Branko Pavlović: Albanci na KiM i pravo na samoopredeljenje

Branko Pavlović: Albanci na KiM i pravo na samoopredeljenje
Beta/ Saša ĐorĐević

Pravo na samoopredeljenje koje bi uključivalo i pravo na secesiju, ostvarilo se i vremenom je i priznato kao pravo, samo u pogledu A) naroda (ne i nacionalnih manjina) i B) oslobađanja od kolonijalizma.

Osnovni razlog je u tome što se bez bezuslovnog poštovanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta država  ne može obezbediti mir u svetu, a to je osnovni razlog nastanka UN.

Zbog toga se sve odredbe koje govore o obavezi poštovanja kolektivnih prava ne smeju tumačiti na način koji bi ugrozio suverenitet neke države.

Albanci na Kosovu i Metohiji (menjan je naziv pokrajine kroz ustave) su nacionalna manjina i nikada nisu bili kolonizovani. Teritorija KiM je, ili bila u sastavu Srbije ili prve Jugoslavije, ili je bila okupirana. Albanci na toj teritoriji nikada nisu imali svoju državu.

Po Ustavu iz 1974. godine Kosovo je bilo i u sastavu Srbije i istovremeno i konstitutivni deo federacije, sa velikim brojem ovlašćena i simbola koji su karakteristični za države. Tako da o kolonizaciji Albanaca ne može biti reči. Imali su prava  veća od bilo koje nacionalne manjine u svetu. Samo primera radi (nabrajanje nije iscrpno), najviši pravni akt pokrajine je bio ustav, imali su svoj Ustavni sud, svoj Vrhovni sud, ustav Srbije nije mogao da se menja u pogledu pokrajina bez saglasnosti samih pokrajina, u najvećem broju oblasti samostalno su pokrajine odnose regulisale zakonima, koje je donosila skupština pokrajine.

Po Ustavu iz 1990. godine nadležnosti autonomnih pokrajina su bitno smanjene ali: A) jednako je tretiran položaj Kim kao i Vojvodine tako da nije reč o diskriminaciji prema Albancima; B) pokrajinama je ostavljeno da donose programe razvoja u svim važnijim oblastima izvan klasičnih funkcija države (vojska, policija, monetarna politika, fiskalna politika i međunarodni odnosi), imali su svoj budžet, skupštinu, izvršno veće i svoje organe i Statut kao najviši akt pokrajine; V) svojim opštim aktima su bili ovlašćeni da regulišu upravo ključna pitanja važna za nacionalne manjine (kultura, obrazovanje, zdravstvo, mediji, socijalna politika, zaštita dece i porodice, jezik, ekologija, urbanizam).

Ukratko, bez obzira na smanjenje ovlašćenja, nikada se normativno nije zadiralo u sva međunarodno priznata prava nacionalnih manjina, pa tako nikada nije bilo ni političkog preduslova da se uopšte razmatra pitanje prava Albanaca na samoopredeljenje.

Činjenično je tačno da je Milošević preduzeo represiju prema albanskim liderima (Azem Vlasi i njegovi kadrovi), ali se to završilo na neosnovanom lišenju slobode, dakle bez dramatičnih poteza kao što bi bile političke likvidacije. Sa stanovišta interesa Srbije, to je bilo štetno i nepametno, ali ne predstavlja osnov za dovođenje u pitanje suvereniteta neke države, pa tako ni Srbije.

Nakon toga (od 1989. do 1999.) je postojao period do proleća 1998. godine (početak organizovanih napada tzv. OVK) u kome je ukupno (za devet godina) ubijeno u raznim akcijama policije oko 150 Albanaca. Naravno i policija Srbije je imala žrtve. Tako da se nije radilo o sistematskoj represiji i zastrašivanju. Bilo je prekomerne upotrebe sile, ali uglavnom kao neodmereni odgovor na pogibiju nekog policajca koji je stradao u zasedi i sl. Pravo na samoopredeljenje ni u političkom smislu ne može da se razmatra sve dok smo na terenu „boljeg ili lošijeg“ rešenja međunacionalnih odnosa. Samo ako nikakvog rešenja nema i po svemu što znamo neće ga ni biti, može uopšte da se razmatra pitanje samoopredeljenja. Ne pravno, nego politički. Kod Albanaca nije bio ispunjen ni uslov za političko razmatranje ovog pitanja.

Od početka 1998. godine do bombardovanja 1999. godine počinju ozbiljne terorističke akcije tzv. OVK. I naravno, u odgovoru snaga Srbije dolazi do znatno većeg broja poginulih Albanaca (negde između 1.500-2.000). I tada se vodilo računa da ne stradaju civili, ali su se Albanci često služili civilnim objektima kao zaklonima, tako da je i jedan broj civila (često njihovih rođaka) stradao.

Ukupno, period vladavine Miloševića bio je period lošijeg života za Albance, uz osude na višegodišnje kazne zatvora i favorizovanje Srba na KiM, ali ne na način koji bi doveo do nemogućnosti ostvarenja prava nacionalnih manjina. Albanci su kao svoju političku taktiku, kao odgovor na smanjenje prava po Ustavu iz 1974. godine i kao revolt zbog represivnog načina na koji je promenjen Ustav iz 1974. godine, izabrali da se povuku iz svih javnih sistema KiM. Nije ih Milošević proterao.

Sve ove činjenice su razmatrane u okviru SB UN prilikom donošenja rezolucije 1244 i ceo taj period je dobio epilog u potvrđivanju suvereniteta Srbije (SRJ–Državna zajednica SCG–Srbija).

Od 1999. do 2008. godine kada Albanci proglašavaju nezavisnost, Srbija nije imala bilo kakve veze sa životom Albanaca na KiM, pa dakle proglašenje secesije ne može ni teorijski imati bilo kakvu političku osnovu.

Ideja je bila da će pod pritiskom SAD i njenih satelita ubrzo i Srbija priznati secesiju, što bi bio valjani pravni osnov, ali se to nije dogodilo. Meni se čini da smo imali i malo sreće, ali suština je u tome da je svest Srba da nema cenkanja oko suvereniteta, a naročito ne oko KiM pobedila.

I sad imamo stanje u kome većina država članica UN nije priznala KiM, nema nikakve šanse da SB UN predloži Skupštini UN  prijem tzv. Kosova u članstvo (Rusija, Kina), 5 država članica EU i dalje ne priznaje tzv. Kosovo i Rezolucija 1244 je i dalje na snazi. Tome treba dodati i spremnost Srbije da razgovara u okviru međunarodno-pravnih normi, tako da i to izbija adut iz ruku secesionističkih Albanaca.

Albanci ni danas nemaju ni faktički suverenitet na KiM jer je ono pod upravom UN i preneto neka ovlašćenja na EU. Dakle, da li bilo koji organ u Prištini može da naredi bilo kom organu pod upravom UN da nešto uradi ili ne uradi – naravno da ne može. Oružane snage koje nisu albanske se kreću po KiM kako god žele i obrnuto – mogu kad god hoće da ograniče kretanje oružanih formacija Albanca.

U međuvremenu se pokazalo, za ovih 20 godina, da Albanci nisu u stanju da formiraju državne organe ni na minimumu funkcionalnosti. Tu ne mislim ”genetski” da nisu sposobni, nego činjenično se pokazalo da nisu – a sigurno im Srbi nisu za to krivi.

Otuda stvarno interesovanje SAD i Nemačke, a onda i njihovih satelita, da Kosovo postane država, je vezano samo za ovu političku garnituru na vlasti u tim državama, koja personifikuje poslednje trzaje želje za svetskom dominacijom. Njihovom smenom, završiće se jedna tro-vekovna era i nastupiće sasvim nova epoha, tako da neće više biti nikoga ko se stvarno zalaže za to da tzv. Kosovo postane članica UN.

U tim novim uslovima, odnos Srba i Albanaca će se razrešiti u skladu sa Rezolucijom 1244, zato što je to politički mudar dokument koji suštinski vraća status KiM na onaj koji je Kosovo imalo po Ustavu iz 1974. godine, a štiti pravo na suverenitet i teritorijalni integritet Srbije. A i zbog toga što će Srbi i Albanci ostati da sami rešavaju svoje odnose. Do tada će Albancima biti preko glave nesposobnost svojih političara, a svima će biti nesporna ubedljiva nadmoć Srbije u svakom pogledu.

Posle neuspele secesije, doći će vreme za stvarnu diplomatiju. I to veoma brzo, već u ovoj deceniji.


Leave a Reply

Your email address will not be published.