Traži se slovenski Albert Speer!

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Ekonomska kriza i nešto dugotrajnija kriza političke reprezentacija iznjedrile su dvije određujuće tendencije u slovenskom političkom polju – sve ridikuloznija personalizacija politike i vjera u stručno, tehnokratsko, “nepolitičko” rješavanje krize. Radi se o vrlo opasnim ideološkim tendencijama koje razrješavanje kontradikcija kapitalizma traže u kombinaciji moralne superiornosti i tehničke učinkovitosti.

U Sloveniji će se 13. jula održati već drugi prijevremeni parlamentarni izbori u manje od tri godine. Može li se očekivati da će ovi izbori okončati političku krizu te da će sljedeća Vlada svoj mandat ipak odraditi do kraja? Naprotiv, ako išta, moguće je već sada sa popriličnom sigurnošću prognozirati kako niti na treće prijevremene izbore 90 zastupnika i zastupnica neće morati predugo čekati. Kriza slovenskih stranaka i šireg političkog prostora prisutna je otprije izbijanja ekonomske krize, no ona ju je zaoštrila i intenzivirala.

Personalizacija politike

Kao da personalizacija politike u buržoaskom društvu već sama po sebi nije dovoljna, stranke koje u Sloveniji nastaju posljednjih godina počele su je dodatno naglašavati na posebno vulgaran način. Pozitivna Slovenija posljednje izbore dobila je pod imenom Lista Zorana Jankovića – Pozitivna Slovenija, da bi tek kasnije izostavila navedeni prefiks. Također, stranka Građanska lista osnovana je pod imenom Građanska lista Gregora Viranta (Državljanska lista Gregorja Viranta). Unatoč prilično visokim izbornim rezultatima, zbog brojnih su afera obje stranke danas u situaciji da im je ponovni ulazak u parlament iznimno upitan. Posljednje u nizu verzija kojima se liberalni blok pokušava prodati slovenskim biračima i biračicama predstavljaju stranke Vjerujem (Verjamem), Savez Alenke Bratušek (Zavezništvo Alenke Bratušek ) i Stranka Mire Cerara (Stranka Mire Cerarja). Vjerujem je stranka bivšeg predsjednika Revizijskog suda Igora Šoltesa, koji je prije mjesec dana osigurao mjesto u Europskom parlamentu, a čini se kako će to i ostati najveći doseg njegovog političkog projekta. Šoltes je u javnosti igrao na kartu visoko etičnog pojedinca, stručnjaka, koji se ne bavi svakodnevnom i prljavom politikom. No na toj nebeskoj čistoći se vrlo brzo ukazalo nekoliko neugodnih mrlja. Za prvu se pobrinuo sam Šoltes, nakon što su novinari otkrili kako je i poslije imenovanja na mjesto predsjednika Revizijskog suda, uz mjesečnu plaću veću od 5000 eura, nastavio živjeti u općinskom stanu od 80 kvadrata koji je plaćao 400 eura. Na pitanje zašto je nastavio koristiti taj stan, Šoltes je odgovorio kako su tada cijene stanova bile visoke, pa si sam nije mogao priuštiti stan. Šoltesova politička nepismenost naišla je na kritike i kada je vodstvo kampanje, a zapravo i cijele stranke, prepustio bivšim funkcionerima studentske organizacije, pod čijim su okriljem već stekli bogato iskustvo u transferiranju javnog u privatno. Povrh svega toga, jedan od Šoltesovih kandidata je i Marjan Poljšak, kojega bi se najtočnije dalo opisati kao nacionalsocijalista.

Savez Alenke Bratušek još je jedna u nizu novopečenih političkih stranaka koja – u usporedbi s Vjerujem – još očitije personalizira logiku stranačkog djelovanja. Bivša predsjednica Vlade i članica Pozitivne Slovenije napustila je mjesto mandatarke nakon što ju je na stranačkom kongresu porazio osnivač stranke, Zoran Janković. Zbog njegove pobjede dolazi i do pada Vlade i raspisivanja prijevremenih izbora. Unatoč tome što se Bratušek pokušava prezentirati kao uspješna političarka koja je spriječila dolazak Trojke i suprotstavila se socijalno devastirajućoj politici Janšine Vlade, radi se ipak o fantazmatskim tvrdnjama, koje sa stvarnošću nemaju nikakve veze. Bratušek je dolazak Trojke spriječila tako što je provodila njihove politike, a nikako nekakvim otporom Bruxellesu. O socijalnoj orijentaciji njezine politike dovoljno govori činjenica kako je njezin ministar financija Uroš Čufer pripremio program privatizacija koji je bio znatno ambiciozniji i nemilosrdniji od programa Janeza Šuštariča, deklariranog (neo)liberala i ministra financija u Vladi Janeza Janše. U trenutku pisanja ovog teksta niti Šoltesu, niti Bratušek rezultati anketa nisu baš naklonjeni. Ukoliko u posljednji trenutak ne uspiju ugrabiti neki krupni politički poen, najbolje čemu se mogu nadati jest da će jedva prijeći izborni prag (4%), iako u slučaju Šoltesa i to ostaje vrlo malo vjerojatno. Upravo suprotna su očekivanja u slučaju posljednjeg novaka, i kako sada stvari stoje, najvjerojatnijeg novog mandatara vlade, Mire Cerara.

Etika i ekspertiza

Personalizacija stranke je imenom Stranka Mire Cerara (SMC) dostigla krajnji oblik. Ispitivanja javnog mnijenja toj stranci predviđaju prvo mjesto, s postocima koji se kreću sve do fantastičnih 30%. Ime čega je Miro Cerar, vlasnik Stranke Mire Cerara? Zašto se čini toliko neodoljivo privlačnim, i zašto se čini da je upravo on taj mač koji je u stanju presjeći sva društvena proturječja, bez da ikome nanese i najmanju bol? Takav Miro Cerar je, naravno, fikcionalan, točnije imaginaran politički prijatelj, kojemu je uspjelo očarati najšire narodne mase, koje u njega investiraju nemoguće nade i zahtjeve. Stvarni Miro Cerar je profesor na pravnom fakultetu i stručni suradnik slovenskog parlamenta, intelektualna figura, koja u slovenskom javnom prostoru funkcionira kao ona etična persona koja je u stanju državna kola izvući iz gliba. Cerar nade polaže prvenstveno u svježa, neokaljana lica (u prvom redu, naravno, na svoje) koja će svojim etičnim uzorom politiku očistiti od zagađenja te u nju unijeti visoke, čvrste standarde u pogledu toga što je ispravno, a što nije. Etičnost i u njegovom primjeru znači prvenstveno nadilaženje postojećih razlika. Dok su suprotstavljeni politički blokovi (liberalni, konzervativni i socijaldemokratski) zadnjih dvadeset godina brinuli prije svega za vlastite klijentelističke interese, zaodijevajući ih u ideologiju i tako stanovništvo opterećivali recentnom poviješću (u prvom redu odnosom prema Drugom svjetskom ratu), politički blok Mire Cerara je drugačiji. Drugačiji je po tome što takve razlike ne priznaje te umjesto u politiku nade polaže u struku. Probleme je, znači, moguće rješavati ili politički ili stručno. U tom pogledu Cerar je klasični tehnokrat, ništa drugačiji od Maria Montija i upravo zato ništa manji ljubimac kapitala. Najavljuje kako je sposoban sve političke razlike utopiti u ledenoj vodi sebične računice kapitala, koja se najradije prikazuje kao prirodna činjenica.

Upravo takvom je vidi i Cerar, koji je uvjeren kako je kapitalizam postignuće koje označava korak naprijed na našem dugom putu prema razvijenijoj civilizaciji. To što je kapitalizam zapao u krizu, prema njemu, čak i nije toliko stvar unutarnje slabosti kapitalizma, koliko dokaz da nam je svima bilo predobro te da, u trenutku kada je to bilo potrebno, nismo bili sposobni za otpor. Radi se o cinizmu mrtvozornika koji nad truplom sa žaljenjem izjavljuje kako je žrtva, ukoliko je željela preživjeti, trebala izbjeći metak u glavu. Kako su se to točno radnici – u situaciji kada je radnička organiziranost slabija nego ikad u posljednjim desetljećima, kada je neoliberalna ideologija nevjerojatno uspješna u uvjeravanju da je svatko sam odgovoran za svoju sudbinu – trebali oduprijeti poduzetnicima, koji su potpuno zakonitim putevima preuzimali i privatizirali poduzeća, to nam pravnik Cerar ne govori. Možda bi Cerar ljudima savjetovao da referendumom zahtijevaju zakonsko ograničenje najveće moguće razlike između najniže i najviše plaće u državi. No baš je taj isti Cerar sudjelovao u radu stručne skupine koja je pripremila prijedlog zakona koji referendumskim inicijativama nameće ograničenje da više ne mogu odlučivati o pitanjima koja bi imala neposredne fiskalne posljedice, kao ni o promjenama porezne politike. Tom prilikom je Cerar izjavio kako je o prijedlogu zakona skupina postigla visok stupanj konsenzusa stručnjaka. Ne može valjda raja odlučivati o tome je li porezni sustav pravedan ili ne.

Kriteriji uspješnosti

U povijesti dvadesetog stoljeća nalazimo figuru koja je pravi arhetip svih tehnokrata, svih Cerara, Montija i drugih “stručnjaka”, koji ne kaljaju ruke krvlju, iako zbog odluka koje potpisuju ona teče u potocima. Albert Speer se u povijest nije upisao samo kao Hitlerov osobni arhitekt koji je zadovoljavao potrebe Führerove nezasitne grandioznosti i megalomanije pri planiranju novog Berlina, prijestolnice novoga svijeta. Povijest ga pamti i kao, prije svega, ministra za naoružavanje i vrhunskog organizatora. Speer je bio tehnokrat par excellence. Kada je početkom 1942. godine preuzeo čelo ministarstva, njemački vojni stroj još nije bio u punom pogonu. Industrijom oružja je u tom trenutku upravljalo čak pet “vrhovnih autoriteta” (rastrošni i neučinkoviti javni sektor!), u tvornicama je bilo zaposleno (pre)malo žena, a one su radile samo u jednoj smjeni. Sve nabrojene probleme je Speer savladao strogom centralizacijom i koncentracijom vlasti u svojim rukama, svaka tvornica je bila od tada zadužena za samo jedan proizvod (specijalizacija i racionalizacija), a istovremeno joj je dodijeljena određena autonomija, naravno, ukoliko je ispunjavala strogo određene norme. Umjesto laika zaposlio je stručnjake te uveo pravilo kako nijedan upravitelj odjela ne smije biti stariji od 55 godina, budući su starije osobe navodno pretjerano sklone rutini i aroganciji. Iako su već 1943. godine savezničke snage imale premoć u zračnim napadima na Njemačku te su brojni gradovi i tvornice postali meta tih napada, Speeru je i u takvim okolnostima uspjelo nemoguće, pa čak i više od toga. Unatoč znatnim gubicima u industrijskim kapacitetima, uspio je te godine udvostručiti proizvodnju tenkova, dok je broj proizvedenih aviona skočio za čak 80 posto, a vrijeme potrebno za proizvodnju jedne podmornice smanjeno je s jedne godine na samo dva mjeseca. U drugoj polovici 1944. godine Speerov vojni stroj proizveo je već dovoljno opreme za 270 divizija, iako ih je Njemačka imala samo 150. Je li Speer bio uspješan?

Bez sumnje, bio je uspješan, prvorazredni tehnokrat, koji je unatoč tome što je bio Hitlerov intimus, kao i činjenici da je zaslužan što pod sve težim okolnostima njemački vojni stroj ne samo da se nije slomio, već je postao i bolji nego ikad, čime je za dobre dvije godine produžio rat, o sebi ipak stvorio sliku nedužnog, malog čovjeka. Uzoran činovnik, koji je radio dobar posao u okolnostima u kakvima se, eto, našao, i koji – iako je bio Hitlerova desna ruka – o zločinima Trećeg Reicha “nije znao” ništa. Upravo se karakterizacijom Speera kao neideološke osobe koristio njegov odvjetnik na Nirnberškim procesima, i to uspješno, budući je Speer umjesto smrtne kazne dobio dvadeset godina zatvora, nakon čega je još napisao dva bestselera te umro prirodnom smrću 1981. godine.

Utrka za najsvježijim licem, najučinkovitijim i nekorumpiranim kandidatom za predsjednika slovenske Vlade, stoga je u biti potraga za čovjekom kojemu će u okolnostima krize kapitalizma uspjeti nemoguće: promijeniti apsolutno sve, samo sustav ne. Ideal upravo takvog čovjeka, krajnje bezbojnog i učinkovitog tehnokrata ugodnog lica, nalazimo u Albertu Speeru.

Sa slovenskog preveo Goran Matić

Tkest je preuzet sa: Bilten.Org

Liked it? Take a second to support Bilten.Org on Patreon!

Source: Anej Korsika, „Traži se slovenski Albert Speer!”, http://www.bilten.org/?p=1454

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.