U kom grmu leži zec?

U kom grmu leži zec?
Foto: Screengrab/YT
Piše: Aleksandar Divović
 
Odvojih vreme da pogledam viralni intervju prof. Miodraga Zeca u emisiji “Bez ustručavanja” o krizi u Ukrajini. Nije prvi put da blagoglagoljivo zdravorazumašenje profesora Zeca u meni izaziva reminiscenciju na neku već viđenu pojavu, upućuje na neku poznatu, ali ne sasvim jasnu analogiju koja u prvi mah ostaje s one strane saznanja. I onda vas isti ležerni stil, poznati šeretski osmeh, jednako uopšteni i samouvereni sudovi, jasna ideološka opredeljenost maskirana u retoričku neutralnost, poput iznenadnog bljeska munje, navedu na rešenje te maglovite asocijacije: profesor Miodrag Zec je doktor Nestorović za liberale.
 
Svestan sam da je ovakav zaključak vrlo nepopularan među ljubiteljima profesora Zeca koji je postao ‘sveta krava’ građanske mudrosti. Ali proglašavanjem Miodraga Zeca za mudraca ne znači da i sami postajete mudriji ili pametniji, nego da potvrđujete svoju lojalnost liberalnoj građanskoj potkulturi, po cenu toga da nemerno previđate ili da uopšte ne razumete sve implikacije onoga o čemu prof. Miodrag Zec govori.
 
Koliko je zanimljiva, toliko je opasna teza prof. Zeca da je ‘kolektivistički duh’ ukorenjen u ‘ruskom i srpskom iskustvu’ prepreka demokratskom razvoju, a da su filozofija individualizma i tradicija individualnih prava univerzalno rešenje za prevazilaženje tog stanja. Osim što je to jedno izrazito zapadnocentrično stanovište – individualizam se razvio još kao karakteristika premodernog Zapada, ono po svojim krajnjim konsekvencama neminovno vodi u autošovinizam jer nameće osećaj inferiornosti vlastite kulture. To što su i srpsko i rusko društvo kolektivistička društva sa vrlo niskom tolerancijom prema različitim vidovima neizvesnosti ne znači da su ona inferiorna.
 
To znači da su ta društva proizvod svojih domaćih korena u kijevskoj i moskovskoj Rusiji, odnosno nemanjićkoj i postnemanjićkoj Srbiji; suštinskog vizantijskog uticaja, produžene mongolske, odnosno turske vladavine, oslobodilačke i revolucionarne političke kulture. Ovi uticaji oblikovali su kulturu koja je malo podsećala na onu zapadnu, razvijenu pod uticajem bitno različitih činilaca. U istorijskom smislu, relativno kratka izloženost nezapadnih i graničnih društava dominantnom uticaju Zapada ne može ova društva preoblikovati po ukusu i meri profesora Zeca i drugih delova vesternizovanih elita. Ne samo da tim društvima pozapadnjačenje nije potrebno, već ono može biti vrlo pogubno po integritet same države i društva.
 
Individualizam, kao osobeni sistem društvenih i političkih vrednosti izvorno razvijen na Zapadu, nije bezuslovno adekvatan i poželjan model u drugim kulturama. Niti je demokratija zapadnog tipa sasvim upotrebljivo i funkcionalno uređenje u nezapadnim društvima. To je osnovna predrasuda profesora Zeca i njegovih istomišljenika kada govore o ‘demokratskim nedostacima’ srpskog ili ruskog društva. Lek koji oni preporučuju često može da bude gori i od same bolesti.
 
Tačno je da postoji statistički odnos između individualizma i nacionalnog bogatstva i da po indeksu individualizma (IDV) prvih dvadeset mesta u svetu zauzimaju zapadne, visokorazvijene zemlje. Međutim, ono što se često izostavlja iz ove jednačine je da su sve te zemlje postale individualističke tek pošto su uvećale svoje nacionalno bogatstvo, a nisu se obogatile time što su postale individualističke. O poreklu tog bogatstva može mnogo da se raspravlja, a pored blagonaklone klime i neuporedive geografije (Jared Diamond, Ian Morris…), bogato (neo)kolonijalno nasleđe, sticano na račun ‘zaostalih’, kolektivističkih društava, predstavlja kontinuiran i neiscrpan izvor raskošnog individualističkog iskustva samog Zapada.
 
Za razvoj i modernizaciju društava izvan i na periferiji zapadnog kulturnog kruga, politički individualizam i njegov krajnji ekonomski izraz – neoliberalizam mogu imati vrlo negtivan uticaj. Štaviše, odbacivanje individualizma i preovlađivanje mekog autoritarizma ili vrlo ograničenih oblika demokratije, radna etika nastala iz filozofije da su grupa i nacionalni suverenitet važniji od pojedinačnih ljudskih prava nalaze se u korenu kineskog ekonomskog čuda i uspeha ostalih ‘azijskih tigrova’. Profesor Zec smatra da su za to neophodni individualizam, američki ustav i demokratske procedure, a ne nekakav grb sa porukom ‘samo sloga Srbina spašava’ a sloge nigde.
 
Međutim, i kad nema dovoljno sloge, u kolektivističkim društvima koja vole autoritete i ne vole neizvesnost, a takva su i srpsko i rusko, pisana i nepisana pravila, veoma slično verskim zapovestima, mogu da zadovolje potrebu za bezbednošću tih društava čak i kad se ne poštuju. Zato su ta pravila mnogo važnija, žilavija i trajnija od ciničnih kritika koje slušamo od pripadnika pozapadnjačenih elita, taman oni bili duhoviti, harizmatični i šarmantni kao jedan profesor Zec.
 

Leave a Reply

Your email address will not be published.