Izbori u Sloveniji – tko je pobijedio i zašto?

Foto: Wikipedia

Foto: Wikipedia

Velika pobjeda Mira Cerara na nedjeljnim izborima u Sloveniji predstavlja povlaštenu ulaznu točku za razumijevanje slovenske stranačke dinamike u posljednjih dvadesetak godina. Cerarovo krajnje suzdržavanje od političkog programa i zauzimanja dosljednih ideoloških pozicija ukazuje na presudno klasnu uvjetovanost izbornih promjena i stranačkih manevriranja.

Prema rezultatima parlamentarnih izbora u Sloveniji pobijedila je Stranka Mira Cerara (SMC) (35% glasova), uz ogromnu prednost u odnosu na najbližu konkurenciju, Slovensku demokratsku stranku (SDS) (21%), najveću stranku desnice.

Rezultat SMC-a blizu je najveće pobjede u povijesti slovenski parlamentarnih izbora, one Liberalno demokratske stranke (LDS) s 36% glasova 2000. godine. Da se podsjetimo, LDS je bio na vlasti od 1992. do 2004. godine, kad je vlast za jedan mandat preuzela desna koalicija, a LDS se raspao. Na izborima 2008. su zatim pobijedili dotadašnji junior partneri LDS-a, Socijalni demokrati (SD), a na prvim izvanrednim izborima koji su uslijedili 2011. godine Pozitivna Slovenija (PS).

Izbori održani ovu nedjelju bili su već drugi izvanredni za redom, u oba slučaja potaknuti raspadom koalicije i posljedičnom nemogućnošću vlada da dovrše mandat. I već drugi put zaredom pobjeđuje stranka formirana tek netom prije izbora i konstituirana oko jedne bitne ličnosti (kod PS-a je to bio gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković, a u slučaju SMC-a je to poznati profesor prava i dugogodišnji stručni pravni suradnik parlamenta Miro Cerar). Međutim, dvije stvari razlikuju ovu pobjedu od prošle, kao i SMC od PS-a: dok se PS eksplicitno smještao u (nakon propasti LDS-a) ispražnjeni “lijevi” (tj. liberalni) politički prostor i pokušavao ga zaposjesti, SMC se eksplicitno ograđuje od podjela lijevo-desno, izbjegava opredjeljivanje oko “ideoloških tema” i smješta se u politički centar. No, bez obzira na ideološki uzmak, SMC je bio uspješniji u zaposjedanju političkog prostora nekadašnjeg LDS-a i suvereno osvojio izbore (za razliku od PS-a, koji je 2011. jedva pretekao SDS i usprkos tome nije uspio sastaviti vladajuću koaliciju, nakon čega je vladu sastavio vođa SDS-a Janez Janša).

Dakle još jedna nova, ali ovaj put izrazito centristička, tehnokratska stranka, koja u svom programu i predizbornoj kampanji nije ponudila mnogo konkretnih rješenja i politika, već etički integritet svog vođe i pozivanje na apstraktne vrijednosti poput pravne države, zamalo je uspjela ponoviti najveću pobedu LDS-a i, ako se usudimo malo spekulirati, preuzeti dio glasova koji su LDS-u pripadali u vrijeme njegove najveće moći. Temeljno pitanje glasi: kako je moguće da unatoč potpunoj programskoj ispraznosti i odsutnosti konkretnih planova i političkih opredjeljenja, te unatoč tome što se radi o sasvim novoj stranci, SMC ostvari ovakav rezultat?

Formacija tranzicijske liberalne ljevice

Da bismo odgovorili na ovo pitanje moramo uzeti u obzir specifičnu povijest političke formacije tranzicijske liberalne ljevice u Sloveniji. Ona je sve od 1992. godine i prve velike pobede LDS-a artikulirala interese i političke težnje urbanih srednjih klasa, tj. visokoobrazovanih ljudi, koji rade u javnom sektoru u širem smislu (dakle, ne samo u državnoj administraciji, nego i u poduzećima u vlasništvu države, zdravstvu, školstvu te javnim kulturnim i socijalnim institucijama). Radi se o liberalno orijentiranim urbanim elitama, čija socijalna formacija započinje još u doba socijalizma, u kojem, zbog nepostojanja privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, klasna formacija buržoazije nije bila moguća, ali su svejedno postojale socijalne i kulturne razlike i društvene hijerarhije, koje su se reproducirale prije svega kroz razlike u obrazovanosti i kulturnom kapitalu – liječnici, pravnici i profesori bili su “finiji” i obrazovaniji od “običnih” radnika, čime se proizvodio i reproducirao njihov svojevrsni srednjoklasni “identitet.”

To se nastavilo i u kapitalizmu, ali s dvije bitne razlike. Prvo, kulturnim razlikama su se restauracijom kapitalizma pridružile i ekonomske, a ujedno rastom nezaposlenosti i fleksibilizacijom radnih odnosa, rad u javnom sektoru je, zbog stabilnih radnih uvjeta, ugovora na neodređeno vrijeme i dobre sindikalne organiziranosti, postao jedna od rijetkih oaza materijalno sigurnog života u tranzicijskom kapitalizmu.

Mislim da bez velikog pretjerivanja možemo reći kako je LDS u razdoblju 1992.-2004. urbanim srednjim klasama u Sloveniji, s gradualnim modelom tranzicije koji je osiguravao održavanje (u usporedbi sa drugim postsocijalističkim zemljama) relativno visokog stupnja državnog vlasništva nad industrijom i financijskim sektorom i velikog javnog sektora, omogućavao relativno miran i lagodan život, zbog čega je i mogao računati na visoku podršku na izborima i seriju sigurnih pobjeda. Drugim riječima, LDS je sebi stvarala militantnu i vjernu glasačku bazu reprodukcijom socio-ekonomskog sustava u kojem veliku ulogu igraju upravo obrazovane urbane srednje klase reproducirane mehanizmima “meritokratskog klijentelizma”. Pritom se ne radi o eksplicitnom nepotizmu i političkom kadroviranju, već o tome da ljudi iz etabliranih malograđanskih obitelji, putem specifične malograđanske socijalizacije i neformalnih veza, imaju toliko puno jače startne pozicije za ulazak više ešalone javnog sektora da izraziti nepotizam nije ni potreban.

Interesi urbanih srednjih klasa

Radi se o ljudima koji ne glasaju jer ih je program ove ili stranke uspio uvjeriti na racionalnoj razini ili jer vjeruju da taj program najbolje konkretno artikulira “opći interes”, već glasaju jer programi i djelovanje stranaka na liberalnoj “ljevici” odgovara njihovim materijalnim interesima. Dakle, radi se o ljudima kojima je zaista bitno tko će pobijediti na izborima, jer bi u slučaju velike pobjede desnice, koja je u više navrata eksplicitno podcrtala svoje namjere da izvede nešto poput “kulturne revolucije” (dakle da zamjeni etablirane građanske elite liberalne provenijencije na vodećim položajima u javnim institucijama svojim ljudima) njihova egzistencija i društveno-politička moć bila ugrožena. Sa druge strane, radnicima je, uključujući i one visokoobrazovane, kojima je pristup zaposlenju u javnim institucijama onemogućen zbog nedostatka obiteljskog pedigrea, u toj perspektivi nebitno tko će pobijediti na izborima jer je s prozaičnog stajališta osnovnih materijalnih interesa svejedno drže li ključne pozicije u javnim institucijama “lijeve” ili desne elite. Na određeni način, ako uzmemo u obzir da je vlada formalno poslodavac u javnom sektoru, urbane srednje klase kad izađu na izbore zapravo biraju svog poslodavca i izvode neku, doduše prilično skučenu i ograničenu, verziju samoupravljanja putem formalnih demokratskih procesa i neformalnog utjecaja, koju bi u slučaju da velikom većinom pobijedi desnica izgubile.

Cerara mnogi uspoređuju sa Gregorom Virantom, čija je Građanska lista (DL), formirana neposredno prije izbora 2011., bila slično orijentirana na etički integritet jedne ličnosti, centristički pozicionirana i tehnokratska (u smislu “nećemo se baviti ideologijom već nuditi stručna rješenja”). Ali ta je usporedba površna. U slučaju Cerara i Viranta radi se o suprotstavljenim strategijama. DL je pokušavao mobilizirati mlađi dio desnog biračkog tijela koji nije u istoj mjeri kao baza SDS-a opterećen antikomunizmom i klerikalizmom. U tom pogledu, izbjegavanjem “ideoloških pitanja” i tehnokratskim usmjerenjem koji su značili eksplicitnu orijentaciju na osnovne materijalne interese, DL je izrazito neoliberalnim programom pokušavao otvoriti prostor za one koji su isključeni iz reprodukcije srednjih klasa putem “meritokratskog klijentelizma” i ponuditi meku verziju desničarske kulturne revolucije. S druge strane Cerar želi svojim izbjegavanjem “ideoloških tema” i tehnokratizmom (koji nije naglašeno neoliberalan već se drži apstraktnog zazivanja pravne države i etičkih vrijednosti) pomiriti postojeće liberalno orijentirane srednjoklasne elite, zadobiti njihovo povjerenje i osigurati njihovu daljnju materijalnu i simboličku reprodukciju.

U tome je, barem u prvom koraku (pobjedi na izborima) i uspio. Ali uvjeti srednjoklasne reprodukcije danas nisu isti kao u vrijeme najveće moći LDS-a. Politička hegemonija LDS-a i njen “gradualni model tranzicije” počeli su se rušiti upravo u momentu kad zbog objektivnih socio-ekonomskih uvjeta rutinska reprodukcija sredjoklasne baze nije bila više moguća. Prvo se 2004. godine (kad LDS prvi put gubi izbore) dogodio ulazak u EU, koji je podrazumijevao i liberalizaciju ekonomije, a onda dolazak i eskalacija ekonomske krize, koja se socijalizacijom privatnih gubitaka pretvara u proračunsku i socijalnu krizu, što se poklapa s početkom razdoblja političkih kriza i nestabilnosti te izvanrednim izborima.

Kriza klasne reprodukcije

Zbog smanjenja poreznih prihoda uslijed krize i pritiska Europske komisije oko daljnjih liberalizacija i privatizacija, materijalni uvjeti života tih oko 20% glasačkog tijela, koji je dosad na većini izbora donosio pobjede liberalnim strankama i koalicijama, sve su teži. Stabilni način života i klasne reprodukcije ruši im se pred očima, a permanentna politička kriza to donekle odražava. PS je 2011. pobijedio oslanjajući se u obećanjima na menadžerske spretnosti i poslovno iskustvo svog vođe (koji je prije obnašanja funkcije gradonačelnika Ljubljane bio direktor najvećeg trgovačkog poduzeća u Sloveniji, Mercatora) koji su trebali biti dostatnim mehanizmima suzbijanja krize. Ta obećanja nisu ispunjena, pa je vlada Alenke Bratušek (PS) počela s opsežnim privatizacijama i rezovima u javnom sektoru, što je, pored naglog pada socijalnog standarda većine stanovništva, značilo i direktan napad na uvjete reprodukcije urbanih srednjih klasa. PS na ovim izborima nije ušao u parlament, dok je Savez Alenke Bratušek (ZAB), nova stranka nastala odcjepljenjem od PS-a, jedva prošla prag od 4%.

Nade tih urbanih srednjih klasa preusmjerile su se u novu stranku SMC. Ona u konkretnom političkom smislu ne obećava više ništa – ni “kapitalizam sa ljudskim licem”, što je bila pobjednička formula LDS-a, ni menadžersko-poslovnu izvrsnost, što je bila oklada PS-a. U tom smislu, maske su pale. Gdje je u prošlosti postojala barem simulacija politike (u osnovnoj definiciji, kao demokratskog zajedničkog upravljanja društvenim procesima, iako je praksa politike u posljednjih 25 godina uvijek bila tehnokratska) danas ostaje samo golo lice Cerara koji ne obećava ništa drugo nego da će se “meritokratsko-klijentelistička” reprodukcija srednjih klasa nekako nastaviti, iako nitko ne zna konkretno kako.

Odbijanje parlamentarne politike

Druga bitna karakteristika ovih izbora (pored skoro najveće pobjede) je daleko najniža izlaznost (51%) koja se ne može objasniti time da su izbori bili u vrijeme ljetnih godišnjih odmora. Izlaznost je bila izrazito niska već na europskim izborima u svibnju (26%) zbog čega možemo govoriti o trendu opadanja glasačke participacije. Kako objasniti taj trend? Lijevo liberalni medijski komentatori u Sloveniji požurili su s moralističkim tumačenjima – u smislu, ljudi su prošle zime masovno protestirali, a sad ne idu na izbore i time su se pokazali kao lijepe duše koje samo kritiziraju, a ne rade ništa. Problem te interpretacije jest da je sama pisana iz pozicije lijepe duše – umjesto da ozbiljno istraži konkretnu političku praksu, koju bismo u analogiji s talijanskim marksističkim sociolozima iz šezdesetih koji su pri istraživanju svakodnevnog život proletarijata naletjeli na masovno odbijanje rada (sabotaže, nepojavljivanje na radnom mjestu, neposlušnost, divlje štrajkove) mogli nazvati odbijanjem (parlamentarne) politike, zadovoljila se aplikacijom unaprijed postavljenih apstraktnih moralnih kriterija.

Ako umjesto moralnog ogorčenja te prakse promatramo kao način političkog ponašanja masa koji ima svoju političku racionalnost, možemo ga interpretirati kao pasivni otpor koji proizlazi iz (ne nužno sasvim svjesno artikuliranog) uvida u bijedu parlamentarne politike i njene tragične ograničenosti u vladanju društvenim procesima u kapitalizmu. Tj. uvida da u kapitalizmu svjesno vladanje društvenom proizvodnjom i reprodukcijom – i time politika u osnovnom smislu – nisu ni mogući, odnosno da je tehnokratizam istina parlamentarne politike (iako ne nužno i ne uvijek – što pokazuje i veliki uspjeh nove koalicije Udružena ljevica, koja je dobila 6% glasova s antikapitalističkim programom i kombinacijom vanparlamentarnih elemenata borbe sa parlamentarnom politikom). Mogli bismo reći da je to na nekoj razini jasno i Ceraru i masi onih koji nisu izašli na izbore, s tom razlikom da se materijalni i simbolički položaj drugih neće mnogo mijenjati bez obzira na to koja je mainstream stranka na vlasti, dok SMC barem može, bez suvišnih riječi i zauzimanja određenih političkih stavova, ponuditi urbanim srednjim klasama pokušaj skučene reprodukcije.

Tekst je preuzet sa: Bilten.Org

Liked it? Take a second to support Bilten.Org on Patreon!

Source: Primož Krašovec, „Izbori u Sloveniji – tko je pobijedio i zašto?”, http://www.bilten.org/?p=1727

Ostavite komentar

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.