbog svog kompradorstva. Korupcija ovde nije samo bogaćenje pojedinaca, već sistem koji troši društveno bogatstvo bez stvaranja novih razvojnih mogućnosti. To je sistem čija je elita pre svega naklonjena stranom kapitalu.
Mango sa druge strane pruža hlad i donosi plodove. On simbolizuje državu u kojoj korupcija postoji, političari i poslovne elite ostvaruju privatnu korist, ali privreda istovremeno raste, investira se i stvara novo bogatstvo. Drugim rečima, deo koristi odlazi privilegovanim grupama, ali sistem ne uništava sopstvenu ekonomsku osnovu. Suštinska razlika između ova dva obrasca nije, dakle, u postojanju ili odsustvu korupcije, već u tome da li se politička moć koristi prvenstveno za raspodelu postojećeg bogatstva ili je povezana i sa stvaranjem novog.
Upravo ovde možemo uočiti pitanje koje izostaje iz velikog dela savremenog antikorupcijskog diskursa. Zašto se korupcija u pojedinim državama tretira kao gotovo potpuno objašnjenje ekonomskog neuspeha, dok se u drugim, uprkos njenom prisustvu, razvojni rezultati objašnjavaju industrijalizacijom, investicijama, kvalitetom ekonomskih politika i moralnim liderima? Ako države sa uporedivim problemima korupcije ostvaruju radikalno različite razvojne rezultate, onda se uzroci nerazvijenosti ne mogu tražiti isključivo u moralnim svojstvima političkih elita. Neophodno je analizirati strukturu privrede, položaj države u međunarodnoj podeli rada, odnos prema stranom kapitalu i sposobnost domaćih institucija da usmeravaju akumulaciju ka dugoročnom razvoju.
Korupcija u centru i međunarodni kriterijumi „dobre uprave”
Američki politikolog Michael Johnston u knjizi “Syndromes of Corruption: Wealth, Power, and Democracy” iz 2005. godine razlikuje četiri obrasca korupcije: tržišta uticaja, elitne kartele, oligarhijske i klanovske strukture i dominaciju moćnih državnih funkcionera. Za našu temu posebno je važan prvi obrazac, koji Johnston povezuje sa razvijenim državama poput Sjedinjenih Američkih Država, Japana i Nemačke. U tim društvima korupcija ne mora prvenstveno podrazumevati predavanje novca službeniku u zamenu za uslugu. Ona može nastajati kroz složene odnose ekonomskih interesa, političkog finansiranja, lobiranja i privilegovanog pristupa procesu odlučivanja.
Ovo omogućava da se drugačije razume odnos između korupcije i razvijenosti. Bogate države nisu nužno društva u kojima je ekonomska moć izgubila uticaj na politiku, baš suprotno. One su društva u kojima je taj uticaj često organizovan kroz formalizovane mehanizme. Naravno, nisu baš svi ti mehanizmi koruptivni. Međutim, njihovo postojanje pokazuje da odsustvo administrativnog podmićivanja nije isto što i odsustvo političkog privilegovanja kapitala.
Johnstonova tipologija dodatno upozorava da ne postoji jedinstven univerzalni model korupcije koji se može jednako primeniti na sve zemlje. Upravo zato antikorupcijske reforme ne mogu biti potpuno odvojene od političke ekonomije konkretnog društva. Iz perspektive teorije svetskog sistema, posebno je važno razmotriti način na koji je borba protiv korupcije postala deo međunarodnog razvojnog diskursa.
Tokom poslednjih decenija XX veka, naročito u kontekstu Vašingtonskog konsenzusa i njegovih institucionalnih dopuna, pitanja dobre uprave, transparentnosti, pravne sigurnosti i suzbijanja korupcije postala su važni kriterijumi za procenu država u razvoju. Na prvi pogled, u tome nema ničeg spornog. Društvu su potrebne funkcionalne institucije, predvidiva pravila i zaštita od zloupotrebe vlasti. Problem nastaje kada se institucionalni standardi odvoje od istorijskih uslova razvoja i pretvore u univerzalne političke zahteve.
Ha-Džun Čang pokazuje da današnje bogate države nisu raspolagale svim institucijama koje sada preporučuju drugima kada su se same industrijalizovale. Mushtaq Khan, sa druge strane, upozorava da se razvojna sposobnost države ne može jednostavno svesti na pokazatelje dobre uprave. Iz toga proizlazi mogućnost da antikorupcijski diskurs, čak i kada polazi od legitimnih problema, postane deo šireg sistema političkog uslovljavanja i ucenjivanja.
Antikorupcijske reforme mogu smanjiti stvarne zloupotrebe, ali mogu biti i selektivno primenjivane, politički instrumentalizovane ili povezane sa ekonomskim programima koji ne odgovaraju potrebama domaćeg razvoja. Zato se njihova društvena funkcija ne može unapred odrediti samo na osnovu deklarisanih ciljeva. Potrebno je analizirati ko ih predlaže, ko ih sprovodi, koje interese štite i kakve posledice zaista proizvode.
Srbija: čija se akumulacija finansira?
Kada se vratimo Srbiji, postaje jasno koliko je siromašan javni diskurs koji sve društvene probleme objašnjava korupcijom. Korupcija može poskupeti javne radove, narušiti kvalitet institucija, obeshrabriti preduzetništvo i omogućiti bogaćenje politički povezanih pojedinaca. Ali sama činjenica da korupcija postoji ne objašnjava zašto Srbija zauzima određeno mesto u međunarodnoj podeli rada. Ne objašnjava strukturu njenog izvoza, tehnološku zavisnost, položaj domaćeg kapitala, odnos prema stranim investicijama ili dugoročnu sposobnost da razvija sopstvenu industriju.
To su pitanja političke ekonomije koja zahtevaju mnogo više od moralne osude pojedinaca. Zamislimo dve situacije. U prvoj, država omogućava određenom domaćem preduzeću povoljan kredit, subvenciju ili pristup velikom projektu. Preduzeće zauzvrat razvija proizvodnju, zapošljava radnike, usvaja nove tehnologije i povećava izvoz.
U drugoj, politički povezano preduzeće dobija isti privilegovani pristup, ali sredstva koristi za preprodaju, izvlačenje profita, uvoz i lično bogaćenje vlasnika. Ako obe situacije nazovemo korupcijom, a zatim tu završimo analizu, propustili smo da razumemo njihovu najvažniju razliku. Prva može biti primer selektivne industrijske politike, zakonite ili nezakonite u zavisnosti od konkretnih postupaka. Druga može biti primer ekstraktivnog klijentelizma. Razlika nije u tome da li je preduzetnik politički blizak vlasti, već u tome da li postoji stvaran razvojni rezultat i da li država poseduje sposobnost da kontroliše korišćenje privilegija.
Za Srbiju je zato ključno pitanje da li se politički posredovana akumulacija pretvara u domaće proizvodne kapacitete ili u sistem zavisnosti od javnih nabavki, nekretnina, uvoza i kratkoročnih poslova. Ukoliko država ne razvija mehanizme kojima privilegovane ekonomske aktere obavezuje na produktivnost, izvoz, tehnološki napredak i reinvestiranje, tada političko favorizovanje teško može dobiti razvojno opravdanje. Ali ni formalna borba protiv korupcije neće sama po sebi rešiti taj problem.
Možemo zamisliti državu u kojoj su svi tenderi formalno transparentni, a u kojoj najveći deo strateških sektora ipak kontroliše strani kapital, domaća proizvodnja stagnira, a ostvareni profiti se iznose iz zemlje. Takva država može biti institucionalno urednija, ali to ne znači da je automatski postala razvojno samostalnija. Ići jednosmernom ulicom isključivosti pravne države za neku državu može biti i pucanje sebi u glavu. Institucionalna čistoća i ekonomska suverenost nisu sinonimi. I upravo zato je Srbiji potrebna ozbiljna razvojna rasprava, a ne beskonačno ponavljanje da će uklanjanje korupcije samo po sebi rešiti sve društvene protivrečnosti. Pravo pitanje nije da li društvo može da se razvija uprkos korupciji. Azijsko iskustvo pokazuje da i te kako može. Pravo pitanje jeste da li politička moć služi stvaranju novog društvenog bogatstva ili samo prisvajanju postojećeg. A društvo koje ne ume da postavi to pitanje može potrošiti decenije boreći se protiv korupcije, a da nikada ozbiljno ne počne da se bori za sopstveni razvoj.
Literatura
Ang, Yuen Yuen (2020). China’s Gilded Age: The Paradox of Economic Boom and Vast Corruption. Cambridge University Press.
Chang, Ha-Joon (2002). Kicking Away the Ladder: Development Strategy in Historical Perspective. Anthem Press.
Johnston, Michael (2005). Syndromes of Corruption: Wealth, Power, and Democracy. Cambridge University Press.
Kang, David C. (2002). Crony Capitalism: Corruption and Development in South Korea and the Philippines. Cambridge University Press.
Kelsall, Tim (2011). “Rethinking the Relationship between Neo-patrimonialism and Economic Development in Africa.” IDS Bulletin 42(2): 76–87.
Khan, Mushtaq H. (2006). Governance and Anti-Corruption Reforms in Developing Countries: Policies, Evidence and Ways Forward. UNCTAD.
Khan, Mushtaq H., i Hazel Gray (2006). State Weakness in Developing Countries and Strategies of Institutional Reform: Operational Implications for Anti-Corruption Policy and a Case Study of Tanzania.
Khan, Mushtaq H., i Jomo K. S., ur. (2000). Rents, Rent-Seeking and Economic Development: Theory and Evidence in Asia. Cambridge University Press.
Robertson, A. F. (2001). Recenzija knjige The Baobab and the Mango Tree. Journal of Political Ecology 8: 69–73.
Scott, James C. (1969). “The Analysis of Corruption in Developing Nations.” Comparative Studies in Society and History.
Scott, James C. (1969). “Corruption, Machine Politics, and Political Change.” American Political Science Review.
Thompson, Nicholas, i W. Scott Thompson (2000). The Baobab and the Mango Tree: Lessons About Development—African and Asian Contrasts. Zed Books.
World Bank (1993). The East Asian Miracle: Economic Growth and Public Policy. Oxford University Press.






