Sovjetska komedija “Kin-dza-dza!” – kritika kapitalizma

Sovjetska komedija “Kin-dza-dza!” – kritika kapitalizma

Upozorenje: u nastavku slede detalji zapleta ili kompletan opis filma.

Sovjetska komedija “Kin-dza-dza!” izašla je 1986. godine i istovremeno stekla reputaciju kultnog filma u bivšem SSSR-u. U pitanju je naučna fantastika sa distopijskom pozadinom koja suptilno ali uspešno kritikuje savremeno kapitalističko društvo, kroz prefinjeni humor.

Moskovljanin Vladimir Nikolajevič (ujka Vova) i Gruzin Gedevan Aleksandrovič (“Gudač”), u pokušaju da pomognu beskućniku na ulici, koji tvrdi da je vanzemaljac, slučajno bivaju transportovani na planetu Pljuk. Isprva misle da se nalaze u nekoj sovjetskoj pustinji, međutim, pri kontaktu sa stanovnicima Pljuka, shvataju da se ipak nalaze u drugoj galaksiji, Kin-dza-dza. Na ovoj pustinjskoj planeti društvo je dostiglo visok tehnološki razvoj, ali proizvodni odnosi i ekonomija ostali su na primitivnom nivou. Sve je podložno razmeni, a najvredniji resurs je “luc”, odnosno gorivo. Čitav organski svet, pa čak i sva voda na planeti pretvorena je u luc.

Sasvim slučajno, Vladimir je na Pljuk došao sa kutijom šibica u džepu. Zapaljiva materija koja se nalazi na šibicama (u filmu nazvaca “KC”) je izuzetno vredna supstanca na Pljuku zbog jake moći sagorevanja – toliko jake da je jedna šibica dovoljna da pokrene “pepelac”, odnosno leteći brod.

Vladimir i Gedevan sreću Vefa i Bija, dva stanovnika ove planete koji žele šibice. Sovjeti im obećavaju da će im dati kutiju šibica, ukoliko ih vrate na zemlju. Tada kreće putovanje kroz Pljuk i gledalac prati razne dogodovštine ova dva Zemljana koji pokušavaju da nađu zajednički jezik sa vanzemaljcima i razumeju njihove društvene norme.

Naime, na Pljuku, ljudi su strogo podeljeni na Čatljane i Pacake. Čatljani su privilegovana klasa, a Pacaki moraju da nose zvonce i klanjaju se pred svakim Čatljaninom. Dodatno, i Pacaki i Čatljani moraju da se klanjaju pred dobrostojećim Čatljanima – a njih raspoznaju po boji pantalona koje nose. Što više KC-a neko poseduje, više naklona zaslužuje. Inače, na oko nije jasno ko je Pacak a ko Čatljanin, ali postoji daljinska spravica – vizator – koji pokazuje narandžasto svetlo kada se uperi u Čatljanina, a zeleno kada se uperi u Pacaka. Ova razlika u boji i količina KC-a koju neko poseduje su dve stvari koje hijerarhizuju društvo na Pljuku (odnosno – rasa i društvena klasa!). Ukoliko naklon izostane, posebna društvena klasa – ecilopi (“police” naopako) mogu uhapsiti ili trankljukovati (tj. ubiti) neposlušne.

Stanovnici Pljuka komuniciraju telepatski – svako svakome može da čita misli, pa su tako svi naučili da ne misle ono što stvaro misle, kako se nekome ne bi odali. Zanimljiva je Gedevanova replika: “Zato što ne govorite ono što mislite, i mislite ono što ne mislite, vi sedite u kavezima!” Postoje samo reči koje označavaju trgovinu, hijerarhijske odnose i tehnologiju, a sve ostale reči su “ku” – sve što je dobro, ili “kju” – svaka psovka. Sa lingvističke strane, to pokazuje dehumanizaciju društva čija je osnovna delatnost trgovina. Drugačiji međuljudski odnosi ne postoje, sve se svodi na razmenu, odnosno dobitak. 

Ovom pustinjskom planetom vlada PŽ. On je prisvojio skoro sav luc i svi rade za njega. Pojavljuje samo nakratko, nema nijednu repliku (osim “ku”) i sveden je na čist životinjski hedonizam. Njegova prva pojava pervertuje očekivanja gledaoca koji je navikao na holivudske negativce, koji se uvek pojavljuju u velikom stilu, poput Darta Vejdera. PŽ je krajnje smešan.

Nakon što Vladimir i Gedevan spašavaju Vefa i Bija iz zatvora, Vef ne može da prihvati da su se njih dvojica vratili da ih spasu bez ikakve koristi i interesa. On govori Vladimiru: “Bar jednom u životu reci istinu. Zašto nisi otišao kada si mogao? Šta si hteo? Crvene pantalone? PŽ-ov bazen? Reci, šta?” Međuljudski odnosi na Pljuku svedeni su na trgovinsku razmenu, te svaki gest dobre volje deluje neiskreno. Vef i Bi tada shvataju da su se Vladimir i Gedevan vratili iz čiste ljubavi, te uzvraćaju uslugu time što ih transportuju na Alfu, odakle će Sovjeti moći da se vrate na zemlju.

Međutim, Alfa je planeta koja se nalazi u antitenturi, a njeni stanovnici sve uljeze – tj. stanovnike Pljuka – pretvaraju u đubrivo za biljke. Alfa je predstavljena kao belo suprematističko društvo koje prosperira na eksploataciji “drugih”; život na Alfi deluje kao idila, priroda buja, no to bujanje zasniva se na tlačenju. Ovo tlačenje pravdaju time što tvrde da stanovnicima Pljuka vlada strast i porok, a život u obliku biljke je za njih blagoslov. Kada Vladimir predloži da ih treba pitati šta oni misle o tom blagoslovu, dobija odgovor da ih “ne možemo pustiti da odlučuju”. Šira slika koju film prenosi jeste jedna alegorija imperijalizma, gde su se Sovjeti (Moskovljanin i Gruzin) našli odgovornim za potlačene stanovnike sureksploatisanog Pljuka, te ih sada spašavaju od moralno izopačenih stanovnika Alfe.

Inače, Vef i Bi pri odlasku na drugu, takođe pustu planetu, planiraju kako da je kolonizuju i podele između sebe. Kao potlačeni, oni kopiraju naučene društvene odnose i nemaju izgrađenu svest o stvaranju boljeg društva, već i sami žele da budu tlačitelji. Ovo je indikativno za kolonizovane narode koji prisvajaju kulturološke vrednosti kolonizatora, te kopiraju njegov kulturni model, u nedostatku revolucionarne svesti.

Film je namerno ostao nedorečen, što dopušta različita tumačenja. Stanovnici Alfe, naime, ne moraju biti imperijalisti, već obični predstavnici više klase koja živi na račun niže, no u našoj interpretaciji, koja se zasniva na teoriji svetske podele rada između imperijalističkog centra i sureksploatisane periferije, alegorija o imperijalizmu se sama nameće. Pored toga, film predviđa rusku ekonomiju koja se usledila posle raspada SSSR-a, te je svakako prisutna i satira sovjetske realnosti osamdesetih godina, tj. poznog dekadentnog socijalizma, kada vlada korupcija, a  klasna podela je sve očiglednija. No najveći deo je svakako kritika kapitalizma, surovih proizvodno-trgovinskih odnosa i klasne podele.

Zanimljivo je da je umetnost na Pljuku svedena na puku zabavu za mase, i izvodi se isključivo iz kaveza, i to šablonski, lišena svake političnosti i revolucionarnosti. Originalna interpretacija za film koji “izlazi iz kaveza” u svakom smislu, tj. pomera granice filmske umetnosti.

Film je režirao Georgij Danelija, a u glavnim ulogama glume Stanislav Ljubšin, Jevgenij Leonov, Jurij Jakovljev i Leo Gabriadze.

 

Priprema: Princip.info

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.