Milan Gorkić: „O trockizmu kod nas“

Mnogi misle da je borba protiv trockizma samo jedna zadaća manje ili više međunarodnog karaktera i da se ta zadaća, pošto kod nas nema formiranih trockističkih organizacija, ne postavlja pred našu partiju sa onom oštrinom sa kojom se ona postavlja u drugim zemljama. Takva gledišta su pogrešna. Iz temelja pogrešna.

Trockizam postoji i kod nas. Trockisti kod nas rade više maskirano nego otvoreno. Otvoreno radi italijanski špijun-trockista Ante Ciliga. Otvoreno radi beogradski trockista Bogumil Herman i zagrebački trockista Mirko Kus Nikolajev. Nekadašnji provokator Milivoj Magdić našao je danas utočište također kod trockista. U čemu se sastoji bitna karakteristika djelatnosti i stava trockista po pitanjima klasne borbe u Jugoslaviji?

Prije svega u razbijanju saveza radništva sa seljaštvom. Na primjer, nedavni članak Kusa Nikolajeva u „Novoj Evropi” povodom članka Bičanića o odnosu hrvatskog radništva k hrvatskom nacionalnom pokretu. Taj članak Kus Nikolajeva polazi iz trockističkog shvatanja seljaštva. Ako bi u radničkom pokretu pobijedila ova shvatanja onda se kod nas ne bi mogao ostvariti niti savez radnika i seljaka, a kamoli tek NF. Glavna linija trockista kod nas sastoji se u ometanju Narodne Fronte, u otežavanju njenog ostvarenja. Daljna karakteristika trockizma kod nas sastoji se u kultiviranju sektaštva u svim oblastima. Tipičan primjer takve rabote trockista jeste članak Bogumila Hermana „Quo vadiš Krleža?”, koji je bio objavljen u zagrebačkom časopisu „Kultura” još 1933. g. Tim člankom trockisti su pokušali da pocijepaju tabor književnika i umjetnika, koji su za napredak, slobodu i mir. U svim izrazima i pojavama sektaštva treba tražiti trockističke prste i trockističke korjene.

Trockisti kod nas često istupaju pod maskom kritike politike i to sa „lijeva”. Zagrebački trockisti npr. povodom stupanja SSSR u Društvo naroda kolportirali su na veliko svoja gledišta o tome kako se SSSR razvija udesno, kako SSSR nedostojno trpi sve provokacije Japana itd. Danas oni kritikuju SSSR radi „nedovoljnog pomaganja Španije”. Oni nastoje da kompromituju SSSR u očima masa, da oslabe veze između proletarijata u Jugoslaviji i SSSR i da oslabe onu realnu solidarnost koju radništvo i narodi Jugoslavije daju i trebaju pružiti španjolskom narodu.

I kod nas trockisti istupaju protiv vodeće uloge partije u radničkom i narodnom pokretu, nastoje partiju da kompromituju, istupaju protiv „kulta autoriteta” itd. Iz trockističkih redova nikla je ogavna likvidatorska optužba da je naša partija „fabrika robijaša”. Razgovorćići protiv autoriteta i protiv kulta vođa koje po Zagrebu vode dapače takvi poznati radnički funkcioneri kao što je Valjin imaju svoj korijen u trockizmu. Nije slučajno da je prvo pitanje po kojem je kragujevački trockista advokat Miodrag Bajić došao u sukob sa klasno svjesnim radništvom u Kragujevcu, bilo pitanje priznavanja vodeće uloge KP.

Trockisti kod nas kao i svagdje zauzimaju i po pitanju karaktera revolucije pogrešan i štetan stav. Ko god u partiji istupa u korist teze da Jugoslavija stoji danas neposredno pred socijalističkom revolucijom ili je trockista ili je na repu trockista. I kod nas se trockisti odlikuju kao junaci revolucionarne fraze. Njima ništa nije dovoljno revolucionarno. Gdje god se partija sreće sa revolucionarnom frazom znači da ima posla sa trockističkim uticajima. Često je ta revolucionarna fraza samo jedno prikriće za likvidatorsku golotinju.

Značaj trockizma i trockista kod nas ne treba precjenjivati. Uticaja oni nemaju u masama. Ali oni ipak mogu da mute. Ima nekoliko uzroka radi kojih naša partija mora da poveća svoju budnost prema tim saveznicima fašizma i da pojača svoju borbu protiv njih. Ti uzroci, koji pogoduju održavanju trockizma na političkoj površini kod nas, jesu slijedeći:

Prvo, zainteresovanost klasnog neprijatelja. Trockiste policija ne progoni nego ih pušta da svoje otrovno sjeme javno i otvoreno siju. Trockista Ciliga je dobro gledan gost u režimskim i fašističkim novinama. Njih vlasti favoriziraju. Drugo, to je sitnoburžoaska sredina kod nas koja je vrlo priljepčiva za takve političke bolesti kao što je trockizam. Sitnoburžoaske crte (individualizam, isticanje svoje ličnosti i svoga „ja”, nedisciplinovanost, naduvena visokomjernost, slabo razvijena sklonost potčinjavati se kolektivu itd.) koje pojedini komunisti stupajući u partiju nisu sa sebe stresli, također predstavljaju plodno tlo za razvitak trockizma. Treće, teškoće javnog tretiranja kod nas kako povijesti VKP tako i iskustva Kominterne znatno otežavaju sistemsko i dublje raskrinkavanje trockizma.

Pored toga ne smije se smetati s uma da i kod nas trockisti istupaju zamaskirano i prikriveno. Trockista-špijun Ciliga ima obraza da u svojim paskvilima protiv SSSR napiše i po neku pozitivnu rečenicu o stanju u SSSR. Trockista-provokator M. Magdić istupa kao pobornik jedinstva radničke klase. Trockistički elementi unutar URS u Zagrebu opravdavaju svoju liniju na slabljenje internacionalističke suštine klasnog radničkog pokreta i svoju sabotažu jedinstva tog pokreta tobožnjom primarnošću zadaće saveza sa hrvatskim nacionalističkim pokretom. Za svim ovim i sličnim pokrivalima treba znati pronaći i istjerati na vidjelo kontrarevolucionarnu trockističku suštinu.

Danas je borba protiv trockizma sastavni dio borbe protiv rata, dio borbe za SSSR, dio borbe za jedinstvo radničke klase i za narodnu frontu, dio borbe protiv fašizma, dio borbe protiv špijunaže i provokacija unutar radničkog pokreta i dio borbe za pobjedu španjolskog naroda. Radi toga treba borbu protiv ove štetočine u radničkom i narodnom pokretu pojačati sve do istrebljivanja te pojave iz političkog života.

Josip Broz Tito o trockizmu

… Trockizam danas radi u raznim zemljama na razne načine. Tačno je da on kod nas ne bi mogao naći masovnu bazu, ali je tačno i to da jedna mala grupica trockista može mnogo napakostiti. „Trockizam danas više nije onaj što je bio prije 7—8 godina”, kaže drug Staljin. Zatim on veli: „Savremeni trockizam nije politička struja u radničkoj klasi, nego besprincipijelna i bezidejna banda štetočina, diverzanata, uhoda, špijuna, ubica, banda zakletih neprijatelja radničke klase, koja radi po narudžbini špijunskih odjeljenja inostranih država”.

Prema tome i borba protiv takvog trockizma treba da bude takva kao što je borba protiv klasnog neprijatelja, jer je trockizam sada klasni neprijatelj radničke klase i prema njemu nema i ne smije biti milosrđa. Zanositi se time da je poslije raskrinkavanja trockizma na moskovskom procesu otpala potreba suzbijanja trockizma, miriti se s tim da naši trockisti, doduše, „mrmljaju, ali su inače pošteni i hoće da rade, pa zašto da ih ne iskoristimo” itd. Sve je to, najblaže rečeno, politička sljepoća.

Već smo spomenuli da se trockisti znaju prilagoditi se raznim uslovima. Kod nas se oni danas isprsavaju kao 100% komunisti i kritikuju „oportunističku liniju” Partije. To znači borba protiv Narodnog fronta i jedinstva radničke klase, bez obzira na to što se oni izjašnjavaju za to jedinstvo. U tome i jeste licemjerstvo trockista. Oni kritikuju Sovjetski Savez zato što on ne šalje vojnu pomoć Španiji i tu je licemjerstvo, jer time se želi diskreditovati Sovjetski Savez pred masama.

Čime naši trockisti mogu još biti štetni u redovima naše Partije? Time što ustaju protiv autoriteta rukovodećih partijskih funkcionera i funkcionera u radničkim redovima. Time se hoće oslabiti borbena snaga radničkog pokreta. Dalje, time što vješto huškaju sa strane i ruše partijsku disciplinu i povjerenje prema rukovodstvu Partije itd.

Mnogi će naši drugovi kazati, a i govori se: „Pa zašto da se čovjeka odmah proglasi trockistom ako nešto kritikuje ili izražava svoje mišljenje”. Protiv kritike u pravo vrijeme i na pravom mjestu ne može niko ništa prigovoriti. Naprotiv, zdravu i konstruktivnu kritiku treba poduprijeti. Ali razna šuškanja po budžacima nanose uvijek štetu. Hoću ovdje i to da primijetim da mi razlikujemo svjesne trockiste od onih koji kod nas nesvjesno padaju u trockizam, ali podvlačimo da i ovo drugo vodi ka istom cilju, tj. u korist klasnog neprijatelja.

 

Proleter, mart 1937, br. 3, str. 11; prema: Revolucija vod okriljem Kominterne, Beograd, 1987, 275—276.
J. B. Tito, Sabrana djela, 3, 78—80.
Priprema: Princip.info